Panel predavanje „Mons. Ivan Zorica, svećenik, pastir, svjedok“ u župnoj crkvi Sv. Stošije u Biogradu na Moru organizirano je u sklopu Krševanovih dana kršćanske kulture i povodom blagdana sv. Stošije, nebeske zaštitnice Zadarske nadbiskupije i Biograda na Moru, 12. siječnja 2025. godine. U uvodnom slovu govorio je biogradski župnik don Dario Tičić, a vrsni predavači bili su te večeri izv. prof. dr. sc. Zdenko Dundović i doc. dr. sc. Damir Šehić. Govorili su nam o liku i djelu mons. Ivana Zorice, svećeniku rodom iz Biograda na Moru.
U svom prilično emotivnom uvodu, osim kratkog pregleda povijesnih činjenica, župnik don Dario Tičić navodio je detalje o svojoj osobnoj povezanosti s don Ivanom Zoricom kao mladim svećenikom čija je fotografija krasila stubište paškoga župnoga dvora u kojem je službovao od 1961. do 1963. godine, koji je poslao u sjemenište don Srećka Petešića a koji je poslije i njega uputio u školovanje za svećenika i što mu govori o stanovitoj svećeničkoj sukcesiji, pa do vijesti o smrti don Ive, nekadašnjeg paškog acipreta, kako u Pagu nazivaju župnike (od arhiprezbiter), a koja ga je zatekla kao mladog župnika u Bukovici, da bi mu u župnoj crkvi Sv. Stošije u Biogradu, u kojoj je danas, i tijekom pogreba najzad odao zasluženu počast, a danas često molitvom i obilaskom njegovog groba u Biogradu na Moru. Riječ je prepustio predavačima koji su nam približili lik i život don Ivana, monsinjora i papinskog kanonika u večeri doprinosa u očuvanju uspomene na jednoga od kolikih naših dragih i vrijednih svećenika rodom iz Biograda i čitave nadbiskupije. I prema nama je don Dario bio susretljiv, tako da nam je dopustio da snimamo kako bismo vama koji niste bili u mogućnosti nazočiti ovom događaju naknadno prenijeli kako je bilo.
Prvi je govorio don Zdenko Dundović, povjesničar koji je u svom opširnom uvodu iznio biografske podatke mons. Ivana Zorice, kolege svećenika kojem je život bio obilježen turobnim vremenima naše nacionalne i crkvene povijesti. Tijekom večeri koristeći se arhivskim gradivom nastojao je objektivno interpretirati okolnosti njegova života. Tko je bio mons. Ivan Zorica i druge sažete detalje iz njegovog predavanja ukratko ćemo navesti u nastavku.
Mons. Ivan Zorica rođen je u Biogradu na Moru 9. veljače 1919. godine. Nakon pet razreda pučke škole u Biogradu, klasičnu gimnaziju završio je u Šibeniku gdje je maturirao 1938. godine. Bogoslovne studije započeo je u Splitu, a dovršio u Zagrebu 1942. godine kada je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Bilo je vrijeme Drugog svjetskog rata kada je mons. Ivan Zorica prihvatio svećenstvo i vrijeme kada su brojni bogoslovi njegove generacije podlegli iskušenjima tih kriznih vremena i napuštali službu, a mnogi stradali u ratu. Za svećenika je zaređen u svome rodnom gradu Biogradu 20. prosinca 1942. godine od mons. Jeronima Milete, šibenskog nadbiskupa i apostolskog administratora onog dijela Zadarske nadbiskupije koji je ostao u sastavu Kraljevine SHS. Svećeničku službu započeo je kao kapelan u rodnom Biogradu, a u isto vrijeme posluživao je i Polaču i upravo u tom razdoblju doživio je teški križ svoga života kada je bio uhapšen i sproveden u zatvor u Staroj Gradiški od lipnja 1945. do lipnja 1946. godine. Po povratku iz zatvora kraće vrijeme proveo je u šibenskom sjemeništu, a potom postaje župnik u Lukoranu od 1946. do 1949. godine. Dok je bio u Lukoranu, komunističke vlasti zabranile su mu održavanje kateheze u osnovnim školama i to su ovako protumačile „…jer bi se prema dobivenim podacima ne može povjeriti rad sa školskom djecom“, što je citat iz službenog dokumenta onodobnih vlasti koji se dovodi u vezu s don Ivanovim zatvaranjem u Staroj Gradišci. Nakon Lukorana imenovan je za župnika u Gorica-Raštane i bio poslužitelj Galovca od 1949. do 1950, godine, a nakon toga, od 1950 do do 1954. godine, preuzeo je župu Brbinj i Savra na Dugom otoku te je posluživao i Ravu koja je u neposrednoj blizini. Godine 1954. imenovan je župnikom Sali i tu je ostao do 1961. godine, a potom je župnik Paga i dekan Paškog dekanata. Mons. Mate Garković, zadarski nadbiskup, imenovao ga je 15. kolovoza 1963. godine ravnateljem Velikog i Malog sjemeništa „Zmajević“ u Zadru, no don Ivan je ostao u toj službi tek godinu dana, nakon čega je prihvatio službu u župi Sukošan i za župnika u Sukošan je došao u rujnu 1964. godine kao 22-godišnji svećenik s navršenih 45 godina života. Prekaljen i prokušan u jedinoj mjerodavnoj školi a to je životno iskustvo, gradio je crkve, crkvene objekte u Sukošanu i Debeljaku, onda kada se drugdje nije moglo ni pomisliti na tako nešto. Nova crkva u Debeljaku posvećena je 1970. godine. Obnovio je crkvenu kuću u Sukošanu, gradio vjeronaučnu dvoranu sa stanom za časne sestre, nadogradio zvonik župne crkve i elektrificirao crkvena zvona. Potom je uslijedila rekonstrukcija crkve Gospe od milosti na starome groblju i obnova povijesne crkve Sv. Martina. Veliki poduhvat bio mu je izgradnja nove crkve Svih svetih na groblju 1986. godine za samo šest mjeseci.
„Ako ste kojim slučajem imali u rukama jednu malu i vrlo vrijednu knjižicu o 700. obljetnici župe Sukošan iz 1989. godine, koju je upravo on inicirao, tamo je zapisao koliko je truda uložio da župa Debeljak dobije župnika, što se nažalost nije ostvarilo da naših dana, a župnik Sukošana ujedno je poslužitelj i župe Debeljak“, navodio je don Zdenko te istaknuo da je don Ivanu ta župa bila u srcu, što se vidi iz njegovih zapisa i svega što nam je iza sebe ostavio.
Svojim predanim radom don Ivan Zorica zaslužio je crkvene počasti, tako da je od 1963. godine postao začasnim kanonikom, a potom od 1966. godine rezidencijalnim kanonikom Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru, čiji je prepozit od bio od 3. siječnja 1984. godine. Papa Pavao VI. Imenovao ga je svojim kapelanom 19. svibnja 1976. godine. Osim toga vršio je i druge službe u Nadbiskupiji – kao branitelj ženidbenog veza od 1982. godine i član Zbora savjetnika od 1983. godine, te kao dugogodišnji pročelnik misijskog povjerenstva u razdoblju od 1973. do 1993. godine. Punih 20 godina, od 1968. do 1988. godine, bio je dekan Zadarskog dekanata. Nakon 29 godina predanog župničkog djelovanja u župi Sukošan, od 16. srpnja 1993. godine, razriješen je župničke službe i umirovljen.
„Vrlo znakovito svoj život kao svećenik započeo je u ratnom vihoru, a u mirovinu ušao u još jednom ratnom vihoru koji je zadesio našu domovinu ’90-ih godina.“, opazio je don Zdenko.
Kao umirovljenik zajedno sa svojom sestrom redovnicom živio je u obiteljskoj kući u Biogradu i pastoralno je pomagao tamošnjim župnicima sve do smrti. Preminuo je 25. travnja 2001. godine u Općoj bolnici Zadar, pokopan je na Gradskom groblju u Biogradu na Moru 27. travnja 2001. godine. Sprovodne obrede i misu zadušnicu predvodio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa.
Nakon što je iznio osnovne biografske podatke o mons. Ivanu Zorici, don Zdenko je napomenuo da nismo uvijek u mogućnosti saznati sve detalje o životu i nadanjima, čežnjama, strahovanjima i radovanjima neke osobe. Pokušavao je don Zdenko pronaći ali nije uspijevao, neki njegov osobni osvrt, ali u arhivskom gradivu imamo i te kako podataka koji nam daju mogućnost vidjeti koliko je to nama u nekoj interpretaciji moguće objektivno sagledati životne okolnosti i okolnosti koje su vladale u to vrijeme, ustvrdio je, te nam je u kratkim crtama približio vrijeme u kojem je mons. Ivan Zorica postao svećenik i iznio neke povijesne datosti. Godine 1920. godine, godinu dana nakon njegovog rođenja, potpisan je onaj famozni Rapalski ugovor kojim je Zadar i dio Dalmacije, pripao Kraljevini Italiji, a drugi dio kopnenog i otočnog teritorija Kraljevini SHS, što je pokrenulo cijeli niz političkih događanja ne samo kod nas, nego i na europskom prostoru i nažalost, možemo danas s odmakom vremena reći, što se nepovoljno odrazilo na našu Zadarsku nadbiskupiju.
„Naime, nakon Lateranskih ugovora između Mussolinija i fašističke Italije i Vatikana 1929. godine papa Pio XI. Izdao je bulu „Pastorale Munus“ 1932. godine kojom je ukinuo metropolitanski status naše nadbiskupije, našega grada i sve one suprehanske biskupije su na neki način pripale Kraljevini Italiji. I tu je došlo do velikog trvenja osobito unutra našega klera. Naime trebali ste se odrediti želite li služiti biskupu koji je Talijan ili biskupu koji je Hrvat, odnosno biskupu koji je na ovom hrvatskom dijelu, tada jugoslavenskom, što je uzrokovalo mnoge nerede i mnoga opet puknuća unutar crkvene jezgre. Mnogi su svećenici napustili grad, jedan dobar dio prihvatio je talijansku vlast, premda rođeni kao Hrvati preuzimali su i talijansku nacionalnost, mijenjali svoja prezimena.“, nabrajao je don Zdenko i posebno istaknuo da je 1932. godine naša nadbiskupija spala pod izravnu upravu Svete stolice, što do dana današnjega nije pravno riješeno, premda Biogradska drevna i ninska biskupija te Zadarska nadbiskupija odnosno metropolija zaslužuju svoj status unutar crkve zbog povijesnih datosti i časti koju su sva 3 ova grada i cijeli ovaj prostor imali. Da je u Vatikanu bilo kardinala koji nisu blagonaklono gledali prema hrvatskom nacionalnom življu, osobito na glagoljsku tradicionalnu liturgiju koja je bila ovdje kod nas a koju je i don Ivan slavio i sve naše župe osim pojedinih u samom centru grada, također je istaknuo, te da će se stanje stubokom promijeniti po završetku Drugog svjetskog rata kada talijanski biskupi koji su bili na čelu onog dijela zadarske nadbiskupije i samoga grada koji je spao pod upravu Kraljevine Italije uvide da nemaju više opstanka ovdje te polako razmišljaju o napuštanju grada.
„Rat se polako završava i na vlast dolaze novi ljudi koje mi nazivamo komunistima, ali zapravo dolazi jedna nova ideologija koja će opet sada napraviti veliku štetu, ne samo hrvatskom narodu, nego prije svega crkvi, a unutar toga će mnogi svećenici, mnogi crkveni službenici, redovnici, redovnice, bogoslovi, sjemeništarci i dr. biti obilježeni doista jednim turobnim i olovnim vremenom koje je uslijedilo. No, u svakom slučaju nakon Drugog svjetskog rata krenulo se u pitanje spajanja Zadarske nadbiskupije koja je bila rascijepljena i konačno se to i dogodilo 1. ožujka 1948. godine. Paralelno s time, etablira se sada nova vlast na području Jugoslavije koja će na zub uzeti prije svega crkvu.“, objašnjavao je don Zdenko, te istaknuo da je crkva u to vrijeme bila jedina strukturirana i organizirana institucija koja je mogla oponirati novoj ideologiji, a vlastodršcima je bilo jako stalo da što više zaokupiraju djecu i omladinu oko ideja koje su promovirali. U tom smislu perfidnom politikom tadašnjih vlasti na udaru se u svojoj 26. godini života i 3. godini svećenstva našao i don Ivan Zorica.
„Knjiga Okupacija duha : ideološka indoktrinacija u Zadru 1945.-1955.“ koju je napisao dr. sc. Zlatko Begonja, profesor s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, govori o vremenskom periodu nakon završetka Drugoga svjetskog rata u Zadru i okolici u kojem je ideologija upravljala i dominirala sveukupnim stanovništvom. Koristeći arhivsku građu, autor donosi istinite primjere metoda i postupaka narodne vlasti (brojna zločinstva, nasilje, represija, otimanje privatne imovine, montiranih suđenja i odmazda). Slijedom toga, vladalo je ozračje sumnje i straha među narodom. Knjiga je zapravo svjedočanstvo vremena radi lakšega razumijevanja potpunije slike jedne hrvatske sredine u kojoj nije bilo ostvareno demokratsko i pravednije društvo.“, govorio je don Zdenko. U knjizi, na koju nam je ovom prigodom ukazao don Zdenko, i u doktorskoj disertaciji Zlatka Begonje, navode se i okolnosti kako je don Ivan Zorica završio u zatvoru u Staroj Gradišci.
„Narednim slučajem prikazat ćemo svojedobni pokušaj pomoći jednom zatvoreniku u logoru za prisilni rad „Jankolovica Vrana“ kraj Biograda na Moru kojega je Okružni narodni sud u Zadru zbog toga tretirao postupkom podmićivanja i od Kotarskog narodnog suda u Biogradu u tom smislu zatražio žurno postupanje. Slijed događaja pokrenut je dopisom kojega je upravnik spomenutog logora Mate Čulina dostavio 26. lipnja 1945. godine Ministarstvu pravosuđa u Zagreb kojim je detaljno opisao pokušaj svećenika don Ivana Zorice da uz pomoć sasvim određenih poklona ostvari olakšanje izdržavanja kazne svome dugogodišnjem prijatelju Frani Šari.“, pročitao je don Zdenko citat gdje je upravnik u svom izvješću naveo pokušaj don Ivana Zorice da ponudi a zatim i njemu osobno uruči određena novčana i materijalna sredstva, prema navodu radilo se o novčanom iznosu od 400.000 tadašnjih kuna, muškom odijelu i ručnom satu, a sve to isključivo da se, pod navodne znakove, kupi bolji status zatvorenika Frane Šare. Završetkom svoga dopisa upravnik je Ministarstvo pravosuđa upozorio „da znate kako još razni reakcionari i narodni neprijatelji, u prvom redu popovi, misle da za svoj opljačkani novac mogu kupiti tekovine naše borbe stečene u moru krvi i gomilama kostiju naših najboljih drugova.“, što je službeno izvješće OZNE od 26. lipnja 1945. godine. Nekoliko dana nakon upravnikova izvješća, točnije 30. lipnja 1945. godine, OZNA za Zadar uputila je dopis Okružnom narodnom sudu Zadar i javnom tužitelju za okrug Zadar naslovljen kao „predmet don Ivan Zorica iz Biograda – krivični postupak“. U dopisu je stajalo da osumnjičeni u potpunosti priznaje svoje kazneno djelo pokušaja podmićivanja struktura narodne vlasti, na što je don Zdenko stavio malu digresiju – a koje su mu to bile druge opcije, te da ga je stoga u tom svojstvu sasvim svjesno i počinio. Pritom je naznačeno da je njegova namjera bila, što prema navodu i sam potvrđuje, prvenstveno olakšanje izvršenja kazne njegovom prijatelju Frani Šari, što mu je kao ratnom špekulantu, kako stoji u službenom dokumentu, bila izrečena od strane Narodnog suda. OZNA dalje navodi kako je osumnjičeni u svoju obranu navodio tvrdnju da spomenutim postupkom nije pokušavao ostvariti potpuno oslobođenje od izvršenja kazne, već isključivo njeno olakšanje. I bez obzira na takvo svjedočenje, OZNA je ostala pri stajalištu da to ni u kom slučaju ne bi smjelo mijenjati visinu kazne na odgovornost osumnjičenika i stoga je u nastavku teksta ovoga dopisa zaključeno da „obzirom na činjenicu da nikakvi drugi razlozi nisu postojali koji bi okrivljenika navodili na izvršenje ovoga djela, jasno je da ga je on izvršio u cilju rušenja autoriteta narodne vlasti nastojeći da starim i podlim načinima podmićivanja državnog aparata onemogući izvršavanje jedne pravedne odluke Narodnog suda koja je donesena protiv jednog ratnog špekulanta. Na ovaj način okrivljeni je otvoreno pokazao svoj neprijateljski stav. Prema narodno-oslobodilačkom pokretu i narodnoj vlasti kao i svoju namjeru da svim sredstvima pa i najpodlijim radi protiv interesa našega naroda, a u korist onih nad kojima je radi protunarodnog rada kazna od naroda već izrečena. Težina krivične odgovornosti okrivljenika zahtijeva najstrožu kaznu izrečenu od narodnoga suda.“ U spisima OZNE iz 1945. iščitavamo tekstualnu koncepciju sličnih dokumenata, traži se najstroža presuda, nije uopće stavljeno u pitanje da se vidi, da se razmotri narav neke nakane, jer je bila riječ o svećeniku. Potpisnik dopisa s ovakvim sadržajem bio je Budimir Lončar, tadašnji načelnik OZNE za Zadar. I nakon iznesenog stajališta OZNE, Okružni narodni sud u Zadru u svom je opširnom dopisu 4. srpnja 1945. godine, kojega je dostavio Kotarskom narodnom sudu u Biogradu, na koncu zaključio molbom što žurnijeg postupanja u ovom slučaju i svoje traženje zasnivao je na činjenici da se osumnjičeni don Ivan Zorica već tada nalazi u istražnom zatvoru. S obzirom na prethodno spomenuta zahtijevanja Kotarski sud u Biogradu donio je 27. kolovoza 1945. godine presudu kojom proglašava don Ivana Zoricu krivim te ga osuđuje na kaznu oduzimanja slobode s prisilnim radom u trajanju od 1 godine dana uz mjeru gubitka građanskih i političkih prava u trajanju od dvije godine i to nakon izdržane zatvorske kazne. Dobivenu kaznu osuđeni je u potpunosti izvršio u Zavodu za prisilni Stara Gradiška, odakle je otpušten 25. lipnja 1946. godine.“, nakon iznesenih podataka don Zdenko je nastavio:
„Ne analizirajući s pravnog stajališta, što dakako i ne ulazi u kompetenciju ove studije, težinu počinjenog prijestupa, ovdje ipak moramo napose podvući neke konstatacije korištene u pripravi otužnih prijedloga. Naime takve su imale nedvosmisleno politički karakter i zbog te činjenice zasigurno utjecale na visinu izrečene kazne. U tom smislu prvenstveno moramo ukazati na ključno upravnikovo izvješće kojim je spomenutog svećenika don Ivana Zoricu kvalificira reakcionarom i narodnim neprijateljem. Uostalom kao i sve katoličko svećenstvo izrijekom se svrstavalo u takvu poziciju. Nadalje, OZNA za Zadar se nakon toga priključuje navedenim određenjima uz nadopunu da je učinjeni postupak svećenika trebalo dovesti u vezu s tzv. rušenjem autoriteta narodne vlasti. Isto tako optuženom je stavljeno na teret da je svojim djelovanjem iskazao neprijateljski stav prema narodnooslobodilačkom pokretu i narodnoj vlasti, zbog čega smatraju potpuno opravdanim tražiti od narodnoga suda da donese najstrožu kaznu. Takvim je postupkom OZNA prvenstveno izvan okvira svoga formalno propisanoga djelovanja na najizravniji način izvršila utjecaj na poslove pravosudnih institucija. Čin takvog zadiranja bio je u svakom slučaju potpuno neprihvatljiv, ali i razumljiv postupak ukoliko se pravilno shvaćala poznata činjenica njihova tadašnjeg statusa u društvu. Naime zahvaljujući potpori što je OZNA bezrezervno imala u političkim strukturama vlasti, zbog čega se apsolutno ponašala poput partijske komunističke policije, ostvarila je dominantnu poziciju u svim segmentima društvenog života, pa tako i u pravosuđu. Stoga uzimajući u obzir sve nabrojene činjenice, moramo zaključiti da je i ovaj slučaj dobar primjer koji nesporno dokazuje kako se raznim oblicima pritisaka mogao ostvariti politički cilj upravo prema“ smanjenju točno određenih kategorija društva, u ovom našem slučaju katoličke crkve.“
Nakon izrečenog, don Zdenko nas je upoznao s nekoliko bitnih detalja kako bismo mogli bolje razumjeti vrijeme u kojem je živio don Ivan Zorica. Prvenstveno nas je uputio na knjigu Augustina Franića, našeg poznatog publiciste rođenog 1929. godine, koji je 2009. napisao knjigu „KPD Stara Gradiška mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika“. Autor se kao maloljetnik našao na istome mjestu gdje je bio zatvoren i don Ivan Zorica, u knjizi je opisao kakve su strahote zatvorenici ondje trpjeli, ponižavanje na svim razinama, od duhovne, mentalne, fizičke, jednostavno se na svim razinama nastojalo pogaziti ljudsko dostojanstvo. S druge strane Miroslav Akmadža u svom recentnom članku iz 2021. godine donosi presjek suradnika UDBE iz redova katoličke crkve i progovara o preko 2000 osoba, što svećenika, što redovnika, što redovnica, bogoslova, sjemeništaraca koji su bili doušnici UDBE u tom vremenu iz raznoraznih razloga i uzroka. „Je li to bilo iz njihovog možda nemoralnog života u kojemu ih je netko uhvatio, pa su od straha, neke čudne reakcije, prihvatili biti suradnici i jesu li ih ucjenjivali nekakvim novcem ili jednostavno obećanjem nekakvog položaja u društvu?“ zapitao se don Zdenko napominjući da bi se i o tome dalo raspravljati. S druge strane spomenuo je i one koji su nedjeljom slušali ono što svećenik propovijeda, a u ponedjeljak to isto prenosili onima koji su to htjeli čuti. Naveo je da je veći dio UDBINIH arhivskih dokumenata pohranjen u Beogradu i da je do njih teško doći s ciljem, ne da se denuncira čovjeka, već da se dozna istina o onome što se događalo istovremeno pozivajući vjernike na oprost.
„U godini smo jubilejskog oprosta, uvijek smo pozvani na oprost. I doista je stvarno fascinantno i rekao bih iznad svega ljudski oprostiti. Naježite se kad čitate iskustva nekih zatvorenika koji su bili toliko šikanirani da su cijeli život snosili posljedice i koji napišu da opraštaju svim svojim mučiteljima, svima onima koji su ih ponižavali, da ne žele umrijeti a da u svom srcu nose gorčinu. I to su doista kršćanske vrijednosti koje trebamo slijediti.“, pozvao je don Zdenko i zaključio:
„Iskustvo zatvora sigurno je jedno od težih i bolnijih iskustava za svakog čovjeka. Naši su svećenici živjeli pod obilnim pritiskom i to je činjenica. U tome smislu ako apstrahiramo ljudske slabosti od svih naših nesavršenosti koje kao ljudi nosimo, doista je biti svećenik u to vrijeme bilo vrlo izazovno, ponekad vrlo teško.“
I za sve ono što smo ovdje čuli možemo potvrditi da su svojevrstan su odgovor na poziv pape Ivana Pavla II. „da mjesne Crkve učine sve kako ne bi pustili zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo“, budući da je i don Ivan Zorica uz mnoge druge svećenike Zadarske nadbiskupije za života bio mučen i proganjan.
Nakon izv. prof. dr. sc. Zdenka Dundovića, govorio je i doc. dr. sc. Damir Šehić, prvi svećenik iz Biograda na Moru nakon 70 godina. Naime, posljednji biogradski svećenik prije njega bio je upravo prepozit Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru msgr. Ivan Zorica.
„Prva knjiga o moralnoj teologiji koju sam vidio, a poslije sam specijalizirao, bila je „Teologija morales br. 2“ iz biblioteke don Ivana Zorice koju je don Tomislav nakon njegove smrti donio u župni ured.“, rekao je don Damir prisjećajući se uspomene na don Ivana Zoricu kojeg je u nastavku večeri nazvao jednostavno i prisno – don Ive. O tome ćemo u drugom nastavku.