Povodom svetog Josipa, 19. ožujka, u Biogradu misa i procesija

U drugoj polovici mjeseca ožujka dvojica poznatih svetaca imaju svoje blagdane: 17. ožujka slavi se sveti Patrik, a 19. ožujka sveti Josip. Nedvojbeno se u Hrvatskoj veselije i bučnije redovito proslavi irski Blagdan svetog Patrika, dok će Josipovo proslaviti tek poneka župa.

O svetom Josipu kao zaštitniku hrvatskog naroda i hrvatske domovine, općenito se danas nedovoljno govori. No zanimljiv je podatak da je upravo ovaj svetac zaštitnik jedne malene Hrvatske i to već stoljećima. Još od davne od 1687. godine, kada ga je Hrvatski sabor proglasio zaštitnikom Hrvatske domovine,  upravo je to onaj svetac koji je uz Blaženu Djevicu Mariju najbliži Presvetom Srcu Isusovu, budući je Sveti Josip odgojio i skrbio o Isusu. Josip zajedno s Marijom i Isusom čini Svetu obitelj. Pobožan, ponizan, skroman i šutljiv, koji se nikad nije hvalisao pred ljudima, već stoljećima je uzor svim Hrvatima. Svetkovinu Svetog Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije i Isusovog zemaljskog oca u Hrvatskoj obilježavamo i kao Dan očeva.

U Biogradu na Moru također slavimo Svetog Josipa. Svečana misa i procesija s novim kipom Svetog Josipa započet će u ponedjeljak u 17 sati, kako javljaju iz Župe sv. Stošije.

Prisjetimo se kako se vjeruje da je upravo sveti Josip za vrijeme Domovinskog rata sačuvao našu župnu crkvu Svete Stošije. Naime, za vrijeme bjesomučnog granatiranja Biograda na Moru od strane pobunjenih Srba i odnarođene JNA, na sam Blagdan svetog Josipa u župnoj crkvi odvijala se sveta misa. Očevici tvrde kako su granate poput kiše padale uokolo i niti jedna tada nije pogodila ili oštetila župnu crkvu. U znak zahvale za taj čudesan događaj prije nekoliko godina nabavljen je kip svetog Josipa i postavljen na štovanje u župnoj crkvi. Stoga je svake godine prigoda dana 19. ožujka doći na svetu misu i procesiju u čast svetom Josipu.

Neka vas sve blagoslovi i čuva sveti Josip, zaštitnik Hrvata, a svima koji nose ime po ovom skromnom i pravednom svecu neka je sretan imendan i neka im sveti Josip u životu bude uzor i zaštita. Svim očevima ujedno čestitam njihov dan.

Sadržaj rukopisnog izvješća iz godine 1125. o rušenju Biograda, sačuvanog u mletačkim arhivima

Vraćamo se u povijest Biograda iz najdavnijih dana postojanja. Sada svi znamo, u najkraćim crtama, da su Biograd osnovali Hrvati u IX. stoljeću na poluotoku i da se u srednjovjekovnim ispravama naziva Belgradum, Belgradon, Albamaris i Alba Regia, jer je bio jedno od značajnijih sjedišta hrvatskih kraljeva. Budući je bio značajan hrvatski grad i na pogodnom položaju, bio je izložen strahovitim napadima Mlečana, koji su ga više puta rušili. Najtemeljitije je porušen 1125. i 1646. godine što se opisuje u dva mletačka izvješća sačuvana u mletačkim arhivima u Veneciji. Ovom prigodom osvrnut ćemo se na ono prvo, iz godine 1125. da vidimo što je zapravo unutra ostalo zapisano.

Izvorno arhivsko gradivo o Biogradu sačuvano je u mletačkim arhivima. U državnom arhivu (Arhivio di Stato) Venecije čuva se rukopis Altuntisa „De destructione Albae maris Cronicon Cigogne“, manuskript od tridesetak stranica pisan latinskim jezikom. Sačuvan je u rukopisnom prijepisu iz kasnijeg razdoblja i uvršten u skupnu zbirku pod glavom starih venecijanskih kronika (Cronache veneziane antichissime) u podskupini „Croniche Cigogne“. Izvode iz ove skupine, a koji se odnose na rušenje Biograda godine 1125. citirali su mnogi mletački kroničari – Altinati, Basta, Monticolo i dr., kao i kasniji putopisci-povjesničari, kartografi i dr. Coronelli, Mercator, Ortelius i dr. Rukopisni izvještaji starih mletačkih kronika, osobito ovaj Altuntisov o rušenju Biograda te komentari ostalih mletačkih i stranih povjesničara, nažalost su do danas nedovoljno znanstveno proučavani i kritički obrađeni.

Bitka u kojoj je temeljito razrušen Biograd godine 1125. tekla je ovako:

(Prema G. Monticolo, Croniche veneziane antichissime, Vol. I. E II,. Roma 1890; I manoscritti e le fonti della cronaca del Hiacomo Giovanni; A., Danduli, Chronicon Venetum, Muratori: Script. rez. ital. XII. 272, Venezia 1728, Bologna 1938/58.;, P. Zorzanello, Inventari dei manoscritti delle biblioteche d’ Italia, Firence 1963.; i L. Margetić, O vijestima Andrije Dandola o Dalmaciji u XII. Stoljeću i o njihovim izvorima (Historijski zbornik, Zagreb XXX/1982, str. 209-258)).

Mletački dužd Dominico Michel(i) svratio je nakon povratka iz Sv. Zemlje u dalmatinske gradove Split, Trogir, Zadar, Rab i dr. koji su mu se pokorili; došao je i pred Biograd – Belgradum, Albamaris, u jakoj zimi sa svojim brodovljem i jakom vojskom da osvoji ovaj grad/utvrdu, kad mu se nije htio pokoriti i položiti zakletvu vjernosti. Dužd je naredio svojim podređenima da se grad iz temelja mora razoriti. Njegove galije nisu smjele napustiti Pašmanski kanal, a koncentrirale su se u polukrug s južne i jugozapadne strane Biograda ispred Vrgade, Tkona i Katarine, te su odatle tukle vatreno-bacačkim oružjem zidine i kule grada s njegove morske strane sve dok ga nisu potpuno osvojile i razorile. Odlučna bitka odigrala se s pravca uvale Bošana (Bassiana), jer zidine i kule s morske strane nisu mogle odoljeti daleko nadmoćnijoj mletačkoj sili, a i građene su bile tako da im je olakšan prstup s mora. Tome je pridonijela i jako mornaričko pješaštvo, koje se uspjelo iskrcati s jugoistočne strane grada, s pravca Pakoštana – Crvene luke i uvale Soline. To je pješaštvo jurišalo s kopna. Tako je grad ne samo osvojen i opljačkan, već srušen do temelja, sravljen sa zemljom. Gradsko stanovništvo se razbježalo, , biskup s narodom sklonio se u utvrđeni Skradin („Belgradensis ciuitas descrtucta fuisset a Venetis, mutavit sedem suam in Scardonam“…“biogradski su grad Mlečani srušili, njegov biskup s narodom preselio se u Skradin, gdje je uspostavio sjedište nove biskupije…“), ostali dio pučanstva sklonio se u šibenski Dolac, a manji je dio prešao na obližnje otoke Pašman, Vrgadu i dr. Benediktinci samostana sv. Ivana Evangelista sklonili su se najprije na Rogovo, a otuda su, zbog daljne opasnosti, tek godine 1129.  prešli na Ćokovac u svoj područni samostan sv. Kuzme i Damjana.

U ovom rukopisnom izvješću između ostalog čitamo: „Veneti destruxerunt Belgradum prope Jadram civitatem…in urbe, que quondam, dum in suo statu existeret, Alba vocabatur…“, „Mlečani su srušili Biograd, koji je bio smješten nedaleko od grada Zadra, a koji je do tada po svom položaju bio kraljevski grad i zvao se „Alba“ (Albamaris, A. Maritima).

Ruševine biograda prema Grünembergu

Izvor: UDK: 949.713=12=+949.713=17=:930.25, Biogradski zbornik 1, 1990.