📅 5. kolovoza 1995. – Dan je kada su hrvatske snage vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“ oslobodile Polaču. Već sljedećeg dana, 6. kolovoza 1995., ovdje su zabilježeni prvi trenuci povratka hrvatskih prognanika koji su 1991. godine bili prisiljeni napustiti svoje domove.
🎥 U videu koji je objavila agencija Associated Press zabilježeni su dirljivi prizori žena i obitelji na svojoj zemlji, među ruševinama svojih domova – s osmijehom, suzama i nadom da život ovdje ponovno može započeti. Četiri vesele mlade Polačanke pjevaju: „Polačo, dok ti ime traje, čuvat ćemo tvoje običaje“, dok one malo starije žene uzdignutih ruku pozdravljaju hrvatske vojnike. Na zidovima potpuno devastiranih kuća vide se ispisane poruke na ćirilici: „kraina“, „ovo je naša zemlja“, „četnici“, uz uobičajeni simbol četiri ćirilična „s“. Završetak videa donosi uznemirujući prikaz oštećenog, oskvrnjenog groblja zaraslog u travu. U Polači se napokon zavijorila hrvatska zastava.
🔗 Pogledajte originalni video ovdje:
✍️ Iz transkripta videa (prijevod):
“Selo Polača, istočno od grada Zadra i sjeverno od Šibenika, oslobođeno je od strane hrvatskih snaga u subotu, 5. kolovoza.
Odmah nakon svojih vojnika, vraćaju se Hrvati koji su 1991. godine protjerani iz Krajine od strane pobunjenih Srba, natrag prema svojim rodnim selima.
Ovo je razlog cijele ove operacije: ponovno preuzeti zemlju za koju hrvatski narod osjeća duboku povezanost.
Ove žene slave trijumfalan povratak u Polaču, mali grad koji im je bio dom sve do prije četiri godine. Sada, kada slavlje završi, potražit će svoje domove i započeti obnovu svojih života.”
📌 Ova snimka, snimljena na današnji dan, 6. kolovoza 1995., podsjeća nas da povijest nije samo niz odvojenih događaja, datuma, primjera i lekcija, već i tijek života u kojem se isprepliću sudbine stvarnih ljudi, njihovi razrušeni domovi i crkve te težnja za povratkom u zavičaj. Vojno-redarstvena operacija Oluja bila je ključni trenutak u toj priči – početak povratka prognanika u njihove zavičaje i znak nade da se zatečeni, razrušeni kraj može obnoviti. Povratak u Polaču simbolizira ne samo kraj teškog razdoblja progonstva, već i početak novog poglavlja – rođenje nade koja izrasta iz ruševina, srušene crkve, oskvrnjenih grobova i pustoši koja je ostala iza rata. Ta nova nada u kolovozu 1995. godine vodi ih prema svjetlijoj budućnosti, uz nezacijeljene rane, hrabrost i vjeru da će život ponovno procvasti. Slijede godine mukotrpne obnove i izgradnje…
Na samom kraju pridodajmo stihove pjesme „Ne ponovilo se više nikom“ koju je napisala naša Anka Maksan, rođena Polačanka.
Ne ponovilo se nikad nikom
Ne pitajte me ništa,
Ne pitajte me..
Danas u meni odgovora nema
U Polači je fešta
Moja duša danas ide na zgarišta
A nitko stol ne sprema
Po spaljenoj gredi uspomena viče
– Mog naroda danas ovdje nema!
Moje oči vide ruže na oltaru
Miris tamjana lagano opija.
Jedan dio mene žestoko se bori
Dok drugi u vapajima moli
-Bože, ne daj đavlu da nas slomi.
U Polači je fešta
I zato, ljudi, ne pitajte me ništa
Ničeg nema, ni ptica nema…
Samo moja duša ide na zgarišta.
