Knjiga talijanskog prirodoznanca i putopisca Alberta Fortisa „Viaggio in Dalmazia“ („Put po Dalmaciji“), objavljena u Veneciji 1774. godine, važan je znameniti i literarni dokument o Dalmaciji u XVIII. stoljeću te prvi sačuvani opis Dalmacije ovog obima. Znamenita je i time što je u njoj zabilježena pjesma „Hasanaginica“, koju je europski predromantičarski senzibilitet prihvatio kao antologijsku pučku tvorevinu, paradigmatičnu baladu. Nezaobilazno je ovo djelo u kulturnoj, osobito književnoj, povijesti jadranskog dijela Hrvatske. Donosi mnogobrojne podatke o povijesti, etnografiji i folkloru, zemljopisu, klimatologiji, geologiji, botanici i dr. kvarnerskih otoka i Dalmacije pod mletačkom vlašću.
Autor knjige jedan je od rijetkih stranaca koji je svoje ponajbolje djelo, svoje najljepše stranice, posvetio našem narodu. Negdje dobro, negdje manje dobro ili loše, on svjedoči o ovom prostoru i ljudima prije više od 240 godina. Čitajući je s razumijevanjem i kritički, prepoznajemo pejzaže na kojima danas lovimo ribu, gradelavamo ili na kojima se igraju naša djeca i unuci, što u konačnici može biti jako zanimljivo.
Iako je od prvog objavljivanja prošlo više od 240 godina, Fortisovo djelo i danas zadivljuje reportažnom širinom interesa, jer obuhvaća sve što je pisac vidio i čuo na svojim putovanjima po Dalmaciji. Fortis je vodio sa sobom crtača koji mu je ilustrirao paleontološke, arheološke i etnografske spise objavljene u knjizi. Jezik mu je slikovit i tečan, bilo da egzaktno govori o građi bračkog mramora, bilo da ironično pripovijeda o praznovjerju paških popova, bilo pak da se pjesnički zanosi homerskom jednostavnovnošću morlačkih običaja. Djelo je doživjelo veliki europski uspjeh, izazvala brojne polemike i dugo služila zapadnoeuropskim piscima kao vrelo za upoznavanje morlačke egzotike.
Premda je knjiga imala veliki odjek, na hrvatski je prevedena tek 1984. godine. Integralni prijevod knjige prvi put je u Hrvatskoj objavio ČGP Delo, OOUR Globus Zagreb, a kasnije je Marjan knjiga objavila pretisak. U svoje vrijeme djelo je izazvalo velike rasprave, o čemu piše recenzent i urednik J. Bratulić, čije su fusnote uz tekst.
Fortisova knjiga „Put po Dalmaciji“ sastoji se od dva dijela: U prvom je opisano zadarsko područje, slijedi najslavnije poglavlje „O običajima Morlaka“, te poglavlja o otoku Krke i okolici Šibenika; u drugom dijelu opisani su trogirska i spliska okolica, tok Cetine, Primorje (tj. Makarska, Neretva, Metković), te otoci Vis, Hvar, Brač i Rab.
U prvom dijelu knjige, opisujući zadarsko područje, Fortis spominje otoke Olib, Silbu i Ugljan, grad Zadar, Sveti Filip i Jakov, Turanj, Biograd, Pakoštane, Vranu, Vransko jezero, Ceranje, Pristeg, Benkovac, Podlug, Perušić, Podgrađe, Kožlovac, Stankovce, Ostrovicu, Bribir, Morpolaču, Banjevac, Radašinovce. Između ostalog uz opće dojmove, donosi prilike i život u tim mjestima. O Biogradu je zapisao ovo:
„Biograd, sada ubogo selo na moru, znano nam i obilježeno na kartama imenom Zaravecchia što mu je dato u doba neznanja, nekoć je bio znatan grad. Udaljenosti, položaj i poneka ploča nađena ondje čini se da pokazuju kako je na tom mjestu bila Blandona, a ne drevna Jadera, kako je vjerovao Cellario. Pouzdano je zatim da je u prijelaznim vremenima to mjesto cvalo zbog česta boravka i krunidbe nekih hrvatskih kraljeva, a posebno Krešimira koji je tu osnovao samostan 1059. U dokumentima onoga vremena grad se naziva Alba Maritima, a od Porfirogeneta Belgrado, prema običaju slavenskih naroda koji su prijestolnicu svojih knezova često nazivali tim imenom. Imao je i naslov biskupije koja je preseljena u Skradin kada ga je dužd Ordelafo Faliero u bjesnilu ratova s Ugrima dao razoriti. Iz tih je ruševina, kako su godine protjecale, niklo selo koje, napučivši se grabežljivim i nasilnim narodom, zasluži srdžbu Prejasne Vlade, te u prošlom stoljeću bješe do temelja sravnjeno sa zemljom. Sada tu stanuje malo siromašne čeljadi. Luka tog sela prostrana je i zaštićena; na njezinim sam obalama skupio pijeska puna mikroskopskih školjčica. Zemljište u okolici duž mora kamenito je, ali nije škrto; kamenje je ipak od mramorne smjese. Izvan biogradske luke postoji skupina otočića koji su često poslužili kao utočište stanovništvu susjedne obale u doba turskih provala.“
Djelo Alberta Fortisa iz 1774. godine, na tlu Hrvatske zapravo živi i danas. Osobito tome u prilog govori postojanje mladih „fortisologa“ u Zadru. „Slobodna Dalmacija“ u članku objavljenom 11. lipnja 2015. godine pod naslovom „Izletnički turizam: Putevima Alberta Fortisa“ npr. navodi neke mogućnosti i razloge oživljavanja i valorizacije turističke staze Alberta Fortisa, povijesne staze koja je stoljećima bila žila kucavica i jedna od vitalnih poveznica primorja i Zagore.
Knjiga „Put po Dalmaciji“ Alberta Fortisa može se posuditi u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru, a dostupna je i na internetu u dijelovima: npr. OVDJE.
