Danas se prisjećamo Jürgena Schmidta, Nijemca, stranog dragovoljca i istinskog junaka Domovinskog rata, bojnika, ratnog zapovjednika. Za suborce Jure ili Švabo, Jürgen Schmidt rođen je 1973. godine u Schwetzingenu, sa svojih svega 20 godina života poginuo je na današnji dan, 24. siječnja 1993. godine u u Duratbegovom Docu kod Uskoplja (Gornji Vakuf) u Bosni i Hercegovini. Bio je pripadnik 1. bojne 112. brigade koja je kasnije ušla u sastav 134. brigade Biograd te prvi zapovjednik i instruktor diverzanstko-izviđačkog i protuoklopnog voda ove postrojbe. Tijekom 1992. godine Jure, koji je imao iskustva s bojišnice u Hrvatskoj, organizirao je linije bojišnice spram srpskih snaga na Kupresu i Uskoplju (Donjem Vakufu) te je obnašao dužnost zapovjednika prvo osnovane bojne HVO-a, kasnije dozapovjednika brigade HVO-a „Kralj Tomislav“ (zapovjednik je bio Željko Glasnović) te pomoćnika zapovjednika Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina. Tijekom rata bio je iznimno cijenjen po svojim vojnim sposobnostima. U svibnju 1992. godine postavio je crte obrane prema srpskim snagama na Kupresu i Uskoplju (Donjem Vakufu), a poginuo je kao časnik sudjelujući u borbama koje su se kasnije rasplamsale s pripadnicima Armije BiH. U tom siječanjskom razdoblju krvavih borbi poginuo je i veći broj pripadnika HVO-a.
Na godišnjicu Jurine pogibije prisjećaju ga se brojni njegovi suborci od Biograda do Uskopja, pa tako i Branko Gagić.
„Počivao u miru, poštovani i cijenjeni suborče, nećemo ti nikad zaboraviti tvoju hrabrost i ljubav za našu borbu.“, piše Branko Gagić.
Denis Brzić također je ovih dana osjetio potrebu otkriti više o legendarnom protuoklopnom vodu biogradske 134. brigade kojim je zapovijedao Jure, njemački vojnik kojemu je, prema nekim izvorima majka Barbara Hrvatica rodom iz Slavonije, a koji je u datom trenutku želio dati svoj doprinos u obrani Hrvatske po cijenu svog života. Svoja iznimna znanja o protuoklopnim sustavima u naoružanju želio je podijeliti sa svojim suborcima, postao je instruktor i 1991. godine osnovao vod kojemu je bio prvi zapovjednik. Da je vod najprije stacioniran bio u Pakoštanima (u odmaralištu „Zabok“), zatim u Šumskom gospodarskom odmaralištu u Svetom Filip i Jakovu iznad Jadranske magistrale kod mosta, gdje su se zadržali do kraja 1991. godine, potom premjestili u Pakoštane („Elka“) i u Sveti Petar.”, sjeća se Brzić.
„Moj vod je bio udaljen 50 m od Jürgenovog 3. vod 2. pješačke satnije 1. bojne 112. brigade. Skoro sam na svakodnevnoj bazi dolazio u Jürgenov vod da gledam i upijam obuku koju je provodio Jurgen“, prisjeća se Denis Brzić i nastavlja:
„Jürgen sudjeluje sa svojim vodom u mnogim bitkama na zadarskom području: od osvajanju vojarni, sudjelovao u obrani gdje je bilo najteže sa svojim pripadnicima u Smrdelju, gdje imamo dva poginula pripadnika voda, 4. siječnja junaka Hrvoje Jeličić iz Biograda i 5. siječnja 1992. godine drugog junaka Danijela Matu Mandića Turnja, zatim Prkosu, Zemuniku Donjem, Tinju, kao i na cijeloj bojišnici 134. brigade od Veterinaca do Velima i Bile Vlake, pogotovo na tenko-prohodnim pravcima ili mjestima gdje se kretao neprijateljski oklop kao i četničke utvrde i bunkeri. Vod mu je u početku sastavljen iz pripadnika bivše općine Biograd kao i ljudi iz cijele Hrvatske, bilo je tu i oko 4 Zagrepčana.“
Od njegovih doprinosa Brzić spominje ratni događaj od dana 3. listopada 1991. godine, a odnosi se na izvlačenje prvog neprijateljskog tenka oštećenom u minskom polju na liniji sukoba na području između Nadina i Biljana, kojeg je cijela ekipa voda s kamionom Mira Fantine izvukla iz opasnog minskog polja.
„Tenk odvlače u marinu Kornati u Biogradu, gdje ga popravljaju i stavljaju u funkciju meštri Tome Tokić i Željko Barešić.“, otkriva Brzić i spominje prvu napadnu akciju 134. brigade 23. studenog 1991. godine prema Lišanima Tinjskim u kojoj sudjeluju pripadnici voda i mnoge druge postrojbe 134. brigade.
„Prvi tenk koji je zarobljen u Nadinu naišao na minu su doveli pok. Jurgen, pok. Borislav Prtenjača i Ivica Prtenjača. Otpala mu gusjenica pok. Jurgen popravija i upalija. Doveja ga pok. Bore. I još je dvi t 34 ofarba u crno i napisa leopard 1 i 2 kod kina u Biogradu. Zadužija je Biograd, jer bija je svjetlo u tami davne 1991. Osposobija dosta momaka za borbu i kasnije odlazi u BiH i preuzima kompletnu 2 brigadu HVO onu što je Glasnović zapovijeda, u stvari Jurgen je bija taj koji je sve vodija. Veliki fajter i iskren ratnik. Dao je velik obol za naše područje, a pogotovo di je najteže išao bi uvijek. Znaju njegovi suborci koji je to ratnik bio. Počivaj u miru anđele nebeski.“, dodaje Dragan Troskot.
„Osvojeni tenk odlazi u sastav moje 2. satnije 1. bojne 134. brigade i stavlja se na prvu crtu s još 3 tenka T-34 u zoni Sikovo-Rogovo-Baturi-Grabar, gdje iz zaklona djeluju po vojnim ciljevima od Tinja-Kakme-Stabnja, a daju nam tad ogromnu paljbenu moć. Nazivamo ih: 101.,102.,103.i 104. Povremeno nisu svi tenkovi u funkciji pa raspolažemo sa svega od 2 do 4 tenka. Osobno u veljači 1992. godine provodim oglednu vježbu tenkovski vod u napadu ojačan pješašaštvom ( mojim 3. vodom 1.bojne) u području Prikorovica ispod brda Crni Krug gdje nas četnici ne mogu vidjeti, a vježbu prate zapovjednici 134. brigade.“, sjeća se Brzić i po prvi put dijeli sastav voda u Sv. Filip Jakov dana 14. studenog 1991. godine. Napominje da Jürgen odlazi nakon što je potpisano “primirje” u siječnju 1992. godine, kada prvo odlazi u Slavoniju potom u Bosnu i Hercegovinu, gdje gine na današnji dan 1993. godine u Duratbegovom Docu kod Uskoplja (Gornji Vakuf) kao pomoćnik zapovjednika Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici, a njegovo posljednje počivalište nalazi se u Stuttgartu.
Brzić se dakle ovom prigodom osvrnuo isključivo na autentični ratni dokument voda kojim je zapovijedao Jürgen Schmidt u Svetom Filip i Jakovu, a koji je 14. studenog 1991. godine broji oko 22 branitelja, napominjući da su dvojica greškom izostavljena. Sa slabo čitljivog dokumenta otkrio je tko je sve na tom popisu nabraja redom: Mrkušić Robert iz Zagreba bio je zamjenik Jürgenu, Kapitanović Ivica Šulc bio je zapovjednik desetine, Maksan Anđelko zvan „Doktor“ bio je zapovjednik desetine, Lokin Stanko Rambo, Krpeta Robert Robe (ranjen od odskočne mine kao i Šaco Šandor Santini 5. siječnja 1992. godine), Čulina Petar, Slogar Darlen, Lacman Valter, Borelli Andrea, Keškić Marko, Mirkić Ivan, Bobić Fadil, Krpeta Ante Genda, Bungur Branko Som, Pirović pok. Danilo, Kapitanović Marin (ranjen teže), Milavec Stjepan, Kelenos Dario, Pavlović Ivica, Jürgen Schmidt, zapovjednik voda
„To su svi pripadnici voda na dan 14. studenog 1991. godine, greškom su sa spiska izostavljena dvojica branitelja, a to su Birkić Damir Dajo, tada zapovjednik desetine, drugi je Čudina iz Pakoštana čije ime zasad mi je nepoznato i Franjo Miloš, bio je pripadnik voda od dana 23. studenog 1991. godine.“, tvrdi Brzić i dodaje:
„Po izjavi Daje Birkića, koji odlaskom Jürgena početkom 1992. godine postaje zapovjednikom voda, vodu se u prosincu 1991. godine priključuju Hvoje Jeličić (poginuo u Smrdelju 4. siječnja 1992. godine), Danijel Mandić (poginuo u Smrdelju 5. siječnja 1992. godine), Šandor Santini Šaco (ranjen 5. siječnja 1992. godine u Smrdelju od odskočne mine), Marić Andrija, zapovjednik legendarnih Vukovarskih “Pustinjskih mravi – Štakori” koji tih dana izvlače ranjene i poginule iz Smrdelja. Nadalje, Dajo navodi da se vodu kasnije priključuju Nikica Vulelija Čuki, Željko Korenić iz Neviđana, Zore – nemamo drugih detalja, Delić ime mi je nepoznato, koji je teško ranjen prilikom raketiranja aviona kod Gorice i koji je prilikom toga ranjavanja nažalost ostao bez noge. Prema sjećanju bila je pripadnica voda jedna žena. Vodu pristupaju Dragan Baričić i Vid Pribilović. Napomenut ću da se pripadnost vodu često mijenjala, bilo zbog poginulih i ranjenih ili odlazaka, jer je bilo jako teško, taj vod djelovao je u najubitačnijim i najopasnijim pravcima u ogromnoj zoni odgovornosti. Prelaskom u Sv. Petar vodu pristupa i Želimir Jakovac, još maloljetan branitelj.“
Brzić o „Juri“ koji u Pakoštanima danas ima svoju ulicu, zaključuje: „Jürgenu je bio, bez ikakvog pretjerivanja, jedan od najvećih junaka cijele zadarsko – stankovačke bojišnice. Stoga mu pripada ogromna zasluga svom doprinosu u Domovinskom ratu. Junače, bila ti vječna slava i hvala, počivao u miru Božjem.“
Bojnik Jürgen Schmidt, poginuo je kao pomoćnik zapovjednika brigade Kralj Tomislav i tomislavgradske bojišnice. No prije izbijanja rata u Bosni i Hercegovini Schmidt je imao značajnu ulogu i u organiziranju obrane sjeverne Dalmacije, zbog čega je posebno ostao upamćen u sjećanjima branitelja šire zadarske bojišnice. O njegovom golemom doprinosu obrani tog dijela hrvatskog ratišta govori ovaj članak, objavljen u Narodnom listu prve poslijeratne godine.