Svečano otkriven spomenik poginulima na plaži Soline u Biogradu na Moru

Prošlo je 26 godina otkako su “zvončići” iz Orkana ispaljenih s tada okupiranog dijela Republike Hrvatske, s biogradskog zaleđa na Biograd, plažu Soline, 14. lipnja 1993. godine oko 14:30 sati, usmrtili petero mladih ljudi i sedmero ranili. Među petero poginulih bila su tri pripadnika Hrvatske vojske – Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić, ali i Lidija Vrankulj i Danijela Vidaković, civili, bezazlene mlade djevojke, koje su nakon ručka tog lipanjskog dana tamo otišle prošetati, popričati, osvježiti se u vrućem lipanjskom danu. Raketiranje ih je zateklo na mulu, ne dajući im nikakvu šansu za spas, jednako kao ni trojici spomenutih mladića u vozilu HV-a svega 50-ak metara udaljenom od njih…

Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić

Na biogradskoj plaži soline otkriveno spomen obilježje nevinim žrtvama

Pred oko 150 nazočnih nakon 26 godina na obljetnicu stravične tragedije u kojoj je na plaži Soline u Biogradu na Moru u samo nekoliko trenutaka poginulo petero mladih, sedmero ozlijeđeno, svečano je otkriveno spomen obilježje. Među poginulima bili su trojica pripadnika Hrvatske vojske, Karlo Paić iz Skradina, Marijan Pulić iz Bičana kod Skradina i Jozo Tomić iz Širokog Brijega u susjednoj Bosni i Hercegovini i civili Lidija Vrankulj iz Polače i Danijela Vidaković iz Biograda na Moru.

“Zvončići” iz “orkana”

Još sedam osoba bilo je tada teško ranjeno: Tanja Tolić i Sebastijan Pešić iz Biograda na Moru, Dalibor Drlić iz Radošinovca, Neven Maleš iz Zadra, Stevo Jergović iz Sunje u Sisačko-moslovačkoj županiji, Dalibor Čović iz Širokog Brijega i Mladen Galić iz Splita.

Spomen obilježje nastalo na poticaj Udruge 1. A. satnije 113. brigade Šibenik i pod pokroviteljstvom Grada Biograda na Moru otkrili su članovi obitelji poginulih hrvatskih vitezova i civila. Obred blagoslova predvodio je don Marin Krešić, biogradski župnik.

Kao dio velike kamene stijene sa slikama poginulih spomen obilježje sadrži i njihova imena i u suzi na bijelom mramoru opomenu za buduće naraštaje napisane na hrvatskom i engleskom jeziku: „Prolazniče stani, klekni, pomoli se, tek onda kreni! Tu je 14. 6. 1993. stala mladost, tu su svoje živote dali…“ Slova je ugravirao Marijan Gverić Misaljević, kamenoklesar iz Knina.

Spomen-obilježje na plaži Soline, da se ne zaboravi…

„Srpski agresor nije birao sredstva ni ciljeve, niti se držao bilo kakvog ratnog prava i običaja u odnosu na civilno stanovništvo. Gazili su, razarali i zvjerski ubijali nevine ljude, uništavajući hrvatske svetinje, domove, crkve, škole, a naročito mlade živote“, s puno emocija progovorio je Dragan Toljan Tetejac, predsjednik Udruge 1. A. satnije 113. brigade Šibenik.

Potresne stihove čitao je Ivica Matešić Jeremija, dok se nazočnima obratio i Marijan Šimović, ratni zapovjednik 1. A. satnije 113 brigade Šibenik. Za svečaniji ugođaj uz domoljubne pjesme bila je zadužena klapa Barone iz Šibenika.

Cvijeće je položilo i svijeće zapalilo dvadesetak izaslanstva udruga proisteklih iz Domovinskog rata te petero izaslanstva ovdašnjih lokalnih jedinica. Među, onima koji su zapalili svijeću istaknuli bi Željku Mitrović Jurić iz Vukovara, jednu od simbola stradanja grada heroja Vukovara, dobro znanu djevojčicom uplakanih očiju u plavom kaputiću u tužnoj vukovarskoj koloni, danas odraslu ženu i majku.

Drago Vrankulj, brat poginule Lidije, izjavio je, piše 24 sata, da je istovremeno i tužan i ponosan i k tome dodao: „Čekali smo spomenik 26 godina.“

 

Nediljko Gagić (28.1.1975. – 18.5.1992.) poginuo tijekom iznenadnog granatiranja Biograda u samom centru grada s nepunih 17 godina

Ratom i ratnim razaranjima tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskog teritorija. Tijekom obrane teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske od strane prilično dobro naoružanog dijela pobunjenih Srba, potpomognutih ljudstvom i teškom artiljerijom srpsko-crnogorske JNA, kao nesagledive posljedice, uz materijalne,  imali smo izravne demografske gubitke.

No međutim, ni danas, nakon toliko godina proteklih od rata, hrvatske institucije nisu napravile objedinjene popise ili registre svojih žrtava, tako da o ukupnoj brojci stradalih danas ne možemo puno govoriti. Hrvatske žrtve još uvijek se zbrajaju i ne postoji dovoljno jasan i kvalitetan podatak o njihovom točnom broju.

Slično stanje je i u Biogradu na Moru. Točan broj poginulih hrvatskih branitelja, civila i nestalih u ratnom vihoru se ne zna, imena svih žrtava danas nema nigdje zapisanih. Jedino u što smo sigurni jest da ih je u bivšoj Općini Biograd bilo na desetke poginulih i ranjenih (spominju se brojke od 11 poginulih civila i 18 poginulih hrvatskih branitelja iz samog grada Biograda na Moru), a izrada popisa poginulih u Domovinskom ratu, obzirom na vrijeme koje je proteklo, zahtjevan je danas i odgovoran posao.

„Granate padaju po Biogradu, ubijaju ljude, ranjavaju prirodu, ruju ulice, ruše kuće, potapaju brodove.“, opisuje u svom ratnom svjedočanstvu objavljenom u knjizi „Snaga ljubavi: činiti dobro“ psihologica iz Osnovne škole Biograd, Danica Dominis.

Jedan od ubijenih granatom je i mladić koji je nekoliko mjeseci nakon što je navršio 17. godinu poginuo tijekom iznenadnog granatiranja Biograda na Moru, u Splitkoj ulici, gotovo u samome centru grada.

Dogodila se ova tragedija dana 18. svibnja 1992. godine. Mladić se zvao Nediljko Gagić i, po svemu sudeći, bio je prva civilna žrtva ovoga grada u Domovinskom ratu.

Njega (i ne samo njega) u spomenutom ratnom svjedočanstvu prisjeća se psihologica Danica Dominis.

„Kroz glavu mi sada prolaze slike mojih poginulih učenika, vedrih, bezbrižnih, nasmijanih, u školskim klupama, na izletima: Nade, Luka, Marija, Ante, Danijela, Lidija, Nediljko, Darko…, prijatelja i poznanika: Branimir, Siniša, Nikica, Ivica, Neven, Ivan, Željko, Berislav, Hrvoje, Nikola, Dragan…te mnogi neznani mladići.“, navodi Dominis.

Osim Nediljka, u evidenciji Udruge hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Zadarske županije sljedeća su na popisu ubijena i poginula djeca tijekom Domovinskog rata:

  • Marija, rođena 1982. godine (Biograd na Moru), ubijena 1992. godine vatrenim oružjem na cesti Vrana – Pakoštane. Imala je 10 godina.
  • Ante, rođen 1984. godine (Biograd na Moru) ubijen 1992. godine vatrenim oružjem na cesti Vrana – Pakoštane. Dvije godine mlađi Marijin brat Ante imao je svega 8 godina. S njima zajedno istoga dana ubijen je i njihov otac Ivan.
  • Šime, rođen 1990. godine (Sveti Filip i Jakov) poginuo 1993. godine od granate. Imao je svega tri godine.
  • Danijel, rođen 1986. godine (Sveti Filip i Jakov) poginuo 1992. godine od mine. Imao je svega 6 godina.
  • Jure, rođen 1988. godine (selo Popovići kraj Benkovca) poginuo je 1994. godine u Zadru od nagazne mine. Imao je svega 6 godina.
  • Mira, rođena 1975. godine (selo Medviđa kraj Benkovca) ubijena je 1993. godine vatrenim oružjem. Imala je 18 godina.
  • Marin, rođen 1975. godine (Bibinje) ubijen je 1993. godine u Debeljaku vatrenim oružjem. Imao je, kao i Mira, 18 godina.
  • Jure, rođen 1984. godine (Pridraga) stradao je 1991. godine od granate. Imao je svega 7 godina.
  • Marin, rođen 1980. godine (Kruševo) poginuo je 1993. godine u Zadru, od kasetne bombe. Imao je svega 13 godina.
  • Marko, rođen 1982. godine (Sveti Filip i Jakov) poginuo je 1994. godine od bombe u svojoj 12. godini života.
  • Hrvoje, rođen 1975. godine (Zemunik Donji) poginuo je 1991. godine od mine u svojoj 16. godini života.
  • Dubravko, rođen 1977. godine (Zadar) ubijen je 1991. godine granatom u 14. godini života.
  • Tomislav, rođen 1973. godine (Zadar) ubijen je 1992. godine bombom bačenom u sklonište. Imao je 19 godina.
  • Miljenko, rođen 1979. godine (Zadar) poginuo 1993. godine od mine, u 14. godini života.
  • Perica, rođen 1976. godine (Zadar) ubijen 1991. godine od granate. Imao je 15 godina.
  • Marijo, rođen 1979. godine (Zadar) poginuo je 1993. godine u 14 – oj godini života od kasetne bombe.
  • Vladimir, rođen 1980. godine (Zadar) poginuo je 1995. godine u svojoj 15 – oj godini života od mine u selu DobraVoda kraj Benkovca.
  • Davor, rođen 1975. godine (selo Popovići kraj Benkovca) poginuo je u Zadru 1993. godine od mine. Imao je 18 godina.
  • Slobodan, rođen 1981. godine (Zadar) ubijen je vatrenim oružjem 1992. godine, a potom zapaljen u Erveniku, Šibensko – kninska županija. Imao je 11 godina.
  • Goran, Slobodanov mlađi brat, na isti način je izgubio svoj mladi život. Imao je svega 4 godine.
  • Darko, rođen 1975. godine ubijen je vatrenim oružjem 1992. godine u Vrani – Pakoštane (druge okolnosti).

Gore navedeni popis objavljen je u Glasu koncila u broju 10/2019.

Kad govorimo o popisu hrvatskih branitelja, prema mojim saznanjima riječ je o ukupno 43 poginula hrvatska branitelja, od toga njih 18 iz Biograda na Moru: Siniša Brkljača, Luka Brkljača, Hrvoje Jeličić, Silvestar Trtica, Marinko Adžić-Kapitanović, Oliver Pešić, Eduardo Morožin, Darko Dubravica, Branimir Dujić, Berislav Ivanišević, Ivan Kazija, Mile Knez, Nikola Mikulić, Stipe Nekić, Milan Pandžić, Franjo Vlašić, Šime Zelantov, Milivoj Zrilić.

Poginuli branitelji bivše Općine Biograd izuzev Biograda na Moru: Dragan Maksan, Nedjeljko Maksan, Radoslav Maksan, Ante Maksan Brblje, Gorki Maksan Tić, Miro Kukin Bajokin, Ivica Marketin (Pakoštane), Miro Barešić (Drage), Marinko Šarić, Miroslav Vođera, Predrag Zurak, Ivica Rogić, Tomislav Kovačević, Zorko Zelić, Željko Prtajin (Vrana), Enio Banov (Vrgada), Erik Colić (Sv. Petar), Danijel Mandić (Turanj), Berislava Bera Barbarossa, Goran Batur, Željko Đinđić, Neven Baričić, Ante Prtenjača (Sv. Filip i Jakov), Ivica Erstić, Neven Mikulić, Nikica Mikulić (Sikovo), Zoran Galešić (Raštane Donje), Tihomir Mitrović, Nado Rogić (Raštane Gornje), Nikica Tomasov (Dobropoljana), Ivica Ugrinić (Tkon)…

Fotografije:

Naslovna: Davor Visnjic/PIXSELL Posljedice granatiranja Biograda 1993.

HRT Screenshot

Ratko Dragović – Klet

 

 

 

U Biogradu na Moru predstavljena knjiga hrvatskog dragovoljca i pripadnika HOS-a Tomislava Bašića „Sinovi svetog Josipa“

Premda naslov knjige, čije je predstavljanje održano u Zavičajnom muzeju Biograd na Moru u petak, 3. svibnja 2019. godine, u prvom redu asocira na neki novi molitvenik, riječ je o knjizi s domoljubnim predznakom, koju je u obliku ratno-memoarskog romana napisao Tomislav Bašić, dragovoljac Domovinskog rata, nekadašnji pripadnik HOS-a i 113. šibenske brigade, danas nastavnik povijesti i povijesti umjetnosti u osnovnoj i srednjoj školi.

O čemu je pisao u knjizi „Sinovi svetog Josipa“ govorio je u Biogradu na Moru prilikom predstavljanja i sam autor knjige. Radnja knjige temelji se na njegovim sjećanjima na sudjelovanje u Domovinskom ratu, u koji dragovoljno odlazi kao osamnaestogodišnji student povijesti i povijesti umjetnosti, priključujući se postrojbama HOS-a. Sveti Josip zaštitnik je Hrvatske, a vojnici su njegovi sinovi, smatra autor, što je glavni razlog zašto je odredio takav naslov knjige.

Knjiga je predstavljena pred nevelikom publikom istovremeno dok se u sklopu Slovenskog vikenda nedaleko od mjesta radnje tj. Zavičajnog muzeja Biograd na Moru, na glavnom mulu odvijao sajam HOP-a i prezentirali mirisi, boje i okusi Ravnih kotara. Možda tu leži razlog zašto je u Biogradu na Moru ovoga petka bio slab interes za predstavljanje ove knjige objavljene u nakladi Bošković, Split, i sunakladi Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, Zagreb?

I premda je riječ o knjizi koja se u više navrata, prema statistici posuđivanja u hrvatskim knjižnicama, nalazila na listi najčitanijih u Hrvatskoj, predstavljanju knjige u Biogradu na Moru nazočilo je svega desetak ljudi.

Slab odaziv zabilježio i BnM portal

No i na predstavljanju bilo kojeg drugog autora u našem gradu rijetko kada brojka prelazi desetak, petnaest u većini slučajeva jednih te istih nazočnih ljudi. Zašto su odrasli, osobito mladi, toliko pasivni, i kako ih dovući na neki kulturni događaj pitanje je za jednu ozbiljniju sociološku studiju. O stanju duha i vremena u kojem živimo svjedoči odaziv mladih kada nastupaju Stoja, Dara, Rada i ostale cajke čije nas opskurne pojave prate s golemih plakata uz frekventnija mjesta i prometnice.

Vratimo se mi autoru knjige. Tomislav Bašić rođen je 1973. godine u Šibeniku gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Sveučilište u Zadru se upisuje 1991. godine, na odsjeke povijesti i povijesti umjetnosti. Studiranje mu prekida početak Domovinskog rata te se dragovoljno odlučuje priključiti obrani svog rodnog Šibenika i cijele Hrvatske. No zbog nesluženja vojnog roka u bivšoj državi biva odbijen u centru za novačenje u Šibeniku. Ništa ga ne može pokolebati i zaustaviti, zato s prijateljima iz djetinjstva odlazi u Zagreb, prijavljuje se u postrojbe HOS-a s kojima prolazi ličko i kupreško bojište. Potom se vraća u Šibenik gdje se pridružuje postrojbama 113. šibenske brigade. Nakon odlaska iz vojske završava studij u Zadru. Zapošljava se kao nastavnik povijesti i povijesti umjetnosti u osnovnoj i srednjoj školi u Šibeniku i Kistanjama

Bašić je istaknuo kako je ratni put HOS-ovaca bio jako težak te da su oni išli ondje gdje je bilo najteže i najgore i da mu je iznimna čast i ponos što je bio dio te postrojbe. U njegovoj knjizi na 279 stranica nema glorifikacije ni mistifikacije rata, njegov roman nije politički, ni ideološki, već vjerno dočarava psihološke promjene vojnika u ratu, a zbog autentičnosti likova ujedno je i vrijedno memoarsko gradivo Domovinskog rata.

Posebna je vrijednost knjige u tome što, osim opisa pojedinih ratnih događaja, opisuje i zadire u odnose koji nisu dovoljno zastupljeni u historiografiji o ratovima, primjerice odnosi u obitelji čiji su članovi na ratištu, osjećaji i razmišljanja djece koji odlučuju ići u rat i njihovih roditelja koji ostaju u iščekivanju vijesti s bojišnice. O tome bi također štošta mogli reći i brojni građani grada Biograda na Moru koji su tijekom Domovinskog rata iskusili i preživjeli ratne strahote.

 

Bljesak – 5 minuta za sjećanje (VIDEO)

Hrvatska danas obilježava 24 godine od vojno-redarstvene akcije Bljesak, kojom je oslobođena zapadna Slavonija. U nastavku je kratki povijesni video prikaz vojno-redarstvene operacije Bljesak u zapadnoj Slavoniji:

Vojno-redarstvena operacija Bljesak Hrvatske vojske i Specijalne policije RH započela je na današnji dan, 1. svibnja 1995. godine u 5 sati i 21 minutu iz pravca Novske i Nove Gradiške napadom hrvatskih snaga na južni i središnji dio zapadnoslavonskog okupiranog teritorija. Krajnji cilj ove akcije bio je ulazak u Okučane, središte neprijateljske pobune i terorističkih napada na zapadnoslavonskom području.

U samo 31 sat ovom prigodom oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara hrvatskog teritorija i deblokirana je autocesta koja je središnju Hrvatsku spojila sa Slavonijom.

U vojno redarstvenoj akciji Bljesak sudjelovale su 32 postrojbe Oružanih snaga i policije. Oslobađajući zapadnu Slavoniju poginula su 51 pripadnik hrvatske vojske i policije, a njih više od 162 je ranjeno.

Operacija Bljesak predhodila je operaciji Oluja, koja je uslijedila nakon tri mjeseca čime je Hrvatska pokazala odlučnost uspostaviti državno-pravni poredak na cijelom svom području.

Dokumentarni film „Bruški martirij“ prikazat će se u Benkovcu

U petak, 12. travnja 2019. godine s početkom u  19:15 sati u Gradskoj knjižnici Benkovac prikazat će se dokumentarni film „Bruški martirij“, redatelja i scenarista Luke Klapana. Organizator ovog događaja je Udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Zadarske županije.

U fokusu filma je ratni zločin počinjen u zaseoku Gornji Marinovići, u bukovačkom selu Bruška, uoči katoličkog Božića, kada su 21. prosinca 1991. godine, ničim izazvani pripadnici Martićeve milicije bez milosti svirepo pred kućnim pragom ubili desetero mještana, nedužnih civila, a dvoje teško ranili.

Toga dana između 20 i 21 sat navečer „martićevci“ su u vrlo kratkom vremenu pobili Krstu (65), Draginju (61), Petra (68), Roka (61), Dušana (35), Dragana (24), Stanu (65), Mandu (64) i Iku (53), sve žrtve su hrvatske nacionalnosti te Svetozara Draču (35) Srbina koji se tu s njima zatekao. Antu Marinovića (31) i tada maloljetnu Jasnu Marinović (15) teško su ranili. U godini koja je slijedila smrtno je ondje stradao i Joso Marinović (50).

Bio je ovo tek jedan u nizu mnogobrojnih monstruoznih zločina koje su počinili srpski teroristi na hrvatskom tlu tijekom Domovinskog rata, osobito u zaleđu Biograda na Moru i Zadra.

Važno je naglasiti kako nevine žrtve ni nakon dvadeset sedam godina od počinjenja ovog zločina nisu dočekale pravdu, iako je jedan od počinitelja prepoznat. Sudionici i svjedoci u ovom potresnom dokumentarnom filmu razotkrivaju strahote koje su tada proživljavali, iznose činjenice i opisuju događaje koji su duboko ukorijenjeni u njihovim sjećanjima.

Prikazivanjem filma teži se pridonijeti tomu da se stradalim Bruščanima u Gornjim Marinovićima iskaže pijetet, ali i da masakr koji je ondje počinjen ne ostane u zaboravu te napokon postane  poznatiji u hrvatskoj javnosti.

Hrvatska je javnost inače nedovojlno upoznata s kalvarijom Hrvata ovog dijela Hrvatske koji je bio pod okupacijom tzv. krajiških vlasti praktički od izbora 1990. i bio središte pobune protiv hrvatske države.

Film je prošle godine u produkciji Udruge FFVAL snimio redatelj Luka Klapan kojemu je ovo, nakon filmova „Pridraga: ratna sjećanja“ (2015.) i „Glas Medviđe“ (2017.), treći film iz ciklusa o Domovinskom ratu.

Krvavi Uskrs 31. ožujka 1991. – akcija „Plitvice“ i pogibija Josipa Jovića

Na današnji dan, 31. ožujka 1991. godine slavio se najveći kršćanski blagdan Uskrs, a inače miran dan prekinule su uznemirujuće vijesti o zbivanjima na Plitvicama. Uslijedila je šokantna vijest o pogibiji tada 21-godišnjeg mladića Josipa Jovića, prvog hrvatskog redarstvenika i ranjavanju sedmorice pripadnika specijalne policije. Josip Jović bio je prva žrtva Domovinskog rata.

Naziv za incident koji se toga dana dogodio na Plitvicama je „Krvavi Uskrs“, a sukobljene strane u incidentu bili su redarstvenici MUP-a Republike Hrvatske s jedne strane i naoružani teroristi odnosno Martićevi milicajci i lokalni srpski pobunjenici s druge strane, koji su tada htjeli uspostaviti nadzor nad Nacionalnim parkom Plitvička jezera. Na stranu potonjih brzo je stala JNA, koja je ovom prigodom hitno izvukla oklop i teško naoružanje, uspostavivši tampon zonu i time je onemogućila hrvatsku policiju da daljnjim napredovanjem prema Korenici potpuno razbije oružanu pobunu.

Snage 10. korpusa JNA nadzirale su promet od mosta na Korani do motela Borje, a u spomen domu Nikola Tesla u Mukinjama uspostavljeno je Izdvojeno komandno mjesto 5. vojne oblasti. Ultimativno su tražili da specijalne snage MUP-a napuste Plitvice, što je i učinjeno, ali tek nakon što je iznova uspostavljen rad policijske postave.

Događaju „Krvavi Uskrs“ prethodio je tzv. „miting istine“ kojim se zahtijevalo da Nacionalni park Plitvička jezera bude u sastavu samoproglašene i takozvane SAO Krajina. Nakon nezakonite smjene rukovodstva Nacionalnog parka i niza incidenata kojima su meta bili lokalni Hrvati i njihove kuće, hrvatska policija trebala je uspostaviti red na tome području.

Iz državnog vrha Republike Hrvatske pokrenuta je neodložna intervencija hrvatskih redarstvenih snaga i akcija oslobađanja Plitvica. Akcija je pokrenuta u noći s 30. na 31. ožujak 1991. godine.

Nekoliko stotina pripadnika specijalne postrojbe MUP-a Rakitje, kojom je zapovijedao načelnik GSOS-a RH general zbora Josip Lucić, specijalne postrojbe MUP-a Kumrovec te antiterorističke jedinice Lučko krenulo je noć uoči Uskrsa put Plitvica. U ranim jutarnjim satima 31. ožujka, na glavnom pravcu kretanja, kolona vozila s hrvatskim specijalcima napadnuta je iz zasjede pobunjenih Srba na glavnoj prometnici nedaleko od plitvičkih hotela i pratećih objekata. Na kolonu je otvorena vatra iz okolne šume, u autobus pun hrvatskih redarstvenika uletjela je tromblonska mina, na sreću, neizvučenog osigurača, te nije eksplodirala. Uslijedio je munjeviti izlazak iz vozila, zalijeganje uz cestu, otvaranje vatre u pravcu iz kojeg je pucano te napredovanje po dubokom snijegu koji je tog Uskrsa okovao Plitvice. Sukob je potrajao nekoliko sati tog prijepodneva, a srpski pobunjenici bili su prisiljeni povlačiti se.

U konfliktu su stradale po jedna osoba s obje zaraćene strane, pri čemu je s hrvatske strane poginuo hrvatski redarstvenik Josip Jović iz Aržana, a sa srpske Rajko Vukadinović, teritorijalac tzv. Krajine.

Prema policijskim izvješćima uhićeno je tada 29 pobunjenika, a među njima i Goran Hadžić, član Glavnog odbora SDS-a i Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora SDS-a Vukovara. U novinskim isječcima iz tog vremena stoji da su baš krenuli na sastanak u Titovu Korenicu, a za pojasnom su imali pištolj magnumom 357. Njih se tada sprovodi do Slunja, gdje je bila nastavljena kriminalistička obrada.

No, u novoj priči posebno je zanimljivo kako je ubrzo nakon uhićenja Goran Hadžić pušten na slobodu i to intervencijom tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, koji je tu funkciju obnašao do srpnja 1991. godine. Mandat su mu pratila kontroverzna događanja, osim puštanja Gorana Hadžića iz pritvora na slobodu, nešto kasnije i Željka Ražnjatovića Arkana. Kontroverze su ga pratile i u kasnijem političkom angažmanu. Naime, bio je prvi Hrvat koji se u izbornoj 2005. godini pojavio na listi SDSS-a.

No vratimo se na „Krvavi Uskrs“. Od toga dana značajno su se pojačale napetosti koje su, kao posljedica velikosrpske ekspanzije u SFRJ, eskalirale krajem ’80 –ih godina prošlog stoljeća i postale jednim od katalizatora procesa koji su, na koncu, doveli do velikosrpske oružane agresije na Republiku Hrvatsku i Domovinskog rata, kao obrambenog čina.

Iako je akcija u potpunosti uspjela i na Plitvicama je uspostavljen red, ostat će upamćena po prvoj hrvatskoj žrtvi u Domovinskom ratu, Josipu Joviću.

Prema riječima suboraca, Jović je bio najistureniji u napadu, pucao je u smjeru pošte. Iako je na sebi imao pancirku, netko od terorista ga je pogodio u nezaštićeni dio tijela. Vozila hitne pomoći stigla su u trenu, a nakon dužeg čekanja ukrcan je u sanitetski vojni helikopter još uvijek dajući znakove života. No, 21-godišnji mladić iz Male Vinice na Aržanu kod Imotskog preminuo je na putu do bolnice.

Tijekom cijele krize u kojoj su srpski teroristi na nekoliko dana okupirali Plitvice izravno su bili ugroženi lokalni Hrvati i oni koji su putovali prema moru ili unutrašnjosti, kao i brojni turisti, njih više od 400, koji su u uobičajeno velikom broju za blagdane pohodili Nacionalni park Plitvice.

Od Krvavog Uskrsa JNA je Liku pretvorila u golemo područje „tampon-zone“ koja će s vremenom postati strateška polaznica velikosrpske agresije.

 

U ožujku 1993. godine vodile su se žestoke bitke u okolici Biograda; kobnog 11. ožujka poginuli su Goran Batur na Jankolovici i Mile Knez na Debeljaku

Po završetku akcije Maslenica koncem siječnja 1993. godine pobunjeni Srbi u Hrvatskoj i JNA, potpomognuti svježim snagama iz Srbije i Bosne i Hercegovine, s okupiranog hrvatskog prostora, tzv. Krajine, uzaludno su pokušavali povratiti izgubljene položaje. Jedan od tih važnih položaja bila je Ražovljeva glavica iznad Škabrnje preko koje su htjeli ponovno ovladati Škabrnjom. Grčevito su danima pokušavali, ali svaki novi pokušaj završio bi ljudskim gubicima. Bilo je na tom mjestu žrtava i s hrvatske strane. U ovom prilogu, uz nesebičnu pomoć hrvatskih branitelja i očevidaca, pokušat ćemo rekonstruirati kobni 11. ožujak 1993. godine, kada su u samo jednome danu poginula dva hrvatska branitelja, a jedan teško ranjen.

Prostor koji je početkom 1993. godine  branila 134. brigada protezao se od stankovačkog ratišta na istoku i s druge strane, zapadno, do Gorice. Unutar prostora u zoni odgovornosti navedene postrojbe bili su Vrana, Biograd na Moru, Sv. Filip i Jakov, Sikovo, dio Tinja (zaseok Jurjevići), Gornje Raštane i Veterinci. Tijekom akcije Maslenica 134. brigada bila je reorganizirana, a navedeni prostor preuzela je 53. samostalna bojna Biograd, ili ukratko Biogradska bojna, kojoj je pripalo pješaštvo s minobacačkim bitnicama do 82 mm, topništvo iznad 82 mm ušlo je tada u sastav 4. gardijske brigade i dijelom u mješoviti topnički garnizon. No međutim, svi navedeni djelovi jedne te iste postrojbe operativno su, zapravo, djelovali u sklopu Biogradske bojne, buduće okosnice 134. domobranske pukovnije.

Posljedice granatiranja Biograda. Fotografija: Ratko Dragović

Tijekom navedenog razdoblja pobunjeni Srbi i JNA nisu uspijevali pomaknuti novouspostavljenu liniju obrane u svoju korist, jer je novouspostavljenu liniju obrane branilo pješaštvo Biogradske bojne od 1800 domaćih ljudi i 60-ak branitelja iz raznih dijelova Hrvatske, pojačano topništvom, te također držalo položaje zauzete još u ljeto 1991. godine.

Zbog krajnje nemoći i frustracije zbog izgubljenih položaja neprijateljske postrojbe pobunjenih Srba dana 11. ožujka 1993. godine u ranim jutarnjim satima započinju snažni napad. Svojim pješačkim napadom toga dana djeluju na obranu prostora pod odgovornosti Biogradske bojne te udaraju na brdo Debeljak iznad Vrane. Ovom prigodom oni nakratko i zauzimaju navedeni strateški važan položaj.

Brdo Debeljak – lijevo

U tome krajnje mučkom napadu smrtno je stradao hrvatski vitez Mile Knez. Toga kobnoga dana, 11. ožujka,  Mile Knez je iza sebe ostavio dvije uplakane djevojčice, suprugu, stare majku i oca, a bio je jedini hranitelj obitelji. Svi ostali preživjeli hrvatski branitelji u ovom neprijateljskom napadu bili su tada prisiljeni napustiti položaj i povući se u selo Vranu.

Zbog ovog iznenadnog napada i osvajanja našeg položaja užurbano se u zaleđu Biograda radilo na premještanju pokretnog topništva. Tenkovska postrojba morala je izvršiti premještaj s dotadašnjih pozicija Raštane – Sikovo na novu poziciju u Svetom Filip i Jakovu. – Biograd, što bliže neprijateljskim položajima na lokaciji Trojan i Stabanj te istovremeno pokrivati dotadašnje pozicije na lokaciji Kakma i brdo Gubavica iznad Tinja. Intenzivno se razmišljalo o mogućim neprijateljskim udarima na položaje koje je hrvatska strana držala u Tinju i Veterincima, nakon što se u zapovjedništvu Biogradske bojne razrađivao plan povratka izgubljenog položaja na Debeljaku.

Jankolovica

Dok se razmještalo topništvo, izviđačka grupa predvođena zapovjednikom voda koji je držao položaj na jankolovačkoj jarugi dobila je zadatak da izvidi stanje terena ispred neprijateljskih položaja na brdu Trojan i zaseoku Stabanj. Prilikom izviđanja smrtno je stradao zapovjednik voda Goran Batur, a njegov suborac se s prostrelnim ranama prsnog koša nekako uspio dovući do jankolovačkog mosta, gdje su bili hrvatski položaji. Goran Batur mučki je ubijen u sačekuši prilikom izviđanja na dijelu linije koji su pokušavali zauzeti hrvatske snage. Pogođen je neprijateljskim rafalom u glavu s udaljenosti od niti 50 metara.

Goran Batur

O okolnosti pogibije Gorana Batura svjedoči njegov suborac Gojmir Milat:

„Goran, legenda Jankolovačke jaruge, dečko kojeg poznam od kad je napravio prve dječje korake, momak kojem sam napravio prvu praćku, kojeg sam gledao kako raste od djeteta do stasitog momka. Momka s kojim je sredinom ljeta 1991. godine započela i moja ratna priča u kojoj smo tijekom 1991. i 1992. godine dijelili dobro i zlo, plakali nad sudbinom koja nas je snašla, kopali isti rov, u isto vrijeme se smrzavali, kisnuli u kaljuži do koljena, u stacionaru dijelili hranu i pokrov. Još i danas me peku riječi njegove majke Đenke kada bih po njega dolazio u kuću, a dijelilo nas niti 100 metara razdaljine. Govorila bi Đenka tada: „Pazi mi ga, on je mlad, svojeglav, a ti si puno stariji. Budite pametni.“

Toga nesretnog 11. ožujka 1993. godine sreli smo se u prolazu negdje oko 7 sati ujutro, po starom dobrom običaju promrmljali pozdrav, kratko se pogledali u oči. Za neku veću priču nije se taj dan imalo vremena. Njegove tamne krupne oči su oči koje ni danas, nakon više od dva desetljeća, ne zaboravljam. Te oči bile su tada pune odlučnosti i prkosa, oči u kojima se nije nazirao strah od onoga što slijedi.

Kao što rekoh, rastali smo se tada uz kratki pozdrav, nešto duže smo zadržali taj pogled kojim smo si rekli „Sretno do novog viđenja“. U čovjeku postoji neki instikt koji ga upozori na nesreću koja će ga zadesiti. Ovim rastankom u meni je proradilo to nešto iznutra, neki poseban nemir koji je upozoravao na zlo koje će se dogoditi i koje se dogodilo. No trebalo je sve to potisnuti duboko u sebi, nije se imalo vremena tugovati, trebalo je vratiti ono što se izgubilo. Trebalo je do večeri vratiti Debeljak, jer je u protivnom cijelo selo Vrana u opasnosti, ali i šire. Kad smo se oporavili od šoka, zauzeli su se pravci djelovanja i udara, akcija je otpočela negdje poslijepodne između dva i tri sata.. Oko pet sati poslijepodne Debeljak je opet bio pod našom kontrolom.“

Samo na jednome mjestu, na brdu Debeljak kod Vrane u obrani domovine tijekom Domovinskog rata poginuli su hrvatski vitezovi: Mile Knez, Miro Kukin, Nikica Tomasov, Ivan Vuljak, Šime Zelantov, Darko Dubravica, Nikola Mikulić, Berislav Ivanišević, Elio Banov, Dragan Maksan, Franjo Vlašić. Oni su nas zadužili i ne smiju biti zaboravljeni. Laka im hrvatska gruda, počivali u miru Božjem.

Franjo Vlašić, poginuli branitelj Biograda rodom iz Obedišća u općini Križ

Na današnji dan, 30. prosinca 1991. godine, napadnuti Stankovci, izvršen pokolj u Jasenicama

Na današnji dan, 30. prosinca 1991. godine, na samom izmaku stare godine, Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo izvršilo je napad na zapovjedništvo i položaje 2. bojne 134. brigade u Stankovcima, gdje je poginuo jedan hrvatski branitelj, u Jasenicama su ubili petero staraca, u Obrovcu jednog starijeg čovjeka, sve redom civile hrvatske nacionalnosti…

Napad na Stankovce se odvijao u sklopu neprijateljske napadne operacije „Udar 91“ s ciljem skraćivanja fronte u Ravnim kotarima na području Paljuv – Pridraga – Podgradina – Novigrad, Poličnik – Suhovare, i otvaranja mogućnosti daljnjeg napredovanja u smjeru Zadra. Operaciju je predvodio 9. kninski korpus JNA.

Toga dana,  30. prosinca 1991. godine u 15:20 sati, neprijateljski migovi napali su zapovjedništvo 2. bojne 134. brigade smješteno u zgradi osnovne škole. Djelovali su žestokim topništvom po cijeloj bojišnici, što je trebala biti predigra pješačkom napadu.

Mi smo u početku imali dvije velike zadaće: organizirati obranu i izvlačiti preostale Hrvate koji su se nalazili na okupiranom teritoriju nekadašnje Općine Benkovac, što nije bila nimalo laka zadaća. Kninski korpus za 30. prosinca, 1991. planira operaciju “Udar 91” i šalje izvješće u Beograd o spremnosti za izvršenje napada na pravcu Vukšić, Stankovci, Pirovac. Tog dana u 15.20 sati neprijateljski migovi napadaju zapovjedništvo u osnovnoj školi, djelovali su topništvom po cijeloj bojišnici i mi smo u tom napadu imali jednog poginulog. Međutim, i taj pokušaj im je propao, oni se čak nisu usudili krenuti u napad pješačkim snagama.“, kazao je 2011. godine za jedan lokalni list zapovjednik Radojko Baković.

Toga dana ranjeno je četvero hrvatskih branitelja, među njima i Branimir Mamić koji je teškim ozljedama od ranjavanja podlegao nakon četiri dana u šibenskoj bolnici. U trenutku smrti imao je samo 18 godina. Pokopan je na gradskom groblju Kvanj u Šibeniku, jer je njegovo rodno mjesto Lišane bilo okupirano do Oluje, nakon čega su njegovi posmrtni ostaci premješteni u obiteljsku grobnicu.

Branimir Mamić, mladi hrvatski vitez

„Toliko je volija domovinu, jer su ga roditelji dva puta kao maloljetnika vratili kući iz 113. brigade Šibenik u kojoj mu se već nalazija brat Mladen. Kad je treći put doša u 134. brigadu roditelji su vidili da mu ne mogu zabranit da ide branit domovinu, samo su mu rekli – čuvaj se i vrati se.“, kaže neimenovani izvor.

Spomen ploča mladom hrvatskom vitezu Branimiru Mamiću

Jasenice su možda ponajviše trpjele te 1991. godine. Na dan kad su slavili svoga zaštitnika, 30. rujna, srušena im je crkva Sv. Jeronima, a samo mjesto palo je u neprijateljske ruke između 11. i 12. prosinca 1991. godine. Upravo tih dana Jasenice su iz obijesti u potpunosti spaljene, a hrvatski puk većinom protjeran je iz svojih domova. Oni koji su ostali, starci u dobi između 70 i 75 godina, nemilosrdno su ubijeni 30. prosinca 1991. godine. Stradalo je tada njih petero, a u zatvoru kraj Obrovca ubijen je još jedan stariji čovjek.

Napad na Stankovce i pokolj u Jasenicama bili su jasan znak kako agresor ne štedi nikoga te da je nužno othrvati se njegovim neljudskim i nemilosrdnim napadima.

Izvor: Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat