Sadržaj sramotne presude: Karaganjan, „otac biogradskog turizma“, po završetku Drugog svjetskog rata u Biogradu osuđen na dugogodišnju robiju, prisilni rad u logoru na području Vrane, gubitak imovine i svih građanskih prava

Tridesetih godina prošlog stoljeća odlučio jedan čovjek gradu Biogradu podariti neizbrisiv pečat, kako za svoje vrijeme, tako i za budućnost, pa je sagradio prvi hotel „Ilirija“. Zvao se Karaganjan, Vagan Melik (Urmija, 25. ožujka 1889. – Azerbejdžan – Beograd 21. ožujka 1977.)  a osim hotela „Ilirija“ u vrlo kratkom roku sagradio je banovinsku bolnicu, današnju ortopedsku bolnicu, električnu centralu i po Biogradu još štošta. U svoje vrijeme bio je počasni građanin Biograda, no onda je sve pošlo po zlu…

Svojim dolaskom u Biograd Karaganjan je napravio pravu malu revoluciju. U tome je imao pristalica, ali i protivnika. Još u ono vrijeme je izgradio elaborate za turističku izgradnju na otocima. Izgradio je električnu centralu u Biogradu a struju je prodavao čak Benkovcu! Mnogo je pridonio da se u Biogradu urede komunalije i drugi važni objekti. – navodi izvor.

Karaganjan, Vagan Melik

Ukratko, Karaganjan, Vagan Melik  tridesetih godina XX. stoljeća u Biogradu na Moru napravio je pravo čudo. Ponovimo: sagradio je bolnicu, hotel Iliriju, pokrenuo rad električne centrale koja je cijeli grad i okolicu opskrbljivala strujom, dogradio antimalaričnu stanicu i u njoj prvo javno kupatilo, osnovao tzv. društvo za poljepšavanje mjesta i unaprjeđenje turizma, angažirao se oko osnivanja veslačkog kluba i bio prvi predsjednik, sagradio i darovao društvu „Sokol“  tzv. sletište odnosno prostor za održavanje raznih manifestacija. Osim toga, otkupio je zemljište „Tolićevo gumno“ gdje je sagrađen prvi, a kasnije i drugi, hotel „Ilirija“, i to redom od vlasnika obitelji: Pave Tolić, Mile Tolić, Petar Tolić i Aleksandar Tolić.  Sagradio je potom on njima ukupno šest obiteljskih kuća, četiri kuće Tolićima na tzv. putu bolnice (današnja Zadarska ulica), a zatim je sagradio i kuće obitelji Josipa Tolića i Tome Šenjade na tzv. putu Solina.

Umjetnička slika: Tolićevo guvno, položaj današnje Ilirije

„U staroj „Evropi“ je došao na ideju da u Biogradu izgradi jedan hotel gdje će pomalo stizati turisti. Jadnik je u „Evropi“ došao na genijalnu ideju, a u tom istom hotelu mu je kasnije održano i suđenje. ostalo je zabilježeno u Narodnom listu 1969. godine u članku koji opisuje rušenje njegova impozantnog zdanja, starog hotela „Ilirija“.

U odmaku vremena danas možemo slobodno kritički pisati i ocijeniti kako je ovaj, kako ga neki zovu, „otac biogradskog turizma“, potpuno nepravedno završio na robiji i kako mu je po završetku Drugog svjetskog rata nepošteno i nasilno oduzeta sva imovina. Nekad bismo zbog ovog pisanja vjerojatno i mi sami završili na robiji. Obratite pozornost kako se na vrhu zgrade starog hotela “Ilirija”, prema fotografiji iz pedesetih godina prošlog stoljeća, umjesto inicijala vlasnika i graditelja VMK kočoperio naziv TITO, a čak je i ono “hotel” zamijenjeno tada bilo u “dom odmora”, jer je zvučalo više socijalistički.

U vrijeme Drugog svjetskog rata Karaganjanu je konfisciran hotel te su ga Talijani prvo pretvorili u svoje ljetovalište, a potom u bolnicu za vojne ranjenike. Po završetku Drugog svjetskog rata, 1945. godine, Karaganjan biva uhićen, pritvoren u istražnom zatvoru te je optužen za špekulaciju i privrednu sabotažu. Presudom u lipnju 1945. godine konfiscirana mu je sva imovina, osuđen je na deset godina prisilnog rada i gubitak svih građanskih prava na vrijeme od sedam godina nakon izdržavanja kazne.

Na ovu presudu Karaganjan se žalio, te mu je kazna smanjena na sedam godina prisilnog rada. Na prisilni rad upućen je u radni logor koji se nalazio u Vrani, na tamošnjem bivšem kraljevstvom poljoprivrednom dobru i sjedištu kraljevske ergele.

 

I pogledajmo sad što je pisalo u presudi koja je prepuna pravopisnih i gramatičkih grešaka, kao da ju je pisalo dijete u nižim razredima osnovne škole.

Pod poslovnim brojem Kriv 43/45 donesena je na Okružnom narodnom sudu u Zadru 1946. godine konačna „Presuda u ime naroda“ Karaganjanu, gdje doslovno piše:

Okružni Narodni Sud u Zadru u krivičnom vijeću sastavljenom od Novaković Branka kao pretsjednika vijeća, i Strenja Drage i Stojanov Slavka kao članova vijeća, sa zapisničarom Silvestrom Letnićem u krivičnom predmetu protiv Ing. Vagana Karaganjana optuženog radi špekulacije i privredne sabotaže, na usmenom javnom pretresu održanom dana 16. IV. 1945. u Biogradu n/M, u  prisutnosti J. Tž za okrug Zadar Jadrešin (pokraj prezimena dopisano rukopisom Ante) i optuženika u istražnom zatvoru, sa braniteljem Padelin Dr. Patricijem.

presudio je:

      Optuženik Karaganjan Vagan pok. Karpa i Elvire rodj. Balahanum, rodjen u Urmiji /S.S.S.R./25. III.18889, po narodnosti Armenac, državljanin Jugoslavenski, vjere Armenske, neoženjen, bez djece, pismen, gradj. inžinjer, vlasnik hotela „Ilirije“ i električne centrale u Biogradu n/M, imućan, pomagao materijalno NOP, neosudjivan.

kriv je:

       što je svjesni propustio da prijavi narodnim vlastima slijedeću robu i inventar, koji je kasnije pronadjen u njegovom hotelu većim dijelom skriven u bunkeru:

80 kg. riže, 70 kg. riže i pašte pomiješano, 60 kg. pašte neupotrebljivo za ljudsku hranu, 1 sanduk italijanskog pokvarenog dvopeka, 172 komada lagane ćebadi, 481 komad plahta većih i manjih, 10 komada plahta od šare robe, 146 jastuka od perja, 499 navlaka, 18 dječjih madraca, 32 madraca u dva komada, 20 madraca u jednom komadu, 141 stolnjak, 200 salveta, 10 kuhinjskih krpa, 250 novih ručnika, 456 upotrebljenih ručnika, 8 peća bijelog platna, 1 peća platna za stolnjake, 6 malih crvenih zastora, 8 velikih zastora za verandu, 1 komad madrac gradla od 4-5 metara, 29 plahta od poltrona, 3 velike jugoslavenske zastave, 2 šatorska krila, 200 malih tepiha, 10 velikih tepiha, 50 malih linoleum tepiha, 129 raznih gvantijera, 155 žlićica, 119 žlica, 307 viljušaka, 457 noževa, 158 pepeljara, 51 cukanjera, 633 porculanske šoljice, 66 noćnih posuda, 339 tanjura manjih i većih, 50 zdjelica za sos, 9 cijedila za čaj, 404 staklene čaše, 29 porculanskih čaša, 1 aparat za punjenje sode, 13 garnitura za ulje, 55 bombonjera, 120 boca razne veličine, 171 staklenih vrća razne veličine, 258 krigla, 13 staklenica za torte, 197 staklenih tanjura, 19 staklenica za čaćkalice, 21 pluvačnica, 32 komada raznog emajliranog kuhinjskog posudja, 23 teće od aluminijuma, 32 komada raznog kuhinjskog pribora, 4 mašine za rezanje salame i kruha, 5 lavora za umivanje, 3 roštijere, 1 za vodu, 50 raznih čašica, 3 kuhinjske daske, 16 bokala za vodu, 3 damižane, 4 posude za pranje sudja, 203 boce za kompot, 37 kogumica za tursku kavu, 8 velikih porculanskih zdjela, 5 zdjela za tučenje jaja, 300 kg./tri vreće/riže 240 kg./tri vreće/pašte, 1 sanduk konzerve od rajčica, 1 sanduk dvopeka, 4 automobilske gume, 10 velikih tepiha, 150 manjih tepiha, 146 ćebadi, 5x bala ćebadi, 168 velikih ručnika, 14 pokrivaća, 20 krpa za stolove, 440 plahta, 480 velikih ričnika, 60 velikih stolnjaka, 100 m platna za jastuke, 65 madraca u po dva tri dijela, 144 jastuka od perja, sve sakriveno u bunkeru u Hotelu u okrivljevnikovom u Biogradu. Zatim još mnogo stvari, koje pripadaju inventaru hotela, a prema popisu koji je izvršila naročita Komisija u Biogradu dana 21.IV.1945. godine/red. br. 6 spisa/čime je xxxxxxxxxxx zlonamjerno stavivši van uporabe 4 automobilske gume – dakle sastavni dio sredstava za saobraćaj i propustivši prijaviti narodnim vlastima stvarne zalihe robe, koju je imao, zlonamjerno kočio rad na obnovi naše zemlje i tako počinio zločin sabotaže predvidjen u članku 2 tač. 13 i 16 Zakona o suzbijanju nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže od 25. 4. 1945, pa se na osnovu tih članova i čl. 3 i 4 broj 2 i 3

osudjuje

na 10/deset/ godina prisilnog rada, konfiskaciju cjelokupne njegove kretne i nepokretne imovine, uključivši svu uz(?)pčanu robu, te gubitak časnih prava na vrijeme od 7/sedam/ godina po izdržanju kazne. U kaznu mu se uračunava izdržani istražni zatvor od 25.IV.1945. godine.

Razlozi:

      Djelo je dokazano nalazom sakrivene i ne prijavljene robe i priznanjem optuženog. Obrana optuženog, da je on mislio da se dužnost prijava zaliha robe odnosi samo na trgovce, da se xx gume od auta skupa bile sastavni dio električne centrale, koja je bila na raspoloženju nar. vlastima, da je bunkerisanu hranu čuvao za gozbu prilikom otvaranja hotela – kupališne sezone, neosnovana je i oborena iskazima svjedoka Morović Ljubice, Šikić Lovre i Jureško Kuzmana, te Troskot Jere. Svi ovi svjedoci saglasno su iskazali , da je optuženi više puta bio upozoravan da kaže kakove sve robe ima u hotelu, da je u par navrata i pozivan da stavi na raspoloženje krevete i posteljinu za potrebe vojne bolnice u Biogradu n/M, koja xx je na tome jako oskudjevala, ali da on to nije učinio, već je naprotiv do zadnjeg momenta pokušavao da prikrije robu i tvrdio da nema ništa i da je „sve dao“ U ostalom xx opt. i sam priznaje svoju krivnju, pa je i protivuriječan sam sebi. Tako optuženi videći da su njegove neistinite tvrdnje neodržive, poziva se na svoje shvatanje. Po tome shvatanju kad je on dao svoju elek. centralu na raspolaganje narodnoj vlasti i ta centrala radi, otpada potreba da prijavi automobil i gume, koji su sastavni dio centrale i služe za obilazak električnih vodova, a priznaje da je gume bio skinuo sa auta i sakrio ih u bunker. Po tom shvaćanju on je trebao da se brine da proradi njegov hoteljerski obrt, kao dio narodne privrede i imao je pravo i dužnost da prikrije sav hotelski inventar i 5-600 kg. riže i pašte i dr., da bi imao to za svečani banket na početku kupališne sezone. Iz tig njegovog shvaćanja jasno proizilazi, da on ustvari svjesno i zlonamjerno nije prijavio, jer izgleda da se je on bojao da bi narodna vlast mogla upotrebiti dio njegovog hotelskog inventara da bi opskrbili narodne borce u vojnoj bolnici sa krevetom i madracom i olakšati im liječenje, a riže, paštu  i dvopek za ishranu težih bolesnika i ranjenik i zamijeniti im kukuruzovu kašu, kojom su se hranili naročito iza oslobodjenja Dalmacije. Bojao se on toga, pa je radje dozvolio da velik dio hrane propadne i upljesnivi se. Po tom njegovom shvačanju bilo je važnije sačuvati sve te stvari, da bi njegov hotel što prije proraditi, a on što više zaraditi i naravno pri otvora hotela prirediti reklamni banket, jer on „nije vodio računa o prehrambenim prilikama, on se je više bavio svojim poslom“.

      Time je utvrdjena krivica optuženog.

      Prošlost optuženog je bogata, po slomu Denjikinove kontrarevolucionarne borbe u Rusiji u kojoj i on uzimlje aktivnog učešća bježi u Jugoslaviju i tu zgrće bogatstvo najviše kao gradjevni preduzimač, plod tog rada je i hotel Ilirija u Biogradu n/M u predratnoj vrijednosti  od cca 6-7 miliona dinara i akcije raznih rudarskih preduzeća širom Jugoslavije, ali on je preza ni pred poslovima van gradjevne struke, tako koristi priliku prezaduženosti Biogradske općine i koristi i otkupljuje električnu centralu u Biogradu n/m za 30.000 dinara, svoje radnike isplaćuje uvjek sa znatnim zakašnjenjem, da bi, xx pošto je iskoristio njihovu radnu snagu, iskoristio i njihovu zaradjenu nadnicu, . Za vrijeme Talijana njegov hotel služi nekoliko mjeseci kao ljetovalište Gila, a kasnije kao vojna bolnica za talijanske vojnike. Sve to, kao i njegovo tvrdokorno poricanje uzeto uzeto mu je kao otežavajuća okolnost, a kao olakšica njegova dob života.

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!

Nakon odsluženja kazne Karaganjan je odselio sa svojom  Ivicom (Ivom) Čeprilo, koja ga je vjerno čekala, u Beograd. U Biograd je ponovno došao 1971. godine u svojim poznim godinama, nekoliko godina prije smrti, na otvorenje novog hotela „Ilirija“, koji je podignut na mjestu starog hotela, koji je srušen 1969. godine. Preminuo je u Beogradu 1977. godine.

Hotel “Ilirija” preimenovan u Dom odmora “TITO”?

Hotel Ilirija prema knjizi „Remembering Utopia; The Culture of Everyday Life In Socialist Yugoslavia“ i autorice Karen Taylor, pedesetih godina prošlog stoljeća nosi naziv TITO. Naime inicijali graditelja i vlasnika VMK zamijenjeni su s TITO, a tu je i fotografija datirana 1950. godine koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, a objavljena je u knjizi „Yugoslavia’s Sunny Side: A History of Tourism in Socialism (1950s – 1980s)“ dvoje autora, Hannes Grandits i Karen Taylor.

Bilo kako bilo, mi danas ništa ne možemo promijeniti ili ispravljati nepravde, no zacijelo dugujemo zahvalnost onima koji su tridesetih godina prošlog stoljeća imali viziju i dovoljno smjelosti mijenjati sebe i stvari oko sebe shvativši da su nastale promjene vječne. I stoga njihov trag ostaje neizbrisiv, a oni sami zaslužuju i danas, u 21. stoljeću, biti spomenuti.

Rušenje “starog” hotela Ilirija

Fotografija Biograda „U zrcalu neba“ iz Strikomanovog projekta Terra Croatica

Projekt pod nazivom „Terra Croatica“ prema vlastitioj ideji pokrenuo je Šime Strikoman, diplomirani televizijski i filmski snimatelj i likovni umjetnik – fotograf,  1998. godine. I od tada je objektivom svoga fotoaparata Strikoman bilježio i svoje zabilješke pretočio u fotomonografska tematska izdanja izuzetne umjetničke poetike, koja postaju izuzetno zanimljiv i originalan izvor hrvatske etnografske, kulturne i prirodne baštine. Mape tih fotografija nalaze se danas u Nacionalnoj knjižnici Hrvatske i Nacionalnoj biblioteci Francuske.

Svaka edicija od ukupno 14 fotoserijala Terra Croatice sastoji se od plakata i mapa s dvanaest Strikomanovih fotografija, za koje je teško odrediti granicu vrijednosti između njihove dokumentiranosti i umjetničkog izričaja.

Jednom je prigodom kreativnim okom u svoj onoj punini obuhvatio Strikoman i naš Biograd na Moru i okolicu. Fotografija obuhvaća grad, jezero, more i otoke, Vransko jezero i dva otoka u Pašmanskom kanalu: Planac i Sveta Katarina, a najbolje je opisuje pjesma „U zrcalu neba“ čija je autorica Željke Niković Hasan, a stihovi su u nastavku priloga.

U zrcalu neba

Kao dva osamljenika,
dva živopisna otoka,
čini se da pobjeći žele
od svih rastanaka
i raširenih jedara odlazaka,
od sve živosti i buke,
koji su ozračje biogradske luke.

Planac
nenaseljeni, šumoviti,
samozatajni je biser otočni
i Sveta Katarina,
na kojoj mnogi žele
ispuniti zavjet ljubavni.

Iz daljine,
u zaleđu Biograda,
svojim,
poput duše dubokim jezerskim okom,
i prirodnim čarobnim mirom,
Vransko jezero strpljivo bdije,
te putem oblaka,
nad njih ljepotu svoju odašilje.

 

tekst: Željka Niković Hasan
urednik i foto: Šime Strikoman

Fotografija je objavljena prije nekoliko godina, no svejedno. Zanimanje za ove vrijedne Strikomanove umjetničke fotoserijale nema vremensku ograničenost. Zaslužuju spomen i na ovom mjestu.

Terra Croatica, urednik i foto: Šime Strikoman

Izvor: Terra Croatica

 

 

 

GRADSKA KNJIŽNICA BIOGRAD NA MORU: „Upoznaj Hrvatsku osobno, Teslin priručnik za hodače“, multimedijalno predavanje i predstavljanje knjige

U ponedjeljak, 14. siječnja 2019. godine s početkom u 18 sati,  u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru održat će se multimedijalno predavanje i predstavljanje knjige „Upoznaj Hrvatsku osobno, Teslin priručnik za hodače“.

Autor knjige je putopisac Nikola Horvat, koji je proveo ukupno 104 dana na „Croatian Long Distance Trailu“ i prešao ukupno 2 200 kilometara od Iloka do Prevlake.

O svojem pothvatu održat će u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru predavanje i predstaviti svoju knjigu te nas upoznati s ljepotama Hrvatske: u ponedjeljak, 14. siječnja 2019. godine s početkom u 18 sati.

Dida Mate u Biogradu na Moru upoznao buduću suprugu, osvojio je galebarenjem; šibenski glumac sa suprugom nedavno proslavio i zlatni pir

Šibenski glumac Mate Gulin (76) i u mirovini osjeća „teret slave“: nakon šest desetljeća karijere koje je proveo na kazališnim pozornicama te snimio 20-ak filmova i TV serije, među kojima „Larin izbor“, „Najbolje godine“, „Loza“… snimio je i reklamu po kojoj ga danas svi prepoznaju. Umirovljeni prvak šibenskog HNK u posljednjih nekoliko godina glumio je u pet televizijskih serija i filmskih projekata, što je impresivan rezultat čak i za dvostruko mlađe glumce. Najnoviji film u kojem glumi je Brešanov „Koja je ovo država“. TV gledateljima posebno je zanimljiv kao dida Mate u seriji reklama koje je snimio za HEP.

Protekle je godine, neposredno nakon 75. rođendana i slavlja u povodu 60 godina karijere dida Mate slavio još jedan vrijedan jubilej – 50 godina skladnog braka sa suprugom Nadom. „Dobra je kad je sve to izdržala, moja putovanja, turneje po Njemačkoj, sva izbivanja od doma.“ kaže glumac.

Proslavili zlatni pir, a trebala je to biti tek ljetna avantura

Suprugu je koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća osvojio – galebarenjem. Došla je, kaže, iz rodnog Beograda na ljetovanje u Biograd na Moru. Mate je s prijateljem krstario u kabrioletu, a kako je te večeri u Šibeniku bio slab ulov, poslije ponoći su otišli u Biograd. Ugledali su Nadu s prijateljicom na terasi i krenuli. Svidjela mu se jer je nalikovala na Catherine Deneuve, a za njih dvojicu, mladih i mršavih, djevojke su mislile da su Talijani.

Mate i supruga Nada sedamdesetih godina prošlog stoljeća (fotografija iz privatnog albuma)

 „Došao sam za njezin stol i pitao hoćemo li plesati, a ona kaže da ne zna plesati. Nisam od sramote mogao natrag, sam preko cijelog podija. Tim više što je ona od mog prijatelja odmah pristala. Nagovarao sam Nadu, kazao: ‘Ma nema veze, ja ću te naučiti’ i uspio. Stisnuo sam je na podiju i, kad je počela ‘Besame Mucho’, zapjevao joj na uho. A ona kao u crtiću, samo što nije skliznula.“, prisjetio se za 24 sata Mate.

Njemu je to trebala biti samo ljetna avantura, no Nada mu je pisala tri pisma na dan. Matina mama htjela ju je upozoriti pa je govorila sinu: “Daj mi adresu da joj kažem s kim se spetljala”.

Prešutio je Nadi da je prije nje bio oženjen i nakon tog ljeta otišao je u svijet. Nekoliko godina poslije javio joj se iz Pariza.

„Napisao sam joj da stižem i neka me čeka na kolodvoru. Mislio sam, ako ne dođe, prespavat ću kod bivše žene. No došla je. Od trenutka kad me je dočekala na tom kolodvoru, nismo se odvajali. Iz Beograda je došla sa mnom u Šibenik.“, priča glumac.

Prve godine braka (fotografija iz privatnog albuma)

Danas je Mate stalno uz suprugu. Otkako je Nada oboljela od neurološke autoimune bolesti zbog koje se teško kreće, svladao je i sve kućanske poslove. Uživa u vrtu u kojem je zasadio gredice s rajčicama i jagodama. Omiljen hobi mu je i kuhanje. Svaki dan sjeda na svoj skuter kojim po Šibeniku “lomi” zavoje i ide u kupnju namirnica za ručak. Ističe da voli kuhati. Vrlo je aktivan i na Facebooku na kojem se predstavlja kao „umirovljenik koji ne miruje“. No najveća je Matina radost unučica  Mila, jedinica njegove i Nadine kćeri Ane.

Šibenski glumac ni danas ne namjerava prestati s glumom. Zadnji film u kojem je glumio je Brešanov „Koja je ovo država“, a glumio je i u filmu “General” Antuna Vrdoljaka. Morao je tada naučiti tri rečenice na španjolskom, ali mu nije išlo pa je sve ostalo na “buenas noches”. Tješio se time da je i Goran Višnjić jedva svladao te španjolske “kobasice”.

 

Nova izložba u Zavičajnom muzeju Biograd na Moru: „Tko su bili ti strašni Hrvati?“

Povodom Dana grada Biograda i blagdana svete Stošije u utorak, 8. siječnja 2019. godine s početkom u 18 sati, otvorit će se u Zavičajnom muzeju Biograd na Moru izložba “Tko su bili ti strašni Hrvati?” (Who were those „terrible Croats“).

Na ovoj izložbi prikazan je izbor iz arhivskog gradiva o sudjelovanju Hrvata u Tridesetogodišnjem ratu (od 1618. do 1648. godine) koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije, Austrijskom državnom arhivu, Arhivu Republike Slovenije, Vojnopovijesnom muzeju u Beču, te Vojnom muzeju u Stockhlomu.

Prezentirano je gradivo o nizu još uvijek nedostatno istraženih tema iz povijesti hrvatskih postrojbi, od sudjelovanja u bitkama, problematike nasilja, njihova izgleda i opreme do biografija istaknutih pojedinaca.

Izložbu čine mnogobrojni prikupljeni pisani i likovni dokumenti. S izloženih panoa u biogradskom zavičajnom muzeju posjetitelji će moći saznati mnoštvo informacija o tijeku Tridesetogodišnjeg rata, ulozi hrvatskih postrojbi u tom ratu, vojske u kojima su se borili Hrvati, između ostalih Juraj Zrinski mlađi i njegovi sinovi Nikola i Petar i sl.

Dodatnu zanimljivost ove izložbe čine replike dvije najstarije sačuvane zastave hrvatskih postrojbi iz tog doba.

Autor izložbe je Damir Stanić iz Hrvatskog državnog arhiva te Vladimir Brnardić, urednik HRT-ovog TV kalendara, u svojstvu stručnog suradnika izložbe.

Zavičajni muzej Biograd na Moru, Obala Petra Krešimira IV 22

VIDEO: Biograd u srcu i slici varaždinskog fotografa Krešimira Stančića

Varaždinski fotograf Krešimir Stančić i autor bloga Srednjovjekovne utvrde Ivanščice ljetovao je proteklo ljeto u Biogradu na Moru. Ovaj nagrađivani fotograf je u kolovozu 2018. godine timelipse video zapisom i fotografijama zabilježio zalaske sunca i neke posebne kadrove Biograda na Moru, kao i svoje nezaboravne trenutke s godišnjeg odmora. Uz video uradak, koji je objavio na YouTube-u, i fotografije koje je tada snimio i objavio na svojoj stranici, izmeđuostalog je zabilježio i nekoliko dirljivih rečenica:

„Biograd. Rodni grad moje majke, grad mojih predaka. Mjesto dugih i bezbrižnih ljeta djetinjstva, ispunjenih igrom i avanturama. Uzrok duboke čežnje i strepnje u predugim ratnim godinama. Izvor mladenačkih frustracija  dijalektalnom i regionalnom pripadnošću. U zrelosti, mjesto odmora i susreta sa širom obitelji. Udisanja slanog morskog zraka te uživanja u pogledu na more i otoke s jednakom ljubavi kao i za brežuljke kraja u kojem živim. Varaždinac i Dalmatinac. Dalmatinac i Varaždinac. Nije bitno kojim redom. Isprepleteno i čvrsto povezano. Zauvijek…“.

Pogledajmo timelipse video grada Biograda noću, odnosno fotografije snimljene proteklo ljeto timelapse tehnikom, iz objektiva varaždinsko – dalmatinskog fotografa Krešimira Stančića, kojemu je grad Biograd na Moru s posebnim razlogom (ili razlozima) već dugi niz godina, još od ranog djetinjstva, smješten duboko u srcu.

Izvor: Sjeverni.info

Preminuo Jakša Fiamengo (26.11.1946. – 27.12.2018.), novinar, pjesnik, akademik, velikan hrvatskog pjesništva, autor mnogobrojnih pjesmama po kojima ćemo ga pamtiti

U blagdanskom raspoloženju jutros nas je zatekla jedna tužna vijest. Bog nas je još jednom nenadano  podsjetio na prolaznost života u trenutku kada smo saznali da je, u 73. godini svoga života, u splitskom KBC-u, preminuo naš legendarni antologijski pjesnik, književnik, kroničar, ljetopisac, esejist, reporter, novinar, aktivni član Festivalskog vijeća, najvišeg savjetodavnog tijela omiškog Festivala dalmatinskih klapa, akademik… Jakša Fiamengo.

Rođen 1946. godine u Komiži, živio je u Splitu. Posljednje dane života proveo je u Domu za starije i nemoćne na splitskoj Zenti, gdje je bio smješten nakon traume, a kako je do tad živio sam, nije više mogao skrbiti o sebi.

Nama u nasljeđe ostavio je svojih preko 450 uglazbljenih stihova koje su otpjevali sve redom velikani hrvatske glazbene scene. Napisao je i 16 knjiga poezije. Ove godine dobio je i Porina za životno djelo, a dok su mu drugi pljeskali i slavili ga, on je tada bio u zaista teškoj životnoj situaciji.

Stvorio je niza stihova koji su vrednovani kao kolektivno blago, nematerijalna baština koju citiraju i pjevaju ne samo Dalmatinci, ne samo Hrvati, već svi oni koji iole razumiju i znaju ovaj naš jezik ili su ga, upravo zahvaljujući njegovim stihovima, bolje upoznali i zavoljeli.

Autor je tekstova mnogih klapskih, pop i zborskih pjesama dalmatinskog melosa. Ponajviše ih je izvedeno na glazbu Zdenka Runjića u izvođenju Olivera Dragojevića (njih preko 60), Tedi Spalata, Radojke Šverko, Meri Cetinić, a neke od njih su: „Karoca“, „Ništa nova“, „Evo mene među moje“, „Rojena valo“, „Piva klapa ispo volta“, „Dubrovačka jesen“, „A vitar puše“, „Laku noć Luigi, laku noć Bepina“, „Sutra će te ponit“, „Nokturno“, „Anđele moj“, „Nadalina“, „Luce mala“, „Infiša san u te“, „Lastavica“, „Ostavljam te samu“, „U prolazu“, „Prašina s puta“, „Sidro u čoviku“…

Njegovi skladani stihovi su kvalitetom, sadržajem, bogatstvom motiva i figura prvo nagovijestili, a potom i nametnuli vrijednosne standarde te do danas zatvorili vrata banalnim rimama. Postao je sinonimom pjesničke Dalmacije i klapske pjesme, jer klapska je pjesma, kako je sam Jakša Fiamengo znao reći: „…spoj s baštinom, sa životom i razgovor naših predaka. U klapi ne pjevaju samo oni na pozornici, već pjeva i vrijeme s njima.“

Kao dvadesetogodišnjak je 1966. godine, “u duetu” s prijateljem, također novinarom i pjesnikom Momčilom Popadićem, objavio prvu zbirku poezije znakovitog naslova “Stepenište” i od tada ovaj plodni antologijski hrvatski pjesnik, bard dalmatinske pjesme, stvara i nadahnjuje brojne poklonike, niže četrdesetak knjiga za koje je dobio najuglednije nagrade, objavljuje eseje, kritike i scenarije, piše stihove koje uglazbljuju najistaknutiji skladatelji klapske pjesme, hrvatske estrade, skladatelji za zborove i dječje ansamble.

Bio je član Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva skladatelja, a od 2014. i redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Pjesme su mu prevođene na petnaestak svjetskih jezika, a dugi je niz godina bio urednik Biblioteke suvremenih pisaca Književnog kruga Split. Iako pjesnik, Jakša je svoj radni vijek proveo i kao novinar i urednik Slobodne Dalmacije.

Još za života njegov rad je prepoznat, pa je dobivao brojne nagrade. Između ostalih, odlikovan je Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, dobitnik je državne nagrade “Vladimir Nazor” za književnost (1998.), Nagrade Županije splitsko-dalmatinske (2005.), Nagrade grada Splita (1997., Nagrade grada Komiže (1997.), Medalje grada Splita u povodu 40. obljetnice umjetničkog djelovanja (2006.), Maslinovog vijenca na manifestaciji Croatia rediviva u Selcima na Braču (1993.), Plakete “Hanibal Lucić” na Sonetnim danima u Hvaru (2001.), Plakete Festivala dalmatinskih klapa u Omišu (2005.), Statue “Mila Gojsalić” za očuvanje baštine radi opstojnosti identiteta na Danima Mile Gojsalić u Kostanju (2005.) i brojne druge. O njemu je HTV 2004. godine snimila dokumentarni film naslovljen “Čovik od riči”.

Splitski Nokturno Jakše Fiamenga, druga večer Splitskog festivala 2015. godine na kojoj su izvođene njegove pjesme:

Prvi put se pojavio na Omiškom festivalu 1981. godine kao autor stihova dviju skladbi – “Bodulska” koju je skladao Zdenko Runjić i “Kala o’ života” koju je uglazbio Duško Tambača, te je tijekom prvih pola stoljeća omiškog Festivala obogatio omišku pjesmaricu s više od 50 uglazbljenih tekstova. Prva Jakšina pjesma, s kojom je autor glazbe Krešimir Magdić osvojio prvu nagradu stručnog žirija 1990. godine, “Sutra će te ponit”, postala je jedna od najizvođenijih klapskih pjesama. Upravo je s Magdićem stvorio niz uspješnica, a Jakšine stihove za “Omiš” uglazbljivali su i Srđan Berdović, Siniša Leopold, Stjepan Mihaljinec, Duško Tambača.

Prvi je dobitnik Nagrade za najbolje stihove “Drago Ivanišević” pri njenom utemeljenju 1994. godine i od tada do danas osvojio je čak 13 puta. U moru Jakšinih pjesama praizvedenih na “Omišu” spomenimo samo one koje su mu donijele Nagradu “Drago Ivanišević”: “Ruko moja što si takla” (1994.), “Naši stari” (1996.), “Zemljo moja, kruhu blagoslovljen” (1998.), “Injoštar” (1999.), “Parce mihi domine” (2000.), “Kad zapiva klapa” (2004.), “U zemlju latinsku” (2005.), “Prošla je krasota” (2008.), “Do koščice svoje zadnje” (2009.), “Sićaš li se onih lita” (2010.), “Kandela” (2011.), “Za onu tvoju ponistru” (2014.) te “Kad mi sleti tić na dvore” (2015.).

„Kad se prijatelju umoriš od svega, kad ti sve dođe do grla, kad ti ništa ne polazi za rukom, kad ti se učini da se nigdje ne možeš sakriti, kad osjetiš da nikuda ne možeš pobjeći – reci mi ima li pametnijeg izbora da na sve to zaboraviš od pokoja koji može ponuditi klapski pjev, zatečen pri svom spontanom obredu pjesme u kakvoj dalmatinskoj kaleti, u betuli, pod zvonikom na trgu, na rivi? Poslušaj je, nipošto nemoj sjediti, već odaj toj pjesmi dužno štovanje stojećki, ponavljaj te riječi u sebi, drži se te glazbe, uživaj i podijeli užitak klape. I bit ćeš sretan.“, napisao je Jakša Fiamengo. I bili smo istinski sretni što smo te poznavali. Zbogom dragi Jakša Fiamengo i hvala ti na svemu.

 

Direktor Crvene Luke&Hotel Resorta: „Hrvatska mora zadržati turističke radnike tijekom zime“ (VIDEO)

Crvena Luka je pješčana uvala u blizini Biograda u kojoj se nalazi turističko naselje  s luksuznim hotelom te 97 vila i apartmana od kojih je 66 na prodaju. U prvoj godini prodana je već četvrtina nekretnina, a naselje funkcionira po takozvanom „Mixed Used“ konceptu.

Mixed Used koncept već dugo postoji na prostoru Mediterana, a u posljednjih nekoliko godina se razvija i na hrvatskom tržištu.

„To je koncept koji kombinira hotelske smještajne jedinice s rezidencijalnim jedinicama, apartmanima i vilama, koje su u isto vrijeme na prodaju. To je ono što investitori gledaju, kako da povrate investiciju“, kaže Tatjana Tošić, konzultantica za marketing i prodaju rezidencija Crvene Luke i direktorica tvrtke Chic Resort Residences.

„Mi ovdje prodajemo nekretnine koje su care free property. To su nekretnine koje mi održavamo kada vlasnici ne borave u njima, a kada je vlasnik ovdje može koristiti sve što je na raspolaganju i drugim kostima resorta po povlaštenim cijenama.“, dodaje Tatjana Tošić.

Slabe karike sezonalnost i nedostatak radne snage

Pier Paolo Prodi, direktor tvrtke Crvena Luka Hotel & Resort, zadovoljan je prvom sezonom, ali upozorava na nedostatke hrvatskog turizma: sezonalnost i nedostatak radne snage.

„Turizam u Hrvatskoj mora dobiti status industrije jer obuhvaća veliki broj poduzetnika, veliki broj zaposlenih i veliki broj investitora. Status industrije će prije svega koristiti u odnosu prema Europskoj uniji kako bi bolje razumjeli važnost turizma za Hrvatsku.“, kaže Prodi.

“Drugo što bih predložio Vladi RH – ako želi podržati turizam kao industriju – je da pomogne svim poduzetnicima u turizmu da zadrže zaposlenike tijekom zime jer sezonalnost snažno utječe na poslovanje. Osoblje preko zime odlazi u inozemstvo tražeći sigurnost i dugoročna rješenja. To osobito vrijedi za mlade ljude. S druge strane, poslodavci svake godine moraju ispočetka graditi oko sedamdeset posto ukupnog tima. To nije održivo. Stoga bih molio i predložio da Vlada raspravi i dogovori na koji način bi se moglo pomoći barem onom socijalno najugroženijem dijelu zaposlenika tijekom slabije, zimske sezone. To bi mnogo značilo za dobrobit cijelog gospodarstva”, zaključuje Pier Paolo Prodi.

Više pogledajte u video prilogu:

Izvor: Točkanai.hr, medij za biznis

Naslovna fotografija: Autor Edin Serifovic, Izvor: Facebook

VIDEO: Za Božić u Malemu mistu napredna dica dobit će jedan poklon, a nazadna dva (Dean i Dino Dvornik u ulozi djece)

Televizijska serija „Naše malo misto“, ili skraćeno „Malo misto“ snimljena je u periodu od 1961. – 1971.  godine. Nastala po scenariju Miljenka Smoje, pod redateljskom palicom Daniela Marušića i filmskog snimatelja Branka Blažine, serija je jedno od najboljih i najpopularnijih djela hrvatske kinematografije uopće.  Radnja serije vremenski obuhvaća razdoblje od 4. srpnja 1963. godine do razdoblja prvih gospodarskih liberalizacija prema zapadu nakon Drugog svjetskog rata te prvi procvat turizma u Dalmaciji šezdesetih godina prošlog stoljeća. U seriji su dokumentirana i ismijana ponašanja lokalnog stanovništva u svakodnevnim životnim situacijama i u situacijama koje su im nametnuli rat, poraće i novi sustavi vlasti. Jedna od takvih situacija je proslava Božića…

U odabranim video prilozima pogledajte između ostalog urnebesnu scenu u kojoj se Roko Prč (Boris Dvornik) svađa se s Anđom Vlajnom (Zdravka Krstulović) jer za Badnjak na stolu nema bakalara i fritula, nego teletine.

Cilo misto bakalar ije, a ja teletinu“, veli Roko.  Ražestili njega svi ti vonji.

Sve to za stolom slušaju i njihova djeca, a imaju i oni što reći na tu temu. Glume ih Dean Dvornik (mali Mirko) i njegov brat Dino (malo manji Mirko). Roditeljima postavljaju bezbroj pitanja: te zašto oni nisu okitili Bor, te zašto i njima nije Božić, te zašto…

„Napredna dica će dobit jedan poklon a nazadna dva?! Oću i ja bit nazadno dite!!!“, zaključuje mali Mirko sudeći po Anđinim sve nestrpljivijim odgovorima.

Serija je i danas aktualna te se može pogledati milijun put i uvijek otkrivat ponešto novo. Pogledajte i ovu scenu u kojoj Roko, Pridsidnik i drug sekretar na Badnjak pjevaju „Tebe boga hvalimo“ u vrijeme kada se to smatralo neprimjerenim i nazadnim.

Mjesni poštar (pošćer) Andrija Bombišta (Mirko Vojković) je amaterski kroničar i čitava serija počiva kroz prikaz života u malom dalmatinskom mjestu kroz prizmu njegovog pisanja kronike mjesta u kojoj on prati, osim spomenutih Roka i Anđe Vlajne, dogodovštine dotura Luigija (Karlo Bulić), njegove Bepine (Asja Kisić), Načelnika (Vladimir Medar), Postolara (Antun Nalis), Brice (Miše Martinović) i dr. Stoga za sam kraj ovog priloga scena iz serije pokraj bora koji nije božićni bor već novogodišnja jelka, stoji pošćer i upućuje  božićnu odnosno novogodišnju čestitku…

VIDEO: Studentica Petra Morožin iz Biograda na Moru sa splitskim sveučilišnim zborom pjeva Oliverov „Bijeli Božić“

Nakon što je Oliver Medley, posljednji projekt splitskog sveučilišnog zbora „Silvije Bombardelli“ u kojem je sudjelovala i naša Petra Morožin, mlada studentica iz Biograda na Moru, u svega 10 dana na YouTube-u pogledalo preko 60 tisuća ljudi, čitav se tim, potaknut neočekivanim uspjehom i oduševljenjem publike, još jednom sastao i snimio novi glazbeni uradak kojim su htjeli zahvaliti za sve pohvale koje su u posljednje vrijeme primili.

Petra Morožin u Oliver Medleyu

Ovoga puta radi o aranžmanu pjesme „Bijeli Božić“, koju je u originalu otpjevao nikad prežaljeni Oliver Dragojević. Zbor je ovu njegovu pjesmu imao na blagdanskom repertoaru i prethodnu, prošlu godinu, ali su je sada odlučili i studijski snimiti.

U Oliverovoj pjesmi “Bijeli Božić” opjevan je Božić od kakvog smo se danas nažalost udaljili. Zato smo svojom izvedbom odlučili oživjeti upravo takav Božić – intiman, radostan i svet, onaj koji svojom toplinom zbližava i mijenja svijet!, objašnjavaju na Facebook stranici zbora.

U videu koji je objavljen danas, poslušajte kako zvuči “Bijeli Božić”na Bobardellijev način:

U nastavku ću spomenuti čitav tim ljudi koji je zaslužan što je ova predivna pjesma ugledala svjetlo dana i predstavljena publici prigodno, četiri dana uoči Božića.

Aranžman je djelo dirigentice Anamarije Tadin, studijsko snimanje obavljeno je u studiju Tomislava Mrduljaša s glazbenim producentom Hrvojem Domazetom, za spot su se pobrinuli Andrija i Petar Jurčević iz Apstudia – Aheropita, a za fotografije Marija Mikulić.

Solistica je Sara Mustapić.

Soprani: Margareta Vukojević, Vesna Matijaš, Judita Kovačev, Magdalena Krističević, Marija Sarajčev, Ana Marija Nujić, Tina Studak, Ani Silić, Karla Radojković

Alti: Sara Mustapić, Ana Tičinović, Monika Jurić, Petra Morožin, Lucija Akrap, Marija Đurđević, Anja Tomić, Barbara Prović, Anamarija Begić, Dora Boban, Helena Knezić

Tenori: Tomislav Marković, Toni Pavić, Marko Parađina, Zrinka Miljak, Leonardo Nikolić Basi: Ante Milan, Luka Penga, Petar Križan, Goran Čaljkušić, Juraj Radačić, Luka Goreta

Klavirska pratnja: Deni Pjanić

Spot je sniman na trenutno naljepšoj božićnoj adresi grada Splita – bajkovitom restoranu Perivoj.

Sam zbor osnovan je u ožujku 2016. godine, a čine ga studenti svih sastavnica splitskog sveučilišta, a među njima je i naša Petra Morožin, mlada studentica iz Biograda na Moru. Trenutno zbor broji 35 aktivnih članova. Iako mu je glavna zadaća da uveličava sveučilišne manifestacije i promocije, zbor je od samog početka znatno proširio svoje glazbene domete brojnim nastupima van sveučilišta te čestim suradnjama s domaćim i stranim zborovima. Anamarija Tadin dirigira zborom od osnutka.

Zbor je ovom prigodom na najljepši mogući način zahvalio publici na bezbrojnim pohvalama vezanim uz Oliver Medley, te nam na najljepši mogući način čestitao i Božić i nadolazeće blagdane.