KRONIKA: Prve (povijesne) vijesti o Biogradu (1. dio)

U nastavku je kraći izvod iz opširne Kronike – Pregleda događaja o životu i razvoju mikroregije Biograd n/M i njegova područja počevši od najstarijih vremena…(1. dio).

PRVA VIJEST O BIOGRADU (BELGRADU)

Godine 950.

Biograd se, kao grad, prvi put spominje u 10. stoljeću. Najranija povijesna vijest o Biogradu datira iz 950. godine i donosi je bizantski car Konstantin VII Porfirogenet. U svojem nadaleko poznatom djelu „De administrando imperio“ (O upravljanju carstvom) u kratkom opisu hrvatskih zemalja u 31. poglavlju on spominje Biograd pod grčkim imenom „to Belgradon“ kao naseljeni grad/utvrdu – castrum et civitas, uz osam takvih gradova (Knin, Nin, Skradin i dr.) te jedini utvrđeni i naseljeni otok Lumbrication, Levigrada i sl. (današnja Vrgada) među svim otocima zadarsko-biogradskog arhipelaga. U njegovu su popisu tek dva hrvatska grada na obali, Nin i Biograd, jer su drugi gradovi na jadranskoj obali (Zadar, Trogir i Split) uvršteni u njegovo izviješće o pokrajini Dalmaciji, koja je u stoljećima ranog srednjeg vijeka opisana kao tema Bizantskog Carstva. Biograd i Šibenik osnovali su Hrvati.

PRVI PAD BIOGRADA U MLETAČKE RUKE

Godine 1000.

Kada je početkom IX. stoljeća na kopnenom dijelu stare Dalmacije stvoren novi politički subjekt, Hrvatska kneževina, povećao se broj zainteresiranih koji su namjeravali ubirati plodove od trgovačke plovidbe uz obalu Jadrana. Kao grad na moru u hrvatskoj kneževini Biograd je dijelio sudbinu same kneževine ili pak njezine dinastije. Godine 1000. dogodio se prvi pad Biograda u mletačke ruke. U nastavku je opis događaja.

Iskoristivši dinastičke razmirice u kneževini, pri samom kraju X. stoljeća mletački dužd Petar Orseolo poduzima vojni pohod prema Istri i Dalmaciji. Duždeva je namjera bila demonstracijom sile osigurati za budućnost sigurnu plovidbu svojega brodovlja uz obalu Dalmacije i Hrvatske i pri tome prestati plaćati danak – tributum pacis za slobodnu plovidbu Jadranom, kako je to bilo uobičajeno još od IX. stoljeća.

Biograd, tadašnji Belgrad, našavši se pred jačom silom Mlečana predaje se njihovom duždu Petru Orseolu II (992.-1009.), koji je tada doplovio s jakim i brojnim brodovljem pod otok Pašman i usidrio se iza otočića Planac, te je s mora osvojio ovu tvrđavu – castrum.

Nakon što je mletačka mornarica isplovila iz Zadra i usidrila se uz otok nasuprot Biogradu, kroničar nas izvješćuje da su Biograđani bili u nedoumici, jer su s jedne strane željeli pokazati odanost svojem hrvatskom vladaru, a s druge strane bili nemoćni oduprijeti se mletačkoj sili. Konačno su ipak odaslali Mlečanima svoje poklisare i pristali na sporazum, pa je flota napustila Pašmanski kanal i uputila se prema Trogiru.

Biograđani su položili duždu zakletvu vjernosti – „sacramentum fidelitatis“. Za svog prefekta imenovao je dužd u osvojenom gradu Vitalisa Michealisa. Cijeli se događaj odigrao pred malobrojnom vojnom posadom hrvatskog vladara u Biogradu, kako to prenosi suvremenik događaja, mletački kroničar Ivan Đakon.

KRALJ PETAR KREŠIMIR IV – PATRON BIOGRADA

Godine 1060., drugi mjesec

Oko izgradnje Biograda kao stolnog grada hrvatskih kraljeva osobito je nastojao kralj Petar Krešimir IV. podižući u njemu dva benediktinska samostana: muški sv. Ivana evanđelista i ženski samostan sv. Tome apostola.

Kralj Petar Krešimir IV (1058.-1075.) osnovao je u Biogradu – benediktinski samostan sv. Ivana Evangelista darovavši mu krunsko imanje – dono regale Rogovo (curtis-dvor) i otok Žirje (Zuri) uz kraljevsku slobodu – iura regalia, tj. oprost od plaćanja svih pristojbi; opat ovoga samostana sudjeluje i na II. splitskom crkvenom zboru, koji se tada održavao;

Samostan benediktinki sv. Tome, dodijelivši mu, također kraljevsku slobodu s imanjem u Bubnjanima; samostan je naknadno obogaćen novim posjedima u župi Sidraga i izvan njenog područja.

U Biogradu boravi i papin legat Majnard, koji uz belgradskog biskupa Teodozija I sudjeluje i na II. splitskom saboru.

Biograd se već tada spominje u ispravama pod raznim imenima: Belegrada, Belegravo, Alba Maris i dr., analogno ugarskom kraljevskom i krunidbenom gradu Belegrata, Alba regalis i sl., današnji Stolni Biograd – Székesfehérvár u Mađarskoj. Do danas je u povijesnim izvorima utvrđeno oko 200 različitih naziva za Biograd.

(Ostaci crkve sv. Tome danas su gotovo posve nestali, raspoznaju se tek u neznatnim tragovima na sjevernoj strani grada. Ostaci crkve sv. Ivana istraženi su i konzervirani. Crkva je smještena sjeverozapadno od katedrale, a bila je trobrodna troapsidalna bazilika dužine oko 30 metara s prostranim dvorištem i samostanskim sklopom na južnoj strani koji se i danas prostorno ocrtava u sklopu kuća južno od crkve.)

ZARUČNICA KRALJA KOLOMANA U BIOGRADU

Godine 1097.

Doplovilo je u luku Belgrada („in portu Albae qui iuris Ungarorum est“) normansko brodovlje s Buzilom (Busita), kćerkom Ruđera I, normanskog kneza od Sicilije i Drača – zaručnicom kralja Kolomana. U pratnji je princeze, buduće kraljice, i Gofred Malaterre, kroničar opisa ovog putovanja i dočeka u Belgradu, te pratnje do stolnog Biograda.

KOLOMAN SE KRUNI U BIOGRADU

Godine 1102.

U Belgradu se Koloman kruni (1095.-1116.) hrvatskom krunom za hrvatskog kralja, kralja Hrvatske i Dalmacije. Čin krunidbe izvršio je po nekima belgradski biskup Bono, a po nekima kninski biskup, koji je nosio naslov „hrvatskog biskupa“ („episcopus croatensis“). U ispravi o krunidbi, između ostalog, navodi se „…postquam fuit coronatus in Belgradum supra mare, in urbe regia“ („nakon što je bio okrunjen u Biogradu na Moru, u kraljevskom gradu“). Biograd je tada urbs regia – kraljevski grad; Alba regalis, Alba maris, Alba Maritima – Belgradum supra mare, koji je rezidencija Kolomana i njegova sina Stjepana (1089.-1090.).

Hrvatsko-ugarski kraljevi, poput franačkih vladara, imali su više prijestolnica, samo u Hrvatskoj bilo ih je sedam (Belgrad, Biači, Klis, Knin, Nin, Omiš i Šibenik) u kojima su vršili kraljevsku vlast (izdavali isprave, priznavali slobode, potvrđivali ugovore, presuđivali sudske sporove i sl.), iskorištavajući pri tome i ubiranje ljetine s kraljevskih dobara u određenom gradu i njegovoj okolici za sebe i svoju brojnu pratnju. Oni su imali i tzv. ius descensus regii (pravo na uzdržavanje kralja i njegove pratnje) tamo gdje su povremeno boravili. „Dopo la sua incoronazione a Belgrado“ („poslije svoje krunidne u Biogradu“), Koloman je u njemu pretežno boravio, uz Zadar, Nin, Knin, Šibenik, Trogir i dr. Po nekima je Koloman umro u Biogradu i u njemi sahranjen, a po nekima u Zadru, Stolnom Biogradu i drugdje.

BIOGRAD U VLASTI VENECIJE

Godine 1115.

Okrunivši se za kralja Hrvata i Dalmatinaca u Biogradu 1102. godine, ugarski je kralj Koloman, baš kao i njegovi prethodnici iz dinastije hrvatskih Krešimirovića, bio prijetnjom nesmetanu pomorskom prometu Mletačke Republike. Već 1115. godine ponovno dolazi mletačka mornarica do naših obala i preotima ugarskom kralju Zadar i Biograd te ih dodatno utvrđuje.

Biograd – utvrdu i naselje otme od ranije bizantske vlasti i sadašnje vlasti hrvatsko-ugarskih kraljeva mletački dužd Ordelafo Falieri (1102.-1118.), poruši mu zidine i kule prema moru, kako bi „per tutti tempi“ („za sva vremena“) ostao u vlasti Serenissime. Da pridobije za sebe i benediktince sv. Ivana Evangelista u Biogradu, koji su imali svoje posjede i na Rogovu i na Pašmanu, ovaj dužd potvrdi im sve njihove ranije stečene povlastice, uključujući i kraljevsku slobodu oprosta od plaćanja pristojbi.

BIOGRAD – SJEDIŠTE ŽUPE SIDRAGA, KRALJEVA I BANOVA

Godine 1124.

Biograd je sjedište župe Sidraga, sve do krunidbe prvog hrvatskog kralja u Biogradu godine 990. (po T. Arhiđakonu to je bio kralj Držislav), kad je to sjedište preneseno u Tinj. Biograd od tada postaje Castellum regale (Kraljevski kaštel) u kojemu povremeno borave kraljevi, a češće i njihovi banovi (otuda i naziv „Banovi dvori“ na jugozapadnom dijelu poluotoka, odnosno stare gradske jezgre).