Uskrsni ponedjeljak: Tradicionalno hodočašće na Ćokovac (mjesto Tkon, otok Pašman)

Svake se godine na Uskrsni ponedjeljak u mjestu Tkon na otoku Pašmanu organizira tradicionalno hodočašće na brdo Ćokovac. Na brdu Ćokovac, nazvanom po ptici kos (prema lokalnom dijalektu ćok), nalazi se jedini živući benediktinski samostan u Hrvatskoj. Benediktinska crkva Sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu nalazi se tamo već stoljećima i datira iz 1125. godine.

Benediktinci su na Pašman došli iz Biograda, kada su Mlečani po povratku s križarskog vojnog pohoda 1125. godine u potpunosti razorili Biograd, pa tako i njihov samostan Sv. Ivana Evanđelista u Rogovu, zadužbinu hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. Nakon razaranja Biograda, stanovništvo se raštrkalo kojekuda, a najviše u Skradin i Šibenik, jer su ova mjesta skrivena u zatvorenom zaljevu. Biogradski biskup posve je prešao u Skradin, dok su se biogradski benediktinski monasi tek na neko vrijeme bili sklonili u Šibenik, u crkvu Sv. Krševana koja danas nosi ime Sv. Antuna Opata. Zbog boravka benediktinaca u toj šibenskoj crkvi namjerimo se koji put na izraz „monasterium sancti Grisogoni de Sibenico“. Čim su prilike dopustile, uputili su se monasi na otok Pašman, dva kilometra sjeverozapadno od današnjeg Tkona, na vrh 95m visokog Ćokovca.

Izabrali su ovo slikovito mjesto jer su ovdje već otprije posjedovali kapelu Sv. Kuzme i Damjana, koju im je darovao biogradski biskup Prestancije. Dolaskom na Pašman prenijeli su sijelo (caput) porušene opatije (Rogovsku opatiju) i podigli samostan, na mjestu na kojem je već postojao samostan u romaničkom stilu. Postojeći je sagrađen na temeljima bizantske utvrde i ranokršćanske crkve, 1059. godine sagrađene od strane biogradskog biskupa Teodorika.

Od tada je Ćokovac kroz nekoliko stoljeća bio centar glagoljaštva i rasadište narodne pismenosti i kulture. Benediktinski samostan Sv. Kuzme i Damjana kasnije je obnovljen u vrijeme gotike (portal iz 1418.). U luneti glavnoga gotičkog portala s početka 15. st. stoji lik Bogorodice na prijestolju s Djetetom. U samostanskoj je crkvi čuveno gotičko slikano raspelo nepoznatog majstora iz 15. st. Križ je visok 195cm, a širok 164cm. Na gornjim proširenjima križa naslikana su poprsja Marije, Ivana i arkanđela. Crkva je bila obnovljena brigom cara Franje Josipa 1876. godine. I poslije 2. svjetskog rata je obnovljena, te se stalno restaurira. Danas je to gotička crkva i spomenik nulte kategorije. U benediktinskom samostanu su danas monasi sv. Benedikta.

Kao i stoljećima unatrag, mnogi vjernici otoka Pašmana, Kunjani, Ugrinci, Krajani, ali i obližnjih mjesta s kopna, iz Biograda, Pakoštana, Sv. Filip i Jakova i dalje, na Uskrsni ponedjeljak (u Emaus) hodočaste na Ćokovac kako bi s benediktinskom zajednicom u euharistijskom slavlju ukrsli Kristov mir. Nakon završetka misnog slavlja veselo se druženje nastavlja pod sjenovitim ćokovskim borima.  Po okolnim proplancima i brežuljcima, s kojih se pruža jedinstven pogled na Pašmanski kanal, pripremaju se i blaguju razna mesna jela, poput janjetine s ražnja  i razne delicije uz vatru i gradele, dok gosti benediktinaca iz Hrvatske i drugih zemalja blaguju unutar zidina samostana.

Za kraj priloga pogledajte kratki video o povijesti benediktinskog samostana na Ćokovcu:

 

Planinarska staza „Hajdemo do Vrane“

Selo Vrana, povist ti je znana,
još iz doba viteza templara.

O naš slavni Paližina bane,
nema tebi do grada Urane.

Selo Vrana nekad grad se zvaše
tvoje tvrđe i danas ostaše.

Turski han, Turci sagradiše,
beg Mašković iz Vrane nam biše.

Selo Vrana lipša si od grada,
sve doline pune vinograda.

(stara pjesma o Vrani, nepoznati autor)

Na blagdan Cvjetnice 2015. godine, nakon blagoslova maslinovih grančica na lokaciji Pećine u Vrani, svečano je otvorena prva staza “Hajdemo do Vrane” biogradskog planinarskog društva Belveder. Od tada se svake godine početkom travnja kreće u zanimljivu hodnju povijesnom Vranom.

Četvrti međunarodni planinarski pohod “Hajdemo do Vrane” ove godine kreće u nedjelju, 8. travnja s početkom u 9 sati ujutro. A kako je sve to prije četiri godine počelo…

Velikim entuzijazmom motivirani, prije nekoliko godina članovi Planinarskog društva Belveder, na čelu s predsjednikom Robertom Pejićem, kvalitetno su i opsežno krenuli u projekt „Vrana“ s ciljem da se prirodne, povijesne i kulturne vrijednosti našeg kraja pokažu brojnim planinarima, rekreativcima ili posjetiteljima i svim ostalim zaljubljenicima u prirodu. Slijedom navedenog ovo društvo je zamislilo, trasiralo, i kao takvu, markiralo stazu koja vodi najzanimljivijim lokalitetima, vodeći računa da se obuhvati sve ono što se u Vrani vrijedi pogledati, a toga ovdje zaista ima i previše. Pritom je svojski svoj dio posla odradio i ravnatelj biogradskog muzeja, Draženko Samardžić, koji se osobnim angažmanom prihvatio prikupljanja podataka o počecima planinarenja i razvijanju planinarstva u našem kraju.

Hajdemo do Vrane“ izletna je crtica koju je pod tim nazivom napisao Luka Jelić godinu dana prije osnutka Liburnije (1898.godine) u kojoj, uz povijesne podatke upućuje i na prirodne ljepote Vrane: „Ne mogu se oteti dojmu i vjerujem da nisam daleko od istine, ako navedemo da su vjerovatno pri obilasku biograjske, zadarske i ninske okolice, a napose posjetama Vrani i Vranskom jezeru, nastali razgovori a potom i ostvarenja oko osnivanja turističkog društva Liburnija, kojom se djelatnosti protezala na cilo područje Dalmacije.“ Društvo Liburnija iz ovog citata osnivalo je turističko-planinarske stanice tj. domove. Stanice bi se osnivale u onim mjestima koja su se nalazila u prirodno lijepom kraju, a pored toga su bila bogate povijesti. Tako je u biogradskoj okolici svojedobno uzet pod najam, na dvadeset godina, i stari benediktinski glagoljaški samostan na brdu Ćokovac, kod mjesta Tkon na otoku Pašmanu, što je ujedno bio i prvi službeni turističko – planinarski dom u Dalmaciji. Sve navedeno upućuje na bogatu povijest turizma u Biogradu i okolici (Vrana) i da se ovo područje vrlo rano afirmiralo u turizmu. Zapaženu je raspravu o tome objavio i Vjekoslav Meštrović  pod nazivom „Prve pojave turističke aktivnosti u Vrani“.

 

Slijedom tih potvrđenih saznanja, planinarska staza kreće, počinje i vodi od Hana Jusufa Maškovića, zapovjednika turske flote rodom iz Vrane. Nakon što je, kažu legende, lažno optužen u spletkama, zadavljen 30. siječnja 1646. godine na turskom dvoru, gradnja hana koji nosi njegovo ime, naglo je stala. Turska ga je vojska donekle osposobila za korištenje i točno je u takvom stanju ostao sačuvan do današnjih dana kao najveći spomenik turskog graditeljstva u Hrvatskoj i najzapadniji turski svjetovni objekt. Polazna točka planinarskom stazom „Hajdemo do Vrane“ obnovljeni je Han koji je otvoren, pa se danas može razgledati iznutra i prenoćiti u njemu. Jedva kojih pedesetak metara udaljenosti od Hana, staza dalje vodi do starog grada Vrane, utvrde templara, koji je za vrijeme Kandijskih ratova dobrano razoren mletačkim topovima. U sklopu starog grada Vrane je i benediktinski samostan svetog Grgura, u kojem se čuvala hrvatska kruna, sjedište hrvatskog bana i priora vranskog Ivana Paližne.

Put dalje vodi do Pećine, lokaliteta pronalazaka starorimskih ostataka „svetišta Nimfi“, iznimne znamenitosti prirodne i kulturne baštine, jer je riječ o izvoru vode kojom se u rimsko doba opskrbljivao antički Zadar (Jader). Staza se zatim uspinje iznad Pećine te se nakon kratka vremena dolazi do uređena vidikovca s kojeg puca prelijepi pogled na Pašmanski kanal, Kornate, Vransko jezero i samo selo Vranu. S vidikovca se ulazi u mladu borovu šumu te padinama Malog Umca za desetak minuta dolazi se do Međuvoda, odakle se otvaraju pogledi na Janjeću gredu, Veliki i Mali Bak. Potom, nakon Gradine, slijedi spust prema vodocrpilištu Biba i dijelu asfaltirane ceste u zaseoku Kneževići.

Nakon desetak minuta hoda, asfalt prelazi u makadamski put koji nas dalje vodi prema Ćukovoj gredi. Pogledi na Veliki i Mali Bak ostavljaju bez daha, dok se s naše desne strane cijelim dijelom puta protežu ogromni sipari išarani tragovima ovaca i koza. Ubrzo se dolazi na vidikovac odakle se lijepo vidi Sedlo Malog Baka, Veliki Bak te sipari podno Ćukove grede. Nakon kratke stanke slijedi uspon na Mali Bak i za otprilike pola sata hoda dolazi se do samog vrha Malog Baka, s kojeg puca pogled na sve strane: Pašmanski kanal, Kornate, Žirje, Vransko jezero, plodna polja vranskog bazena, Velebit, Prominu, Dinaru…

Nakon strma spusta padinama Malog Baka, za otprilike pet minuta dolazi se do odmorišta ispred još neistražene pećine. Slijedi dio koji se prolazi u narednih četrdesetak minuta, makadamskim putem prema nepresušnom izvoru pitke vode Vila, te dalje prema Zamini, na koju se stiže za otprilike dvadesetak minuta s izvora Vile. Riječ je o velikom utvrđenom naselju iz 4.stoljeća koje je branilo prolaz prema Vranskom jezeru,  a za ono doba i gusto naseljenom području. Lokalitet Zamina je u zadnje vrijeme, kao takav, zaštićen, a uskoro se počinje s arheološkim istraživanjem i iskopavanjima. U podnožju Zamine nalaze se brojni ostaci keramike i mozaika, a nakon petnaestak minuta dolazi se i do zaseoka Krklješi, smještenog podno samih zidina Zamine.

Tu je ujedno i kraj ovog prelijepog putovanja kroz prošlost, zanimljivom hodnjom povijesnom Vranom uz sam rub Parka prirode Vransko jezero. Ovo je ujedno preporuka za sve one koji zasad nisu sudjelovali da do iduće prigode, svake prve subote u travnju, provjere o čemu je ovdje riječ, a riječ je o zaista vrijednoj stazi koja će uskoro postati i nezaobilazan dio i glavni adut u turističkoj ponudi našeg kraja.

 

 

 

PODSJETNIK NA PRIJAŠNJA VREMENA: O svima koji su rođeni 1950-ih, 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća

Društvenim mrežama ovih se dana počeo širiti tekst, odnosno podsjetnik na prijašnja vremena i život onih koji su rođeni 1950-ih, 60-ih i 70-ih  godina. Nije napisan na dijalektu, ne sadrži lokalne izraze. Prenosim ga ovdje u izvornom obliku, jer će nas sve skupa možda malo vratiti u prošlost, u vrijeme kad se ipak nekako uspješno (pre)živjelo…

”Rođeni smo normalni i preživjeli smo i iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes …

Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imamo kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolšuhama …

Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta, a ne iz bočica kupljenih u velikim trgovačkim lancima.

Dijelili smo flašicu cockte, kole ili nare s našim prijateljima i nitko nije umro zbog toga …

Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili sokove koji su i tada bili puni šećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se stalno igrali vani …

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti, sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje ionako nije bilo previše.

Nerijetko nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljski šamar bio dio odgoja, a bez zlostavljanja u obitelji.

I nikad nije bilo problema.

Provodili smo čitave dane praveći trkaće daske od otpada iz podruma ili šupe, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice.

Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica, naučili smo kako riješiti problem. Mi nismo imali imaginarne prijatelje.

Mi prijatelje nismo dodavali, nego ih vremenom stjecali! Nismo imali ni probleme s koncentracijom u školi …

Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i odgojitelja pa smo ipak završavali nekakve škole.

Nama nisu prodavali drogu ispred škole. Nismo imali playstation, nintendo, x-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji, samo dva i to drugi tek od popodne, nismo imali video rekordere, surround sound, mobilne, kompjutere, internet, pet sobe …

Mi smo imali prijatelje i družili smo se s njima!

Padali smo s drveća, znali da se izrežemo na staklo, slomimo zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga.

Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili tvrđave od snijega, bacali petarde za Novu godinu, čitali hrpe stripova i sve smo to preživjeli bez posljedica!

Vozili smo se biciklom ili išli pješke, dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!

Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!

Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti svijeta. Naše generacije su dale najbolje izumitelje i znanstvenike do danas.

Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo živjeti s tim!

Čestitam! Možda ćeš željeti podijeliti ovo s ostalima koji su imali sreće da odrastu kao prava djeca, prije nego što su odvjetnici, države i vlade počeli određivati kako treba živjeti!

Možda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vašoj djeci da vide kako su njihovi roditelji odrastali!

Pozdrav generacijo i živjeli! Svatko od nas je anđeo sa samo jednim krilom, a letjeti možemo tek zagrljeni!“

 

Biogradsku plažu Soline 14. lipnja 1993. zasuli „zvončići“ i usmrtili petero mladih, sedmero ih teško ranjeno

Četvrt stoljeća prošlo je od najstrašnijih dana Domovinskog rata, kada su na Biograd i okolicu padale na tisuće raketa i granata. I tek u svibnju 2017. godine provodila se istraga protiv nalogodavaca i počinitelja tih gnjusnih ratnih zločina.

Prema rezultatima istrage bivši pukovnici JNA Kosta Novaković i Milan Đilas te benkovački profesor Momčilo Krklješ bili su zapovjednici pobunjenih Srba odnosno zapovjednici vojske tzv. Republike srpske krajine kobne 1993. godine, kada su ispaljivali rakete tipa “Orkan”, ubijali civile i razarali brojne kulturne spomenike i druge civilne ciljeve. Konkretnije, spomenute Kostu Novakovića, Milana Đilasa i Momčila Krklješa sumnjičilo  se da su izdavali, prenosili i izvršavali naredbe za topničke i raketne napade po Zadru, te nizu mjesta u okolici – od Biograda, Sukošana i Turnja, do Maslenice, Zemunika, Pakoštana i drugih mjesta, koja su tada iskusila stravične raketne napade tijekom kojih je poginulo 17 osoba, a više ih je ozlijeđeno. Protiv njih je u konačnici podignuta optužnica pred Županijskim sudom u Splitu. Sudit će im se u odsutnosti.

Posljedice granatiranja Biograda 1993. godine

Damir Vrankulj iz Polače, brat poginule Lidije Vrankulj, kaže da, iako mu je drago da se optužnica protiv bivših oficira JNA podignula zbog ubojstva civila u Zadru, zadarskom zaleđu te nizu mjesta u okolici, sumnja da je to ozbiljno.

– Oni su se sada, nakon 24 godine, sjetili da podignu optužnicu. To sada rade čisto ‘reda radi’. Mislim da od tog suđenja, ako i dođe do njega, na moju veliku žalost, neće biti ništa. Frustrira me što sva trojica koja su optužena i dalje mirno žive u drugoj državi i što će to zapravo biti suđenje u odsustvu. Nikad oni neće izaći pred lice pravde niti će biti kažnjeni – kaže Damir čija je sestra Lidija (24) poginula na plaži Soline u Biogradu 14. lipnja 1993. godine, kada je agresorska srpska vojska napadala Zadar i zadarsko zaleđe te niz mjesta u okolici – od Biograda, Sukošana i Turnja, do Maslenice, Zemunika i druga mjesta,  s ciljem ubijanja građana i razaranja njihovih domova te kulturnih spomenika.

‘Zvončići’ padali na civilne ciljeve

Tog 14. lipnja 1993. godine, ničim izazvani pobunjeni Srbi napali su Biograd na Moru raketnim sustavom Orkan s kasetnim punjenjem tzv. „zvončićima“ koji su padali na civilne ciljeve odnosno plažu Soline. U samo  nekoliko trenutaka, poginulo pet mladih osobaLidija Vrankulj, Danijela Vidaković, Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić, dok ih je sedmero bilo teško ranjeno. 

Damir se nada da će moći prisustvovati suđenju, a razočaran je odnosom lokalnih vlasti  prema poginulim civilima. Kaže da nitko od predstavnika vlasti nikad nije došao ni zapaliti svijeću na grob njegove sestre, civilne žrtve rata

– Jedino što u Biogradu ima spomenik na žrtve i na njemu piše ime moje sestre. I to je to. Ljut sam i frustriran na cijelu situaciju i odnos prema žrtvama rata – kaže nam.

Foto: Davor Visnjic/PIXSELL Posljedice granatiranja Biograda 1993.

‘Ona je na nebu, a mi svi negdje između’

Ovom prilikom donosimo vam njegovo potresno svjedočanstvo i sjećanje na taj dan i na njegovu nikad prežaljenu stariju sestru. Svjedočanstvo pod nazivom „Jedna obitelj ni na nebu ni na zemlji“ objavljeno je u knjizi „Krhotine djetinjstva“.

„Maloljetni sam dragovoljac hrvatskog obrambenog Domovinskog rata i aktivni pripadnik MORH-a. Ponosan sam otac predivnog dječaka Dominika koji ima 13 godina i suprug mojoj Nedi koja sa mnom dijeli dobro i zlo svih ovih godina. Odrastao sam u bogatom ravnokotarskom selu Polača s roditeljima, dvojicom braće i mojom sestrom Lidijom. Nakon rata vratili smo se u naše selo, ali nismo zatekli ništa..Nemam ni jednu sliku iz djetinjstva. Ali znate li što još nemam? Nemam moju jedinu sestru Lidiju. Da, nemam je. Ona je na nebu, a mi svi negdje između. Ubili su je podmuklo, ubili su je zvončićima u Biogradu na plaži dok se smijala sa svojim prijateljicom uživajući u lijepom sunčanom danu.

Strašno je ne imati vlastito djetinjstvo, izgubiti dom i uspomene, strašno je spašavati stare i nemoćne dan prije pada Polače i voziti ih traktorima prema Biogradu. Strašno je sutradan ne znati kako sam se uopće izvukao iz Polače. Strašno je bilo živjeti u kući u podrumu i osjetiti strah s nešto malo streljiva i čekati da počne rat…Strašno je sa svojih 17 godina uzeti pušku u ruke, prijaviti se u našu vojsku 1991. da bi branio svoju Domovinu zajedno s ocem. Strašno je živjeti kao prognanik u sobi u „Adriatiku“ jer su ona, majka i mlađi brat tada tako živjeli…Sve je to strašno, ali najstrašnije je što su ubili baš nju!!! Djevojku u najljepšim godinama, lijepu i vedru, nasmijanu i nedužnu.

Foto: Davor Visnjic/PIXSELL Posljedice granatiranja Biograda 1993.

‘Obožavali smo je, bila je naš anđeo’

Lidija je rođena 28. kolovoza 1969. godine. Bila je nešto najbolje što se našoj obitelji dogodilo. Uvijek sućutna i topla. Bila je marljiva, škola joj je jako dobro išla, učila je na vrijeme i završila ekonomsku školu u Benkovcu. Bila je najstarija i mi smo svi gledali u nju. Obožavali smo je. Brinula se za nas dok je još išla u srednju školu. Preko sezone bi radila i sve što je zarađivala dijelila je s nama. Meni je, sjećam se, kupila odjeću za krizmu. Bio sam baš skockan..Baš pred početak rata zaposlila se u ondašnjem SDK, čini mi se. Sada je to Fina. Svi su govorili da nije bilo ljepše djevojke u selu, a znali su reći i u Biogradu. Moj anđeo. Slaba utjeha, ali kažu da ni Bog neće svakoga. Često mi se čini da su najbolji otišli. Koliko puta sam se pitao koga bi odabrala za životnoga suputnika, koliko bi djece imala, bi li rodila jednu tako lijepu curicu kakva je ona bila. Nitko ne može razumjeti tko nije doživio i hvala dragom Bogu što ne može.

‘Čudan osjećaj da će se nešto dogoditi’

Nikad neću zaboraviti taj kobni 14. lipnja 1993. Tada sam bio u Vodicama kao pripadnik „Pauka“ jer se 134. brigada nakon akcije „Maslenica“ transformirala u 53. samostalnu bojnu Biograd, a dio nas se prijavio u 4. gardijsku brigadu. Cijeli taj dan imao sam neopisivo čudan osjećaj da će se nešto dogoditi. Osjećao sam se kao u šoku. Znao sam da nešto nije dobro. I sad se ježim kad se sjetim tog osjećaja. Bio sam u društvu s prijateljima iz bitnice jer sam bio na minobacaču, kad me je zapovjednik zvao. Prije toga sam na vijestima načuo da se nešto dogodilo u Biogradu. Odmah sam znao da je netko moj.

Prvo sam pomislio na tatu jer on je bio na prvoj crti. Tražio sam da mi kažu što je bilo. Rekli su da je Lidija stradala, ali da nisu sigurni što je, samo znaju da je teško. Inzistirao sam da mi kažu, ali nisu htjeli. Odmah sam krenuo za Biograd. Moja obitelj je tada bila smještena u odmaralištu „Maglaj“. Čim sam se primakao i osjetio taj pakleni muk u odmaralištu, zaledio sam se, i nekako sam već znao. Mama i tata baš su se vraćali iz Zadra jer su bili na zadarskoj patologiji. Muk, muk i samo muk. 

‘Na licu moje majke i danas je samo tuga i tuga’

To je bila takva tragedija da to nikome ne mogu opisati. Prošle su 22 godine i mi se još nismo oporavili i nećemo nikada. Ja sam se oženio, brat Denis se oženio, brat Ante se oženio, dobili smo djecu, bila su rođenja, krštenja, rođendani, no u našoj kući se nikad nije zapjevalo. I dan danas je kod nas takva atmosfera. Kažu da vrijeme liječi rane. Kako kome, dok god su mama i tata živi, mi ne pjevamo niti se možemo radovati. Ne nosimo pečat samo mi i naši roditelji, nego i naša djeca. Na licu moje majke Anke je i danas samo tuga i tuga i to nikad neće proći jer to je jače od svih nas. Pitam se ponekad želi li Lidija gledati nas ovakve, bez radosti. Znam da ne želi i znam da nas gleda s neba. Znam da bi htjela da pričamo o njoj s osmijehom i da živi radosno kroz nas, ali moja majka nju nikad neće pustiti Bogu dok god i ona ne ode. Pokušali smo razgovarati s njom, ali ona ne želi ni čuti. Ni dan danas ona ne želi ići u Biograd. Njezin svijet je kuća, groblje, crkva i nekad ode prošetati do polja. To je njezin život. Dođu nam prijatelji i rodbina na feštu sv. Kuzme i Damjana i mi se malo opustimo, pokušavamo se našaliti. Tu budu ljudi koje mama jako voli, ali ona uđe na par minuta, javi se reda radi i ode u svoj svijet. Tata Mićo bi možda s nama i pokušao malo disati, ali ne ide. Često se pita zašto nije on ranjen na Viterincima jer par dana prije nego što je Lidija ubijena, ranjena su tri njegova prijatelja. Uvjeren je da ona ne bi bila tada na tom mjestu i da bi preživjela. Možda bi bila u bolnici u posjetu ili na bilo kojem drugom mjestu, pa i na njegovom grobu, samo da se nije našla na tom mjestu u to vrijeme. A mama je znala govoriti da joj se baš nije išlo i da ju je pokojna Danijela jedva nagovorila da sjednu na motorić i odu malo do plaže. 

‘Koja mladost pod zemljom i koliko tuge oko njih..’

Tisuću pitanja a odgovora nigdje. Zatvoreni smo u krug i guši nas to sve jer bismo htjeli da naša djeca osjećaju da je ona živa, samo da nije među nama. Ja tako osjećam. Moj sin to osjeća i sam ispituje o njoj, odlazi na groblje…I on je tužan kad gleda baku cijeli život takvu, a znam da Lidija to ne bi htjela. Samo smo je jednom na ljutu muku uspjeli natjerati da ode bratu u Švicarsku. Da joj nije zaprijetio da više neće ni on dolaziti, ne bi uspjeli ni to. Ta tragedija utječe na sve, mijenja živote svima. To je nasilni gubitak s kojim se nitko ne može pomiriti i povlači za sobom puno tuge i nesretnih života. Samo kad se sjetim još četiriju obitelji koje žive kao mi, a čiji su sinovi i kćeri s njom ubijeni na Solinama. Koja mladost pod zemljom i koliko tuge oko njih. A tek u cijeloj Hrvatskoj. Bože dragi…

Nikad mi neće biti jasno bi li nam svima bilo malo lakše da se još netko moje sestre sjeća. Vjerujete li vi da na grob moje sestre nitko ne dolazi? Nitko nas ne obilazi, nitko ne pita kako nam je…ni vlasti, ni drugi političari, ni moji ratni zapovjednici, ni općinari, osim kad su izbori. Čudan smo mi narod i kratko pamtimo, a još se manje brinemo za svoje. Njeno ime je zapisano samo na spomen obilježju stradalim braniteljima i civilima u Biogradu. U Polači nigdje ništa ne piše. Biste li mi vjerovali kad bih vam ispričao koje smo poniženje doživjeli od onih koji upravljaju našom državom. Moj otac je nakon demobilizacije otvorio dućan u Polači i nikad ništa nismo tražili ni od koga. Sami su mu donijeli neku posmrtnu naknadu u iznosu par stotina kuna mjesečno, navodno za održavanje grobnog mjesta. Budući da je čovjek već u godinama, prije nekoliko godina iznajmio je dućan Soniku i otišao u zaštitnu braniteljsku mirovinu od 2 400 kn. Ubrzo nakon toga došlo je do rješenja da mora vratiti sve zaostatke tih mjesečnih uplata koje je dobivao za Lidiju jer nema pravo na to. Sve mi se zgadilo tada i baš sam se pitao jesam li trebao ovdje ostati iti jedne sekunde. Strašno, tužno i žalosno. Toliko ponižavajuće za dva branitelja kojima su ubili kćer i sestru. Žalosno ali istinito. I nismo jedini takav slučaj. Jesmo li se za ovakav život borili? Vjerojatno ste primijetili da često spominjem riječ nikad jer nikad mi ovo stanje nacije neće biti jasno, niti politike koje su sve što smo mi krvlju stvorili tako jednostavno uništile. Recite mi, kako da sina učim da bude ponosan što mu je otac kao dijete uzeo pušku u ruke da bi branio naše domove? Iako to teška srca radim, znam da bih unatoč svemu što osjećam postupio isto jer tko voli Boga, dom i obitelj, ne može stajati i gledati kako zlotvor to rastura.

‘Ona je naš anđeo čuvar s neba’

Nikad većina neće razumjeti što znači živjeti ni na nebu ni na zemlji i uvijek ćemo biti drugačiji. Sigurno i dobro osjećam se jedino u svojoj obitelji jer se držimo skupa i svi se čude što moja žena i ja živimo s roditeljima. Sad smo već 15 godina u braku i ona kaže da ni dana života ne bi mijenjala za neki drugi. Najveća mi je podrška i oslonac. Moja braća, iako su vani, svaku obljetnicu, njen rođendan, Uskrs, Božić…naručuju cvijeće i mise i čuvaju uspomenu na našu sestru. Ostat će naša Lidija živjeti u našim srcima i u srcima naše djece i NIKAD je mi nećemo zaboraviti. Lijepi naš anđeo čuvar s neba.“

Plaža Soline

Big Brother is watching you: Uživo iz Biograda na Moru putem web kamera!

Biograd na Moru se od 12. lipnja 2014. godine, kada su na dvije lokacije postavljene prve What’sUp cams web kamere, uživo može pratiti putem interneta iz udobnih fotelja vlastitog doma ili bilo koje druge lokacije izvan mjesta. U procesu globalizacije, ovim su činom svi stanovnici Biograda već nekoliko godina pravi pravcati kozmopoliti i stanovnici svijeta.

K tome u prilog, evo poveznice na kojima se može pratiti slika iz Biograda na Moru uživo:

Kamera 1: http://www.livecamcroatia.com/?page_id=4674

Kamera 2: http://www.livecamcroatia.com/?page_id=4676

Prva „LiveCamCroatia“ (kamera 1) smještena je na križanju ulica Trg kralja Tomislava i Ulice Tina Ujevića, prati dinamiku kretanja mještana i ljudi koji su se ovdje došli odmoriti te nudi prelijep pogled na more, jahte i brodice privezane za obližnji mul. Zanimljiv je detalj koji se vidi na ovom mjestu i spomenik kralju Tomislavu postavljen za 1000-tu godišnjicu hrvatskog kraljevstva. Jasno se vidi spomenik koji ima oblik obeliska, inače sastavljenog u tri dijela od istarskog kamena s urezanom hrvatskom krunom i staropleternom ornamentikom.

Druga „LiveCamCroatia“ (kamera2) ispred svog objektiva također ima pogled na more, biogradsku rivu, mul, a mjesto koje se vidi u pozadini je Tkon. Ovdje možete pratiti svu raskoš morskog i nebeskog plavetnila, pa i zalazak sunca u Biogradu na Moru, uz zeleni kontrast koji daje otok Pašman.

Biograd je inače poželjna turistička destinacija koju su mnogi dosad već posjetili i mnogi mu se rado vraćaju. Ako se slučajno nalazite na spomenute dvije lokacije, u datom trenutku mahnite u kameru u znak pozdrava, ne kopajte nos i ponašajte se pristojno. Big Brother is watching you! Podsjećam, slika uživo iz Biograda na Moru i putem web kamera.