Tiho svjedočanstvo vjernosti kroz život i služenje
Biografski podaci i službe don Ivana Zorice u Zadarskoj nadbiskupiji
Mons. Ivan Zorica rođen je u Biogradu na Moru 9. veljače 1919. godine. Iz jednostavnosti rodnoga mjesta započeo je svoj životni put, koji će kasnije biti obilježen ustrajnošću i predanošću svećeničkom pozivu. Nakon pet razreda pučke škole u Biogradu, klasičnu gimnaziju završio je u Šibeniku, gdje je maturirao 1938. godine. Bogoslovne studije započeo je u Splitu, a dovršio u Zagrebu 1942. godine, kada je i diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, u vremenu obilježenom ratnim neizvjesnostima, u kojem je njegov izbor svećeništva imao posebnu težinu.
„Temeljnu opciju za prihvaćanje svećeništva donosi u vihoru Drugog svjetskog rata, kad su brojni bogoslovi njegove generacije podlegli iskušenjima tih kriznih vremena, a mnogi su stradali u ratu“, rekao je izv. prof. dr. sc. Zdenko Dundović.
Prije svećeništva: događaj iz mladosti u HNK „Primorac“
Prije svećeničkog ređenja, život Ivana Ive Zorice obilježio je i jedan događaj iz svibnja 1941. godine, u vremenu neposredno nakon sloma stare države i na početku ratnih zbivanja na ovim prostorima, o čemu smo pisali u poveznici OVDJE.
Tada je u Biogradu na Moru odigrana nogometna utakmica između „Primorca“ i jedne momčadi iz Zadra, organizirana i u promidžbene svrhe talijanskog fašističkog režima. Utakmica se igrala na Pazaru, a zabilježena je i fotografijom koja se i danas čuva kao svjedočanstvo tog događaja.
U sastavu „Primorca“, koji je nastupio u crvenim majicama „s grbom hrvatskoga grada Biograda“, bio je i Ivan Ive Zorica. Prilikom pozdrava publici, talijanska momčad koristila je fašistički pozdrav, dok su igrači „Primorca“ to odbili i pozdravili uobičajenim „Zdravo, zdravo, zdravo!“.
Prema zapisima sudionika, došlo je do napetosti kada je jedan od talijanskih vojnika, uz prijetnju oružjem, pokušao prisiliti igrače na promjenu pozdrava. U tom je trenutku došlo i do fizičkog sukoba između igrača i karabinjera, no utakmica je ipak odigrana. Na njezinu završetku igrači „Primorca“ ponovno su pozdravili publiku na isti način.
U toj utakmici, prema dostupnim podacima, uz Ivana Ivu Zoricu igrali su Rade Tomić, Branko Dominis, Rinko Silobrčić, Miro Jelenković, Ivo Silobrčić, Šime Šangulin, Duško Tomić, Petar Morović, Mile Čudina i Radoslav Jadrešin, dok je trener bio Jovo Kos.
Ovaj događaj zbio se u vremenu kada otpor fašističkoj okupaciji još nije bio organiziran.
Za svećenika u Biogradu na Moru zaređen 1942.
Zoricu je za svećenika 20. prosinca 1942. godine u Biogradu na Moru zaredio šibenski biskup i apostolski administrator Zadarske nadbiskupije mons. Jerolim Mileta. Svoju prvu službu započeo je kao kapelan u rodnom gradu, istovremeno služeći i u župi Polača, u jednostavnosti i blizini naroda kojem je bio poslan.
Već u prvim godinama svećeništva suočava se s teškim kušnjama. Godine 1945. uhićen je zbog optužbi za „protunarodnu djelatnost“ te je kaznu izdržavao u zatvoru u Staroj Gradiški od lipnja 1945. do lipnja 1946. godine.
Da se protiv pomoćnika katoličkog župnika don Ivana Zorice iz Biograda koncem Drugog svjetskog rata vodio krivični postupak svjedoči o tome dokument s potpisom Budimira Lončara iz lipnja 1945. – u to vrijeme načelnika Okružnog odjeljenja OZN-e Zadar, koji od Narodnog suda zahtijeva da se don Ivana Zoricu najstrože kazni. Vidimo to u priloženom dokumentu.
(iz knjige „Okupacija duha: ideološka indoktrinacija u Zadru 1945.“ autora Zlatka Begonje – https://shop-hr.unizd.hr/detalji_proizvoda… )
To razdoblje ostaje zabilježeno kao vrijeme šutnje i trpljenja, ali i unutarnje snage koja ga nije udaljila od njegova poziva. Po povratku iz zatvora kratko boravi u šibenskom sjemeništu, nastavljajući ondje gdje je bio prisilno zaustavljen.
Od 1946. do 1949. godine bio je župnik u Lukoranu. I ondje se susreće s ograničenjima: komunističke vlasti zabranile su mu održavanje vjeronauka u osnovnim školama, uz obrazloženje da mu se „ne može povjeriti rad sa školskom djecom“. Unatoč tome, ostaje vjeran svojoj službi i narodu.
Njegov svećenički put nastavlja se kroz brojne župe: Gorica-Raštane i Galovac (1949. – 1950.), Brbinj i Savar na Dugom otoku te Rava (1950. – 1954.), a potom Sali (1954. – 1961.). Svaka od tih sredina nosila je svoje izazove, ali i prilike za tiho i ustrajno služenje.
Nakon toga postaje župnik Paga i dekan Paškog dekanata. Zadarski nadbiskup Mate Garković imenovao ga je 15. kolovoza 1963. ravnateljem Velikog i Malog sjemeništa „Zmajević“ u Zadru, no na toj službi ostaje tek jednu godinu.
U rujnu 1964. godine, s navršenih 45 godina, dolazi u Sukošan kao župnik, gdje će ostati sve do umirovljenja 1993. godine. Upravo je to razdoblje ostavilo dubok trag. U Sukošanu i Debeljaku gradio je i obnavljao crkvene objekte u vremenima kada to nije bilo jednostavno. Nova crkva u Debeljaku posvećena je 1970. godine. Obnavlja crkvenu kuću u Sukošanu, gradi vjeronaučnu dvoranu sa stanom za časne sestre, nadograđuje zvonik i uvodi elektrifikaciju zvona. Obnavlja crkvu Gospe od milosti i crkvu sv. Martina, a 1986. godine izgrađena je i crkva Svih Svetih na groblju. Svi ti zahvati ostaju kao vidljivi tragovi njegove zauzetosti i odgovornosti za povjerene mu zajednice.
Don Ivan Zorica imenovan je začasnim kanonikom 1963. godine, a od 1966. bio je rezidencijalni kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru. Za prepozita kaptola imenovan je 3. siječnja 1984. godine. Papa Pavao VI. imenovao ga je 19. svibnja 1976. kapelanom Njegove svetosti. Od 1968. do 1988. godine bio je dekan Zadarskog dekanata. Obnašao je i službu branitelja ženidbenog veza od 1982. godine, bio član Zbora savjetnika od 1983. godine te dugogodišnji pročelnik misijskog povjerenstva (1973. – 1993.).
Posljednji dani i trajno sjećanje
Nakon umirovljenja, i nakon 29 godina predanog župničkog djelovanja u Sukošanu, dana 16. srpnja 1993. godine vraća se u Biograd na Moru, gdje sa svojom sestrom redovnicom provodi mirnije dane, ali i dalje ostaje prisutan u pastoralnom životu, pomažući koliko može.
Preminuo je 25. travnja 2001. godine u Općoj bolnici u Zadru. Pokopan je 27. travnja 2001. godine na gradskom groblju u Biogradu na Moru. Sprovodne obrede i misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Stošije predvodio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa.
Na 24. godišnjicu njegove smrti, 25. travnja 2025. godine, u župnoj crkvi sv. Stošije u Biogradu na Moru slavljena je sveta misa koju je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. U zajedništvu molitve sudjelovali su župnik don Dario Tičić, don Nikola Tokić i don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru.
Poseban doprinos očuvanju sjećanja na mons. Ivana Zoricu dano je i kroz znanstveno i pastoralno promišljanje njegova života. Tako je 12. siječnja 2025. godine u župnoj crkvi sv. Stošije u Biogradu na Moru, u sklopu Krševanovih dana kršćanske kulture i povodom blagdana sv. Stošije, nebeske zaštitnice Zadarske nadbiskupije i Biograda na Moru, održano panel-predavanje pod naslovom „Mons. Ivan Zorica, svećenik, pastir, svjedok“.
Uvodno slovo ovom prigodom uputio je biogradski župnik don Dario Tičić, a o liku i djelu mons. Ivana Zorice govorili su izv. prof. dr. sc. Zdenko Dundović i doc. dr. sc. Damir Šehić, istaknuvši njegovu svećeničku službu, povijesni kontekst njegova djelovanja te trajni trag koji je ostavio u Crkvi i svom zavičaju. O tome smo u dva nastavka pisali u poveznicama OVDJE i OVDJE.
Sjećanje na don Ivana Zoricu i danas živi u župnim zajednicama u kojima je djelovao – u tragovima njegova rada, ali i u tihoj zahvalnosti onih koji ga pamte. Njegov život, prožet služenjem, ostaje svjedočanstvo vjernosti u vremenima koja nisu uvijek bila laka.
