Vijest je odjeknula među Hrvatima u domovini i svijetu: Proteklo je 28 godina od pokušaja atentata na dr. Franju Tuđmana u Benkovcu (VIDEO)

Godinu i desetak dana prije no što je na Plitvicama od neprijateljske ruke smrtno nastradao Josip Jović, redarstvenik kojeg povijest pamti kao prvu žrtvu Domovinskog rata, u Benkovcu je pokušan atentat na dr. Franju Tuđmana.

Dogodilo se to 18. ožujka 1990. godine, na današnji dan prije točno 28 godina. Incident se zbio tijekom govora dr. Tuđmana na osnivačkom skupu HDZ-a ispred gradskog hotela „Asseria“. Okolna mjesta – Vukšić, Nadin, Lišane Ostrovičke – već su utemeljile svoje ogranke ove stranke, čiji su članovi i simpatizeri osiguravali skup, svjesni mogućnosti provokacije lokalne srpske manjine zbog nadirućeg i sve glasnijeg velikosrpskog ekstremizma.

„Bio sam u osiguranju skupa i vidio sam s moje desne strane skupinu četničkih provokatora s visoko podignutom slikom Slobodana Miloševića. Čim je dr. Franjo Tuđman započeo o programu HDZ-a i o samostalnoj Hrvatskoj, nastao je pravi pakao. Gađali su nas pivskim bocama, kamenjem, komadima drva, jajima, a i psovki je bilo takvih kakve nisam u stanju ponoviti. Tada je netko viknuo: “Bomba!”. Odjednom se jedan stariji čovjek pojavio s moje lijeve strane. Došao je i do same pozornice, a dr. Tuđman je i dalje govorio. Kasnije sam doznao da se zove Boško Čubrilović, a vidio sam kako iz desnog džepa vadi pištolj i tada je nastala još veća zbrka. Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, digao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa. Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj, i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke. Došao sam do Tuđmana kojeg su povukli do hola hotela i dao pištolj govoreći: : “Predsjedniče, evo tog pištolja”. Predsjednik je na to rekao: “Drži pištolj sine… slikajte ovo”. Svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo: “Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman”. Tada se konačno pojavila i milicija koja je do tada bila samo pasivni promatrač, i njih desetak ulazi u hotel ne tražeći one koji su izazivali nered, već mene. Jedan milicajac me je ispitivao, a drugi je to zapisivao, dok su ostali stajali po strani. Na kraju su mi rekli da se ne udaljujem i onda gotovo jedan preko drugoga izjurili van”, posvjedočio je Željko Kučić, tjelesni čuvar koji je sačuvao život čovjeka koji će postati prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske.

U dramatičnim trenucima koji su uslijedili, benkovački Srbin Boško Čubrilović došao je do same pozornice na kojoj je Tuđman i dalje govorio. Čubrilović je posegnuo za pištoljem kojeg je sakrio u desnom džepu. Kučić je najprije instinktivno čučnuo na pod, no u pravom trenutku, kad je napadač prolazio kraj njega, podigao se, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa. Dok je padao, iz njegove desne ruke jedva je uspio istrgnuti pištolj. Dok se svjedoci s lica mjesta zaklinju kako je pištolj bio pravi, a ne plinski,  tadašnja “milicija” službeno je zaključila da je riječ o običnom “plašljivcu”. Pištolj je nestao tijekom istražnog postupka, a Boško Čubrilović pušten je bez ikakvih sankcija. Vijest o ovom pokušaju atentata na dr. Franju Tuđmana brzo se proširila kako Hrvatskom, tako i među Hrvatima izvan domovine. Nedugo kasnije, Tuđman je postao hrvatski predsjednik te uz predanost i žrtvu hrabrih branitelja uspio izbaviti Hrvatsku iz agresorskih ralja.

Postoji video zapis ovog događaja (u prilogu) koji se u novijoj hrvatskoj povijesti banalizira, a na samu godišnjicu rijetko kad i u bilo kakvom kontekstu spominje. Snimio ga je Robert Knežević, a na svoj You Tube kanal otprilike s navedenim opisom učitao fra Drago Ljevar:

Ivana Orlić otpjevala hit iz ’80.-ih „I’ll Be There For You“ Jona Bon Jovija

Ivana Orlić je pjevačica koja dolazi iz Biograda na Moru, ali od svoje 18. godine živi u Splitu. U Biogradu je završila opću gimnaziju, a u Splitu višu ekonomsku, odsjek menadžmenta, kao stručni specijalizant za upravljanje porezima. Nije postala poreznica, već je više od desetljeća pjevačica. I nije ona  toliko medijski eksponirana, koliko marljivo radi, snima, putuje, nastupa…

Već više od deset godina aktivna je u pjevačkim vodama, pjevala je po raznim klubovima i s raznim gažerskim bendovima, a prati je glas vrhunske zabavljačice. Godina 2016. bila je za Ivanu prekretnica, kada je odlučila napraviti iskorak naprijed u samostalnoj karijeri tj.  krenuti u solističke vode i osvojiti hrvatsku glazbenu scenu. U to ime snimila je prvu autorsku pjesmu i predstavila je široj publici. Prvi Ivanin singl pod nazivom „Egoist“ okupio je cijeli tim ljudi: potpisuje ga splitski glazbenik Dado Pastuović, u aranžmanu je Lea Škare. Svjetlo dana ugledao je i videospot za njen prvijenac u režiji Miki Noplinga, koji je sniman u Crvenoj luci kraj Biograda na Moru, splitskom Tropic clubu i Spaladium Areni. Pored atraktivne Ivane, zgodni dečko koji se pojavljuje u spotu je tadašnji Mister turizma Hrvatske, Splićanin Dujam Krstulović. U nastavku je Ivanin spot za pjesmu „Egoist“:

Nešto sasvim drukčije poteklo je od Ivane ovih dana, kada je na svjetlo dana izašao novi video spot u produkciji Saša Premeru i Marsell Benzon (MM Production iz Splita). Pjevačica  je ovom prigodom zablistala savršenom frizurom i makeupom te srebrnim outfitom u kojem izgleda glamurozno. Otpjevala je hit Jona Bon Jovija „I’ll Be There For You“ iz 1988. godine, remek djelo u povijesti pop-rocka, što je nešto sasvim drukčije od onog što smo od Ivane navikli. Pjesmom, kojoj je dodala i neku svoju osobnu notu, te video spotom čestitala je obožavateljicama Dan žena, a u komentarima na You Tubeu dobila je pohvalan komentar glazbenika Marija Rucnera iz klana Rucnerovih. Mario Rucner, brat poznatije Ane napisao joj je „Beautiful!“. Kada je tako napisao vrhunski akademski glazbenik, onda stvarno jest. Provjerite ovdje:

Video spot za pjesmu „Neću ići u polje“ Ante Zrilića do sada pogledao cijeli Biograd

Ukoliko još niste, možete i vi u linku ispod ovog kratkog teksta koji je posvećen ljudima koji su u djetinjstvu nazočili strahovitoj obiteljskoj tragediji, a danas pronalaze smisla u bavljenju glazbom, pogledati o čemu se tu zapravo radi…

Blizanci braća Filip i Ante iz Biograda na Moru, konobar i kuhar po struci, ne odijevaju se isto, ali dijele zajedničku ljubav prema glazbi, naročito dalmatinskoj pjesmi. Zajednički su 2011. godine nastupili u trećoj sezoni Supertalenta Nove TV s pjesmom „Zapivajmo noćas u konobi“ Tomislava Ivčića. Nažalost nisu prošli dalje, ali su osvojili sve simpatije publike. Potom je Filip snimio pjesmu koja je motivirana divljenjem i poštovanjem prema generalu Anti Gotovini. Naslov je pjesme „Ante, hrvatski sokole“, za koju je Filip izvođač te autor teksta i glazbe. Pjesma je objavljena na You Tubeu u svibnju 2016. godine. Nije prošlo dugo, pa je i Ante snimio svoju vlastitu pjesmu. Pjesma pod nazivom „Neću ići u polje“ također se nalazi i može pogledati na You Tubeu. Ante je izvođač, autor glazbe i teksta, a ovom prigodom također se okušao i kao producent video spota za autorsku pjesmu koja je svjetlo dana ugledala 10. studenog 2016. godine. Antina pjesma je ljubavne tematike, u video spotu koji je prati uz Antu u glavnoj ulozi te sporednim ulogama njegove djevojke, majke i oca, vrte se kadrovi Biograda na Moru, polja, rive i šetnice i dr. Naročito je dirljiv trenutak u kojem Ante u ulozi sina zabrinutoj majci pjeva kraj starinskog kamina u staroj kamenoj, dalmatinskoj kući. Kako se čini, spot na You Tubeu je dosad pogledao cijeli Biograd, ovog trenutka ravno 5 830 ljudi (Grad Biograd na Moru prema popisu stanovništva iz 2011. godine broji 5 569 stanovnika). Ukoliko još niste, možete i vi u linku ispod ovog kratkog teksta koji je posvećen ljudima koji su u djetinjstvu nazočili strahovitoj obiteljskoj tragediji, a danas pronalaze smisla u bavljenju glazbom, pogledati o čemu se tu zapravo radi. Svaka im čast na trudu.

KRONIKA: Prve (povijesne) vijesti o Biogradu (2. dio) – Mlečani iz temelja ruše Biograd

Stjepan II. (mađ. II. István) (1101. – 1. ožujka 1131.), ugarsko-hrvatski kralj iz dinastije Arpadovića, vladao je od 1116.-1131. godine. Bio je sin hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana (1095.-1116.) i njegove prve supruge Felicije Sicilske, zvane Buzila, u Biogradu (Belgradu) okrunjenog hrvatskom krunom za hrvatskog kralja, kralja Hrvatske i Dalmacije. Koloman je sina Stjepana okrunio za hrvatsko-dalmatinskog kralja još 1102. godine, kako bi mu osigurao pravo na prijestolje, nasuprot njegovu stricu, hercegu Almošu, bivšem hrvatskom kralju (1091.-1095.). Imao je svega 15 godina kada je nasljedio hrvatsko-ugarsku krunu od svog oca Kolomana  († 1116.). Kako još nije bio posve zreo, prepustio se užicima, što je posve uništilo njegovo zdravlje, te je stalno pobolijevao. Izvori ga opisuju kao okrutnog, lakomislenog, naprasitog i krvoločnog vladara. Činjencu da je prijestolje naslijedio kao maloljetni kralj odlučile su iskoristiti Austrija i Češka, no koristeći se diplomatskim i oružanim sredstvima uspio je otkloniti opasnosti koje su dolazile iz tih zemalja.

Kada je Stjepan II. rješio probleme s Austrijom i Češkom dao se krajem 1116. godina na obranu Dalmacije i Hrvatske. Kraljevska vojska je 1117. godine krenula u napad na dalmatinske gradove. Dužd Ordelafo Faledro pohitao je u pomoć, ali je u bitki kod Zadra pretrpio težak poraz i izgubio život. Novi dužd Dominik Michieli (1117.-1130.) sklopio je primirje na pet godina s hrvatsko-ugarskim kraljem pod uvjetom da svatko zadrži što trenutno posjeduje. Kralj je tako dobio priliku završiti sukob sa Češkom.

Po završetku petogodišnjeg primirja, Mlečani su 1124. godine krenuli u križarski pohod u Siriju, a taj je trenutak iskoristio kralj Stjepan i zauzeo dalmatinske gradove (Biograd, Šibenik, Trogir i Split), osim Zadra i kvarnerskih otoka. Dolazak u Hrvatsku i Dalmaciju iskoristio je kako bi potvrdio Trogiru i Splitu Kolomanove povlastice. Po povratku dužda Dominika Michielija 1125. godine iz Svete zemlje, mletačka vojska je odmah napala i zauzela gradove Split, Šibenik i Trogir, a osvojeni Biograd je do temelja razorila bojeći se da vojska iz njega ne bi ugrozila Zadar. Grad se nikad više nije uzdigao do svoje nekadašnje moći i snage. Dužd se nakon toga vratio u slavlju natrag u Mletke, a kralj više nije ratovao u Dalmaciji zauzet problemima s Bizantom.

MLEČANI IZ TEMELJA RUŠE BIOGRAD

Godine 1124./1125., svibanj

Biograd osvaja od Mlečana hrvatsko-ugarski kralj Stjepan II, ali oni, vraćajući se s velikom flotom i bogatim plijenom s Levanta pod vodstvom dužda Dominica Michielia (1118.-1148.), navale na grad-utvrdu s mora i kopna („terramarique“), te ga početkom 1125. godine nakon osvojenja poruše. Zapravo rušenje grada počelo je sistematski već koncem 1124. godine. Grad je tada do temelja porušen, opljačkani su njegovi samostani, ostala crkvena i svjetovna dobra – kraljevska palača, gradski kaštel i dr. U ispravi o rušenju kraljevskog Biograda navodi se „Veneti destruxerunt Belgradum prope Jadram civitatem…in urbe, que quondam, dum in suo statu existeret, Alba vocabatur“ („Mlečani su srušili Biograd, koji je bio smješten nedaleko od grada Zadra, a koji je do tada po svom položaju bio kraljevski grad zvan Alba, Albamaris“)

Belgradski se biskup s manjim dijelom naroda i klera – „il habitanti vecchi“ („stalno stanovništvo“) – preselio u Skradin, odakle je ranije biskupija bila ovamo prenesena; pretežni dio stanovništva preseli se u Dolac/Šibenik – „l’altra parte con molti notabili va a Sebenico“, na otoke Pašman i Vrgadu. Benediktinke samostana sv. Tome presele se u svoju podružnicu Bubnjane, odakle su prešle u Zadar, u kuću blizu crkve sv. Dimitrija („le Monache di Belgrado passano a Zara in una casa presso la chiesa di S. Demetrio“), gdje su osnovale novi samostan i u njemu boravile od godine 1143. do 1177. godine.

Benediktinci sv. Ivana Evangelista preselili su u Rogovo, pa otad i datira naziv Rogovska opatija, a kad su Mlečani srušili i taj Kaštel, preselili su se u svoj područni samostan sv. Kuzme i Damjana na Ćokovac u Tkonu (dolazi od ćok u značenju ptica kos) („in cenobio dei Benedettini di Belgrado con molti beni e fonda passano sull’isola di Pasman presso Tcon“). Uz Rogovo stradao je od Mlečana i samostan sv. Bartula na Kumentu, kao i samostan sv. Grgura u Vrani.

Po nekima, vrijedni ostaci ruševina kraljevskog dvora, biskupske katedrale i četiri samostana preneseni su na Pašman, u današnji franjevački samostan u Kraju (stupovi i arhitravi palače i dr.), ali su većim dijelom zasuti ili ugrađeni u temelje obnovljenih seoskih kuća novoizgrađenog naselja/utvrde njegovih zidina i kula, treće (danas župne) jednobrodne crkve sv. Stošije, građene 1761., zvonika građenog 1859. na  ostacima stare krunidbene katedrale, kasnije ruševne crkvice sv. Mihovila „pokrivene slamom“.

Dok je obalni i priobalni dio bivše Belgradske biskupije pripadao skradinskom biskupu („tutte le parrocchie della terra ferma appartenente a Belgrado“), dotle je njen otočni dio Pašman i Vrgada potpao pod jurisdikciju Zadarske nadbiskupije. Ovime je nestalo dotadašnjeg koridora Hrvatske u pravcu Jadrana preko starog Belgrada na južni Pašman i otok Vrgadu, koje se područje nalazilo izvan teritorija Dalmacije, njenih gradova i njenih distrikata.

Stjepan II. (mađ. II. István) (1101. – 1. ožujka 1131.), ugarsko-hrvatski kralj iz dinastije Arpadovića, sin hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana

Izvor: Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1526., prvi dio, Marjan tisak, Split, 2004. i Biogradski zbornik 1, 1990., Wikipedija