Početkom ožujka ove godine upozorili smo na nešto što se uopće ne bi smjelo dovoditi u pitanje, na osnovne uvjete u Domu zdravlja u Biogradu na Moru, prostoru u kojem ljudi dolaze kada su najranjiviji, traže pomoć, sigurnost i barem minimum dostojanstva, a ne improvizaciju i osjećaj zapuštenosti.
Već tada smo ravnateljstvu domova zdravlja u Zadarskoj županiji jasno napisali:
„…u zgradi ne radi sustav grijanja… zdravstveni djelatnici se trenutačno griju na malu električnu grijalicu… što zasigurno nije primjereno rješenje za zdravstvenu ustanovu…“
i jednako otvoreno upozorili na stanje prostora koji bi trebao biti više od pukog prolaza.
„Stariji sugrađani sjećaju se da je atrij nekada bio iznimno estetski i hortikulturno uređen, s raznim egzotičnim biljem i cvijećem, ovdje su rasla čak i stabla banane. Sam pogled na taj mali “vrt” davao je pacijentima osjećaj mira i ugode. Danas, nažalost, prostor djeluje zapušteno i oronulo. Ostale su tek dvije osušene palme i nešto bugenvilije u gornjem kutu kojoj također prijeti propast. Smatram da bi relativno mali zahvati, poput uklanjanja osušenog raslinja i ponovnog hortikulturnog uređenja, mogli vratiti atriju dostojanstven izgled kakav bi zdravstvena ustanova trebala imati, ali i stvoriti ugodnije okruženje za pacijente i djelatnike.“
Odgovor koji je uslijedio bio je brz, pristojan i na prvi pogled ohrabrujući, jer je priznao problem i obećao rješenja:
„…nismo sjedili skrštenih ruku po pitanju problematike vezane za centralni sustav za grijanje/hlađenje… idemo s generalnim – novim, trajnim i kvalitetnim rješenjem.“
Spominjale su se ideje koje su zvučale kao stvarna promjena, kao pokušaj da se vanjski prostor ne samo popravi nego i oplemeni:
„Spomenik – Sv. Stošija, mala fontana, podna rasvjeta, hortikulturalno uređenje nalik reprezentativnom prilazu objekta VILLA ANGELINA u Opatiji i sl.), oplemenit ćemo zajedničke prostore s novim stolicama za pacijente/blok klupe iz Italije…“
U tom trenutku činilo se da postoji svijest o problemu i volja da se on riješi.
No vrijeme je prošlo, i upravo je vrijeme ono što najjasnije razdvaja riječi od stvarnosti.
Gotovo dva mjeseca kasnije morali smo ponovno pisati, ne zato što nismo razumjeli složenost situacije ili procedure koje je potrebno poštovati, nego zato što se na terenu jednostavno ništa bitno nije promijenilo, pa smo s pravom istaknuli:
„Sustav grijanja/hlađenja i dalje ne funkcionira…“
kao i činjenicu da
„…nisu vidljivi konkretni pomaci po pitanju hortikulturnog uređenja…“
Odgovor koji smo dobili ponovno nas vraća u isti okvir koji uključuje planove, faze, procedure koje su možda nužne, ali koje same po sebi ne znače ništa onima koji svakodnevno borave u tom prostoru:
„Sve navedeno je u pripremnoj fazi… nakon čega idemo s postupkom javne nabave…“
uz rečenicu koja zapravo najtočnije opisuje stanje kakvo danas jest:
„…dosta toga se radi, a što nije vidljivo prostim okom.“
I upravo u toj rečenici leži cijeli problem, jer građani ne dolaze u Dom zdravlja u Biogradu na Moru kako bi vjerovali u nevidljivo, nego kako bi osjetili konkretno: toplinu kada je hladno, rashlađen prostor kada dođu vrućine, uredno i održavano okruženje koje ne stvara dodatni osjećaj nelagode.
Današnji obilazak, 28. travnja, nije ostavio prostor za drugačiji dojam, jer ono što se vidi jest zapušten atrij, nepokošena trava, suho i propalo raslinje koje više ne govori o nekadašnjoj ljepoti tog prostora, nego o dugotrajnom izostanku brige, i upravo ta slika ostaje urezana svakome tko tim prostorom prođe.
Naravno da postoje problemi, i nitko razuman ih ne osporava: vandalizam, veliki broj korisnika, složen sustav upravljanja koji uključuje više različitih ordinacija i pravnih subjekata, sve su to realnosti koje otežavaju upravljanje, ali one ne mogu i ne smiju postati trajno opravdanje za stanje koje traje.
Jer ako je sustav složen, onda odgovornost mora biti još jasnija, još vidljivija i još odlučnija.
Atrij pritom nije sporedna stvar, nije ukras koji može čekati neka bolja vremena niti detalj koji se rješava kada sve drugo bude gotovo, nego prostor koji svakodnevno komunicira poruku o tome koliko nam je stalo, koliko poštujemo ljude koji tu dolaze i koliko držimo do vlastitog okruženja.
To nije samo prostor ustanove, to je ogledalo svih nas.
Zato je možda vrijeme da se prestanemo skrivati iza velikih projekata i dugih procedura kada su u pitanju stvari koje se mogu učiniti odmah, bez čekanja i bez izgovora, jer uklanjanje osušenog raslinja, osnovno održavanje i dovođenje prostora u red nisu strateški zahvati nego minimum standarda koji bi trebao postojati sam po sebi.
Istovremeno, upravo u ovakvim situacijama otvara se prilika da zajednica pokaže da joj je stalo, ali ne kao zamjena za odgovornost institucije, nego kao njezin partner, jer kada se uključe ljudi, udruge, škole, hotelske kuće i oni koji u tom prostoru rade ili ga koriste, tada se promjene ne samo vide nego i osjećaju.
Ovo nije tekst napisan da bi se nekoga prozvalo, nego da bi se jasno reklo ono što je svima već očito: problemi su prepoznati, priznati i komunicirani, ali i dalje postoje, i zato je sasvim legitimno pitati gdje je granica između onoga što se planira i onoga što se stvarno događa.
Jer na kraju, jedino što ostaje jest stvarni prostor i stvarni uvjeti u kojima ljudi borave.
A oni, nažalost, danas još uvijek ne izgledaju onako kako bi trebali.
