Panel predavanje „Mons. Ivan Zorica, svećenik, pastir, svjedok“ u župnoj crkvi Sv. Stošije u Biogradu na Moru organizirano je u sklopu Krševanovih dana kršćanske kulture i povodom blagdana sv. Stošije, nebeske zaštitnice Zadarske nadbiskupije i Biograda na Moru, 12. siječnja 2025. godine. Događaj su organizirali Zadarska nadbiskupija i Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru. Život biogradskog svećenika don Ivana Zorice (1919.-2001.) predstavili su izlagači: mr. don Dario Tičić, biogradski župnik, izv. prof. dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru i doc. dr. sc. Damir Šehić, predavač na tom Odjelu i na splitskom KBF-u.
Župnik Tičić prisjetio se kako je sliku mladog svećenika don Ivana vidio prvi put na stubištu paškog župnog dvora, jer je Zorica bio župnik u Pagu od 1961. do 1963. godine.
„Don Ivan je poslao u sjemenište don Srećka Frku Petešića, koji je mene doveo do Mlade mise. Kao župnik, bio sam mu nasljednik i u Salima. Kad je don Ive preminuo, tada sam mu kao mladi župnik Bukovice cjelovom počastio ruku, dok je mrtav ležao pod svodovima Stošijine crkve u Biogradu, s posebnim osjećajem jer je bio moj župnik u Pagu“, rekao je don Dario.
Tičić je podsjetio da se 2025. g. navršava 900 godina kako su Mlečani razorili Biograd u kojem je bio okrunjen i kralj Koloman. U vrijeme Petra Krešimira IV. Biograd je bio i biskupsko sjedište, što govori o značaju Biograda kao nekadašnjem središtu u doba hrvatskih narodnih vladara; naslovnik nekadašnje Biogradske biskupije je mons. Giovanni Gaspari, apostolski nuncij u Litvi. Podsjetio je don Dario da su u tlu pod pločama biogradske župne crkve sv. Stošije pokopani neki biogradski svećenici, među kojima i don Toma Tolić te su uočeni i svećenički prstenovi na kostima njihovih ruku, za vrijeme arheoloških istraživanja.
U prvom dijelu priloga o temi posvetili smo se više predavanju izv. prof. dr. sc. Zdenka Dundovića, što možete pronaći i pročitati u označenoj poveznici OVDJE. U drugom dijelu više ćemo reći o čemu nam je govorio doc. dr. sc. Damir Šehić, prvi svećenik iz Biograda na Moru nakon 70 godina. Naime, posljednji biogradski svećenik prije njega bio je upravo prepozit Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru mons. Ivan Zorica.
„Hvala don Zdenku na svemu rečenom. Ja ne znam u biti što bih ja trebao iza njega ovdje osobito reći. Drago mi je da smo večeras ovdje svi zajedno. Naime, večerašnji događaj u sklopu Dana kršćanske kulture, to je jedna manifestacija koja se održava u Zadru, ona je uvijek jedan sukus događaja u kulturi koji se događaju između Sv. Krševana i Sv. Stošije, i upravo ovo je posljednji kulturni događaj kojim se na neki način zaključuje ovu godinu s ovom temom o jednom svećeniku mons. Ivanu Zorici koji je rodom iz Biograda na Moru.“, započeo je don Šehić i nastavio:
„Osobito mi je čast što mogu ovdje progovoriti, jer i sam se nekako osjećam osobno ovdje, jer između njegove mlade mise i moje bilo je 70 godina, što u povijesti ne znači puno, osobito za ove koji se bave srednjim vijekom, danima i godinama, ali svakako ovo razdoblje Biograda je vrlo interesantno. Ja odmah na početku se tu nekako distanciram, ne bavim se poviješću, povjesničar je don Zdenko, ja se bavim nečim drugim u teologiji, o tome neću puno, jer nema toliko mjesta. Iako prva knjiga o moralnoj teologiji koju sam vidio, a poslije sam specijalizirao, bila je „Teologija morales br. 2“ iz biblioteke don Ivana Zorice koju je don Tomislav nakon njegove smrti donio u župni ured.“
Još jednom zahvalio je don Damir kolegi don Dariju, župniku koji nas je uveo u večerašnji događaj, i na neki način osobno govoreći u svojoj perspektivi prema mons. Zorici, također i kolegi don Zdenku, koji je „sjajno napravio jedan ambijentalni uvod i na neki način opisao sve ono što se događalo u toj bremenitoj povijesti zadarske nadbiskupije, nekako dajući one glavne konture u smislu promatranja toga napetoga stanja, kako Italije, tako i kasnije komunističkog vremena u kojem je i sam svećenik o kojem večeras govorimo živio.“
U nastavku je opisivao teške dane Zadarske nadbiskupije nakon Drugog svjetskog rata ističući dva bitna trenutka u vremenu koje je uslijedilo.
„Naime, ono što je nekako važno dodati u tom kontekstu, a već je spomenuto, da Zadarska nadbiskupija je prošla kroz 2 momenta koja su jako bitna a to je upravo moment koji nam donosi don Zdenko i koji je već spomenuo, to je upravo odlazak talijanske uprave za Italiju i oslobađanje Zadra kad je jedan dobar dio klera odlazi u Italiju i tamo je jako dobro primljen, npr. don Giovanni Lovrovich, jako brzo su napredovali u Italiji, to je bio kler talijanski iako su porijeklom bili Hrvati. Drugi moment koji se također tiče vremena u kojem je živio mons. Zorica je moment postkoncilskoga, drame koja se događala u Zadarskoj nadbiskupiji kada je jedan velik broj svećenika napustio svećeničku službu i kada je ugašena zadarska bogoslovija. Zadarska crkva je kroz tih 40 godina doživjela 2 velika udara kada iz jedne biskupije gotovo 50 svećenika otišlo, što za Italiju, 20 svećenika koji su napustili službu i cijeli pomladak koji je otišao. Za bilo koju drugu biskupiju, ma koliko svećenika imala, to bi bio veliki udar, a za Zadarsku također.“, istaknuo je don Damir i donoseći sliku feniksa povukao sljedeću paralelu:
„Mi znamo da feniks je paradigma još iz grčke mitologije, a kršćani su je preuzeli, iako je kasnije u novijoj povijesti sve manje su je nekako koristili, ona je bila upravo slika onoga što se uzdiže iz pepela. Na koncu su je koristili i kao paradigmatski prikaz uskrsnuća Krista koji je umro i koji je uskrsnuo i zato možemo upravo povući paralelu i sa slikom prema Zadarskoj nadbiskupiji koja se nekako upravo kao feniks nakon ta 2 događaja podizala iz pepela. A ako promatramo iz perspektive, iz života svih onih svećenika koji su poživjeli nekakvu žrtvu, vidimo upravo da je u njihovim životima nitko od nas koji ih je poznavao bar donekle nisu mogli osjetiti onu duboku gorčinu i razočaranost, a bili su dionici i sudionici i nekako su preživjeli sve te trenutke i imali su uistinu opravdan razlog za biti i ljuti i razočarani i smrknuti i ne znam što god već, a upravo nisu bili takvi, baš su bili suprotno od toga. Naime, neki povjesničari kažu da se Zadar nikada nije institucionalno hijerarhijski oporavio od te krize koja mu se dogodila. Ta kriza je uistinu bila potresna, kako za talijansko, tako i ono nakon koncila ’70-ih godina, gdje je jednostavno pitanje metropolije u prvom slučaju, a poslije pitanje samih institucija kao što su bogoslovno sjemenište, ali također i sudovi koji su djelovali u Zadru osobito crkveni, profunkcionirali su na osobit način tek možda prije 10-ak godina na pravi način, gdje uspostavilo se sudište koje je djelatno. Naravno, sudište je funkcioniralo i prije, ali možda više na nominalnoj razini.“
Ovaj kratak uvod don Damira, kako je istaknuo, tek pokazuje i panoramski opisuje vrijeme crkvenih prilika u kojima je djelovao mons. Zorica, o kojem započinje:
„Da ponovimo, prepozit stolnog kaptola i don Zdenko je također u Kaptolu, o Kaptolu bi se isto moglo govoriti i o njegovoj ulozi kroz cijelo to vrijeme, ali također možemo ga više ocrtati kao jedan prokušani pastoralni lik, djelatnik s dugogodišnjim 49-godišnjim iskustvom koji je djelovao širom naše nadbiskupije. Slobodno se večeras ovdje može reći da je on prošao cijelu nadbiskupiju Zadarsku i da je vršio sve službe u svim strukturama uprave, na otocima, u priobalju, vršio je rektorsku službu oba sjemeništa, također na crkvenom sudu kao branitelj ženidbenog veza, bio dugogodišnji dekan, ali i savjetnik konzulta nadbiskupa. Promatrajući iz povijesne udaljenosti bio je čovjek od povjerenja Zadarske nadbiskupije, što mu se sigurno može pridodati kao jedan epitet, kao i prokušani pastoralni djelatnik iza kojega ostaje trag truda i zalaganja za običnog čovjeka. Ako promatramo njegov život, vidjet ćemo kako je najveći dio života posvetio svom pastoralnom djelovanju na području Sukošana i Debeljaka, gdje ljudi i danas uz njega povezuju identitet svećenika. Zalaganje, gradnja, pastirska služba obilježavaju život i djelovanje mons. Zorice, kojeg ćemo oslovljavati s don Ive, jer ga takvoga svi mi ovdje pamtimo. Siguran sam da možda među vama ovdje večeras postoje bolji poznavatelji iz rodbine don Ive, vi biste sigurno mogli reći preciznije detalje o njegovom životu, ali također ovdje mi je osobito čast da mogu kao svećenik govoriti o njemu upravo iz razloga što postoji tamo u Svetom pismu jedna tugaljiva rečenica da se mjesto iz kojeg smo ponikli da ga zaboravlja, u tim lamentacijama zna se uistinu dogoditi da ljudski život, ma koliko dugo trajao, da on postane neka izbrisana točka vremena i da ga se nitko ne sjeća. A mislim da je važno prisjetiti se onih koji su nam propovijedali i naviještali Evanđelja, osobito ako smo povezani po mjestu, gradu, rodbini ili već iz druge prigode ili perspektive.“
„Kakav je bio profil svećenika u vremenu don Ive Zorice?“, zapitao se don Šehić i odmah na to dao odgovor: „Svećenik u tom trenutku je onaj koji je osjećao zanos drugog vatikanskog koncila i želju za promjenom. Ta promjena je išla i ona je bila višesmjerna i sigurno je tražila nekakvo uzdignuće iz onih ustaljenih struktura koje su već nekako dugo, osobito od Tridentskog koncila bile ustaljene. Naime Tridentski koncil XVI. stoljeća bio je onaj koji je strukturirao lik i djelo samog svećenika. Don Ive, možemo reći da je bio jedan od posljednjih kao cijele te generacije relikata toga Tridentskog, koji je na neki način živio svoju svećeničku službu i svoje uvjerenje upravo po onom kontekstu kojemu ga je stekao i naučio. Nije on osjećao toliku, možemo reći, promjenjivost crkve, nego je crkvu uvijek promatrao kao monolitno djelo Kristovo i kao svećenik je bio dužan svjedočiti upravo to i svojom vjerom i svojim nastupom i na koncu i svojim odijelom kojeg je uvijek, bar se ja sjećam kao dijete, uvijek kad bi dolazio na službe odlazio bi uvijek u svećeničkom odijelu. Kardinal Stepinac nadbiskup zagrebački u jednom momentu piše okružnicu za zagrebačke svećenike da ukoliko bi netko vidio svećenika bez kolara, da ga prijavi i da će ga on kazniti pravednom kaznom. Dakle, to je bilo kažnjivo u ono vrijeme da netko ide bez svećeničkog znaka. Dakle svećenik je morao biti u tom vremenu koje nije bilo baš pripitomljeno za crkvu, svećenik je morao biti znak. To je bila obligacija, zapovijed onih koji su nekako u crkvi gledali mistični znak tijela Kristova, osobito u doba komunističkog vremena. Svećenici su bili duboko svjesni kako se u društvu oko čovjeka sve se nekako okreće i želi se na neki način uništiti ono bitno počelo, a to je ono jedinstvo i samo obitelj. Iako su bili izvrgnuti progonima, stoga je svijest o stalnoj potrebi briga za duhovnu skrb ljudi s kojima su živjeli bila ona koja je vodila sav svećenički dnevni ritam i njegov angažman. Život i djelovanje bi se mogli podijeliti na razne načine, osobito iz jednog bogatog svećeničkog života, a ja ću se ovdje odlučiti za jednu klasičnu podjelu koja se odnosi na rođenje i školovanje, pastoralnu službu do zatvora, jer kao što smo čuli je bio uhapšen zbog „protunarodne djelatnosti“ zatvoren, a kaznu je izvršavao u Staroj Gradiški od lipnja 1945. do lipnja 1946. Ja ću se zaustaviti u toj jednoj godini provedenoj u zatvoru, jer smatram da iako je gledano na cijeli njegov život mislim da je ta 1 godina u bitnome njegov život orijentirala i učinila ga onakvom osobom kakav bi on na koncu i bio, a možemo ga promatrati kao jednog dubokog pacifista i osobu koja nije bila sklona konfliktima. Je li to plod njegove naravi ili je to jedna posljedica dubokog straha kojega je on proživio, jer znamo da nitko nije išao pjevajući u Staru Gradišku, niti je tamo boravio znajući da će tamo biti samo godinu dana. I godina dana pretvorila se na vječnost. Naime u vrijeme nakon zatvora i to je upravo onaj moment kada kao mladi svećenik koji ima svega 3 godine svećeničke službe i 26 godina, tada biva uhapšen i osuđen, sproveden na odsluženje jednogodišnje kazne u Staru Gradišku. Ovaj element, usudit ću se reći, u bitnome oblikuje njegov život, ali također i narav mladog svećenika imajući upravo u svijesti da je Stara Gradiška bila također i mjesto susreta, jer on u Staroj Gradiški nije bio sam kao svećenik, tamo je bilo i drugih svećenika koji su dolazili i koji su boravili tamo i prije njega i poslije njega. To je mjesto susreta mnogih svećenika koji su bili optuženi, također i mučeni. Važno je napomenuti da mladi don Ive boravi u zatvoru imajući u svijesti da je do toga trenutka ubijeno njegovih 12 kolega svećenika u razdoblju od svega nekoliko godina, de facto 4 godine prije njegovog dolaska u zatvor. U te zadnje 4 godine ubijeno je 12 svećenika, te da će za njegovog boravka u zatvoru na najgori mogući način ubiti se još dvojica njegovih kolega iz nadbiskupije. To su bili ljudi, kolege, svećenici koje je on poznavao i s kojima se družio, zajedno su se susretali na župnim slavljima u katedrali, u koncelebraciji, i zajedno su objedovali, zajedno su dijelili svakodnevicu.. Mi kada navodimo po nekakvoj biografiji pojedinca, onda spomenemo samo element da je boravio u zatvoru. Međutim, taj njegov odlazak u zatvor je pod jednim osobitim pritiskom, jer on dijeli iskustvo onih koji su bili prije njega ubijeni i on ničim ne zna da možda i on sam neće tako završiti. Iako često puta su te optužnice prikazivane na jedan dosta površan i paušalan način, ono što se nalazilo u pozadini torture je često puta obilježilo cijeli život svećenika i on je nastavio djelovati pod jednim dubokim strahom. Ja mislim da bi sa strane psihologije bilo isto vrijedno vidjeti kakav je to strah koji kulminira u čovjeku kojega prati u njegovom daljnjem životu, jer sigurno iz Stare Gradiške nitko nije išao pjevajući, niti se vraćao opušten i odmoren, nego je bio duboko obilježen tim trenutkom.”
Spomenuo je don Damir imena onih svećenika koji su ubijeni u bliskoj prošlosti, koje je don Ive poznavao i koje je on na neki način nosio u svojoj svijesti kada je išao u zatvor, a to su: don Ante Adžija sa 64 godine ubijen 1944. kod Obrovca, don Šime Batković, 31, godina, poginuo u bombardiranju u Zadru, don Nikola Kuvač također, don Ante Čotić, 50 godina, 1943. ubijen, don Mirko Didović, 59, godina strijeljan u Zagrebu 1945. godine, don Ivan Kranja, 26, godina 1944. godine svećenika su u Nuniću ispekli na ražnju i donijeli ga kao božićnu čestitku njegovim župljanima, naslonili na crkvu, don Srećko Lovretić, 31, godina iz Luke na Dugom otoku, partizani su ga objesili na jarbol, mučili i bacili u more 1942. godine, don Ljubomir Magaš, 28, godina strijeljan u Otočcu 1943. godine, don Ivan Manzoni 1943. godine bačen s kamenom oko vrata između Rave i Dugog otoka, don Filip Mimica, 33, godine 1945. godine strijeljan, don Ivan Tičić, 35, godina strijeljan zajedno s 25 vjernika na Pagu 1943. godine, Munić Miljenko sjemeništarac strijeljan 1945. godine oko Trsta. Za vrijeme don Ivinog boravka u Privlaci pokraj Zadra komunisti su za vrijeme proslave Ive Lole Ribara 26. studenog 1945. ubili s kamenjem u džepovima bacili ga u more mladog kolegu Eugena Šutrina.
“To je bila nadbiskupija i pastoralna njiva don Ivana Zorice. Nimalo romantična, nimalo idilična, on u zatvoru boravi duboko pritisnut strahom, duboko pritisnut sviješću da njegov život upravo završava u Staroj Gradišci. Imajmo u vidu da je u vrijeme rata i poraća stradalo ukupno 664 žrtve, od toga 4 biskupa, 506 svećenika, 50 bogoslova, 36 sjemeništaraca, 17 laika, 31 časna sestra.“, naglasio je don Damir.
„Iz Biograda je radila pošta prema UDBI i KOSU“
„Možda kurioziteta radi ovdje ću po prvi put spomenuti dokumente koji su nastajali u ovoj župnoj crkvi nažalost, a koji su još uvijek strogo povjerljivi dokumenti dostavljeni KOSU i UDBI i odnosili su se na svećenike koji su ovdje djelovali.“, a zašto nisu dostupni ti dokumenti don Damir je odmah objasnio da se odnose na 1986. i 1987. godinu i da zato nisu dostupni, ali da se kaže „zaklela se zemlja raju da se sve tajne znaju“, pa se tako i te tajne znaju. Ti dokumenti su se slali do 1988. godine, a možda i dalje, otkrio je don Damir i naveo da se 1986. šalje jedan snop dokumenata a šalje ih jedna operativna veza kodnog imena pod šifrom „Stefanija“, ali da je bilo i drugih kodnih imena kao što su npr. „Građani“, „Katolik“, „Dizdar“ i da je pošta iz Biograda po tom pitanju radila jako dobro. U nastavku je otkrio i konkretnije o prijavama, tko su prijavljeni, upozorio je i na posljedice tih prijava::
„Prijavljuje se Milivoj Bolobanić kako je jako perfidan i opasan, jer nastoji, citiram, uvoditi kvalitetnije predavače kako bi okupio što više mladih. Upravo se to u optužnici stavljalo i don Ivi – možeš raditi što želiš, ali mlade ne okupljaj. I to je upravo bila jedna poruka koja je jednostavno sve svećenike koji su radili s omladinom, studentima, mladima, odmah ih je automatski inkriminiralo i dovodilo ih je u opasnost da budu na neki način oklevetani ili da ih se na neki način procesuira. Također su se pratili fra Andrija Bilokapić, o. Jozo Milanović, don Čedo Šupraha, fra Frano Šešelja itd. a da ne govorim o zadarskim nadbiskupima također i suradnicima nadbiskupa. Ono što je meni fascinantno, koji sudjelujem na prezbiteriju i slušam propovijedi nadbiskupa, s kojom su točnošću bez diktafona u ono vrijeme mogli saslušati i interpretirati propovijedi i točno ih prenijeti oni koji su sjedili u prvim klupama i slušali, pa se ja pitam je li to oni koji nas najpažljivije slušaju i danas pamte te propovijedi, nadam se da ne, ali vrlo interesantno kako su uistinu te propovijedi bile strukturirane jasno, od riječi do riječi donesene i ostale na prosudbu onima koji su zadužili te doušnike da oni te propovijedi slušaju. Zanimljivo u iščitavanju takvih prijava jest da osobe koje su bile bliske tim svećenicima, koje su sjedile u prvim redovima crkve i koje su vršile tu službu. Nažalost plod njihovog djelovanja kada promatramo u konačnici, nerijetko su bile koji put često okrvavljene ruke nedužnim ljudima. Naime kad si nekoga procesuirao, kad si nekoga oklevetao, kad si nekoga stavio u taj kontekst, i taj je mogao završiti loše upravo radi tvojih informacija.“
Bista svećenika don Ivana Zorice postavit će se uskoro u dvorištu župne crkve Sv. Stošije
„Don Ivin povratak u nadbiskupiju obilježen je velikim strahom i sve ono što je proživio i vidio u Staroj Gradišci sigurno je oblikovalo njegov osobni identitet. Početak pastoralnog djelovanja nastavlja u župi Lukoran, te nastavlja preko Gorice i Raštana, preko Brbinja i Sali, Paga, sjemeništa „Zmajević“ i konačno Sukošana i Debeljaka, gdje je ostao do 1993. godine kada je razriješen svoje službe i umirovljen. U Sukošanu je ostavio uistinu duboki trag, Sukošanci ga se i dan danas rado sjećaju.“, nastavio je don Damir i napomenuo da i ovdje vidi neke Iz Sukošana, pa su čak i sukošanske nevjeste čule koliko je don Ive bio dobar, obnovio je crkvu, napravio zvonik, u Debeljaku crkvu, u Sukošanu crkvu na groblju i uistinu je bio blizak narodu. Volio bi don Damir čuti i je li se don Ive s ikim ondje posvađao, ali misli da nije, što je velika stvar za svećenika, zaključuje i nastavlja o don Ivi:
„Kao umirovljenik provodi svoje dane ovdje u Biogradu zajedno sa svojom sestrom redovnicom, gdje živi i moli za svoj narod, znamo da je to bilo u jeku rata, i također moli za svoj rodni grad gdje je bio rado viđen. Za mons. Zoricu možemo slobodno reći da stasava u čovjeka prepunog iskustva, blage naravi, postaje čovjek s kojim se lako susresti. Jednako pristupa i mladom i starom, djetetu i bolesniku.“
Ovdje je završio jednom slikom iz svog osobnog iskustva kada ga se u 3. razredu osnovne škole naročito dojmio lik starog svećenika kada bi dolazio u crkvu:
„Izgledao je kao div, bio je veliki, bio je sijed, nosio je kaput, ali njegova ljupkost, jednostavnost i želja da razgovara s nama, da se spusti na našu dječju razinu, gdje smo se mi osjećali da smo na neki način al pari u razgovoru je bilo silno. Nije puno zapitkivao, ali je u onom trenutku posvetio određenu pažnju koja je nama djelovala i imponirala kao djeci da smo mogli pričati s tim velikim, starim čovjekom koji je bio ovdje. Tad su bili župnici don Igor, poslije don Tomislav Sikirić. Mi kao djeca smo znali kad smo se spuštali odozgo, dakle sada od „Bure centra“, kraj bivšeg „Maglaja“ sada „Bolera“, znali smo čekati iza onog kuta kada će on izići iz svog dvorišta kako bismo ga dopratili do crkve, jer to je bila naša prilika za razgovor. O onda, budući da je već bio star, nije dobro vidio, onda, sjećate se starog parka kako je izgledao, pa imao je onu skalu da se spustiš dolje, pa ideš po šljunku, pa se uspenješ gore, on pošto nije vidio tu mu je trebalo reći da je skala, da može podignuti nogu da ne zapne. To su neke uspomene koje nas vežu uz njega, a bio je uvijek i u svojoj poznoj dobi vrlo revan i dolazio je rado ovdje u crkvu i mijenjao župnike.“
Nakon toga don Damir istaknuo je i ono najbitnije, a to je da će se mons. Ivanu Zorici koji je ponikao u Biogradu na Moru iskazati zaslužena počast.
„Raduje me što na ovom obnovljenom trgu koji se nalazi oko naše crkve, koja je sada na neki način zablistala na jedan osobit način, će upravo biti i njegova bista. Mislim da je to jako važno. Osim svetaca koje imamo po gradu i koji nam govore o svetosti na univerzalnoj razini crkve, bitno je imati ove naše suvremenike koji su prokoračali ovom dolinom suza i koji su uistinu bili od ljudi i za ljude, koji su bili obični, a koji su bili posebni. Mogu na koncu zaključiti jedno promišljanje koje je blisko svakome od nas, naime život i njegova jednostavnost odlika su velikih ljudi. Za njega ne možemo reći da je napravio nešto specijalno. Gradio je i drugi su gradili, ali strah i žrtva koju je on proživio i progon koji je doživio u jednom trenutku nisu također specijalni. To je dio života i mi također moramo to proživjeti. Ali ono što je bitno i što nam ostaje kroz ovaj memento i uspomenu na takve ljude je upravo to da u njima ne gledamo veličinu, nego gledamo običnost, a običnost je ona koja je najvrjednija, pa evo mislim da večeras ovo osvjetljavanje njegovog lika je samo nekakav refleks na ono što je on živio, ali svakako u ovom iščekivanju sv. Stošije, koju ćemo proslaviti za koji dan, je digmun et justum, dostojna i pravedna uspomena na onoga koji je ovoj crkvi također rekao svoju mladu misu i bio zaređen za svećenika u ovoj crkvi i na neki način ostavio traga i nama može biti svjedokom ovoga vremena.“
Don Dario je zahvalio predavačima i samo se s nekoliko rečenica nadovezao na ono o čemu su don Zdenko i don Damir govorili vezano za podjele u našemu društvu i za don Ivana Tičića za kojega je rekao da ga je partizanski sud u Pagu oslobodio svake krivnje i pritom otkrio šokantnu činjenicu – presudio mu je kolega iz sjemeništa, hrvatski književnik kojemu su podigli spomenik. – Ante Zemljar, koji je bio isto tako bogoslov s nadbiskupom Oblakom u Šibeniku
„Stare naše paške žene su govorile „mi se njega sjećamo, svi smo mislili bit’ će pop, a prometnu se u vraga paklenoga.“, rekao je don Dario.
