RIČ IMA CIPRE: Jesmo li u protekloj turističkoj sezoni bili uspješni, prepoznatljivi kao destinacija kvalitetne gastronomije i dobri domaćini?

Njega ne treba posebno predstavljati: legendarni Stipe Ivanović Cipre, iskusni ugostitelj, dugogodišnji turistički radnik, kalafat, nadasve zaljubljenik u Dalmaciju. U ljetnim mjesecima svojim brodom „Stella Maris“ svakodnevno povezuje Biograd na Moru i Tkon. Po završetku turističke sezone, protekle jeseni, odlučio je Cipre Biograjski.com počastiti i oplemeniti svojom autentičnom dalmatinskom besidom i aktualnom tematikom. U nastavku rič ima Cipre…

Povodom tvrdnje ministarstva turizma da smo bili uspješni u prošlogodišnjoj turističkoj sezoni, puni hvale da smo destinacija kvalitetne gastronomije, dobri domaćini. Je li je to baš tako?

Do 90-ih godina prošlog stoljeća od Ljubljane, Zagreba pa do Istre, Kvarnera, Dalmacije i cilog Jadrana ugostiteljstvo su vodili ljudi sa puno više znanja i iskustva, bili su kvalificiraniji za takve djelatnosti. Bio je to kadar najvećim dijelom koji su stekli znanje na našim brodovima našeg putničkog brodara Jadrolinije. Brodovi Istra, Dalmacija koji su plovili s putnicima, ljeti Norveška, Island, Engleska, Irska, a zimi Karipsko otočje i Južna Amerika, i na jesen i proljeće Mediteranom.

Puno znanja, puno iskustva tadašnje vlasti su njihovo znanje prepoznale i ujedno iskoristile, jer su znale da bolje poznavanje turizma i iskustva nema nitko kao oni. Današnji vaši ”chefovi”, tobože voditelji Hrvatske gastronomije,  po mome to nema nikakve veze sa kvalitetnom jadranskom kuhinjom. Zato ću vam sad nabrojati poznata mjesta do 90-tih.

Poznata mjesta hotela, restorana i konoba gdje su se učile i nudile vrhunske delicije čak i van naših granica. Za primjer ću uzeti Ljubljanu sa svojim kultnim mjestima dobre spize: Restoran Dalmacija, restoran Operna klet, restoran Šestica, poznati Crni Maček. Svi voditelji tih objekata bili su većinom moji stari kolege sa Jadrolinije (među njima su i direktori Ljubljanskih hotela). Naš glavni grad Zagreb : Restoran Korčula, restoran Lovački rog, Snack bar nasuprot glavne pošte, Hotel Espranada sa svojom poznatom terasom, konobom u podrumu. Sve je to bio kadar Jadrolinije… onda dolazimo do Rijeke : Hotel Bonavija, restoran Zlatna školjka, restoran Dva Ferala, restoran Prizemje robne kuće. Opatija: puno starih hotela, restoran Zelengaj, restoran Bevanda opet na naš kadar. Sada se spuštamo prema jugu … Cirkvenica : Poznati snack bar na rivi ”Sport” gdje su se mogle dobiti delicije, hladne riblje i mesne salate i sve se je konzumiralo za šankom, na autobusnom kolodvoru ste mogli dobiti delicije koje su bile bolje nego u bilo kojem restoranu u današnjoj Hrvatskoj. Zadar : Restoran Dalmacija, restoran Zadar, lijepo uređen snack bar Marina (danas zapaljen i pun smeća), restoran za studente i penzionere ili čak zalutale pomorce pod imenom Central imali su bolji menu nego današnji razvikani ”dobri restorani”.

Evo nas i u mom Biogradu : konoba Vrana na rivi nije se sramila ni jednog restorana u Europi (legendarni chef Mime), konoba Dva bodula, mogu spomeniti Ilirijin restoran Velebit, restoran u marini Ilirije koji je u to vrijeme bio još europski. Od svega toga, od tog ambijenta, danas u Biogradu ostala je konoba Barba, Arkada i restoran Guste. Pakoštane sa svojih 2-3 restorana, Murter, Vodice, Šibenik, da ne nabrajam sve, evo za primjer je Zlatna Ribica, možemo reći i restoran Uzorita, pa onda Split koji je bio pun lijepih restorana (restoran Opatija, restoran Sarajevo, puno malih konoba) od kojih danas nije ostalo skoro ništa. Nekidan čitamo u štampi da se još jedna od ovih lokacija zatvara. A sad Dubrovnik: cijela ulica nasuprot Straduna puna lijepih restorana sa dušom… je li je to tako danas? 

Zato vi koji vodite današnji turizam sa puno ”škole” ne hvalite se da idemo naprid, jer jadransko ugostiteljstvo vraćate natrag u negativnom smislu. Kulinarstvo vam je spalo na fast-food, staro ulje, pomfrit, lignje kolutiće i eventualno girice, kotlet, čevapi (po mome tuljak od mljevenog mesa), pljeskavica (rezani odrezak, polpeta). Ujedno bi vam poručija da peršin (petersimul) nije ukrasni dio jela nego sastavni i jako bitni dodatak jelu.

Gospodo, a i vi novi ugostitelji pogledajte si malo ovaj brod s kojim sam ja kao i moji kolege otplovio skoro pa sve turističke destinacije svijeta. Iz njega su se crpile ugostiteljske vrline, kuhari, konobari, barmeni koji su prenesli svoje znanje na cijeli Jadran i velikim dijelom na kulturne destinacije Srednje Europe (Zagreb, Ljubljana,…). A vi ste te brodove rasprodali u bescijenje a sad planirate zatvoriti i njihov škver Uljanik koje je te ljepotice izgradio. Ali o tome drugi put.

Lijep pozdrav,

Stipe Ivanović, Cipre

Rič ima Cipre: Dolazi nam blagdan mira i obitelji … Božić

Njega ne treba posebno predstavljati: legendarni Stipe Ivanović Cipre, iskusni ugostitelj, dugogodišnji turistički radnik, kalafat, nadasve zaljubljenik u Dalmaciju. U ljetnim mjesecima svojim brodom „Stella Maris“ iz Biograda na Moru za Tkon svakodnevno polazi u ponoć i vraća se na kopno pola sata iza ponoći. Vikendima i po potrebi s biogradske rive polazi i kasnije, u jedan sat iza ponoći, a na kopno se vraća u 1:30 sati. Još ove jeseni odlučio je Cipre Biograjski.com počastiti i oplemeniti svojom autentičnom dalmatinskom besidom i aktualnom tematikom. Rič ima Cipre…

Vrijednosti koje nam nagovještava nažalost u dnevnom tisku i javnim medijima vidimo samo ružne slike koje su pune nasilja među mladima a i obiteljima. Čak i poslanica kardinala Bozanića, koja bi trebala biti svjetionik za budućnost da nestane nasilje u bilo kakvom obliku, a sljedbenici današnje aktualne politike u prosvjeti i školstvu, pa čak i sam vrh je tu propovjed kritički ocijenio, umjesto da je skupa s kardinalom donosilo odluke o raznim kurikulima (i Istambulskim konvecijama) koji bi utjecali na kulturu hrvatskog čovjeka (pogotovo mladeži). Jer gospodo, nije jednako školstvo u dalekom Islandu ili na hrvatskom jugu. Svako podneblje ima svoj pogled na kulturu i svatko ima svoje vrijednosti.
Evo i mog doprinosa da bi se smanjilo nasilje i ružne slike na televiziji, pogotovo nasilje u obitelji i naravno nasilje prema nemoćnima (mladima) od raznih grubijana (šerifa).

Moj osvrt: Nasilje među mladima i obitelji

Puno se piše i raspravlja o obiteljskom nasilju i to većinom nad ženama, a i među mladima. Razne udruge, da im ne nabrajamo imena, onda natpisi ”Stop nasilju”, onda razni brojevi telefona za pomoć. Ali izgleda da sve to daje malo rezultata, čak se nasilje još više širi i sve je agresivnije, nisu rijetka ni ubojstva.

Moramo se zamisliti što nam se to događa. Govorim da idemo k civilizaciji, školujemo se, ali nikako nasilje da prestane.

U raznim tribinama kad se govori o nasilju često se sudionici rasprava optužuju tradicionalni i patricionalni odgoj, optužuju se tradicionalne kulture. Mislim da griješe u pristupu problema. Problem nasilja u obitelji mnogo je kompleksniji nego što službeno i deklerativno promovirate da nasilje treba strože kažnjavati.

Svaki prostor ili ”podneblje” triba problemu prilaziti adekvatno, kulturno i shodno nasljeđu i tradiciji. Naši jadranski prostori su donedavna bili bez tog zla nazvano obiteljsko ili bilo kakvo nasilje. Nije bilo ni udruga ni raznih poziva na telefon, a ipak se je skladno živjelo i bez nasilja.

Ili recimo primjer dalekog Japana gdje je spoj tradicije i napretka, ali više tehnologije a manje napretka zla. U školama je čak sačuvan tradicionalni odgoj kojeg su prisvojili krajem 19. stoljeća od naših prostora, bolje rečeno stare Austrije. Cjelodnevna škola, čak i đačka uniforma slična je tim vrimenima. Sačuvan je tradicionalni odnos žena-muškarac-djeca. Nemaju nasilja nad ženama ili je zanemariv broj. Žene su mudrije, čak i po odijevanju sliče ženama, a na mudar način su i gospodari kuće.

A kod nas koji smo zapustili tradiciju, a s njom i kulturu ponašanja, zato i imamo sve više nasilja u velikom broju obitelji, a s propasti obitelji se povećava i  nasilje među mladima. Bez zdrave obitelji nema kulturnog društva ni skladnog življenja bez nasilja. Neće nas spasiti poziv na telefon, ni udruge, ni razni spotovi protiv nasilja a ni udruge B.A.B.E. A ni razni novi kurikuli. Nasilja će biti sve više i više i bit će sve agresivnije, pa će nam se urođenici smijati da kakva nam je to civilizacija i škola kad smo gori od njih jer, eto, i oni imaju pravila igre i kodeks ponašanja.

Stipe Ivanović, Cipre

Blagoslovljen Božić, puno zdravlja, ljubavi i pogotovo mira!

Rič ima Cipre: Američko – ruski kokošinjac

Njega ne treba posebno predstavljati: legendarni Stipe Ivanović Cipre, iskusni ugostitelj, dugogodišnji turistički radnik, kalafat, nadasve zaljubljenik u Dalmaciju. U ljetnim mjesecima svojim brodom „Stella Maris“ iz Biograda na Moru za Tkon svakodnevno polazi u ponoć i vraća se na kopno pola sata iza ponoći. Vikendima i po potrebi s biogradske rive polazi i kasnije, u jedan sat iza ponoći, a na kopno se vraća u 1:30 sati. Ove jeseni odlučio je Cipre Biograjski.com počastiti i oplemeniti svojom autentičnom dalmatinskom besidom i aktualnom tematikom. Rič ima Cipre…

U današnjem tiskanom izdanju Jutarnjeg lista na zadnjoj stranici otkrivena nam je dugo čuvan tajni projekt ruske vlade: super pilići, genetski modificirano pile jamstvo je da Rusi više nikad neće gladovati. Nema, dakle, zime za Ruse, američke sankcije ne mogu im nauditi, pogotovo njihov (ne)izvoz kokoša.

A ja, kao autor koji naročito dobro pozna prilike američke i ruske, poručio bih Rusima da se ostave proizvodnje kokoša, jer će na kraju doživit neuspjeh u smislu ka šta san nagovijestija još prije deset godina u kolumni pod naslovom „Jadne ptice i kokoše“ (to prilažem na kraju). Zato bih poručija Rusima da se posvete uzgoju snježnih ovaca i proizvodnji ruske svinjetine, a ostavite prirodni uzgoj kokoša mojim prijateljima Meksikancima koji pri uzgoju još uvijek koriste domaći kukuruz.

Amerima poručujem ma pustite vi lipo kokoše na miru, bavite se svojim bivolima i kravama. A našoj vladi – pustite Hrvatima, Istrijanima i Dalmatincima, neka se bave proizvodnjom brodova i upravljanje njima, jer smo u tome najbolji na svitu.

U nastavku ide moja kolumna od prije desetak godina pod naslovom „Jadne ptice i kokoše“.

Jadne ptice i kokoše

Tek što su se smirile medijske histerije i strasti zbog salmonele pronađene u pilećem mesu i jajima, kad eto nam nove/stare pošasti zvane ptičja gripa, kao „vrlo zarazna bolest peradi i drugih prtica“. U tom smislu evo moga osvrta na istu temu od prije nekoliko godina, jer poruke su još uvijek aktualne…

Ptičja gripa širi se svijetom velikom brzinom. Strah je prisutan u svim zemljama; jednak u razvijenim i nerazvijenim. Prve informacije su bile da oboljele ptice stižu iz dalekog Sibira, pa onda slijedom Turska, Mađarska, Hrvatska i Slovenija. Nakon toga slijede zabrane uvoza piletine iz jedne u drugu zemlju, jer su tobože samo „naše zdrave“. Potpuno krivi pristup problemu! Ptice ne poznaju granice, nemaju ni putovnice, a ni zdravstveni karton. Kada se uvidjelo da se na taj način nemoguće zaštititi, donose se odluke o pogubljenju peradi na malim domaćinstvima. Poslije će doći odluka o uništenju i „divljih“ ptca, a s njima i našeg galeba. Bože kakva će to biti Dalmacija bez našeg galeba, simbola slobode i lipote?! Nećemo moći više ni pisme o njemu pivati!

Sve je to nažalost krivi pristup problemu. Pokušavamo riješiti posljedice umjesto uzrok! Ptice, a ni naše domaće, donedavno zdrave kokoši, najmanje su krive za sve ovo što im se događa. Svemu ovome kriv je čovjek kojeg neobuzdani kapital tjera da zagađuje okoliš, a od toga zagađenja najviše stradavaju oni koji su najmanje krivi za to zagađenje.

Taj isti divlji kapital je i ovu zadnju nezgodu iskoristio u svoju korist. Svoje kokoši je proglasio jedinom zdravom. A te jadne kokoši uzgajaju u neprimjerenim prostorima; na tisuće kokoši na malo kvadrata, dobro nafilane medikamentima tako da nisu opasne po ljudsko zdravlje na kraće razdoblje, ali zato truju čovječanstvo polako, na duže vrijeme. Takove farme čak i uređena Njemačka zabranjuje snimati da građani ne mogu vidjeti što jedu. Ameri su išli još dalje: proizveli su kokoš bez perja s četiri batka. Zbog velike težine ne mogu ni hodati, a kamoli letjeti!

Možda je tu istu tehnologiju pokušala i Rusija u hladnom Sibiru, pa su se tako razgolićene kokoši prehladile, a kao rezultat toga je ova naša, zasada samo ptičja gripa!

U Biogradu na Moru,

Stipe Ivanović – Cipre

Stipe Ivanović – Cipre

 

RIČ IMA CIPRE: Imamo li mi u Hrvatskoj ikakvog utjecaja o turističkom kretanju sezone ili bolje rečeno financijskom učinku?

Njega ne treba posebno predstavljati: legendarni Stipe Ivanović Cipre, iskusni ugostitelj, dugogodišnji turistički radnik, kalafat, nadasve zaljubljenik u Dalmaciju. U ljetnim mjesecima svojim brodom „Stella Maris“ iz Biograda na Moru za Tkon svakodnevno polazi u ponoć i vraća se na kopno pola sata iza ponoći. Vikendima i po potrebi s biogradske rive polazi i kasnije, u jedan sat iza ponoći, a na kopno se vraća u 1:30 sati. U post – sezoni, odlučio je Cipre Biograjski.com počastiti i oplemeniti svojom autentičnom dalmatinskom besidom i aktualnom tematikom. Rič ima Cipre…

U zemlji, koja nema svoju proizvodnju (pogotovo vezano za turizam) ni sezona nema nikakav ili ima samo mizeran financijski učinak. Kako smo to zaradili 12 milijardi eura, ako smo u isto vrijeme povećali troškove prema inozemstvu. Stranci ili bolje rečeno tuđinci, otvaraju trgovačke centre duž naše cijele najlipše obale svijeta i prodaju svoje loše i nažalost nezdrave poljo-proizvode, a da ne govorimo o proizvodima napunjenim kemijom i vodom (meso i riba). Kada ih stavite na gril se smanje na trećinu svoje originalne težine. Uspijeh sezone, DA, ali za koga?
Ako fakultetski školovane unukinje starih dubrovačkih gospara ili poznatih jadranskih kapetana u svijetu, čiste češke jahte na kojima borave češki turisti, nisam spomenuo da su oni jedni od naših prvih gostiju ali tada smo ih po Jadranu vozili vlastitim plovilima. Htio sam reći da ti isti unuci mogu čistiti jahte ali neka to budu jahte njihovih djedova koje će se iznajmljivati stranim gostima. Njihove marine, njihovi gosti a mi smo nažalost samo čistaši. A naši unuci, koji su zaposleni u marinama moraju piturati (bojati) iste te jahte. Ide se za rad s jako otrovnim kemikalijama koje mogu ostaviti teške posljedice (neplodnja) … i tako ode nam Dalmacija.
Neće biti više nikoga ni da zapiva pismu o njoj, morati ćemo iznajmiti pjevače iz Makedonije jer se kaže da su ”Makedonci mediteranci na kopnu”. Tako će bar pjesma biti slična. Naši mudraci kažu da nije bitno, tko je vlasnik marine ili luke. Ali to je jako važno gospodo. Da se nebi događalo to što se i događa. Imate jednu kupljenu marinu, kojoj su nekadašnju portu (ulaz) zamjenili i sad ova noma sliči na đamiju bez minareta. Ako na nju dodaju sirenu za uzbunu dobiti će konačno i minaret a oni će se praviti da to liči na svetionik.
Zato pošto je više manje sve iznajmljeno/prodano nemojmo više za okruglim stolom sa nekakvim kvazi intelektualcima na HRT-u razpravljati o turizmu. A da ne govorim o financijskom učinku, to me podsjeća (njihove rasprave) na moje prijatelje Indijance iz Amerike, koji u okruglom šatoru uz lulu mira raspravljaju o Američkoj privredi.
O turističkom učinku naše sezone mogu raspravljati samo gradovi:
Beč: sa svojim bankama i nautikom
Berlin: sa bankama, nautikom i telekomom
Budimpešta: sa naftom, povrćem i mesom
Barcelona: sa povrćem i ribom
Brasilia: sa kokošima koje još nismo latili a sezona je bila uspješna.
I naš bivši glavni grad Beograd imao je čistu zaradu bez ulaganja. U naše prostore je poslao svoje ”pevačice” i sa njima zaradio ogromne novce i nije im smetalo da su to Kune.

A za dokaz da sam u pravu, evo vam i slika odpada tržnice jednog poznatog turističkog mjesta na Jadranu (bacite oko na natpice na embalažama povrća).

Stipe Ivanović, Cipre

Biograd n/M

 

Rič ima Cipre: Dobri i ‘slabi’ gosti u turizmu

Njega ne treba posebno predstavljati: legendarni Stipe Ivanović Cipre, iskusni ugostitelj, dugogodišnji turistički radnik, kalafat, nadasve zaljubljenik u Dalmaciju. U ljetnim mjesecima svojim brodom „Stella Maris“ iz Biograda na Moru za Tkon svakodnevno polazi u ponoć i vraća se na kopno pola sata iza ponoći. Vikendima i po potrebi s biogradske rive polazi i kasnije, u jedan sat iza ponoći, a na kopno se vraća u 1:30 sati. Iako se sprema za ljetnu sezonu, odlučio je Cipre Biograjski.com počastiti i oplemeniti svojom autentičnom dalmatinskom besidom. Rič ima Cipre…

Razna opravdanja da gostiju ima ali da su slabi potrošači, spominje se da su većim dijelom iz istočno-europskih država a nažalost te izjave dolaze i iz vrha državne politike. Takve izjave se u normalnom svijetu smatraju rasističkim pa se sankcioniraju. Svi mi koji sudjelujemo u turističkoj ponudi (konobar, kuhar i cijelo naše stanovništvo) smo krivi za slabu potrošnju.

Istočnoeuropski gosti su jednako dobri kao i oni iz zapadnih dijelova Evrope. Ako na primjer gosti iz istočne Europe konzumiraju našu slanu sardelu i popiju čašu crnog vina, su dobrodošli gosti.

Ali ako je bogati jahtaš na jahti od 1.000.000 eura konzumira svoje pivo, koje je nabavio po 2-3 kn, a naš umirovljenik sa 1.000kn mirovine kad ožedni mora to pivo platiti barem 6-7 kn i to u trgovini, tko je onda dobar gost? Nažalost taj isti umirovljenik morati će platiti odvoz konzervi pive od tobože bogatog gosta.

Nemojmo kao uvijek prebacivati krivicu na druge, nisu vam valjda gosti postavili radio urednike i DJ-eve po lokalima da puštaju nepodnošljivu, divlju glazbu po tko zna čijem nalogu, jer ako veliki dio domaćina i 99% stranih gostiju traže domaću glazbu a oni puštaju drugu, tko nam je onda kriv? Čak nam se i rugaju naši susjedi Srbi, da smo ih ”pobedili” u ratu ali ovaj put ćete ”pasti na turbo folku”.

Nisu vam valjda gosti naredili da u jelovnicima u primorskim mjestima, u restoranu nema slanih sardelica, u nekim se čak ne može popiti čaša zdravoga crnoga Dalmatinskoga vina, ali te iste sardelice i inćune izvozimo Španjolcima i Portugalcima i oni ih plasiraju svojim gostima. I svježe sipe izvozimo Italijanima a onda od njih kupujemo crnilo od sipa u vrećici, tako da oni te sipe dobiju besplatno jer nam naplaćivaju crnilo.

Nemojte mi reći da su gosti krivi za unakaženje najlipših riva na Mediteranu (biogradska, zadarska, šibenska …), koje se u večernim satima pretvaraju u turski bazar (trgovine) gdje se sva roba iznosi na ulicu. Ništa nemam protiv bazara, čaršije, kebaba ni čevapčića ali oni su primjereni orientu a ne našem Mediteranu. Zato vas molim ugostitelji : ”Vratite malo mediteranskog ugođaja u svoje restorane, prilagodite ponudu i cijene našim gostima, puštajte samo domaću glazbu i biti ćete viđeniji u očima naših gostiju”.

A i vi iz Ministarstva turizma počnite se baviti domaćinskim odnosom prema gostu (toplina, čaša vina, komad sira …), a manje se bavite sa normativima (kvadratura WC-a, zvjezdice). Jer je glavna i najbitnija zvijezda baš čovjek sa svojim odnosom.

U Grčkoj angažiraju ljude u svojim 70-80 godinama da animiraju dame sa sjevera, da osjete da su dobrodošle na jug, pozovu ih na metaksu uzo, oni plate prvu turu a iza toga se gošće opuste i plaćaju dalje same. A mi te iste starije ljude stavljamo u staračke domove da umru prije vrimena. Svjetska enciklopedija je zabilježila da Dalmatinci stare tijelom a da su duhom viječito mladi.

A vi zaduženi za arhitekturu izbacite alu-plast stolariju iz naših malih mista i vratite originalnu drvenu stolariju pa će nam mjesta biti ponovo lijepa i atraktivnija, a zadovoljstvo gostiju će biti sve bolje i bolje.

Prestanimo dijeliti goste na ”ove i one”, svi su oni dobri ako konzumiraju naše proizvode koje oni sami traže a mi se pobrinemo da ih dobiju.

Stipe Ivanović, ”Cipros”

Stipe Ivanović Cipre