U sportskoj dvorani Osnovne škole u Biogradu na Moru, u srijedu 22. travnja 2026. godine, okupili su se ljudi jer su osjećali da trebaju biti tamo, pa tako i mi. Ne zbog spektakla, nego zbog teme koja se u ovakvim sredinama rijetko izgovara bez opreza, a još rjeđe bez emocije. Žrtvoslov.
Žrtvoslov je sustavno sastavljen popis stradalih osoba u određenom razdoblju ili događaju, najčešće u ratu, poraću ili tijekom represije. No to nije tek „popis imena”. Uz osnovne podatke poput imena, godine rođenja i mjesta podrijetla, žrtvoslov često donosi i okolnosti stradanja te bilješke temeljene na arhivskim izvorima.
U tom smislu, ima dvostruku ulogu – znanstvenu, jer počiva na istraživanju i provjerljivim dokumentima, i memorijalnu, jer postaje trajni zapis i svojevrsni spomenik onima koji su stradali. Zato se često kaže da je žrtvoslov „pisani spomenik” i pokušaj da se svakoj žrtvi vrati ime i mjesto u povijesti, umjesto da ostane tek broj ili zaboravljena sudbina.
U kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća, žrtvoslovi su posebno važni jer nastoje obuhvatiti sve stradale, bez obzira na stranu, i time ponuditi cjelovitiju sliku prošlosti.
Polazeći od toga, te srijede u Biogradu na Moru široj javnosti predstavljena je važna knjiga za područje nekadašnje općine Biograd, a to je „Biogradski žrtvoslov 1941. – 1948.” autorice dr. sc. Blanke Matković. Djelo je ovo koje na jednom mjestu donosi ono što je desetljećima nedostajalo: sustavan, dokumentiran i cjelovit prikaz ljudskih gubitaka biogradskog kraja u vremenu Drugog svjetskog rata i poraća.
Riječ je o monografiji nastaloj na temelju opsežnih arhivskih istraživanja, koja ne pokušava nametnuti interpretacije, nego pred čitatelja stavlja činjenice jasno, precizno i bez uljepšavanja. Upravo u tome leži njezina vrijednost: u nastojanju da se, nakon desetljeća podjela i prešućivanja, povijest sagleda kroz podatke, a ne kroz ideologiju.
Promociju prati i video snimka koja bilježi dio događaja:
Na samom početku promocije, biogradski župnik don Dario Tičić predvodio je molitvu. Program je otvorio Tomislav Ražnjević, kustos Zavičajnog muzeja Biograd na Moru i suradnik na projektu, u ime gradonačelnika Ivana Kneza i ravnatelja Zavičajnog muzeja Draženka Samardžića:
„Kao uvod u ovaj program, prije svega želim svima izraziti iskrenu dobrodošlicu u ime gradonačelnika Biograda, gospodina Ivana Kneza, koji je danas s nama, zatim u ime Zavičajnog muzeja Biograda, odnosno ravnatelja muzeja, gospodina Draženka Samardžića, kao i u svoje osobno ime.”
Uvod je bio protokolaran, ali već u sljedećim rečenicama nazirao se drugačiji ton večeri:
„Program ćemo započeti jednim, možemo reći, obogaćenjem ove svečanosti… Svojim umijećem sviranja na narodnim instrumentima predstavit će nam se gospodin Marko Brkljačić… Pozivam gospodina Brkljačića da uveliča ovaj važan dan.”
Glazbeni uvod Marka Brkljačića, na diplama s mijehom, djelovao je gotovo simbolično, kao nekekav podsjetnik da iza arhiva i statistike postoji prostor života koji ne stane u dokument.
Iza knjige godine rada i složena povijest
Projekt izrade žrtvoslova započeo je 2022. godine, s ambicioznim, ali nužnim ciljem: popisati sve stradale, bez obzira na njihovu pripadnost, okolnosti smrti ili stranu na kojoj su se našli u vihoru Drugog svjetskog rata i poraća. Kao takav, ovaj žrtvoslov zamišljen je ne samo kao znanstveni rad, nego i kao trajni pisani spomenik.
Istraživanje je trajalo više od dvije godine. U tom razdoblju pregledani su arhivski fondovi u Zadru, Splitu, Šibeniku i Zagrebu, kao i crkvene matične knjige Zadarske nadbiskupije. Uz arhivsku građu, analizirana je i brojna literatura kako bi se svaki slučaj smjestio u širi povijesni kontekst.
Na to je podsjetio i sam Ražnjević:
„Cilj je bio jasan: popisati sve stradale – vojnike i civile, bez obzira na pripadnost… te objediniti podatke na jednom mjestu kao trajni pisani spomenik i doprinos razumijevanju složene povijesti.”
Dodao je i širi kontekst nastanka projekta:
„Velika nam je čast što je danas s nama gospodin Ževrnja, koji je inicirao prvi sustavno izrađeni žrtvoslov u Hrvatskoj, dugopoljski žrtvoslov. Upravo je ta ideja poslužila kao temelj i za biogradski projekt.”
Kontekst koji se ne može preskočiti
Blanka Matković u svom se izlaganju nije zadržala samo na ovoj knjizi, nego je podsjetila da je riječ o kontinuitetu istraživanja:
„Zahvaljujem svima vama koji ste danas došli… Najprije ću se kratko osvrnuti na svoje ranije knjige… Riječ je o knjigama koje obrađuju križarski, odnosno protukomunistički pokret otpora na dalmatinskom i hercegovačkom području.”
Nabrajajući ranije naslove i područja koja obuhvaćaju, otvorila je širi okvir:
„Ove knjige sadrže prijepise arhivskih dokumenata poput izvješća OZNA-e i UDBA-e, zapisnika sa saslušanja, sudskih presuda… One govore o razdoblju protukomunističkog otpora.”
U tom kontekstu posebno je naglasila složenost razdoblja:
„Skupine su bile raznolike, činili su ih bivši pripadnici različitih vojnih i političkih struktura, kao i pojedinci koji su se protivili tadašnjem režimu… Danas se svi oni zajednički nazivaju križarima.”
I dodala nešto što direktno mijenja ustaljene narative:
„Istraživanja pokazuju da njihovo djelovanje nije završilo početkom 1950-ih… nego je trajalo barem do 1954. godine.”
Govoreći o samom žrtvoslovu, bila je vrlo konkretna:
„Trebalo je obuhvatiti dvadesetak naselja… ne samo grad Biograd nego i njegovu okolicu, uključujući Pašman i Vrgadu. Time je i mogućnost pogreške znatno veća.”
Pitanje koje je ostalo visjeti
U jednom trenutku večeri, Zlatko Begonja izgovorio je ono što se često misli, ali rjeđe kaže naglas:
„Mislim da treba postaviti pitanje zašto zapravo tek sada… već smo duboko kročili u 21. stoljeće, a tek danas raspravljamo o ovome.”
To pitanje nije dobilo izravan odgovor, ali ga možda i ne može imati.
S druge strane, Zlatko Ževrnja naglasio je važnost samog projekta:
„Ovo je nešto zaista epohalno, na što se možete ponositi.”
911 imena i jedna jasna namjera
Knjiga je objavljena nakon pozitivnih ocjena recenzenata, među kojima su Zlatko Begonja i Ante Gverić, ravnatelj Državnog arhiva u Zadru. Na naslovnici knjige ilustracije potpisuje Petar Tolić – Jonathan, dok je grafičku pripremu izradio Tonći Jeličić, obojica iz Biograda na Moru. Sama promocija okupila je velik broj građana, što potvrđuje da interes za ovakve teme ne jenjava.
No možda najizravnije riječi večeri izgovorio je ravnatelj muzeja Draženko Samardžić:
„Jedan mali grad, jedan mali muzej… napravili su nešto što trebaju raditi državne institucije.”
I odmah precizirao smisao svega:
„Popisano je 911 imena… ne da bismo otvarali nove podjele, nego da bi sve te žrtve pronašle svoj mir. To je poanta. uzmite ovu knjigu, kupite je, jer će svatko vjerojatno naći ovdje nekog svoga pretka, pradjeda, djeda itd. Dobit će sigurno relevantnu informaciju, što je rekla Blanka. Mi za jednu osobu imamo više podataka. ”
Dodao je i ono što često ostaje skriveno iza gotove knjige:
„Doslovno smo sve ‘preorali’ – arhive od Splita, Zadra, Šibenika, Hrvatski državni arhiv… ”
Ono što ostaje
Ono što ovaj projekt čini posebno važnim nije samo broj prikupljenih podataka, nego pristup: bez selekcije, bez prešućivanja i bez favoriziranja. Popisani su svi, vojnici i civili, poginuli u borbama, stradali u represiji, ali i oni čije su sudbine godinama ostajale na marginama.
Na kraju večeri ostaje dojam da se ne radi samo o knjizi, nego o pokušaju da se jedan prostor barem evidentira, ako ga se već ne može do kraja pomiriti.
U vremenu kada se prošlost često koristi kao sredstvo podjela, ovakvi projekti podsjećaju da je moguće drugačije. Hladno, precizno i odgovorno.
Bez velikih riječi.
Samo ono što ostaje kad se sve drugo ukloni:
gola istina, crno na bijelom.
