Dragi Polačani, prijatelji Polače i svi koji čuvate sjećanje na Domovinski rat, danas obilježavamo jedan od najtežih trenutaka u novijoj povijesti našeg kraja – Dan progonstva mještana Polače, koji se dogodio na današnji dan, 18. rujna 1991. godine. Tog kišnog i bolnog dana započelo je masovno iseljavanje civilnog stanovništva pod prijetnjom totalnog uništenja sela, nakon višednevnih napada srpskih snaga.
U nastavku donosimo povijesni osvrt temeljen na zabilježenim svjedočanstvima i arhivskim izvorima, kako bismo još jednom, dostojanstveno i iskreno, podsjetili na razmjere tragedije, ali i na hrabrost onih koji su branili svoj dom.
Početak progona i obrana Polače – rujan 1991.
Ubojstvo hrvatskog redarstvenika Franka Lisice, 2. svibnja 1991. u Polači, smatra se početkom oružanih sukoba na području Općine Benkovac. Napetosti u zadarskom zaleđu su rasle, a osobito teška situacija bila je u Lišanima Ostrovičkim, Polači i Kruševu, gdje su uslijedili otvoreni napadi na hrvatske snage.
Napadnuti hrvatski branitelji i policija, suočeni s nadmoćnim neprijateljem koji je koristio topništvo, oklopništvo pa čak i zrakoplovstvo, morali su se povući nakon višednevnog granatiranja i potpune blokade. Nakon tjedan dana neprekidnog granatiranja i blokade ceste prema Tinju i Biogradu na Moru, uslijedilo je 18. rujna 1991. godine u večernjim satima povlačenje branitelja Polače preko Nadinskog blata prema Škabrnji i Raštanama. Civili su toga dana bili spremni na odlazak – bez jasne spoznaje kamo idu, ali s jednom željom – preživjeti. Unatoč neprekidnom granatiranju i vatri dalekometnih strojnica, velik broj mještana, njih preko 1 100, uspio se izvući prelazeći preko dijelova polja Nadinskog blata i sjeverne strane sela Lišane Tinjske. U žurbi i neizvjesnosti, sa sobom su ponijeli tek ono najnužnije: lijekove, malo hrane i osobne stvari. Taj čin označava početak progona civilnog stanovništva iz Polače.
Organizacija obrane: Imena koja treba pamtiti
Neposredno nakon prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj u proljeće 1990., sve se više čulo zveckanje oružja u redovima JNA, a lokalne paravojne srpske jedinice počinju s blokadama i prijetnjama nesrpskom stanovništvu. Kako bi zaštitili svoj narod, mještani Polače i Tinja ustrojavaju zaštitne odrede, koje čine civili potpomognuti hrvatskom policijom, i to bez gotovo ikakvog naoružanja.
U Polači se formira Krizni stožer, a njegovi ključni članovi bili su: Zdenko Prtenjača (pok. Mile – Jozarov), predstavnik Mjesne zajednice Polača, Duško Kulaš (pok. Karla), predstavnik političke vlasti – HDZ. Mladen Gulan, postao je prvim zapovjednikom, ujedno i nositeljem ustrojavanja, novoosnovane Policijske postaje Polača, imenovan od strane MUP-a RH.
Tu iznimno zahtjevnu i opasnu dužnost zapovjednika Policijske postaje nastavili su: Rade Župan, Dragan Isaković, Vinko Barešić, Zoran Kurtov – posljednji zapovjednik Policijske postaje sve do samog progona 17./18. rujna 1991.
„Napad je počeo 17. rujna u popodnevnim satima. Iz pravca Raštevića i Jagodnje Gornje pucali su po nama minobacačima, nako toga VBR-om, iz svog raspoloživog oružja, i sa svih strana. Taj napad smo izdržali, no kako smo dan prije napada dobili s neprijateljske strane ultimatum, ukoliko se ne povučemo da će cijelo mjesto biti uništeno, morali smo se pobrinuti za civile i sačuvati živote, pa smo se povukli što se kasnije pokazalo kao dobra odluka.“, svjedoči Zoran Kurtov, tada zapovjednik Policijske ispostave Polača.
Napadi, prijetnje i početak tragedije
Predstavnici Kriznog stožera Polače i Tinja, zajedno s pripadnicima policije, uspostavili su kontakt s dijelom pripadnika JNA, koji su bili smješteni na položaju zvanom Kosa, iznad sela Kakma, u tadašnjem vojnom objektu. Tom jedinicom zapovijedao je oficir JNA hrvatskog podrijetla – Stjepan Rauker, koji je djelovao uz podršku istaknutijih Srba iz okolnih mjesta: Lišana Tinjskih, Kakme i Benkovca. Sastanci, od kojih je većina održana upravo u Polači, bili su pokušaj pronalaska mirnog rješenja u izuzetno napetim okolnostima. Tijekom tih razgovora, oficir Rauker često je isticao kako je njegova zadaća “štititi jedne od drugih”, no konkretni rezultati tih susreta potpuno su izostali.
Situacija kulminira u rujnu 1991., kada Martićeva milicija iz Kakme, preko Mire Vojvodića, šalje ultimatum: “Do 17. rujna svi mještani Polače i Tinja moraju napustiti sela ili će biti pobijeni, a mjesta sravnjena sa zemljom.”
Unatoč pokušajima pregovora, prijetnje se ostvaruju. U noći s 17. na 18. rujna, mještani evakuiraju žene, djecu i starije, dok muškarci ostaju braniti mjesto. U večernjim satima 17. rujna započinje teški artiljerijski napad, koji traje tri dana. Policijska postaja, rovovi i obrana izdržavaju sve do potpunog iscrpljenja. Nakon povlačenja branitelja, srpska paravosjka i JNA ulaze u selo, pale kuće, razaraju domove – Polača nestaje pod pepelom.
Bijeg iz Polače – dječjim očima
Ove tragične događaje, riječima punim tuge, ali i nade, zabilježila je učenica sedmog razreda Osnovne škole Polača, Dijana Kulaš, u poetskoj crtici:
Bijeg iz Polače
Dan bijaše kišovit, najteži dan u mom životu, dan kada sam morala napustiti svoje selo.
Pričali su mi ljudi koji su davno otišli da je to neopisiva bol, jad da si daleko od svog sela i svog ognjišta.
Ni sanjala nisam da ću na taj način otići.
Kad sam odlazila, gledala sam svoju kuću na neki poseban način, kao da sam znala da je gledam posljednji put.
Autobus je krenuo prepun žena i djece, svi su plakali, plakala sam i ja.
U selu su ostali mnogi muškarci, među njima moj tata i brat, a smrt je posvud vrebala.
Mislila sam da ih nikada neću vidjeti.
Počeo je minobacački napad na selo, čula sam svaku detonaciju koja mi se duboko zabadala u srce.
Molila sam Boga da svi ostanu živi.
Ostali su bez municije, iscrpljeni povukli su se, došli su četnici i zapalili sve.
Sela više nema, nema ničega, ali vratit ćemo se ŽIVJETI…
🕯️ Imena žrtava koje ne smijemo zaboraviti
Policijske snage u Polači, zajedno sa slabo naoružanim braniteljima, nisu se mogle dugoročno oduprijeti znatno moćnijim srpskim snagama. Ipak, u kaosu granatiranja i vatre dalekometnih strojnica, mnogi mještani uspjeli su se probiti kroz polja Nadinskog blata i okolna brda prema sigurnijim krajevima. Poneseni su samo lijekovi, malo hrane i ono najnužnije – dostojanstvo i volja za preživljavanjem.
U tim dramatičnim trenucima zabilježeni su i prvi civilni gubici: Jerko Prtenjača, star 60 godina, otac dvojice hrvatskih branitelja (Marija i Darija), poginuo je u noći 17. rujna u vlastitom dvorištu u zaseoku Prtenjače od četničke granate, Gojko Bašić ubijen je 19. rujna 1991. u dvorištu svoje kuće u selu Tinj, podno brežuljka Gubavica, Ljube Bobanović, starija osoba koja nije htjela napustiti svoj dom, ubijen je u jesen 1991. u zaseoku Rasti u Polači. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 1995. godine u improviziranoj grobnici, nakon oslobađanja i povratka. Još uvijek se ne zna sudbina ni grobno mjesto dvojice nestalih: Kažimir Peraić i Zoran Kulaš.
Njihova imena i sudbine ostaju duboko urezane u kolektivnu memoriju Polače i Hrvatske. Oni su dio istine koju ne smijemo prepustiti zaboravu.
Poginuli i umrli stanovnici Polače od rujna 1991. do kolovoza 1995. godine:
Jerko Prtenjača (1931. – 1991.), Josip Bobanović (1927. – 1991.), Božo Bobanović (Rebac) (1925. – 1991.), Ivica-Lafta Bobanović (1937. – 1991.), Šime Bobanović (1919. – 1991.), Ivica Peraić (1909. – 1991.), Stoja Jurjević r. Škara (1919. – 1991.), Karlo Bobanović (1925. – 1991.), Srećko Žepina (1935. – 1991.), Stoja Bobanović (1920. – 1991.), Jurka Peraić r. Glavić (1904. – 1992.), Marijan Prtenjača (1971. – 1992.), Bogdan Kulaš (1913. – 1992.), Grgica Tuta (1908. – 1992.), Tereza Bobanović r. Ražnjević (1921. – 1992.), Mile Tuta (1920. – 1992.), Mara Prtenjača r. Kulaš (1930. – 1992.), Marko Prtenjača (1905. – 1992.), Šimica Kulaš r. Žilić (1928. – 1992.), Jurka Prtenjača (1907. – 1992.), Milan Maslarda (1967. – 1993.), Marija Zagorac (1914. – 1993.), Drago Bobanović (1956. – 1993.), Stoja Kulaš r. Galešić (1902. – 1993.), Stana Čakarun (1900. – 1993.), Zdenko Tokić († 1993.), Damjan Tuta (1911. – 1993.), Mara Bobanović r. Peraić (1911. – 1993.), Lidija Vrankulj (1969. – 1993.), Marija Šarić (1913. – 1993.), Stipan Žepina (1929. – 1993.), Luca Kulaš (1921. – 1994.), Marta Vojvodić (1921. – 1994.), Ljube Peraić (1912. – 1994.), Marica Zelić (1978. – 1995.), Šime Peraić (1910. – 1995.), Ante Žepina (1922. – 1995.), Šime Žilić (1922. – 1993.), Zoran Kulaš (1916. – nestao 1991.).
Sjećanjem čuvamo istinu od zaborava
Obilježavanjem Dana sjećanja na progonstvo Polačana, ne samo da odajemo počast hrabrim mještanima koji su pružili otpor, već i čuvamo istinu o stradanjima, progonima i borbi za slobodu. Sjećamo se imena. Sjećamo se ljudi. Sjećamo se kuća. Danas, 18. rujna 2025. – 34 godine kasnije, i dalje smo tu. Sjećamo se. Poštujemo. Gradimo. Polača živi.
📚 Izvori i literatura
Ova objava temelji se na autentičnim svjedočanstvima, povijesnim dokumentima i znanstvenim radovima. Korišteni su sljedeći izvori:
- Zbornik radova s II. znanstveno-stručnog skupa
“Biogradsko-benkovački kraj u Domovinskom ratu”, Biograd na Moru, 11. lipnja 2021. godine - Čerina, J. (ur.), Biogradsko-benkovački kraj u Domovinskom ratu
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR), Zagreb & HVIDR-a Donat, Zadar - Bobanović, Radoslav: Život žitelja Općine Polača u progonstvu (1991. – 1995.)
Stručni rad - Polača – Program: povratak, obnova i razvoj, Polača, 1992., str. 141
- Zadarski list