Na današnji dan 1992. godine u Donjem Zemuniku poginuo je heroj Domovinskog rata Danijel Mandić.
Danijel je rođen u Zadru, a odrastao je u Turnju. Bio je pomorski nautičar, a aktivno se bavio i vaterpolom nastupajući za lokalni klub “Croatia”. U Domovinski rat uključio se dragovoljno kroz 134. brigadu Hrvatske vojske. Istaknuo se u obrani zadarskog zaleđa, jedne od najtežih bojišnica u Domovinskom ratu. Dan nakon što mu je ondje poginuo suborac i prijatelj, Biograđanin Hrvoje Jeličić, Danijel je obilazeći zaseok Smrdelj koji je bio “ničija zemlja” stradao od potezne mine.
Danijel Mandić, koji je tada imao nepune 22 godine života, prvi je poginuli branitelj iz Turnja. Danijel Mandić posmrtno je odlikovan spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.
U knjizi „Koracima nade u istinu: Svjedočanstva žena otoka i priobalja iz Domovinskog rata“ 2013. godine zabilježeno je potresno svjedočanstvo Danijelove majke Bernarde koja je, unatoč neizmjernoj boli zbog gubitka sina, progovorila o tome kakav je Danijel bio čovjek. U izvornom obliku prenosimo na našim mrežnim stranicama sve ono što je o svom Danijelu u najvećoj tuzi i nezamislivoj boli posvjedočila majka Bernarda:
„Imala sam dva sina Elvisa i Danijela. Bila sam zadovoljna svojim životom: djeca su mi odrasla, postali su ljudi; muž mi je bio pomorac; ja sam radila. Imala sam skroman dom i sve je bilo u redu. Krajem osamdesetih moj stariji sin Elvis otišao je trbuhom za kruhom u daleku Kanadu, oženio se i tamo sebi stvorio život. Danijel, on je oduvijek bio poseban, drukčiji, i, nekako, uvijek uza me, neprestano mi je nudio ljubav, toplu riječ…
Kad je dobio poziv za onu vojsku, napravio je problem. Rekao mi je: „Mamo, sidi, moramo pričati. Ja u tu vojsku ne iđen. Kad dođu moji, ja ću ići prvi.“
Pokušala sam ga urazumiti, bojala sam se: „Ali sinko, kad svi moraju, moraš i ti.“ Ma, nije se da, poša je u bolnicu i izbjega služiti njihovu vojsku.
Već je onda pisa pisme o slobodi, a sve njegove bilježnice i knjige bile su iscrtane hrvatskim znakovljem. Jednom su mu bilježnice i knjige ostale slučajno u autobusu. Bilo je problema jer ih je zaplijenila ondašnja milicija, rekli su mi: „Za ovo se iđe u zatvor.“ Jedva se skapula.
Toliko je volio život, Hrvatsku i Boga, da se to nije moglo objasniti. S toliko malo godina svog života sve je već bio probao, vozio je auto, iako nije stigao položiti vozački ispit, motore, ronio je, pisao pjesme, bilježio svoje misli. Redovito je odlazio u crkvu. Njegova prijateljica i rodica Branka znala je reći: „Teta Bernarda, meni bude puno teško kad iđen š njin u crkvu, kad ga vidin kako moli, ma ka da je svetac, a ja sam tako plaha u molitvi prema njemu.“
Uvik je bija nemiran ka da nema dovoljno vrimena.
I tako, došla je ta 1991. godina. Već u kolovozu se prijavio u Hrvatsku vojsku; nisu ga htjeli jer bio je premlad, ali on je bio uporan, i u rujnu je postao dragovoljac, gardist. Bio je lip, a u toj robi bija je još lipši. Počinju tereni, moja zebnja, strah, svaki dan sve teže. Molila sam dragoga Boga da ga čuva, a on je bija hrabar. Kad mi je muž doša doma s broda, reka bi mi: „Ma, tebi je najbolje da pođeš š njin, ma urazumi se“, ali ja sam se uvijek bojala. Jednom sam mu rekla: „Danijele, ti si mlad, pođi kod brata“, a on je skoro kroz ljutnju odgovorio: „Mamo, pa kako bi se vratija od sramote, kako bi doša među svoje ljude? Otac je na brodu, Elvis je tamo, ja san tu, mamo, moran ići.“
Ja sam radila u „Sneka“. Kuhali smo za gardu. Često bi mi dolazija kad bi bili na obuci. Zna bi mi reći: „Mamo, nemoj ići na posa, voziš se, pa znaš li da te moru s Križa pogoditi kad oće. Mamo, tebi je teže nego meni.“
Nisam se mogla nikako osloboditi tog straha, stalno me pratio. Krajem 1991. godine prolazili smo golgotu; bilo je zaista teško. Božić te godine neću nikad zaboraviti. Nekako smo se dogovorili da ćemo se za Badnju večer svi naći kod moje sestre u Bibinjama, doći će i njen sin koji je na ratištu, i Danijel je obećao da će doći. Dvoumila sam se hoću li poči ili ne, mislila san ako mi dođe doma, a mene ne bude tu… Pošla sam, ali nisam mogla ostati – nešto me vuklo kući. Vratila sam se doma, a on je doša u Bibinje, tako da se nismo sreli te blažene noći.
Doša je sa svojim prijateljima za Staru godinu, samo na trenutak da se javi, jer znao je da sam sama; muž mi je bio tada na brodu.
Kad bi uša u kuću, bila bi ga puna kuća, sve bi mi se smanjilo koliko mi je bija velik i lip, moj sin. Malo su bili s menom, nasmijali se, i otišao je. Tada je bilo potpisano primirje tako da sam bila na neki način mirnija. Davor me zvao s broda i reka: „Eto, primirje je, sad se smiri i bit će sve u redu.“
Tako i jesam ta dva-tri dana provela sama sa sobom i onda, četvrtog siječnja, ponovno je došao sa svojim prijateljima. Odmah sam vidjela da se nešto dogodilo: bio je blijed, sav rastresen. „Sinko, što se dogodilo?“ Tiho je promrmlja: „Mamo, Hrvoje je poginija.“ Bio je to njegov ratni prijatelj, njegov vršnjak. Mislin da se toga dana prvi put susreo sa smrću. Stalno je govorio zašto se to moralo dogoditi, bilo mu je teško. Malo su se okrijepili, rekao mi je: „Mamo, uredi mi uniformu, ja ću sutra doći za sprovod.“ Sutradan je bila nedilja, mlada nedilja, u susret blagdanu Bogojavljanja. Spremila sam mu robu i pošla u crkvu. Pričestila sam se, visoko uzdigla ruke Tijelu Kristovu i molila sam: Bože, čuvaj tog malog anđela, tog ratnika u tijelu djeteta; pomozi njegovim roditeljima, neka smognu snage, neka izdrže; majci otari suze, nemoj da je tolika bol slomi; a Bože uzmi ga sebi u krilo anđela… Bija je ratnik, a bija je dite. Molila sam iz duše, molila, vapila sam, a da nisam ni znala da u tom trenutku, moje zlato, moj sin, moj ratnik putuje k anđelima; nisam znala da mu je srce stalo kucati, da su mu usne ostale zaleđene u osmjehu; nisam znala, a molila sam za drugu obitelj da se spase…
U tim trenucima išli su u akciju, ta živa tijela, puna snage, života, želje. Išao je hrabro i zaustavio se na mini: stao mu je život na jednom grumenu metala i baruta… Nosili su ga, vozili, borija se, trza, ali ostao je samo osmijeh. Izdahnuo je u času kad su moje ruke bile sklopljene…
Došla sam doma potpuno smirena, ništa nisam slutila. Nazvala me rodica iz Sv. Filipa i Jakova; htjela je doći na nedjeljnu kavu. Taman sam bila skuhala kavu, miris se širio cijelom kućom; bilo je već popodne kad je netko pokucao. Doviknula sam: „Naprid, naprid!“ Kroz vrata sam vidila šarenu robu, mislila sam doša je moh Danijel po robu za sprovod.
Jedan od njih upitao je: „Jeste li vi gospođa Mandić?“ Među njima nema mog sina, nema Danijela; je li se što dogodilo?…Nažalost je… Recite da to nije istina, kriknula sam i od tada zauvijek ostala u tom vapaju, recite da to nije istina… Kod te riječi prestaju sva moja sjećanja, ne znan kad mi je došao muž, kad mi je došao sin, ne znan ništa, samo znan da sam bila u mrtvačnici i da ga je moja sestra identificirala i onda su me pustili da ga vidim. Spavao je u osmijehu, stalno mu je taj osmijeh bio na tim lijepim usnama; pogladila sam ga po glavi, bio je hladan, moj dječak, moj ratnik, sin moj…
Ne sjećam se ničega, Bog mi je izbrisao te dane iz glave…nisam mogla podnijeti nikoga, nisam mogla zatomiti bol, potpuno sam oslijepila i oglušila, htjela sam samo slušati njegov glas, njegove posljednje riječi, htjela sam samo imati taj njegov prestrašen pogled nakon smrti njegovog prijatelja Hrvoja…
Htjela sam i molila sam: Bože, zašto me ne uzmeš, srce mi je usahlo, puklo, stislo se, nije ga više ni bilo.
Nakon nekog vremena muž mi je morao na brod, Elvis se morao vratiti u Kanadu. Ostala sam sama, sama u kući koja je opet bila velika, jer ko će mi je sad umanjitit, kada će mi biti puna…
Tješila me Branka, njegova prijateljica; znale smo dugo pričati, jer nas dvije smo ga najbolje poznavale… Stavila sam sliku u hodnik, svaku večer poljubim sliku i molim…
A Branka se uvijek ljutila: „Danijele, zašto nam ne daš neki znak, pa pošalji nam neku poruku.“ Ništa, nikad ništa. Smijala se, pa bi kroz smih znala reći: „Vi’i ćeš, Bernarda, kad ja pođen gori kod njega; svašta ću mu izgovoriti, mi ćemo te onda zajedno grijati.“
Govorila sam joj: „Branka, nemoj tako govoriti, ti si mlada, dušo, moraš živjeti.“
Samo dvije godine nakon odlaska mog sina, na njegov rođendan dijagnosticirana joj je leukemija; ubrzo je otišla…jer se zavitovala da će to biti njena žrtva za iskupljenje.
A ja čekan evo punu dvadeset i jednu godinu, čekam da se anđeli jave…
Nisam nikad pomislila da ću živjeti nakon njega, pa još toliko dugo, već je prošlo dvadeset i jednu godinu. Pokušala sam svašta; često sam pomišljala da nešto napravim, da popijem tablete: uvijek me je spasila vjera jer Gospe bi mi rekla: „Čezni za susretom, kada Bog bude htio, srest će te se, jer ko će te čekati nego tvoje zlato…“
Trpim i čekam taj dan; imala sam toga dana četrdeset osam godina, moj život je tada stao, ali nisam prestala živjeti jer čekam trenutak kada ću se sresti sa svojim anđelom…
Nakon toliko godina mislila sam da u meni nema više niti jednog živog osjetila, ali ima. Tog 16. studenog 2012. godine, osjetila sam ponovno toplinu, tekle su mi suze, ali radosnice, mislila sam: Bože nemoj da mi sada srce pukne od radosti, kad mi nije stalo od tuge; toga sam dana bila živa i usprkos tome što ga nema, osjećala sam se kao prije njegove smrti: živa, potpuno živa…
Bila sam na groblju, bilo je tako mirno. Toga dana grobovi su bili spokojni… Sine moj, sada vaše duše spokojno miruju na poljanama uskrsnuća, vi ste sada ponovno vidljivi, vi ste ponovno nedodirljivi, ponovno ste savjest ovog umornog naroda…
Dok ovo pišem bliži se datum tvog odlaska. Sada sam mirna i spokojno čekam tvoj osmijeh kad me primiš u zagrljaj, moj dragi anđele…“
Izvor: Svjedočanstva žena otoka i priobalja iz Domovinskog rata. Koracima nade u istinu, ur. Ivana Haberle, Vesna Matešić i Veselka Birkić, Udruga “Žene u Domovinskom ratu – Zadar”, Zadar, 2013., 326 str.