Sadržaj sramotne presude: Karaganjan, „otac biogradskog turizma“, po završetku Drugog svjetskog rata u Biogradu osuđen na dugogodišnju robiju, prisilni rad u logoru na području Vrane, gubitak imovine i svih građanskih prava

Tridesetih godina prošlog stoljeća odlučio jedan čovjek gradu Biogradu podariti neizbrisiv pečat, kako za svoje vrijeme, tako i za budućnost, pa je sagradio prvi hotel „Ilirija“. Zvao se Karaganjan, Vagan Melik (Urmija, 25. ožujka 1889. – Azerbejdžan – Beograd 21. ožujka 1977.)  a osim hotela „Ilirija“ u vrlo kratkom roku sagradio je banovinsku bolnicu, današnju ortopedsku bolnicu, električnu centralu i po Biogradu još štošta. U svoje vrijeme bio je počasni građanin Biograda, no onda je sve pošlo po zlu…

Svojim dolaskom u Biograd Karaganjan je napravio pravu malu revoluciju. U tome je imao pristalica, ali i protivnika. Još u ono vrijeme je izgradio elaborate za turističku izgradnju na otocima. Izgradio je električnu centralu u Biogradu a struju je prodavao čak Benkovcu! Mnogo je pridonio da se u Biogradu urede komunalije i drugi važni objekti. – navodi izvor.

Karaganjan, Vagan Melik

Ukratko, Karaganjan, Vagan Melik  tridesetih godina XX. stoljeća u Biogradu na Moru napravio je pravo čudo. Ponovimo: sagradio je bolnicu, hotel Iliriju, pokrenuo rad električne centrale koja je cijeli grad i okolicu opskrbljivala strujom, dogradio antimalaričnu stanicu i u njoj prvo javno kupatilo, osnovao tzv. društvo za poljepšavanje mjesta i unaprjeđenje turizma, angažirao se oko osnivanja veslačkog kluba i bio prvi predsjednik, sagradio i darovao društvu „Sokol“  tzv. sletište odnosno prostor za održavanje raznih manifestacija. Osim toga, otkupio je zemljište „Tolićevo gumno“ gdje je sagrađen prvi, a kasnije i drugi, hotel „Ilirija“, i to redom od vlasnika obitelji: Pave Tolić, Mile Tolić, Petar Tolić i Aleksandar Tolić.  Sagradio je potom on njima ukupno šest obiteljskih kuća, četiri kuće Tolićima na tzv. putu bolnice (današnja Zadarska ulica), a zatim je sagradio i kuće obitelji Josipa Tolića i Tome Šenjade na tzv. putu Solina.

Umjetnička slika: Tolićevo guvno, položaj današnje Ilirije

„U staroj „Evropi“ je došao na ideju da u Biogradu izgradi jedan hotel gdje će pomalo stizati turisti. Jadnik je u „Evropi“ došao na genijalnu ideju, a u tom istom hotelu mu je kasnije održano i suđenje. ostalo je zabilježeno u Narodnom listu 1969. godine u članku koji opisuje rušenje njegova impozantnog zdanja, starog hotela „Ilirija“.

U odmaku vremena danas možemo slobodno kritički pisati i ocijeniti kako je ovaj, kako ga neki zovu, „otac biogradskog turizma“, potpuno nepravedno završio na robiji i kako mu je po završetku Drugog svjetskog rata nepošteno i nasilno oduzeta sva imovina. Nekad bismo zbog ovog pisanja vjerojatno i mi sami završili na robiji. Obratite pozornost kako se na vrhu zgrade starog hotela “Ilirija”, prema fotografiji iz pedesetih godina prošlog stoljeća, umjesto inicijala vlasnika i graditelja VMK kočoperio naziv TITO, a čak je i ono “hotel” zamijenjeno tada bilo u “dom odmora”, jer je zvučalo više socijalistički.

U vrijeme Drugog svjetskog rata Karaganjanu je konfisciran hotel te su ga Talijani prvo pretvorili u svoje ljetovalište, a potom u bolnicu za vojne ranjenike. Po završetku Drugog svjetskog rata, 1945. godine, Karaganjan biva uhićen, pritvoren u istražnom zatvoru te je optužen za špekulaciju i privrednu sabotažu. Presudom u lipnju 1945. godine konfiscirana mu je sva imovina, osuđen je na deset godina prisilnog rada i gubitak svih građanskih prava na vrijeme od sedam godina nakon izdržavanja kazne.

Na ovu presudu Karaganjan se žalio, te mu je kazna smanjena na sedam godina prisilnog rada. Na prisilni rad upućen je u radni logor koji se nalazio u Vrani, na tamošnjem bivšem kraljevstvom poljoprivrednom dobru i sjedištu kraljevske ergele.

 

I pogledajmo sad što je pisalo u presudi koja je prepuna pravopisnih i gramatičkih grešaka, kao da ju je pisalo dijete u nižim razredima osnovne škole.

Pod poslovnim brojem Kriv 43/45 donesena je na Okružnom narodnom sudu u Zadru 1946. godine konačna „Presuda u ime naroda“ Karaganjanu, gdje doslovno piše:

Okružni Narodni Sud u Zadru u krivičnom vijeću sastavljenom od Novaković Branka kao pretsjednika vijeća, i Strenja Drage i Stojanov Slavka kao članova vijeća, sa zapisničarom Silvestrom Letnićem u krivičnom predmetu protiv Ing. Vagana Karaganjana optuženog radi špekulacije i privredne sabotaže, na usmenom javnom pretresu održanom dana 16. IV. 1945. u Biogradu n/M, u  prisutnosti J. Tž za okrug Zadar Jadrešin (pokraj prezimena dopisano rukopisom Ante) i optuženika u istražnom zatvoru, sa braniteljem Padelin Dr. Patricijem.

presudio je:

      Optuženik Karaganjan Vagan pok. Karpa i Elvire rodj. Balahanum, rodjen u Urmiji /S.S.S.R./25. III.18889, po narodnosti Armenac, državljanin Jugoslavenski, vjere Armenske, neoženjen, bez djece, pismen, gradj. inžinjer, vlasnik hotela „Ilirije“ i električne centrale u Biogradu n/M, imućan, pomagao materijalno NOP, neosudjivan.

kriv je:

       što je svjesni propustio da prijavi narodnim vlastima slijedeću robu i inventar, koji je kasnije pronadjen u njegovom hotelu većim dijelom skriven u bunkeru:

80 kg. riže, 70 kg. riže i pašte pomiješano, 60 kg. pašte neupotrebljivo za ljudsku hranu, 1 sanduk italijanskog pokvarenog dvopeka, 172 komada lagane ćebadi, 481 komad plahta većih i manjih, 10 komada plahta od šare robe, 146 jastuka od perja, 499 navlaka, 18 dječjih madraca, 32 madraca u dva komada, 20 madraca u jednom komadu, 141 stolnjak, 200 salveta, 10 kuhinjskih krpa, 250 novih ručnika, 456 upotrebljenih ručnika, 8 peća bijelog platna, 1 peća platna za stolnjake, 6 malih crvenih zastora, 8 velikih zastora za verandu, 1 komad madrac gradla od 4-5 metara, 29 plahta od poltrona, 3 velike jugoslavenske zastave, 2 šatorska krila, 200 malih tepiha, 10 velikih tepiha, 50 malih linoleum tepiha, 129 raznih gvantijera, 155 žlićica, 119 žlica, 307 viljušaka, 457 noževa, 158 pepeljara, 51 cukanjera, 633 porculanske šoljice, 66 noćnih posuda, 339 tanjura manjih i većih, 50 zdjelica za sos, 9 cijedila za čaj, 404 staklene čaše, 29 porculanskih čaša, 1 aparat za punjenje sode, 13 garnitura za ulje, 55 bombonjera, 120 boca razne veličine, 171 staklenih vrća razne veličine, 258 krigla, 13 staklenica za torte, 197 staklenih tanjura, 19 staklenica za čaćkalice, 21 pluvačnica, 32 komada raznog emajliranog kuhinjskog posudja, 23 teće od aluminijuma, 32 komada raznog kuhinjskog pribora, 4 mašine za rezanje salame i kruha, 5 lavora za umivanje, 3 roštijere, 1 za vodu, 50 raznih čašica, 3 kuhinjske daske, 16 bokala za vodu, 3 damižane, 4 posude za pranje sudja, 203 boce za kompot, 37 kogumica za tursku kavu, 8 velikih porculanskih zdjela, 5 zdjela za tučenje jaja, 300 kg./tri vreće/riže 240 kg./tri vreće/pašte, 1 sanduk konzerve od rajčica, 1 sanduk dvopeka, 4 automobilske gume, 10 velikih tepiha, 150 manjih tepiha, 146 ćebadi, 5x bala ćebadi, 168 velikih ručnika, 14 pokrivaća, 20 krpa za stolove, 440 plahta, 480 velikih ričnika, 60 velikih stolnjaka, 100 m platna za jastuke, 65 madraca u po dva tri dijela, 144 jastuka od perja, sve sakriveno u bunkeru u Hotelu u okrivljevnikovom u Biogradu. Zatim još mnogo stvari, koje pripadaju inventaru hotela, a prema popisu koji je izvršila naročita Komisija u Biogradu dana 21.IV.1945. godine/red. br. 6 spisa/čime je xxxxxxxxxxx zlonamjerno stavivši van uporabe 4 automobilske gume – dakle sastavni dio sredstava za saobraćaj i propustivši prijaviti narodnim vlastima stvarne zalihe robe, koju je imao, zlonamjerno kočio rad na obnovi naše zemlje i tako počinio zločin sabotaže predvidjen u članku 2 tač. 13 i 16 Zakona o suzbijanju nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže od 25. 4. 1945, pa se na osnovu tih članova i čl. 3 i 4 broj 2 i 3

osudjuje

na 10/deset/ godina prisilnog rada, konfiskaciju cjelokupne njegove kretne i nepokretne imovine, uključivši svu uz(?)pčanu robu, te gubitak časnih prava na vrijeme od 7/sedam/ godina po izdržanju kazne. U kaznu mu se uračunava izdržani istražni zatvor od 25.IV.1945. godine.

Razlozi:

      Djelo je dokazano nalazom sakrivene i ne prijavljene robe i priznanjem optuženog. Obrana optuženog, da je on mislio da se dužnost prijava zaliha robe odnosi samo na trgovce, da se xx gume od auta skupa bile sastavni dio električne centrale, koja je bila na raspoloženju nar. vlastima, da je bunkerisanu hranu čuvao za gozbu prilikom otvaranja hotela – kupališne sezone, neosnovana je i oborena iskazima svjedoka Morović Ljubice, Šikić Lovre i Jureško Kuzmana, te Troskot Jere. Svi ovi svjedoci saglasno su iskazali , da je optuženi više puta bio upozoravan da kaže kakove sve robe ima u hotelu, da je u par navrata i pozivan da stavi na raspoloženje krevete i posteljinu za potrebe vojne bolnice u Biogradu n/M, koja xx je na tome jako oskudjevala, ali da on to nije učinio, već je naprotiv do zadnjeg momenta pokušavao da prikrije robu i tvrdio da nema ništa i da je „sve dao“ U ostalom xx opt. i sam priznaje svoju krivnju, pa je i protivuriječan sam sebi. Tako optuženi videći da su njegove neistinite tvrdnje neodržive, poziva se na svoje shvatanje. Po tome shvatanju kad je on dao svoju elek. centralu na raspolaganje narodnoj vlasti i ta centrala radi, otpada potreba da prijavi automobil i gume, koji su sastavni dio centrale i služe za obilazak električnih vodova, a priznaje da je gume bio skinuo sa auta i sakrio ih u bunker. Po tom shvaćanju on je trebao da se brine da proradi njegov hoteljerski obrt, kao dio narodne privrede i imao je pravo i dužnost da prikrije sav hotelski inventar i 5-600 kg. riže i pašte i dr., da bi imao to za svečani banket na početku kupališne sezone. Iz tig njegovog shvaćanja jasno proizilazi, da on ustvari svjesno i zlonamjerno nije prijavio, jer izgleda da se je on bojao da bi narodna vlast mogla upotrebiti dio njegovog hotelskog inventara da bi opskrbili narodne borce u vojnoj bolnici sa krevetom i madracom i olakšati im liječenje, a riže, paštu  i dvopek za ishranu težih bolesnika i ranjenik i zamijeniti im kukuruzovu kašu, kojom su se hranili naročito iza oslobodjenja Dalmacije. Bojao se on toga, pa je radje dozvolio da velik dio hrane propadne i upljesnivi se. Po tom njegovom shvačanju bilo je važnije sačuvati sve te stvari, da bi njegov hotel što prije proraditi, a on što više zaraditi i naravno pri otvora hotela prirediti reklamni banket, jer on „nije vodio računa o prehrambenim prilikama, on se je više bavio svojim poslom“.

      Time je utvrdjena krivica optuženog.

      Prošlost optuženog je bogata, po slomu Denjikinove kontrarevolucionarne borbe u Rusiji u kojoj i on uzimlje aktivnog učešća bježi u Jugoslaviju i tu zgrće bogatstvo najviše kao gradjevni preduzimač, plod tog rada je i hotel Ilirija u Biogradu n/M u predratnoj vrijednosti  od cca 6-7 miliona dinara i akcije raznih rudarskih preduzeća širom Jugoslavije, ali on je preza ni pred poslovima van gradjevne struke, tako koristi priliku prezaduženosti Biogradske općine i koristi i otkupljuje električnu centralu u Biogradu n/m za 30.000 dinara, svoje radnike isplaćuje uvjek sa znatnim zakašnjenjem, da bi, xx pošto je iskoristio njihovu radnu snagu, iskoristio i njihovu zaradjenu nadnicu, . Za vrijeme Talijana njegov hotel služi nekoliko mjeseci kao ljetovalište Gila, a kasnije kao vojna bolnica za talijanske vojnike. Sve to, kao i njegovo tvrdokorno poricanje uzeto uzeto mu je kao otežavajuća okolnost, a kao olakšica njegova dob života.

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!

Nakon odsluženja kazne Karaganjan je odselio sa svojom  Ivicom (Ivom) Čeprilo, koja ga je vjerno čekala, u Beograd. U Biograd je ponovno došao 1971. godine u svojim poznim godinama, nekoliko godina prije smrti, na otvorenje novog hotela „Ilirija“, koji je podignut na mjestu starog hotela, koji je srušen 1969. godine. Preminuo je u Beogradu 1977. godine.

Hotel “Ilirija” preimenovan u Dom odmora “TITO”?

Hotel Ilirija prema knjizi „Remembering Utopia; The Culture of Everyday Life In Socialist Yugoslavia“ i autorice Karen Taylor, pedesetih godina prošlog stoljeća nosi naziv TITO. Naime inicijali graditelja i vlasnika VMK zamijenjeni su s TITO, a tu je i fotografija datirana 1950. godine koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, a objavljena je u knjizi „Yugoslavia’s Sunny Side: A History of Tourism in Socialism (1950s – 1980s)“ dvoje autora, Hannes Grandits i Karen Taylor.

Bilo kako bilo, mi danas ništa ne možemo promijeniti ili ispravljati nepravde, no zacijelo dugujemo zahvalnost onima koji su tridesetih godina prošlog stoljeća imali viziju i dovoljno smjelosti mijenjati sebe i stvari oko sebe shvativši da su nastale promjene vječne. I stoga njihov trag ostaje neizbrisiv, a oni sami zaslužuju i danas, u 21. stoljeću, biti spomenuti.

Rušenje “starog” hotela Ilirija

Dokumentarni film: Miro Barešić – povratak u domovinu i smrt (VIDEO)

O Miri Barešiću ispisane su knjige i snimljeni filmovi, no njegov život i pogibija još se vode pod egidom – kontroverzni, misteriozni, zavjerenički i sl. Takvim je ocijenjen i dokumentarni film hrvatskog emigranta Nikole Majstorovića: „Miro Barešić – povratak u domovinu i smrt”. Još kažu da je  neuvjerljiv i da se filmu može pronaći mnogo zamjerki. Možda zato što autor u filmu tako otvoreno i umjetnički slobodno navodi i prokazuje krivce za Barešićevu smrt? Tko će ga znati. Film je odnedavno dostupan široj javnosti, u dva dijela objavljen je na YouTube-u, te se preko toga kanala, ukoliko imate dovoljno strpljenja i vremena, može pogledati i ovdje:

Stara fotografija: Zatočenici logora Fraschette na putu za domovinu

Dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti međunarodni je dan sjećanja koji se svakog 27. siječnja obilježava diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj. Obilježavanjem toga dana želi se podsjetiti na sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata. Na taj dan 1945. godine Crvena armija oslobodila je oko 7 500 zatočenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj.

Tijekom Drugog svjetskog rata mnogi su civili iz Biograda na Moru i okolice internirani u koncentracijski logor koji se nalazio na otoku Molatu, a zatim s toga mjesta u logor Fraschette u Italiji, u provinciji Frosione, općina Alatri.

Na fotografiji koju gledate ispred vas su uglavnom Biograđani koji su, kao taoci, početkom lipnja 1942. godine silom odvođeni u spomenute logore. Podatke o tome tko su oni tj. njihova imena i prezimena, dala je Ivka Mihajlović rođ. Štampalija, kći Danilova, i u skladu s time navest ću ih.

Prvi red – stoje na nogama pri vrhu fotografije su: 1. ILKA JELIČIĆ udana STANKOVIĆ iz Biograda, 2. JOSIP BUČA, PIC, 3. SVETO KRNETA iz Kistanja, 4. BISERKA KRNETA iz Kistanja.

U drugom redu (sredini) su: 1. Danica Štampalija (do prozora) iz Biograda, 2. JELA KATIĆ (do prozora) iz Biograda, 3. JOSO TOMIĆ, ŠKUTRE (do prozora) iz Biograda, 4. SOFIJA ŠTAMPALIJA iz Biograda, 5. BEPO COLIĆ (drži ruke na ramenima dječaka ispred – Alvižu) iz Biograda, 6. SMILJKA JELIČIĆ (drži dijete Pedišić, ime nepoznato) iz Biograda, 7. PAVICA JELIČIĆ, Alvižova majka iz Biograda, 8. N. KRNETA (majka Biserke, iznad nje) iz Kistanja, 9. ZORKA KRNETA (drži dijete) iz Kistanja, 10. N. N., 11. VUKA PEDIŠIĆ r. ZEČEVIĆ (žena Slavka i Ankina majka) iz Jagodnje.

U trećem redu su oni koji sjede pri dnu: 1. KATA COLIĆ Ž. VICINA (majka Bepa i Ankice) iz Biograda, 2. N.N. s otoka Iža, 3. N.N. (dječak) iz otoka Iža, 4. ALVIŽO JELIČIĆ iz Biograda, 5. ANKICA COLIĆ djev. URODA iz Biograda, 6. ANKA JELIČIĆ iz Biograda, 7. i 8. Po redu su dva brata, dječaci, KRNETA iz Kistanja i 9. STARICA, baka koja sjedi KRNETA iz Kistanja.

Sustavna denacionalizacija i svakodnevni primjeri gušenja sloboda i građanskih prava, uhićenja, poniženja, maltretiranja i drugi postupci, bili su obilježja fašističke okupacije Biograda koja je trajala od 13. travnja 1941. godine do 1. listopada 1944. godine. Ne ponovilo se.

Izvor: Božulić, Gorka. 2013. Biograd u Drugom svjetskom ratu, godine obnove i izgradnje. Zavičajni muzej Biograd na Moru. Biograd na Moru.

Ivan Pelicarić “Đovanin”, posjednik i sokolaš, prvi starosta i doživotni predsjednik biogradskog Sokola

U Biogradu je 4. kolovoza 1854. rođen Ivan Pelicarić “Đovanin”, posjednik i sokolaš. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, a klasičnu gimnaziju u Zadru. U rad zadarskog sokola uključio se krajem devedesetih godina XIX. stoljeća, a 1907. jedan je od pokretača osnivanja Hrvatskog sokola u Biogradu kojemu je bio prvi starosta, kako se tada kod sokolaša nazivala funkcija predsjednika.

Otvor Hrvatskog sokola u Biogradu 1907. godine

Bio je neko vrijeme i podstarosta Sokolske župe Ban Paližna u Zadru. Tijekom ratnih zbivanja vezano uz Prvi svjetski rat i kraće talijanske okupacije od 1919. godine, prelazi u Split te se ponovno vraća u Biograd 1923. godine, kada su Talijani napustili njegov rodni grad. Iste godine, uz najdugovječnijeg biogradskog načelnika Huberta Borellija, obnavlja rad biogradskog Sokola čiji je rad bio prekinut početkom Prvog svjetskog rata.

Kako je stara biogradska sokolana bila uništena dao je sokolskom društvu jednu svoju zgradu za djelovanje, da bi kasnije, kada društvo mijenja naziv u Jugoslavenski sokol, oporučno, dok god društvo djeluje, ostavio na trajno korištenje prostorije u zgradi ovome društvu. Društvo ga je za uzvrat i za njegove zasluge 1926. godine imenovalo doživotnim predsjednikom. Umro je deset godina kasnije, 1936. u Biogradu.

U zgradi Ivana Pelicarića je kasnije sjedište sportskog društva “Partizan”, a danas je na tome mjestu restoran i hotel “Carpymore”.

Biograd 1928./1930. godine: Društveno-politička krema Biograda

Uz društvo Hrvatski sokol, u čijem je okrilju i iznikla, Gradska glazba Biograd odigrala je značajnu društvenu ulogu, osobitu u prvom kvartalu prošlog stoljeća. U različitim izvorima javlja se pod nekoliko naziva; Biogradska općinska glazba, Glazba na limenim instrumentima, Puhačka glazba, Pleh glazba, Limena glazba, Glazbeno društvo Biograd i Puhački orkestar.

 

Zbog siromaštva iz biogradske općine 26-ero djece u veljači 1936. godine preseljeno i smješteno u sjeverne hrvatske krajeve

Bio je to egzodus, u odnosu na broj stanovnika, gotovo biblijskih razmjera: iz biogradske općine je radi siromaštva odvedeno i smješteno u sirotište pokraj Zagreba i kod bogatijih seljaka na sjeveroistoku Hrvatske samo u veljači 1936. godine ukupno 26-ero djece, cijeli jedan razred! Sam grad Biograd imao je tada tek nešto više od tisuću stanovnika. Bila je to, za naše krajeve i prilike, jedna nezapamćena humanitarna akcija!

U Jadranskom dnevniku, u broju 28. iz 1936. godine, na petoj stranici,  u rubrici „Život našega grada“, ostao je zabilježen jedan novinski članak o otvorenju današnje Specijalne bolnice za ortopediju u Biogradu na Moru. Članak je objavljen u veljači 1936. godine pod naslovom „Svečano otvorenje nove banovinske bolnice u Biogradu n-m“

Na istoj stranici objavljen je ispod navedenog i članak pod naslovom Plemenita akcija za spašavanje siromašne dalmatinske djece privodi se kraju“ koji mi je skoro promakao,  a govori o odvođenju siromašne djece s područja biogradske općine, ukupno 26 mališana, u sirotište u Hrvatskom Leskovcu (danas naselje u sastavu Grada Zagreba) te kod bogatijih seljaka u Đurđevac, koji se nalazi u sjeveroistočnom dijelu Hrvatske, u današnjoj Koprivničko – Križevačkoj županiji.

Iz današnje perspektive uistinu je šokantna činjenica da je cijeli jedan razred djece zbog siromaštva 1936. godine oduzet roditeljima i preseljen kod njima nepoznatih osoba, ma koliko ova akcija imala plemenitu pobudu. No kad se pročitaju zapisi iz tridesetih godina XX. stoljeća, čini se kako je širim biogradskim područjem vladala prava pošast gladi!

U svojoj poznatoj knjizi “Kako živi narod”, Rudolf Bićanić, naš poznati ekonomist i poznavatelj prilika, tridesetih je godina prošlog stoljeća, nakon što je obišao siromašna područja u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, zapisao: “Ima jedna činjenica bez koje se ne može razumjeti gospodarski život pasivnih krajeva: nad tim krajevima stalno lebdi sablast gladi! U njima ljudi moraju kupovati za novac najpotrebniju živežnu namirnicu – kruh naš svagdašnji” (Bićanić, 1935.: 8).

Sadržaj članka koji govori o spašavanju djece od siromaštva s područja biogradske općine, objavljenog u broju 28. Jadranskog dnevnika na stranici petoj, u rubrici „Život našega grada“ pod naslovom Plemenita akcija za spašavanje siromašne dalmatinske djece privodi se kraju“, s požutjelog papira prenosim u cijelosti i možete ga pročitati u nastavku ovoga priloga.

Jadranski dnevnik br. 28, godina III, Split 4. veljače 1936.

Ovih dana imali smo prilike razgovarati sa narodnim zastupnikom g. Josipom Silobrčićem, koji se povratio iz Zagreba kamo je bio otpratio siromašnu djecu biogradskog kotara. G. Silobrčić bio je vrlo ljubazan te nam je u nevezanom razgovoru ispričao neke vrlo interesantne detalje o spašavanju i smještavanju siromašne djece iz dalmatinske Hrvatske, za koju se brine Hrvatska zadruga „Sloga“ na čelu sa dr. Totom i članice „Hrvatske žene“., te ostale Hrvatice Zagreba koje u ovoj plemenitoj akciji pokazuju pravu majčinsku ljubav.

G. Silobrčić otpratio je 26 mališana iz biogradske općine, te je odmah na kolodvoru u Zagrebu bio dočekan od specijalno određenog odbora.Djeca su tramvajem bila odmah prevezena u prostorije „Hrvatske žene“. Interesantno je spomenuti i to da su građani Zagreba, koji su se vozili tramvajem, odmah izišli i učinili mjesta djeci. U „Hrvatskoj ženi“ mališani su dobili nova odijela i obuću, iako su pažnjom i brigom Hrvatica Biograda na moru bili dobro obučeni. Tu im je odmah dana i hrana, pa su se u pratnji jednog povjerenika uputili u kotar Gjugjevac ( Đurđevac u današnjoj Koprivničko – Križevačkoj županiji), gdje su smješteni kod bogatih hrvatskih seljaka.

Inicijativom gđe. Hirst petorica ovih mališana poslana su najprije u sirotište u Hrvatskom Leskovcu, gdje će naučiti čitati i pisati, a kasnije će biti smješteni na zanat. Tako im je već unaprijed osigurana egzistencija. Jedan od ovih dječaka je siroče nedavno tragično preminulog seljaka iz jednog sela blizu Biograda na moru.  

Ovom prilikom kazao nam je g. Silobrčić da treba najenergičnije demantirati sve one zlonamjerne vijesti o nekom tobožnjem lošem postupku s djecom. Sva su djeca ne samo dobro smještena, nego se njihovi dobročinitelji brinu za njih još više nego li za svoju djecu i primaju ih pravom bratskom ljubavlju. Osim toga svi oni redovito pohađaju školu.

Mališani iz Biograda na moru bili su vrlo veseli , te su se sa suzama u očima oprostili od svog narodnog zastupnika, koji ih je dopratio sve do mjesta njihovog novog boravišta.

Ova plemenita akcija spašavanja siromašna djece iz Dalmacije privodi se intenzivno kraju, pa će kroz malo dana i ostali mališani iz naših zagorskih općina, kao i sa otoka biti smješteni kod bogatijih seljaka Banske Hrvatske, gdje će naći svoj dom i gdje će se osjećati kao kod kuće.

Djeca koja su odvođena iz siromašnijih dijelova Hrvatske te Bosne i Hercegovine bila su tih gladnih godina početkom prošlog stoljeća uglavnom smještena u imućnije obitelji u sjevernim krajevima, gdje je bio manji natalitet, a ponegdje je vladala “bijela kuga”. Zabilježeni su mnogi primjeri dirljivog gostoprimstva i topline tih, kako bismo danas rekli, udomiteljskih obitelji. No paralelno sa smještajem i brigom o pristigloj djeci, trebalo je prikupljati pomoć u hrani, odjeći i novcu, kako bi im se osigurala sredstva za život, a obitelji u koje su bili smješteni brinule su se da im bude što bolje.

O povratku, a i ostanku jednog broja djece u sjevernim krajevima također ima dosta zapisa i dokumenata, o čemu će biti riječ u drugim prilozima.

U drugoj polovini devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj su nastale brojne humanitarne organizacije, posebno one za pomoć siromašnim obiteljima i djeci. One su na neki način simbolizirale narastanje građanskog društva. Najviše ih je bilo u Zagrebu, ali su isto tako osnivane u drugim gradovima, u Varaždinu, Vinkovcima, Bjelovaru, Slavonskom Brodu, Karlovcu. Spomenute organizacije su svojim djelovanjem, pored ostalog, bile vezane i za Dalmaciju. Tako je 1903. godine u Zagrebu osnovano Društvo za namještanje naučnika u trgovini i obrtu, koje je 1917. godine nazvano “Hrvatski radiša”, a djelovalo je sve do Drugog svjetskog rata. “Hrvatski radiša” prihvatio je i uputio u trgovačka i obrtnička zanimanja mnoštvo siromašne seoske djece iz zaostalih hrvatskih područja, pa tako i iz Dalmacije. Slične je aktivnosti razvijala i spomenuta “Hrvatska sloga”, koju je dvadesetih godina prošlog stoljeća osnovala Hrvatska seljačka stranka.

Umjetnička slika: Tolićevo guvno, položaj današnje Ilirije

Izvor: Jadranski dnevnik br. 28, godina III, Split 4. veljače 1936.

BIĆANIĆ, R. (1936.), Kako živi narod, Pretisak, Zagreb, Globus

VIDEO: VRO Maslenica – 5 minuta za sjećanje

Upravo u operaciji Maslenica neprijatelj je doživio prvi veći poraz u nizu onih koji će uslijediti do njegova potpunog sloma. Hrvatski sjever i jug ponovno su povezani. Pontonski most izgrađen nedaleko od srušenog osigurao je ponovno prometovanje Novskim ždrilom do izgradnje novog Masleničkog mosta. Hrvatskom je narodu vraćena nada i dostojanstvo, no ono što je možda bilo i najvažnije, bio je to početak stvaranja vojne sile spremne donijeti slobodu cijeloj Hrvatskoj…

U ranojutarnjim satima 22. siječnja 1993. hrvatske su snage pokrenule operaciju Maslenica u kojoj su istodobno oslobodile zadarsko zaleđe s Novskim ždrilom i dijelom Velebita te područje oko HE “Peruća” kod Sinja, ukupno oko 1050 četvornih kilometara. Bila je to prva veća i po mnogočemu jedinstvena hrvatska vojno-redarstvena operacija u Domovinskom ratu koja je označila svojevrsnu prekretnicu u njegovu tijeku.

Kratki povijesni prikaz vojno-redarstvene operacije Maslenica u siječnju 1993. u zadarskom zaleđu:

Operacija je planirana pod kodnim nazivom Gusar i izvedena u potpunoj tajnosti. U samo 72 sata i uz sudjelovanje svih triju grana OSRH oslobođena su 92 četvorna kilometra dotad okupiranog hrvatskog teritorija i ostvareni svi glavni ciljevi operacije. Jedna je od njezinih posebnosti bilo sudjelovanje gardijskih brigada: 4. te dijelova 1., 2., 3. i 9. čija se uloga pokazala ključnom. Svaka je na svoj način pridonijela i uspjehu same operacije i očuvanju dostignutih borbenih položaja, iako su neke bile tek u osnivanju, a druge prebačene na bojišnicu sa stotinama kilometara udaljenih područja i uvođene u borbu iz pokreta. Uz njih su na surovim, velebitskim snijegom okovanim vrletima djelovale koordinirano i snage Specijalne policije MUP-a ovladavajući dominantnim kotama i komunikacijama, a značajan su doprinos dale i pričuvne brigade HV-a te domobranske pukovnije.

Hrvatska vojska i policija u napadna su djelovanja krenule iz nekoliko pravaca i već prvog dana oslobođeni su Rovanjska, Maslenica, Novsko ždrilo, Podgradina, Islam Latinski, Islam Grčki i Kašić. Idućih je dana oslobođena i zračna luka “Zemunik” te brojna mjesta zadarskog zaleđa. Strateški iznimno važno bilo je i preuzimanje nadzora nad širim područjem Velike i Male Bobije, Tulovih greda i Malog Alana, ključnih položaja na Velebitu s kojih su hrvatske snage mogle nadzirati Obrovac, Gračac, Benkovac. Do završetka operacije oslobođeno je cijelo područje “ružičaste zone” u zadarskom zaleđu i osiguran strateški bitan prostor Novskog ždrila.

Premda su glavni ciljevi operacije ostvareni u vrlo kratkom vremenu, zbog pritiska međunarodne zajednice 25. siječnja zaustavljeno je hrvatsko napredovanje nadomak Obrovca i Benkovca. Neprijatelj je to iskoristio za pojačanje svojih snaga i protunapad pa su borbe potrajale još nekoliko dana. No, hrvatske su snage, ojačane postrojbama koje su helikopterima prebačene iz Slavonije, zadržale dostignute crte. Bio je to dotad prvi helikopterski desant postrojbi HV-a. Pobijeđen taktički i operativno unatoč brojčanoj nadmoći, neprijatelj na završetku operacije pribjegava još jednom očajničkom potezu. U znak odmazde 27. siječnja prijeti rušenjem brane “Peruća”. Unatoč aktiviranju 30 tona eksploziva, oštećena brana nije popustila. Katastrofa koju bi izazvao vodeni val izbjegnuta je, a snage Hrvatske vojske spriječile su daljnje neprijateljsko napredovanje i ubrzo ovladale kompletnim područjem. Borbe do kraja ožujka i okončanja operativnih djelovanja na širem području zadarskog zaleđa nisu, nažalost, prošle bez žrtava. Svoje je živote za domovinu položilo 127 hrvatskih vitezova, a 158 ih je ranjeno.

Zahvaljujući spremnosti i sposobnosti gardijskih brigada te Specijalne policije u izvođenju borbenih djelovanja, uspješnost operacije bila je višestruko zajamčena.
Upravo u operaciji Maslenica neprijatelj je doživio prvi veći poraz u nizu onih koji će uslijediti do njegova potpunog sloma. Hrvatski sjever i jug ponovno su povezani. Pontonski most izgrađen nedaleko od srušenog osigurao je ponovno prometovanje Novskim ždrilom do izgradnje novog Masleničkog mosta. Hrvatskom je narodu vraćena nada i dostojanstvo, no ono što je možda bilo i najvažnije, bio je to početak stvaranja vojne sile spremne donijeti slobodu cijeloj Hrvatskoj.

Oni su Hrvatska – njima je dugujemo, poslušajte na kraju u filmu Bernarda Kotlara njihova imena, imena poginulih hrvatskih branitelja:

Izvor: Hrvatski vojnik

Fotografije: Ivan Perica; izvor: Facebook

Život našega Biograda 1936. godine: Svečano otvorenje nove banovinske bolnice u Biogradu

U Jadranskom dnevniku, u broju 28. iz 1936. godine, na petoj stranici,  u rubrici „Život našega grada“, ostao je zabilježen i jedan novinski članak o otvorenju današnje Specijalne bolnice za ortopediju u Biogradu na Moru. Članak je objavljen u veljači 1936. godine pod naslovom „Svečano otvorenje nove banovinske bolnice u Biogradu n-m“. U podnaslovu spomenutog članka navodi se: „Otvorenje je izvršio načelnik odjeljenja za socijalnu politiku i narodno zdravlje banske uprave g. dr. Andrija Sfarčić“ .

Podsjetimo, nakon što je Oblasni odbor za Sjevernu Dalmaciju Primorske banovine donio odluku o gradnji Banovinske bolnice u Biogradu (budući se Zadar sa svojom bolnicom nalazio pod talijanskom upravom) za izvođača radova izabran je Vagan Melik Karaganjan. Gradnju Banovinske bolnice započeo je Karaganjan 1932. godine, a dovršio već sljedeće, 1933. godine. Ta godina u povijesti grada Biograda na Moru navodi se kao godina u kojoj je osnovana Opća banovinska bolnica.

Karaganjan, Vagan Melik

No međutim, bolnica je službeno otvorena početkom 1936. godine, kada je u veljači te godine uslijedila i svečanost otvorenja sa službenim predstavnicima vlasti i brojnim uzvanicima, o čemu govori upravo ovaj članak.

Tko je bio prvi upravitelj biogradske bolnice, s kolikim kapacitetom je ova bolnica započela s radom, kako je sve to skupa otprilike tada izgledalo pokušajmo rekostruirati iz sadržaja prijepisa originalno objavljenog teksta koji je u nastavku…

U nedjelju je na vrlo svečan način, a u prisutnosti službenih predstavnika te naroda iz Biograda n-m i njegove bliže i daljnje okolice otvorena novosagrađena banovinska bolnica u Biogradu n-m. Svečano otvorenje obavio je zastupnik bana g. dr. Josipa Jablanovića, načelnik odjeljenja za socijalnu politiku i narodno zdravlje u Splitu g. dr. Andrija Sfarčić.

   Svečanost otvorenja započela je u 10 sati. Blagoslov je najprije obavio katolički dušobrižnik, a zatim pravoslavni. Nakon toga je upravnik bolnice, koji je ujedno šef kirurškog odjeljenja, g. dr. Niko Barišić održao govor u kome se zahvalio zastupniku g. bana g. dr. Sfarčiću i predstavnicima drugih vlasti na odazivu. Izrazio je također zahvalnost biogradskoj općini, koja je ustupila besplatno zemljište, a zatim je govorio o važnosti same bolnice, te pozvao g. dr. Sfarčića da bolnicu proglasi otvorenom.

     Zastupnik g. bana g. dr. Andrija Sfarčić, održao je značajan govor o važnosti nove bolnice ne samo za zdravstvene, nego i ekonomske, pa i nacionalne prilike naroda biogradskog kraja. Ona se, rekao je, nameće kao zahtjev vremena i prilika u kojima živi naš živalj u ovome kraju. Naš čovjek će u ovoj bolnici naći svu onu potrebnu stručnu pomoć, njegu i pažnju, kako to samo stručno izučeni personal u jednoj modernoj bolnici može da pruži. Rapalskim ugovorom ustupili smo susjednoj kraljevini sa gradom Zadrom i jednu veliku modernu bolnicu, pa se je ovim ustupkom osjetila jedna praznina i manjak, koji su se mogli nadoknaditi samo jednom sličnom ustanovom. Da se udovolji neophodnoj narodnoj potrebi najprije je bila podignuta opća bolnica u Zemuniku, a sada i druga moderna i po svim pravilima higijene udešena bolnica u Biogradu n-m isključivo za potrebe sjevernog dijela primorja naše banovine. Na kraju g. dr. Sfarčić otvara bolnicu i povjerava je njenom vrlom upravniku g. dr. Barišiću. Mjesna glazba intonirala je državnu himnu, pa je još u ime biogradske općine govorio podpredsjednik g. dr. Špiro Šeat.

     Nakon toga bilo je razgledanje bolnice najprije za uzvanike, a kasnije i za širu publiku. Bolnica će moći raspolagati sa 80 – 100 kreveta, dok je sada, do novog budžeta u bolnici smješteno samo 60 kreveta.

Jadranski dnevnik br. 28, godina III, Split 4. veljače 1936.

Izvor: Jadranski dnevnik br. 28, godina III, Split 4. veljače 1936.

VIDEO: Biograd obnavlja spomenik kralju Tomislavu 15. lipnja 1991. godine

Godine 1925. Biograd je svoje hrvatsko obilježje posvjedočio i podizanjem spomenika kralju Tomislavu na jugoistočnom dijelu obale, i to prigodom proslave 1000-godišnjice hrvatskog kraljevstva (925. – 1925.). Spomenik ima oblik obeliska, sastavljen je od istarskog kamena u tri dijela s urezanom hrvatskom krunom i staropleternom ornamentikom. Bilo je predviđeno da se na njegovu vrhu postavi i brončana kraljevska kruna.

Spomenik je otkriven uz velike svečanosti i u prisutnosti predstavnika vlasti, te šibenskog biskupa kao apostoloskog administratora jugoslovenskog dijela zadarske nadbiskupije i pravnog sljednika nekadašnjeg belgradskog biskupa. U svojoj uvodnoj riječi, koju je održao don Kazimir Perković, čuvar starina u Biogradu, istakao je značenje hrvatskih prijestolnica Nina, Biograda, Biaèa i dr., te ulogu hrvatskog plemstva Mogorovića i Šubića, koji su djelovali na ovome području.

Talijanski fašisti, anektirajući 1941. godine i Biograd uništavali su sve što je bilo hrvatsko, oštetili su cijeli ovaj spomenik, oštetili njegov pleter i krunu, a iz većeg dijela teksta izbacili su, “otukli”, sve što iole podsjeća na hrvatstvo te postavili svoje znakovlje. Time su pokazali i dokazali svoje divljaštvo nad našim narodom i njegovom kulturnom baštinom.

Spomenik je 1945. godine poslije rata ponovno sastavljen od oštećenih dijelova s oštećenim natpisom, pleterom i krunom, a zbog prometnih razloga je i premješten 30 m sjeverozapadno od općinskog parka, gdje do šezdesetih godina prošlog stoljeća stoji i kao vidan dokaz talijanske soldateske.

I susjedne Pakoštane te su godine podigle zbog istih pobuda spomen-ploču u čast hrvatskoga kraljevstva, koja je srećom neoštećena preživjela talijansku aneksiju (kaže izvor, na istom je mjestu i danas).

Spomenik u Biogradu je sredinom šezdesetih godina ponovno uklonjen zbog brojnih oštećenja, obnavlja se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i najzad je postavljen i svečano otkriven 15. lipnja 1991. godine na istom mjestu na kojem se nalazi i danas.

Više o tome govori se u video prilogu u čijem opisu stoji zahvala Zlatku Strpiću iz Biograda na Moru za video:

Izvor: UDK:930.85 (497.18) BIOGRADSKI ZBORNIK 1, 1990. (str. 539-558, Lucijan Kos: Pregled važnijih vijesti o Biogradu i njegovim naseljima kroz stoljeća)

 

IN MEMORIAM: Ivica Šangulin (Biograd na Moru, 20.4.1937. – Rijeka, 5.5.2012.), veliki nogometaš i nogometni trener, igrao za Šibenik, Dinamo, Rijeku…a kao trener Primorca u Biogradu na Moru proveo je posljednje godine svoje nogometne karijere

Ivica Šangulin rođen je 20. travnja 1937. godine u Biogradu na Moru, preminuo je u 75. godini života dana 5. svibnja 2012. godine u Rijeci. Bio je veliki nogometaš i nogometni trener.

Profesionalnu igračku karijeru započeo je u HNK Šibenik na poziciji braniča. Tijekom karijere nastupao je za selekciju zapadne skupine 2. savezne nogometne lige, ‘B’ reprezentaciju Jugoslavije i gradsku reprezentaciju Berlina. Kao obrambeni igrač nogomet je igrao za nogometne klubove Dinamo (Zagreb), s kojim je 1960. godine osvojio jugoslavenski kup te u sezoni 1961/1962. godine odigrao tri službene utakmice za klub, zatim Jedinstvo (Brčko), Šibenik, Hertu (Berlin u periodu od 1966.-1969.), Rijeku i Croatiu (Toronto).

FOTO: herthabscmuseum1892.de

Nakon igračke karijere posvećuje se trenerskom pozivu. Kao trener u nekoliko je navrata vodio prvu momčad NK Zadra (1986. – 1987.) i HNK Šibenika (1985., 1989., 1992.), NK Orijent (1992. – 1994.) te najzad i HNK Primorac iz Biograda na Moru (1995. – 1997).

Bio je i mentor mlađim kolegama. U tom kontekstu možda je zgodno za spomenuti jednu stvar, kada je Joško Skoblar postao prvi put trene (u Orijentu) Ivica Šangulin ga je je uvodio u tajne nogometnog zanata.

Bio je glavni trener NK Rijeke prilikom njenog posljednjeg ulaska u 1. saveznu nogometnu ligu, 1974. godine. Bio je trener pionirske, juniorske i seniorske reprezentacije Hrvatske, te je bio izbornik jugoslavenske reprezentacije gluhonijemih osoba.

FOTO: povijest.gnkdinamo.hr

Godine 1963. postaje standardni prvotimac Rijeke, odigravši ukupno 143 utakmice ističući se u obrani u kojoj je igrao kao stoper ili kao korektor. Obilježje igre bila mu je čvrstoća protkana borbenošću. Nadimak mu je zbog čvrstin igre bio „Sikirica“. Tehniku je usavršio i doveo do visoke razine.

Nakon igračke karijere preuzeo je vođenje prve ekipe Rijeke sa samo 36 godina. Posao mu nije bio nimalo lak, iako bez većeg iskustva, ali nevjerojatnom upornošću, elanom i ambicijom u sezoni 1973./1974. s “bijelima” osvaja naslov prvaka ondašnje Druge lige i Rijeci nakon pet godina vraća status prvoligaša.

Duboko je proživljavao svaku utakmicu, nemirno šetajući uz aut liniju, napet i nervozan. Uspio je stvoriti pravo nogometno ozračje. Bio je otvoren, komunikativan, imao je prijateljski odnos s igračima. Bio je pozitivan, djelovao je na duh momčadi i unosio mir u svlačionicu. Kao što je nekad srčano branio boje klubova za koje je igrao, tako je u ulozi trenera unosio čitavog sebe za dobrobit kluba. – piše na stranici kluba.

Nogometni klub Rijeka svojedobno se dostojanstveno opraštao od ovog velikog igrača i prijatelja kluba, trenera koji je nosio riječki grb, a i danas ovaj klub njeguje uspomenu na njega. Zbog smrti klupske legende utakmicu sa Slavenom u svibnju 2012. godine započeli su minutom šutnje, dok su svi grači nosili crni flor oko ruke.

FOTO: sportcom.hr

 

 

Fotografija iz 1945. godine: U Biogradu se igra nogomet

Fotografija je nastala u Biogradu u travnju 1945. godine. Igrala se tada jedna nogometna utakmica u Biogradu. Na desnoj strani fotografije vidi se dio crkvice Sv. Ante, dok je u pozadini iza čempresa Staro gradsko groblje. Navijači su u pozadini redom vojne osobe, svi u odorama, na tren odložili oružje ili što već te uživaju u utakmici. Jedan dio nogometne ekipe su pripadnici Slovenske prekomorske brigade koji su tada boravili u Biogradu. Dana 23. travnja 1945. godine odigrali su oni povijesnu utakmicu s domaćinom. Fotografija utakmice simbolizira i neki novi, opušteniji, početak nakon dugih i mučnih ratnih godina.

Biograd je od travnja 1941. godine, u trenutku kad su ga okupirale talijanske fašističke snage, imao oko 1 200 stanovnika. Tijekom Drugog svjetskog rata iz samog Biograda poginulo je oko 146 osoba, uglavnom mladih ljudi. Jedinice Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije ušle su u Biograd 1. studenog 1944. godine i taj dan se sve do 1991. godine slavio i kao dan oslobođenja Općine Biograd.

Neposredne poratne godine bile su doba velikog siromaštva, razorenih domova i obitelji, gladi, opće nestašice i neimaštine u ratom opustošenoj i razorenoj zemlji. Stoga posebnu pozornost na priloženoj fotografiji obratite na to kakvu su sportsku opremu tada nosili igrači. Njihove patike, primjerice, nisu poput današnjih “Nike”, “Adidas” i sl. već puka improvizacija onoga doba.

Fotografiju je najvjerojatnije snimio F. Šethaus, budući još njegovih fotografija iz tog doba snimljenih u Biogradu danas čuva Narodni muzej Slovenije u Ljubljani, a neke i naš Zavičajni muzej Biograd na Moru.

K tome još za ljubitelje sporta posebno su zanimljivi podatci i o osnivanju HNK Primorca. Klub je u Biogradu osnovan 1919. godine, kada je Niko Rudić – Japanac, po povratku iz zarobljeništva neposredno po završetku Prvog svjetskog rata, donio u grad prvu nogometnu loptu. Do tada se nogomet igrao neorganizirano, a prva javna utakmica odigrana je 1915. godine početkom svibnja.

Izvor: Zavičajni muzej Biograd na Moru