Prvi put pred očima javnosti: autentične slike i potresno svjedočanstvo o herojskom spašavanju života nakon krvavog pada Škabrnje.
Dana 18. studenoga 1991., nakon krvavog pokolja u Škabrnji, započela je kalvarija nedužnih preostalih civila. Preživjeli civili – mahom starije osobe, žene i djeca – protjerani su prema Benkovcu, a već sljedećeg dana, 19. studenoga, stigli su u Pristeg, gdje ih je dočekala i prihvatila Hrvatska vojska.
Izmoreni, uplakani, potreseni – kolona civila iz masakrirane Škabrnje pristizala je u Pristeg iz pravca Benkovca. Put pun straha, tuge i užasa vodio ih je kroz neizvjesnost, sve do mjesta gdje su ih dočekali hrvatski vojnici – otvorena srca i ispruženih ruku, spremni dati sve kako bi spasili one najranjivije i najnemoćnije.
Danas, više od tri desetljeća kasnije, pred očima javnosti prvi put izlaze nikad objavljene fotografije snimljene toga povijesnog trenutka. Dragocjene prizore snimio je 19. 11. 1991. godine Danijel Katičin. Dokumentaristički autentično ovjekovječio je dolazak kolone preživjelih, njihov prihvat od strane hrvatskih vojnika i trenutke nade u kojima i dijete iz autobusa, unatoč svemu proživljenom, ispruženom rukom pokazuje znak pobjede.
Uz ove fotografije donosimo i autentično svjedočanstvo Branka Gagića, jednog od hrvatskih vojnika koji je sudjelovao u humanitarnoj akciji prihvata civila u Pristegu. Snažnim, iskrenim riječima, prožetima emocijama i ponosom, Gagić opisuje dramatične trenutke spašavanja nemoćnih Škabrnjana. Njegovo svjedočanstvo prenosimo u cijelosti i izvornom obliku:
**”Dani ponosa. Svaki dan se sjetim onog trenutka kada sam sa svojim momcima išao po preživjele civile iz Škabrnje, koje su držali u Benkovcu. Dobili smo zapovijed da idemo na razmjenu 18.11. navečer. Čekali smo cijelu noć. Pitam zapovjednika brigade, Barića, koga ćemo razmijeniti, jer nemamo nijednog četnika zarobljenog. On odgovara: ‘Čekaj, sutra 19.11. oko 9 ujutro.’ Pita on, ‘Bi li dečki pristali da se mi zamijenimo za civile?’ Objašnjava mi o čemu se radi i da Zagreb zna da se dogodilo veliko zlo u Škabrnji. Pitao sam momke, a oni su uglas odgovorili da bi. Rekao sam im: ‘Dečki, to je samoubojstvo!’ Oni će na to, kad su djeca i žene u pitanju: ‘Šefe, idemo, neće nas ubiti, tražit će nešto od komande.’ I potvrdio sam da momci pristaju.
Čekamo dalje. Odjednom dolazi zapovijed da krenemo po civile naoružani, cestom. Ako četnici počnu pucati po zarobljenicima, započet ćemo borbu i pokušati izvući što se može. Krenuli smo cestom – ja, pok. Đino, Niko Labar, pok. brat Gašo, Silvio Gagić, a ostali su bili lijevo i desno, po deset ljudi.
Prema nama dolazi kolona, a ispred koje čovjek od otprilike četrdeset godina, nenaoružan, iza njega kolona civila plače, jauče. Stali smo. On kaže: ‘Hoćete li pucati?’ Odgovaram: ‘Nećemo.’ Pitao sam ga koliko cijevi je upereno u nas, a on odgovara: ‘Ako netko opali metak, svi smo mrtvi.’ Nakon toga pruža ruku Đinu i kaže: ‘Ja sam Jovo Čalić, vodite ove ljude brže dok ovi moji ne zapucaju.’
I tako smo počeli: ‘Ajmo, ljudi!’ Oni su plakali, žalili, jaukali da je ubilo, da je zaklalo… Tek tada smo saznali što se zapravo dogodilo u Škabrnji. Nosio sam bebu u sprti od grožđa, i išao unazad, dok je Đino nosio babu, poluslijepu, dvjesta metara naprijed, preko leđa. Dolazimo do naših položaja, krcamo ljude u kampanjole za Dobru Vodu, pa u autobuse. I, hvala Bogu, uspijevamo ih sve izvući.
Ovo mi je jedan od najtragičnijih ratnih zadataka. Taj plač, te riječi, ta strava – sve mi je to svaki dan u glavi. Ali, unatoč svemu, osjećam ponos.
Domovini vjerni. 🇭🇷🇭🇷🇭🇷🇭🇷✌️✌️✌️✌️”**
Ovo je priča o časnim ljudima koji su svojim životima branili one najnemoćnije, priča o njihovoj hrabrosti, suzama nedužnih, ponosu i vječnoj ljubavi prema Domovini, priča koju treba zapisati i pamtiti. Ove fotografije i ovo svjedočanstvo nisu samo dokumenti prošlosti — oni su svjedoci duha koji je stvorio slobodnu Hrvatsku. Ovo je sjećanje na Škabrnju, povijesni događaj u Pristegu i sve ove hrabre ljude koji su tada stajali na prvoj crti ljudskosti. Ostat će vječno zapisano u našoj kolektivnoj svijesti.
Nikada zaboraviti. Vječna im hvala. 🇭🇷
Događaj u Pristegu dokumentaristički autentično ovjekovječen je kroz četiri fotografije koje je 19. 11. 1991. snimio Danijel Katičin:
Prva fotografija prikazuje dolazak civila u koloni, iscrpljenih i uplašenih starica, žena, djece.
Druga i treća fotografija dokumentiraju trenutke prihvata – vojnici Hrvatske vojske pomažu civilima, među kojima su uglavnom žene i djeca.
Četvrta fotografija posebno dira u srce: dijete iz autobusa, uzdignute ruke, za pozdrav pokazuje ispružene prste u znak pobjede unatoč svemu što je proživjelo.
Više ratnih fotografija možete vidjeti u našem albumu ratnih fotografija „Biograd na Moru i okolica u Domovinskom ratu 1990. – 1995.“