Postoje ljeta koja ne blijede, koja se ne gase niti nestaju, nego s vremenom samo promijene svoj oblik i tiho se pretoče u priče koje ljudi nose sa sobom kroz godine, prenoseći ih gotovo neprimjetno, uporno i strpljivo, baš poput mora koje bez prestanka i bez umora zapljuskuje jednu te istu obalu.
Biograd na Moru sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio je upravo takvo mjesto, prostor u kojem se stvarnost i sjećanja nisu razdvajali, nego su se neprestano isprepletali, stapajući se u jednu jedinstvenu atmosferu koja se pamtila dugo nakon što bi ljeto završilo.
Sve se tada vrtjelo oko hotela, koji nisu bili samo mjesta boravka, nego živa središta društvenog života, a među njima je hotel „Ilirija“ zauzimao posebno mjesto, ne samo zbog svoje veličine ili položaja, nego zbog energije koja se ondje osjećala i koja je iz večeri u večer okupljala različite ljude, sudbine i priče.
Tamo se nije samo jelo ili odmaralo, tamo se čekalo, promatralo, plesalo do kasnih sati, upoznavalo i zaljubljivalo, a kroz sve te male, ponavljajuće trenutke nastajale su rutine koje su trajale godinama i lica koja su, gotovo neprimjetno, postajala poznata svima, od konobara i recepcionera do slučajnih prolaznika koji bi ih viđali iz večeri u večer, čak i ako s njima nikada nisu progovorili ni riječ.
A onda bi se, kao tihi kontrapunkt toj hotelskoj raskoši i užurbanosti, koraci često spuštali prema staroj jezgri grada, u uske kamene ulice gdje su se skrivale male, pomalo rustikalne konobe, ispunjene mirisom domaće spize, vina koje se točilo bez previše pitanja i razgovora koji su trajali dugo u noć, stvarajući onu toplu, gotovo obiteljsku atmosferu u kojoj su se gosti i domaći lako zaboravljali tko je odakle došao.
Jedno lica koje je povezivalo sve te svjetove bio je njemački turist kojeg su svi zvali “Može-Može”, nadimkom koji je, iako naizgled jednostavan, nosio u sebi cijelu jednu priču o susretu jezika, navika i karaktera.
Njegovo pravo ime s vremenom je izblijedjelo i gotovo nestalo iz sjećanja, kao da nikada nije ni bilo presudno, jer ono što je ostalo, ono što se pamtilo i prepoznavalo, bio je način na koji je govorio, njegov naglasak koji je bio istovremeno tvrd i topao, i ta fraza koju je ponavljao s lakoćom, ostavljajući za sobom dojam koji je bio dovoljan da ga cijeli Biograd zapamti.
Sjedio bi uvijek za istim stolom u restoranu „Ilirije“, na istom mjestu koje je s vremenom počelo djelovati kao da mu prirodno pripada, kao da je oduvijek bilo rezervirano upravo za njega, dok su ga konobari pozdravljali bez potrebe za pitanjima, već unaprijed znajući njegove navike, ritam i male osobitosti koje su ga činile dijelom svakodnevice.
Znalo se i da se bavi numizmatikom, što je toj već pomalo misterioznoj figuri davalo dodatnu dimenziju, kao da iza njegove tihe prisutnosti postoji još jedan svijet koji je ostajao skriven, ali dovoljno intrigantan da potakne maštu onih koji su ga promatrali.
No ono po čemu je uistinu ostao zapamćen nisu bile samo njegove navike ili riječi, nego način na koji je živio svoje večeri, osobito subote koje su, prema pričama, imale gotovo ritualni karakter, obilježene dugim večerama, raskošnim stolovima i atmosferom u kojoj se činilo da vrijeme gubi svoju važnost.
Boce šampanjca otvarale su se bez puno razmišljanja, stolovi su se punili ribom, jastozima i škampima u količinama koje danas djeluju gotovo nestvarno, dok su razgovori trajali, smijeh se širio prostorom, a večeri su se protezale duboko u noć, bez žurbe i bez potrebe da se išta prekine.
O njegovim napojnicama (trinkgeldima) pričalo se još godinama nakon toga, kao o nečemu što nije bilo samo pitanje novca, nego i gesta, način na koji je ostavljao trag i u ljudima koji su ga posluživali, i u pričama koje su se kasnije prepričavale.
U tim uspomenama često se pojavljuje i slika njegovog glisera, plavo-metalik, sjajnog i gotovo nestvarnog za to vrijeme, usidrenog u hotelskoj marini poput statusnog simbola nekog drugačijeg svijeta koji je tada bio rijedak, udaljen i pomalo nedostižan.
Ljudi su ga promatrali, komentirali, vraćali mu se u razgovorima, jer to nije bio samo brod, nego znak statusa, slobode i mogućnosti koje su se tek nazirale, u vremenu kada Biograd još nije bio preplavljen nautikom i kada su takvi prizori imali snagu da se duboko urežu u kolektivno pamćenje.
A onda, kao što to često biva u pričama koje s vremenom prerastu u legende, pojavljuje se i onaj tiši, neizgovoreni dio, onaj koji se ne prepričava glasno nego šaptom, uz kratke poglede i nedovršene rečenice.
Spominje se smrt, iznenadna i neočekivana, u apartmanu na vrhu hotela, dolazak hitne pomoći, doktora, različite verzije događaja koje se nikada nisu u potpunosti poklopile, ostavljajući iza sebe prostora za nelagodu, ali i za maštu.
Je li se sve dogodilo baš onako kako se pričalo, teško je reći, i vjerojatno nije u potpunosti, ali to nikada nije bilo ni najvažnije.
Jer Biograd tih godina nije živio samo kroz ono što se stvarno dogodilo, nego i kroz ono što se pričalo, nadograđivalo i prenosilo, kroz slojeve sjećanja koji su svaku priču činili bogatijom i dugotrajnijom.
Te su se priče prepričavale na terasama, uz kavu ili uz čašu vina, u kratkim predasima između smjena i na kraju dugih, toplih dana, svaki put malo drukčije, svaki put s nekim novim detaljem koji bi se neprimjetno uklopio u već postojeću sliku, čineći je još uvjerljivijom.
I negdje između stvarnosti i tih priča ostao je sačuvan jedan poseban osjećaj vremena, onaj osjećaj sporijeg ritma, dubljih susreta i trajnih dojmova.
Vrijeme u kojem su se gosti vraćali iz godine u godinu, u kojem su ih ljudi prepoznavali i pamtili, po imenu ili nadimku, u kojem je jedan stol mogao pripadati nekome, a jedan plavo-metalik gliser obilježiti cijelo ljeto.
Danas je sve drugačije, brže i prolaznije, neki gosti dolaze i odlaze bez zadržavanja, lica se brže izmjenjuju, a priče rijetko ostaju dovoljno dugo da bi se ukorijenile i postale dio nečega većeg.
A tada je, u toj jednostavnosti i sporosti, bilo dovoljno da netko izgovori “Može, može” i da time, gotovo neprimjetno, ostavi trag koji će nadživjeti vrijeme.
Možda su se detalji izgubili, možda su se imena pomiješala, možda su neke stvari s godinama narasle i postale veće nego što su ikada bile, ali ono što je ostalo nepromijenjeno jest osjećaj.
Osjećaj ljeta 1970-ih u kojem su jedan čovjek, jedan stol i jedan plavo-metalik gliser bili dovoljni da nastane legenda koja, unatoč svemu, traje i danas.
