„Gledaju filmove samo ljeti“ naslov je novinskog članka objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji 5. listopada 1965. godine, gdje potpisnik J. Jelić vrlo kritično govori o prijekoj potrebi da se u Biogradu na Moru sagradi kino-dvorana. Pomoću starih zapisa vidimo i koliko smo daleko odmakli u budućnosti.
Članak koji smo za vas pronašli nastao je u vrijeme kada je završena izgradnja Jadranske magistrale, prometnice koja je u ovim krajevima označavala procvat turizma, masovni pokret vikendaša, betoniranje obale, industrijalizaciju u litoralnom području, naglo doseljavanje primorja iz brdskih područja u zaleđu…Ukratko, početak kraja povišću pritrujene Dalmacije i njenog endemskog siromaštva. U kontekstu društvenog i kulturno-zabavnog života najzad se moglo razgovarati i o počecima razvoja kulturnih djelatnosti našega maloga mista.
Mnogi mještani Biograda , te njihovi gosti, u prošlom stoljeću svoje slobodno vrijeme provodili su u kinima. Početkom ’60-ih godina Biograd je bio jedino općinsko središte u Dalmaciji gdje završetkom turističke sezone završava i sezona filmova, navodi se u prethodno spomenutom članku Slobodne Dalmacije. Razlog tome je bio jednostavan: nije bilo kino-dvorane. U ljetnim mjesecima filmovi su se prikazivali u dvorištu kraj hotela „Ilirija“, tako je uz pisani tekst objavljena fotografija starog hotela „Ilirija“ koji je, uzgred rečeno, nekoliko godina poslije srušen. Međutim lokalno stanovništvo na takvim projekcijama u staroj „Iliriji“ uskoro je postalo nepoželjno iz razloga da svojom nazočnošću ne bi ometali mir hotelskim gostima.
Kako bi se takav problem riješio, odmaralište beogradske općine Stari grad svake je večeri prilagođavalo vlastiti restoran u kino. Ipak, takvo improvizirano kino bilo je suviše malo da primi sve koji su željeli pogledati film. Gužva je bila svakodnevna pojava jer i oni koji su imali ulaznicu nisu bili sigurni da će dobiti mjesto – „sjedišta nisu bila numerirana, a besplatnih gledalaca se svugdje nađe“. To je ukratko sadržaj članka koji ćemo u nastavku prenijetu u cijelosti u njegovom izvornom obliku:
„Biograd je valjda jedino općinsko središte u Dalmaciji gdje završetkom turističke sezone završava i sezona filmskih predstava. Razlog je jednostavan: nema kino-dvorane. U Općinskoj skupštini su nam rekli da u zadružnom domu postoji prostrana sala, koja je prilikom gradnje doma i predviđena za prikazivanje filmova i održavanje drugih priredaba. Međutim, ubrzo se na njenu namjenu zaboravilo, i danas su tamo uskladišteni krumpir, umjetno gnojivo, građevinski materijal… Ni s domom DTO „Partizan“ Biograđani nisu imali sreće: tamošnja dvorana koristi se trenutno kao učionica osnovne škole.
U ljetnim mjesecima situacija je nešto povoljnija. Do ovogodišnje sezone predstave na otvorenom su održavane u bašći kraj hotela „Ilirija“. Minulog ljeta posjetioci su ovdje postali nepoželjni da ne bi ometali mir hotelskim gostima. U pomoć je priskočilo odmaralište beogradske općine Stari grad, koje je svake večeri „adaptiralo“ vlastiti restoran u kino. Na žalost, tako improvizirano kino bilo je suviše malo da primi sve koji su se željeli ovdje razonoditi. Gužva je bila svakodnevna pojava, jer i oni koji su imali ulaznice nisu bili sigurni da će dobiti mjesto: sjedišta nisu bila numerirana, a „besplatnih“ gledalaca se svugdje nađe.
Ipak, problem ljetnog kina bit će vjerovjatno riješen do početka iduće sezone. Još ranijih godina planirana je izgradnja ljetne pozornice, ali nikad nije ostvarena, jer se radi o zemljištu, s čijom eksproprijacijom se bivši vlasnik ne miri. Proces na sudu će skoro biti okončan, pa zapreka više neće biti.
Ali kad prođe sezona, Biograđanima će opet biti uskraćena najomiljenija razonoda. I sve dotle, dok se netko u zadružnom domu ne sjeti da i filmovi mogu donositi dobit. J. Jelić“
Bilo je to doba kada su neki od nas, mi ili naši roditelji, bake i djedovi, živjeli u – danas podosta omraženom – socijalizmu. Film i kinematografija bili su u ono vrijeme izravni pokazatelji modernizacije i napretka. Štoviše, u samim početcima socijalizma razvoj filma zakonskim dekretom uključen je u prvi petogodišnji plan, kojim je trebalo industrijalizirati i modernizirati tadašnju državu Jugoslaviju, u sklopu koje je bila i Hrvatska. Kao dio programa industrijskog razvoja, zemlju je trebalo „kinoficirati“ odnosno izgraditi tehnički opremljenu kinomrežu, utemeljiti proizvodne studije, te nadzirano specijalizirati proizvodnju. Prosvjetiteljski postulati nove socijalističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata su uz krilaticu „Tehnika narodu!“ navodile na to da filmsku tehniku učine dostupnom svima tj. i amaterima, pa da se filmski amaterizam (podjednako kao i onaj dječji) uklopi u razgranat sustav Narodne tehnike, zajedno s npr. radioamaterizmom.
Ideja je bila očita: glazbena, radijska i filmska djelatnost, kao i amaterizam u tim područjima, imale su svrhu organiziranog provođenja slobodnog vremena mladih i ostalih mještana kako Biograda, tako i ostalih mjesta bivše države. Tako je to onda bilo, a danas opet gledamo filmove samo ljeti.