Danas, 30. kolovoza, na Međunarodni dan nestalih osoba i Dan sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu ponovno se prisjećamo onih čije sudbine još nisu razriješene, ali i obitelji koje su desetljećima čekale odgovore, često ih ne dočekavši za života.
Postoje datumi koji nas svake godine ponovno suoče s dijelom naše prošlosti koji nikada nije zaista postao prošlost. Jedan od njih je 30. kolovoza, Međunarodni dan nestalih osoba i Dan sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu, kada se prisjećamo svih onih koji su tijekom ratnih godina nestali, ali istodobno i njihovih obitelji koje su nakon njihova nestanka ostale živjeti s neizvjesnošću koju vrijeme nije moglo izliječiti, niti je proteklih nekoliko desetljeća moglo dati ono što im je bilo najpotrebnije, a to je odgovor na pitanje gdje su njihovi najbliži i što im se za vrijeme rata dogodilo.
Prema aktualnim podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, još uvijek se traga za 1.341 osobom čija je sudbina nepoznata, dok se za još 384 smrtno stradale osobe ne zna mjesto ukopa, što ukupno čini 1.725 neriješenih slučajeva povezanih s Domovinskim ratom. Broj se tijekom godina mijenja zahvaljujući pronalascima i identifikacijama, ali iza svake brojke i dalje ostaje ono najvažnije, a to su: čovjek, njegovo ime i prezime, njegovo lice, njegova obitelj i život koji je nasilno prekinut, a čiji završetak još uvijek nije poznat.
Upravo zato 30. kolovoza nije tek običan datum u kalendaru niti još jedno obilježavanje povezano s Domovinskim ratom, nego dan kada bismo se trebali ponovno zapitati što znači živjeti desetljećima ne znajući gdje je osoba koju volimo, kako izgleda život obitelji koja nema grob na kojem bi zapalila svijeću i koliko je teško prihvatiti da odgovor na pitanje o sudbini njihovih najbližih ponekad ne dođe ni nakon svih ovih godina čekanja.
Među tim okrutnim ljudskim sudbinama nalazi se i sudbina Zorana Kulaša iz Polače, čovjeka koji je nestao 29. rujna 1991. godine, u najtežim danima Domovinskog rata, a čija sudbina ni nakon gotovo 35 godina nije razriješena. O Zoranu smo na Biograjski.com pisali i prošle godine, upravo povodom Međunarodnog dana nestalih osoba i Dana sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu, nastojeći podsjetiti na čovjeka čiji nestanak ni nakon više od tri desetljeća nije razriješen. Danas, godinu dana poslije, ponovno pišemo o njemu, jer potraga nije završena, jer njegovo ime i dalje zaslužuje biti među onima kojih se sjećamo, ali i zato što se ove godine dogodilo nešto šokantno što dodatno upozorava koliko je vrijeme neumoljivo prema obiteljima nestalih. Dana 8. kolovoza u Lišanima Tinjskim pokidani su plakati kojima se ponovno pokušavalo doći do bilo kakve informacije o Zoranovoj sudbini.
Zoran Kulaš nestao je u Polači u ratnoj jeseni 1991. godine
Zoran Kulaš nestao je 29. rujna 1991. godine, u vrijeme kada je područje zadarskog i biogradskog zaleđa bilo zahvaćeno velikosrpskom agresijom, kada su se progonjeni ljudi povlačili iz svojih domova i kada je svakodnevni život bio podređen strahu, napadima i neizvjesnosti. Polača je tih dana živjela jednu od najtežih stranica svoje povijesti, a mnoge su hrvatske obitelji bile prisiljene napustiti ono što su godinama stvarale, ne znajući hoće li se ikada vratiti.
Zoran nije želio otići.
Prema svjedočenju njegova sina, koje smo objavili u našem tekstu iz 2020. godine, Zoran je želio ostati uz svoje imanje i životinje o kojima se brinuo, smatrajući da ih ne može ostaviti bez hrane i skrbi. Njegov sin pokušavao ga je nagovoriti da ode zajedno s obitelji, ali Zoran je odlučio ostati, a posljednji put ga je vidio 27. rujna 1991. godine. Dva dana kasnije Zoranu se gubi svaki trag.
Od toga trenutka počinje potraga koja traje gotovo cijeli jedan ljudski život.
Godine su prolazile, raspitivanja nisu prestajala, pojavljivale su se različite informacije i svjedočenja, ali nijedna od njih nije dovela do konačnog odgovora o tome gdje je Zoran završio i gdje se danas nalaze njegovi posmrtni ostaci.
Obitelj je ostala bez onoga što je za svaku obitelj prirodna potreba, a to je mogućnosti da dostojno isprati svojega najbližeg.
Njegov sin cijeli je život tražio oca
Možda je upravo priča o Zoranovu sinu ono što ovu sudbinu čini posebno teškom.
Kada su mediji razgovarali s njim i objavili njegovu priču, još je bio živ i još je govorio o svom ocu, čovjeku kojeg je posljednji put vidio u Polači u rujnu 1991. godine. Sačuvao je uspomenu na njega, čuvao njegovu fotografiju i cijeli život nosio nadu da će jednoga dana saznati što mu se dogodilo.
Njegova želja nije bila velika niti neostvariva, želio je pronaći oca i dostojno ga pokopati.
Želio je imati mjesto na kojem će moći zapaliti svijeću.
Želio je, nakon svih godina, napokon moći reći da je njegov otac pronađen.
U našem ranijem tekstu ostale su njegove riječi i sjećanja, među kojima je i ona jednostavna, ali strašno bolna misao da bi mu bilo lakše kada bi pronašao oca.
Tada još nismo znali da će proći godine i da će se dogoditi ono najgore, da će i čovjek koji je cijeli život tražio nestalog oca otići prije njegova pronalaska,
Zoranov sin preminuo je 23. svibnja 2021. godine.
Odgovor nije dočekao.
Nije dočekao dan kada bi mu netko rekao gdje mu je otac, nije dočekao mogućnost da mu zapali svijeću na grobu i nije dočekao kraj potrage koju je nosio kroz cijeli svoj život.
I zato danas, kada ponovno pišemo o Zoranu Kulašu, moramo govoriti i o njegovu sinu, jer bi bilo nepravedno ispričati priču o nestalom ocu, a prešutjeti čovjeka koji je desetljećima bio njegov glas i koji je, unatoč svim godinama i svim razočaranjima, nastavio vjerovati da će odgovor ipak doći.
I Zoranova majka umrla je čekajući
Nije samo njegov sin čekao.
Godinama je čekala i Zoranova supruga, koja je živjela s nadom da će se njezin muž pronaći i da će obitelj jednoga dana dobiti mogućnost dostojnog oproštaja.
U našem tekstu iz 2020. godine njezin je sin govorio o majčinoj nadi, ali i o grobnici koju je obitelj pripremila, vjerujući da će jednoga dana u njoj počivati i Zoran.
Ali ni ona nije dočekala taj dan.
Majka je umrla bez odgovora, a nekoliko godina kasnije umro je i sin koji je cijeli život tražio oca.
Kada čovjek pogleda tu priču iz današnje perspektive, teško je ne osjetiti koliko je vrijeme ponekad okrutno prema obiteljima nestalih, ne samo da im ne donese odgovor, nego im tijekom godina odnese i ljude koji su taj odgovor najviše željeli.
Zato potraga za nestalima nije samo pitanje pronalaska posmrtnih ostataka.
To je pitanje dostojanstva, obiteljske povijesti, sjećanja i prava ljudi da znaju što se dogodilo njihovim najbližima.
Zašto su plakati postavljani upravo u tim mjestima?
U posljednje vrijeme ponovno se pokušava doći do novih informacija o Zoranovu nestanku, pa su postavljani plakati s njegovom fotografijom, podacima o nestanku i kontaktom za sve koji možda imaju bilo kakvo saznanje koje bi moglo pomoći.
Plakati su uglavnom postavljani u hrvatskim mjestima u kojima živi većinski srpsko stanovništvo, jer postoji sumnja da bi upravo netko iz tih sredina mogao imati informacije o okolnostima Zoranova nestanka tijekom ratnog razdoblja.
Važno je ovo reći jasno i bez ikakvog politiziranja, nije riječ o optuživanju cijele zajednice niti o pripisivanju kolektivne odgovornosti bilo kojem narodu, nego o pokušaju da se dođe do pojedinca koji možda zna nešto konkretno o događajima iz vremena kada su se odvijale ratne operacije, kada su se ljudi kretali između sela i kada su informacije o sudbinama pojedinaca ostajale među onima koji su tada bili ondje.
Možda upravo netko iz tih sredina zna gdje je Zoran posljednji put viđen, možda je čuo razgovor ili zna okolnosti koje do danas nisu ušle u službene zapise, a možda postoji i osoba koja je desetljećima šutjela jer nije znala kome se obratiti ili je vjerovala da ono što zna više nikome ne može biti važno.
Danas, međutim, i najmanji podatak može biti važan.
A onda su 8. kolovoza 2026. pokidani plakati
Upravo zbog toga posebno zabrinjava ono što se dogodilo ove godine, kada su 8. kolovoza 2026. tijekom dana u Lišanima Tinjskim pokidani i uništeni plakati kojima se tražila pomoć u pronalasku informacija o Zoranu Kulašu.
Plakati su bili postavljeni na javnim površinama s vrlo jasnim ciljem, doprijeti do ljudi koji možda znaju nešto o njegovu nestanku i omogućiti im da tu informaciju podijele s onima koji potragu mogu nastaviti.
Prema informacijama koje smo dobili, plakati su potom namjerno pokidani i uništeni, zbog čega sve upućuje na to da nije riječ o slučajnom oštećenju ili vremenskim prilikama.
Ne znamo tko ih je pokidao i ne želimo bez dokaza nikoga prozivati, ali teško je ne osjetiti gorčinu zbog činjenice da je netko uklonio upravo poruku kojom se pokušava pronaći čovjek koji je nestao prije gotovo 35 godina.
Jer iza tog plakata nije stajala politička poruka, nije stajao poziv na mržnju i nije stajalo prozivanje bilo kojeg naroda; bila je fotografija čovjeka, nekoliko osnovnih podataka o njegovu nestanku i molba da se javi svatko tko možda zna nešto što bi moglo pomoći.
A možda je upravo netko tko je vidio taj plakat znao nešto.
Možda je zastao pred njegovom fotografijom i prepoznao čovjeka kojega je nekada vidio.
Možda se sjetio razgovora iz ratnih godina.
Možda je znao nešto što nikada nije rekao.
Zato je svaki pokušaj da se takva poruka ukloni još jedan razlog više da se pitanje ponovno postavi.
Ne traži se osveta, nego istina
Potraga za Zoranom Kulašem ne bi smjela biti shvaćena kao poziv na nove podjele niti kao pokušaj da se danas, 35 godina nakon događaja, čitave zajednice proglase odgovornima za ono što su učinili pojedinci tijekom rata.
Ono što se traži jest mnogo jednostavnije i mnogo ljudskije, traži se informacija koja može pomoći obitelji da napokon sazna istinu.
Ako netko zna gdje je Zoran posljednji put viđen, ako zna što mu se dogodilo ili ima bilo kakav podatak koji bi mogao pomoći u potrazi, taj podatak ne mora biti javno objavljen niti mora postati predmet bilo kakvog medijskog izlaganja; može se proslijediti nadležnim institucijama, koje i same pozivaju građane da se jave ako imaju informacije korisne za potragu za nestalim osobama.
Jer možda upravo jedan čovjek koji danas šuti ima odgovor koji bi nakon toliko godina mogao promijeniti sve.
Gotovo 35 godina poslije, pitanje još uvijek stoji
Kada danas pogledamo cijelu priču o Zoranu Kulašu, možda je najteže upravo to što je tijekom tih gotovo 35 godina nestao i velik dio ljudi koji su ga najviše tražili.
Njegova majka nije dočekala odgovor.
Njegov sin, koji je cijeli život tražio oca, također nije dočekao odgovor.
A vrijeme prolazi i odnosi sa sobom ljude koji su možda znali pojedinosti o događajima iz 1991. godine.
Zato je svaki novi dan važan, svaka informacija važna i svako sjećanje važno.
Na ovaj 30. kolovoza zato ne bismo trebali samo pogledati popise nestalih i pročitati brojke koje se mijenjaju iz godine u godinu, nego pokušati razumjeti da iza svakog imena postoji obitelj koja je desetljećima živjela s prazninom koju ništa ne može popuniti.
Zoran Kulaš nije samo ime na popisu nestalih.
On je čovjek iz Polače, čovjek koji je volio svoj dom i svoje imanje, otac čiji je sin desetljećima čuvao uspomenu na njega i čovjek čija je majka umrla ne dočekavši da sazna gdje joj je suprug.
Danas nema ni njegova sina da nastavi govoriti o njemu.
Ali upravo zato moramo govoriti svi mi.
Ne možemo vratiti ono što je izgubljeno, ali možemo sačuvati sjećanje i učiniti ono što je još uvijek moguće, a to je podsjećati, pitati i tražiti.
Jer možda negdje još uvijek postoji netko tko zna.
Možda postoji informacija koja nikada nije izgovorena.
Možda postoji trag koji nikada nije pronađen.
I možda bi upravo taj jedan čovjek, upravo ta jedna informacija, nakon gotovo 35 godina mogla obitelji dati ono što je čekala cijeli život.
Zato, kada danas izgovorimo ime Zorana Kulaša, ne izgovaramo samo ime jednog nestalog čovjeka iz 1991. godine, nego podsjećamo da vrijeme ne može ukinuti pravo obitelji na istinu i da šutnja, koliko god dugo trajala, ne bi smjela biti posljednja riječ u sudbini čovjeka koji je nestao.
Plakati u Lišanima Tinjskim mogu biti pokidani, ali mogu se ponovno postaviti, fotografija se može ponovno otisnuti, a Zoranovo ime ponovno napisati i izgovoriti, jer ono što se traži nije ništa drugo nego istina o jednom čovjeku i mir za one koji su ga čekali.
Zoranov sin taj odgovor nije dočekao. Njegova majka također nije.
Ali pitanje koje su nosili sa sobom još uvijek je ovdje, među nama, i možda će upravo netko tko ga pročita ili se ponovno susretne sa Zoranovom fotografijom znati nešto što bi moglo pomoći.
Na ovaj dan sjećanja zato ne tražimo da se prošlost ponovno otvara zbog novih podjela, nego da se napokon zatvore stare rane onih koji još uvijek čekaju.
Zato se danas, prije svega, obraćamo onima koji su tijekom ratnih godina živjeli na području Polače, Lišana Tinjskih i okolnih mjesta, onima koji su možda nešto vidjeli, čuli ili saznali, a što nikada nije došlo do ljudi koji tragaju za Zoranom Kulašem. Možda je riječ o događaju kojega se netko sjeća nakon svih ovih godina, o susretu, razgovoru, kretanju ljudi ili nekom drugom detalju koji se tada možda činio nevažnim, ali bi danas mogao pomoći da se složi dio mozaika koji nedostaje gotovo 35 godina. Tražimo samo da se, ako postoji bilo kakva informacija o Zoranovu nestanku, ona povjeri nadležnim institucijama, jer i najmanji podatak može biti važan kada se traga za čovjekom koji je nestao prije toliko godina.
Posebno je važno da ovo bude poziv svima, bez obzira na njihovu nacionalnost, mjesto iz kojega dolaze ili na kojoj su se strani tada nalazili, jer istina o sudbini nestalog čovjeka ne pripada ni jednom narodu, nego pripada njegovim najbližima i svima nama koji ne želimo da ljudi nestali u ratu nestanu i iz našeg sjećanja.
Zoranov sin, koji je desetljećima tražio svojega oca, nije dočekao odgovor. Njegova majka također nije dočekala da sazna gdje je njezin suprug. Oni koji su imali najveću potrebu saznati istinu više nisu među nama, ali njihova želja da se pronađe Zoran i dalje ostaje.
Zato njegovo ime treba nastaviti izgovarati, njegovu fotografiju nastaviti pokazivati i njegovo pitanje nastaviti postavljati, sve dok postoji i najmanja mogućnost da će se pojaviti netko tko zna odgovor.
Ako ste tijekom ratnih godina nešto vidjeli ili čuli o Zoranu Kulašu, ako znate gdje je posljednji put viđen ili imate bilo kakvu informaciju koja bi mogla pomoći u rasvjetljavanju njegova nestanka, nemojte dopustiti da ta informacija ode s vama. Obratite se nadležnim institucijama i recite ono čega se sjećate.
Možda upravo ono što je godinama ostalo prešućeno danas može biti ključ za istinu koju jedna obitelj čeka gotovo 35 godina.
I zato, na ovaj 30. kolovoza, kada se ponovno prisjećamo nestalih i njihovih obitelji, ne smijemo zaboraviti ni Zorana Kulaša.
Ako znate nešto o Zoranu Kulašu, pomozite da njegova obitelj, odnosno oni koji danas nastavljaju čuvati uspomenu na njega, napokon dobiju odgovor.
Jer nakon gotovo 35 godina, nakon svega što su prošli njegova majka i njegov sin, nakon svih izgubljenih godina i života koji su prošli u čekanju, Zoran Kulaš zaslužuje da njegova sudbina bude poznata, a njegovi najbliži zaslužuju mir koji može donijeti samo istina.
