U susret izložbi u Zagrebu pod nazivom „Utvrda Kličevica, Raštević kod Benkovca“ koja će se otvoriti 11. travnja 2018. u 19 sati u Velikoj dvorani Arheološkog muzeja u Zagrebu (prvi kat) i bit će otvorena sve do 29. travnja 2018. Tim povodom Arheološki muzej u Zagrebu, Zavičajni muzej Benkovac i Odsjek za arheologiju Sveučilišta u Zadru pozivaju sve nas skupa na otvorenje ove izložbe čiji su autori Karla Gusar i Marin Ćurković. Tko ne može u Zagreb, neka ovo bude ujedno i blogerski prijedlog za još jedan izlet u prirodu, put Vlajlanda, do Kličevice. K tome u prilog na znanje da se Kličevicu može opaziti s autoceste Zagreb – Split, no do nje se stiže lokalnom cestom Biograd na Moru – Benkovac ili Zadar – Benkovac iz smjera Zadra, a nalazi se 7 km zapadno od Benkovca. U nastavku je nešto malo opisa nastanka i povijesti njezina visočanstva Kličevice, koja je 14,31km zračne ili 21,05 cestovne linije udaljena od Biograda na Moru.
Prostor Ravnih kotara i Bukovice iznimno je bogat svjedočanstvima o intenzivnom životu tijekom srednjeg vijeka. Razdoblje hrvatske povijesti od XV. do XVIII. stoljeća obilježeno je iscpljujućim borbama s Osmanlijama. Političke prilike, sukobi i ratovi, u skladu s tim i obrana posjeda, uvjetovali su izgradnju niza kula i utvrda. Nekima se sasvim izgubio trag, a neke su sačuvane do danas. Sve te povijesne kule i utvrde, skriveno su kameno blago. Pružaju se razasute, počevši od morske obale s južne strane, u pravcu sjevera prema Karinskom moru i podvelebitskom kraju. Jedna od njih je utvrda Kličevica. Smjestila se na povišenoj zaravni, iznad istoimene rječice, uz koju se pružaju ostatci mlinica, a koja u smjeru zapada stvara prirodni kanjon. Zanimljivo je da se u povijesnim izvorima utvrda spominje kao Kličevac. O intenzivnom i bogatom životu na ovim prostorima svjedoče brojni arheološki ostatci i nalazišta, otkriveni u okolici same utvrde Kličevica.
Utvrdu na platou iznad današnjeg potoka Kličevice, kao idealnom obrambenom položaju, sagradili su sredinom XV. stoljeća plemići Kurjakovići. Prema arhivskoj građi od 9. ožujka 1453. godine Grgur Kurjaković, sin kneza Tomislava Kurjakovića Krbavskog, započinje gradnju utvrde Kličevica.
Naime nakon što je ugarsko-hrvatski kralj Ladislav Napuljski 1409. godine za 100 000 dukata Mlečanima prodao Dalmaciju, dio benkovačkog područja, pa i posjeda Kurjakovića, našli su se na granici mletačke Dalmacije i Hrvatske, koja je tada bila u personalnoj uniji s Ugarskom. Da bi zaštitili svoje granice, hrvatski plemići Kurjakovići započinju gradnju utvrde Kličevica, koja će dugo biti predmetom prijepora između Mlečana i Hrvatsko – ugarskog kraljevstva. Kako se gradnja navedene utvrde odvija u blizini mletačke utvrde Vrana, Mlečani zbog ugroženosti vranske utvrde šalju poslanika Nikolu Basadonu kod Tominog brata Ivana ne bi li ih odvratili od gradnje, zapravo traže rušenje utvrde. Sukob se u narednim godinama još više intenzivirao, ali je radi očuvanja dobrosusjedskih odnosa dogovoreno da se utvrda zadrži u postojećem stanju, bez daljnjih nadogradnji. Osim zbog utvrda, sukob između Kurjakovića i Mlečana odvijao se i zbog nepouzdanih Morlaka, koji su često bježali na mletačko područje, izbjegavajući tako obveze prema velikašima.
Gradnja i proširenje utvrde Kličevica nastavljena je 1457. godine pod krinkom predstojeće opasnosti od osmanlijskih nadiranja, na što se Mlečani ponovno žale, ali bez rezultata. Venecija očekivano utvrdu ponovno doživljava kao izravnu prijetnju, pa čak 1463. godine putem svog poslanika na ugarskom dvoru urgira izravno na dvoru kralja Matije Korvina da se gradnja zaustavi. Kralj Matija Korvin obustavlja daljnju gradnju utvrde, pogodujući tako Mlečanima. Međutim Kurjakovići se oglušuju i na ovu naredbu i nastavljaju gradnju utvrde i tijekom ’70.-ih i ’80.-ih godina XV. stoljeća. U spisu iz 1486. godine Mlečani se ponovno žale da je utvrda Kličevica posljednjih godina izrasla u pravu fortificiranu tvrđu i od bana ponovno zahtijevaju rušenje utvrde. Kako se bližio kraj stoljeća, moć knezova Kurjakovića Krbavskih postupno slabi, a nakon krbavske katastrofe oni prestaju biti važnim čimbenikom na području Krbave Like i sjeverne Dalmacije.
Nakon 1493. godine i poraza hrvatske vojske na Krbavskom polju, postaje jasno da se osmanlijska agresija ne smije više olako shvaćati i da se svim sredstvima, pa i izgradnjom utvrde, mora pokušati zaustaviti ova soldateska koja je u ono vrijeme gutala sve pred sobom. Radovi se pak nastavljaju, ali sad sa stvarno dobrim razlogom. Osmanlijska agresija nastavila se prodorom u srce hrvatske zemlje, kada 1522. godine u njihove ruke pada Knin, zatim Obrovac, te Nadin i Vrana.
Tijekom ubrzanog naoružavanja, možda upravo tako dospijeva na Kličevicu i brončani trocijevni top, jedini dosad takav pronađen u cijeloj Hrvatskoj, a načinjen, kako se čini, prema nacrtu slavnog Leonarda da Vincija. Ujedno, jedini je to original sačuvan u cijelom svijetu. (O tome je pisao i prestižni britanski dnevni list Daily Mail i dr.). Top pada u zaborav nakon što su Osmanlije osvojile utvrdu Klićevicu. Izgubio se u ruševinama zapaljene tvrđave da bi prvi puta ugledao svjetlo dana 1968. /1969. godine. Da Vincijev top otkriven je tada od strane školaraca koji su se igrali u staroj utvrdi Kličevica, a tek je nedavno i znanstveno potvrđeno koliko je brončani top zapravo star i kako ga je sasvim pouzdano izumio slavni renesansni genij Leonardo da Vinci. Mnogi ne znaju taj detalj, ali slavni umjetnik i znanstvenik često je konstruirao oružje, jer su to od njega tražili sa sjevera Italije, gdje se stalno ratovalo. Upravo se njegovi topovi smatraju pretečom automatskih pušaka i mini topova.
Da Vincijev top imao je tri cijevi i zbog toga je u ono vrijeme bio revolucionaran. U vrijeme dok se barut proširio Europom, a topovi bili najrazornije oružje, izum kojim se može ispaliti odjednom tri kugle, bio je pravi dobitak za one koji su ga imali uz sebe. Ali to nije bilo jedino veliko otkriće za bolje ratovanje. Problem topova bilo je hlađenje, kugle se nisu mogle ispaljivati jedne za drugom. Tako je Leonardo da Vinci iskoristio vodu za to. Top je bio grijan, a voda se postavila odmah iza kugle, pa kada bi se pretvorila u paru, svojim pritiskom bi izbacila kuglu. U svojim spisima čak je naveo kako je ovim načinom uspio ispaliti kuglu tri tisuće metara visoko u zrak.
Prva istraživanja na topu počela su 2008., a provodili su ih upravo Marin Ćurković i Karla Gusar s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru. Istraživački put dovodi dvojac do Codexa Atlanticusa, zbirke skica Leonardovih izuma. Među skicama se nalazi prikazan trocijevni top koji, kao i kličevački, ima cijevi položene jednu do druge, a postavljen je na drveno postolje s kotačima. Ovako koncipiran top, bio je lagan i dosta pokretljiv. Replika topa izrađenog prema ovoj skici čuva se u Muzeju znanosti i tehnologije Leonardo da Vinci u Milanu.
Top je u Klićevicu uvezen iz Venecije, u vrijeme kada jača suradnja s Mletačkom republikom u borbi protiv Osmanlija. Klićevički top je značajan nalaz. On govori o snažnim vezama hrvatskog plemstva s Europom u XV. stoljeću, govori o snazi tog plemstva koje dolazi u posjed najmodernije tehnologije svoga doba. Također govori kako Leonardova ideja nije ostala samo na ideji, nego je ostvarena u praksi.
No međutim ni okruženje, ni oružje, a ni hrabri branitelji ipak nisu uspjeli spasiti Kličevicu koja je približno oko 1527. godine, istovremeno kada je i Kaštel Benković, pala u ruke Osmanlijama.
Prema popisu Kliškog sandžaka iz 1550. godine utvrda Kličevica za vrijeme turske vlasti pod sobom ima mezru Bradaš i sela Kolarino, Mirani i Jagodina, a u ranijem defteru, ezru Zapužan, koja je bila upisana u posjed mustahafiza utvrde Kličevica. Osmanlije se nakratko njome koriste, a onda je napuštaju. Nedugo nakon toga ukinuta je, a njeni stanovnici premješteni u druge tvrđave.
Utvrda ima trapezasti tlocrt, a na sjeveroistočnom uglu nalazi se kula ovalnog tlocrta. Površina utvrde iznosi 370,45 m². Vanjski zidovi utvrde sačuvani su u visini od 8 (zapadni) do 11 metara (istočni), a kula je očuvana u visini od čak 19,5 metara. Glavni ulaz u tvrđavu nalazio se na zapadnom, a bočni na južnom zidu. Najstariji dio utvrde čini pravokutni prostor na istočnom dijelu. Tijekom kasnijih dogradnja, koje u povijesnim izvorima možemo pratiti od 1453. do 1486. godine, na sjeveroistočnom uglu dograđena je ovalna kula pokrivena kupolastim svodom. Kula je poništila sjeverni dio prostorije na kojem su otkrivene tri puškarnice, a koje izgradnjom kule u potpunosti gube svoju funkciju.
Zahvaljujući svom izoliranom položaju, ostala je sačuvana u svom izvornom obliku, stojeći ponosno nad rječicom Kličevicom. Tragovi katova vidljivi su na sjevernom, istočnom i južnom zidu. Na perimetralnim zidovima utvrde sa sjeverne, istočne i južne strane sačuvane su strijelnice u vidu pravokutnih uskih proreza, dok se veći otvori, s polukružnim lukom koji su mogli služiti i kao puškarnice, pojavljuju i na kuli. Na zapadnom zidu nema ostataka takvih otvora, vjerojatno jer se s te strane utvrde nalazi kamena litica iznad rječice koja predstavlja prirodnu obranu. U unutrašnjosti utvrde nalazi se nekoliko prostorija koje potječu iz raznih faza gradnje, a danas je jedino jasna namjera tek jedne prostorije koja je služila kao cisterna. Uokolo utvrde sačuvani su ostatci obrambenog zida koji prati vanjske zidove, a vidljiv je na sjevernoj, istočnoj te južnoj strani kompleksa.
Razmjerno netaknuta utvrda Kličevica dočekala je današnje dane, pa i početak istraživanja i obnove.
„Izložbom će biti predstavljeni rezultati arheoloških istraživanja koja su provedena na lokalitetu srednjevjekovne utvrde Kličevica, smještene 3 km zapadno od Benkovca, kod sela Raštević.
Izgradnju utvrde Kličevice su započeli hrvatski plemići Kurjakovići 1453.g, kako bi zaštitili granice svojih posjeda u zadarskom zaleđu od Mlečana, koji su početkom 15. stoljeća došli u posjed brojnih dalmatinskih gradova. Kličevica tako postaje jedan od utvrđenih kaštela koji su čuvali granicu između Hrvatsko – ugarskog kraljevstva i Mletačke države. Kasnije kula služi za obranu od Turaka, prije nego što potpada pod tursku prevlast. Osmanlije se u kulu smještaju na kratko vrijeme tokom 16.st, prije nego što ju napuštaju i ostavljaju propadanju.
Cilj je ove izložbe da se kroz materijal pronađen istraživanjem i prateće panoe posjetiteljima omogući vrijedan uvid u bogatstvo kulturne baštine i povijesne procese koji su oblikovali benkovački kraj.“ – stoji ukratko u pozivu organizatora izložbe.
Autor fotografije i videa: Ivica Pavlović (studio Logos)