Poginuli 4. i 5. siječnja 1992. godine u obrani Zemunika Donjeg
Borbe koje su parale noć i dan
Početkom siječnja 1992. godine, u zadarskom i biogradskom zaleđu, vodile su se žestoke, neprekidne i zaglušujuće borbe. Rat je tih dana bio je glasan, surov i razoran. Govorio je praskom granata, eksplozijama bombi i neprekidnom rafalnom paljbom.
U tom paklu, u obrani Zemunika Donjeg, život su položila dvojica mladih prijatelja: Hrvoje Jeličić iz Biograda na Moru i Danijel Mandić iz Turnja. Njihova smrt dogodila se u samo dva dana, 4. i 5. siječnja 1992. godine, u borbama prsa u prsa, ondje gdje se branila svaka kuća, svaki zid i svaki pedalj hrvatske zemlje.
Zemunik Donji – linija koja nije smjela pasti
Zemunik Donji tijekom Domovinskog rata nikada nije pao u ruke velikosrpskog agresora – dijela pobunjenih Srba u Hrvatskoj i srpsko-crnogorske JNA. Bio je to strateški iznimno važan prostor, ključan za obranu Zadra, priobalja, Dalmacije i cijele Hrvatske.
Ipak, obrana Zemunika Donjeg donedavno je bila nepravedno zanemarena. Još uvijek ne spominje se u udžbenicima, rijetko u javnom prostoru, a o njezinim braniteljima napisano je premalo. A upravo su ondje stajali oni koji nisu imali kamo uzmaknuti. Istina, obrana Zemunika Donjeg se danas obilježava svake godine prigodnim događanjima – Danom obrane Zemunika Donjeg – no unatoč tome mnogi širi narativi Domovinskog rata ne posvećuju dovoljno pažnje ovom ključnom događaju i herojima koji su ga branili.
Biograd na Moru – grad pod granatama
Područje bivše biogradske općine u to je vrijeme bilo izloženo učestalim topničkim udarima. Od travnja do lipnja 1992. godine granatiranja su kulminirala u gotovo svakodnevna, a nastavila su se i tijekom 1993. godine.
Škole su zatvarane, oglašavana je opća opasnost, a građani su živjeli u skloništima, pod stalnom prijetnjom, bez struje, bez vode. Biograd na Moru branio se daleko od svoje obale, u zaleđu, na prvim crtama bojišnice, gdje su stajali samo najhrabriji.
Smrdelj – „mali Vukovar“ zadarskog zaleđa
Zemunik Donji početkom rata bio je gotovo potpuno okružen. Posebno se isticao zaseok Smrdelj, koji su branitelji nazivali „malim Vukovarom“. Ondje su vođene najžešće borbe, uz stalnu topničku i pješačku vatru.
Neprijatelj je s jakog uporišta na zemuničkom aerodromu pokušavao izbiti prema Vrčevu i Jadranskoj magistrali, s ciljem odsijecanja Zadra od ostatka Hrvatske. Upravo zato obrana Smrdelja bila je pitanje opstanka.
Primirje koje to nije bilo
Dana 2. siječnja 1992. godine u Sarajevu je potpisano primirje između Republike Hrvatske i JNA. Trebalo je značiti prekid vatre. Trebalo je donijeti predah.
No u praksi, za hrvatske branitelje u Zemuniku Donjem, primirje je ostalo samo mrtvo slovo na papiru. Neprijateljska djelovanja nisu prestala. Granate su i dalje padale. Rafali su i dalje parali zrak. Ginulo se i nakon „mira“.
Hrvoje Jeličić – hrabrost bez uzmaka
U tim danima, među pripadnicima interventnog voda 134. brigade Hrvatske vojske, nalazio se i 23-godišnji Hrvoje Jeličić iz Biograda na Moru. Bio je mlad, ali svjestan opasnosti i cijene rata.
Nekoliko mjeseci ranije u Domovinskom ratu poginuli su njegovi prvi susjedi, braća Luka i Siniša Brkljača, a nekoliko dana ranije Edvard Morožin. Hrvoje je znao da rat nije igra i da se u ratu gine. Unatoč svemu, nije posustao. Odlazio je ondje gdje je bilo najteže, na prvu crtu obrane.
Dana 4. siječnja 1992. godine, samo dan nakon stupanja primirja na snagu, Hrvoje Jeličić pogođen je metkom iz neprijateljske zasjede. U prohladno zimsko jutro ugašen je njegov mladi život.
Danijel Mandić, prijatelj koji je krenuo za njim
Samo dan kasnije, otprilike 150 metara dalje, Danijel Mate Mandić iz Turnja, Hrvojev suborac i najbolji prijatelj, poginuo je tijekom obilaska sela naletjevši na poteznu minu.
Dvojica prijatelja, dva mlada heroja Domovinskog rata, otišla su zajedno, jedan za drugim. U smrt, ali i u trajno sjećanje hrvatskog naroda.
Zemunik Donji – cijena slobode
Tijekom siječnja 1992. godine u Zemuniku Donjem zabilježena su svakodnevna neprijateljska djelovanja, granatiranja, mitraljeske paljbe i diverzije. Branitelji su bili iscrpljeni, ranjavani, psihički slomljeni, ali nisu napustili položaje.
U obrani Zemunika Donjeg život su položila 24 hrvatska branitelja.
Sjećanje koje obvezuje
Na mjestu pogibije Hrvoja Jeličića i Danijela Mandića danas se nalaze spomen-ploče s njihovim imenima. Skromni, ali trajni znakovi njihove žrtve.
Godine 2017., nakon punih 25 godina, po prvi put je obilježen Dan obrane Zemunika Donjeg. No, osim Hrvojeve obitelji, mnogi koji su iz Biograda na Moru trebali biti ondje – nisu došli. I to ostaje tiha, ali bolna činjenica.
Jer imena obojice, i Hrvoja Jeličića i Danijela Mandića zaslužuju da se pamte glasno, dostojanstveno i trajno.
Poginuli branitelji u obrani Zemunika Donjeg
U obrani Zemunika Donjeg život su izgubili dragovoljci Domovinskog rata i hrvatski branitelji:
Ivica Baraba, Alen Bruketa, Stipan Bušljeta, Boris Čanković, Marko Čanković, Sead Čeliković, Stanko Čirjak, Drago Fabijan, Hrvoje Jeličić, Denis Jermen, Zoran Krnčević, Tomislav Lončar, Marinko Lovrić, Đani Lučić, Dragan Marković, Danijel Mandić, Hazim Osmanagić, Milan Marušić, Krsto Paleka, Slavko Sovulj, Radislav Šarić, Joso Ušljebrka, Božidar Vuković, Dejan Katanić.
U nazočnosti čelnih ljudi Grada Biograda na Moru, na svečanom skupu održanom 6. prosinca 1994. godine u Biogradu na Moru, Edvardu Morožinu, Hrvoju Jeličiću, Danijelu Mandiću te svim poginulim hrvatskim braniteljima s biogradskog područja posmrtno su dodijeljeni vojni činovi, a njihovim obiteljima, za vojne i ratne zasluge, uručena je Spomenica Domovinskog rata. Tom je prigodom za sve nazočne uzvanike organiziran i prijem kod tadašnjeg gradonačelnika Biograda na Moru, Jerolima Urode.
