Debeljak, štit Biograda, Pakoštana i Vrane i mjesto koje pamti ratne godine
Kada danas stojimo na Debeljaku iznad Vrane, teško je zamisliti koliko je taj položaj tijekom Domovinskog rata bio važan za obranu ovoga kraja. Danas ondje susrećemo kamen, krš, tišinu i spomen-obilježje s imenima jedanaestorice hrvatskih branitelja koji su na tom području izgubili živote, dok je početkom devedesetih Debeljak bio jedna od ključnih točaka obrane prostora Vrane, Pakoštana i Biograda na Moru. Njegov bi gubitak omogućio srpskim snagama kontrolu komunikacije Vrana–Pakoštane i Vranskog polja te otvorio mogućnost daljnjih napadnih djelovanja prema Pakoštanima i Biogradu.
Položaj je bio ukliješten između okolnih viših kota koje su držale snage pobunjenih Srba, a na tom je području djelovala i 92. motorizirana brigada tzv. Srpske vojske Krajine iz Benkovca, jedna od najjačih postrojbi 7. korpusa tzv. SVK. Debeljak je zbog svojega položaja bio izložen neprijateljskom topništvu, snajperima i drugom oružju, dok su hrvatski branitelji na njemu čuvali prostor iza sebe, svoje domove i ljude koji su ondje živjeli. Svaka smjena na položaju nosila je neizvjesnost i svijest da se napad može dogoditi u svakom trenutku, a odgovarajući zakloni tada još nisu pružali dovoljnu zaštitu.
Iza tih vojnih procjena i podataka o položajima, postrojbama i komunikacijama nalazili su se ljudi koji su imali svoje obitelji, poslove, prijatelje i svakodnevni život. Za njih Debeljak nije bio samo kota na vojnoj karti, nego mjesto na kojem se branilo ono što im je bilo najbliže. Na njemu su stajali ljudi koji su znali da iza njih nisu samo druge crte obrane, nego njihovi gradovi, sela, kuće i obitelji. U vremenu kada je Hrvatska bila napadnuta prihvatili su odgovornost obrane, svjesni opasnosti kojoj se izlažu.
Danas je teško u tišini Debeljaka zamisliti kakav je osjećaj bilo čekati neprijateljski napad, provoditi sate u neadekvatnim zaklonima i pitati se hoće li se čovjek nakon sljedeće smjene ponovno vratiti svojoj obitelji. Još je teže zamisliti kako su se osjećale obitelji onih koji se s tog položaja nisu vratili. Upravo zato Debeljak nije samo dio ratne povijesti ovoga kraja, nego mjesto na kojemu se povijest može razumjeti kroz sudbine ljudi čija su imena ostala uklesana u kamen.
Jedanaest imena, jedanaest života
Prvi je na Debeljaku svoj život izgubio Miro Kukin, 30. ožujka 1992. godine. Godinu poslije, 11. ožujka 1993., poginuo je Mile Knez, a 3. svibnja iste godine Darko Dubravica, Šime Zelantov, Nikica Tomasov i Ivan Vuljak. Pet mjeseci kasnije, 4. listopada 1993., u neprijateljskom napadu poginuli su Berislav Ivanišević, Dragan Maksan, Nikola Mikulić i Elio Banov, dok je Franjo Vlašić teško ranjen i od zadobivenih rana preminuo 5. listopada.
Kada se danas pred spomen-obilježjem pročitaju ta imena, lako je zaboraviti koliko se života nalazi iza nekoliko riječi uklesanih u kamen. Svaki od tih ljudi imao je svoj karakter, svoje navike, svoje prijatelje i svoju obitelj. Imali su svoje svakodnevne brige, razgovore, planove i male stvari koje čine život, a koje u ratnom vremenu često postanu nevažne pred velikom prijetnjom koja se nadvila nad cijelim krajem.
Njihova pogibija zato nije bila samo vojni gubitak. Za njihove obitelji bila je to tragedija koja je promijenila sve. U kućama iz kojih su krenuli ostala su prazna mjesta, među prijateljima su ostale uspomene, a među suborcima ljudi kojih više nije bilo u sljedećoj smjeni, na sljedećem položaju i u svakodnevnom životu koji se nakon rata morao nastaviti.
Jedanaest imena tako predstavlja jedanaest različitih sudbina koje je spojilo jedno mjesto i jedno teško vrijeme. Debeljak ih danas čuva zajedno, ali svako od tih imena zaslužuje biti izgovoreno kao ime stvarnog čovjeka, a ne samo kao podatak iz ratne kronologije.
Četvrti listopada 1993. – dan koji je Debeljak zavio u crno
Četvrti listopada 1993. godine ostao je jedan od najtežih dana u povijesti Debeljaka. Srpske su snage napale hrvatske položaje, a u neprijateljskom topničkom napadu poginuli su Berislav Ivanišević, Dragan Maksan, Nikola Mikulić i Elio Banov. Drago Povijač i Mario Bačkov teško su ranjeni, dok je teško ranjeni Franjo Vlašić od zadobivenih rana preminuo sljedećega dana, 5. listopada. Svi su bili pripadnici biogradske 53. domobranske bojne 134. brigade Hrvatske vojske.
Za njihove obitelji rat toga dana nije završio prestankom napada. U Biogradu, Pakoštanima, na Vrgadi i u drugim mjestima iz kojih su potekli ostale su obitelji koje su morale nastaviti život bez svojih najmilijih. Vrijeme je prolazilo, rat je završio, gradovi su se obnavljali, ljudi su ponovno počeli živjeti u miru, ali praznina koju je ostavila njihova pogibija nije mogla biti obnovljena niti nadomještena.
Zato 4. listopada 1993. godine nije samo datum u ratnoj kronologiji. Za obitelji Berislava Ivaniševića, Dragana Maksana, Nikole Mikulića, Elija Banova i Franje Vlašića to je datum koji nosi osobnu bol, dok je za njihove suborce ostao povezan s ljudima s kojima su dijelili najteže ratne dane. Za ovaj kraj to je dan koji podsjeća na vrijeme kada se na Debeljaku branila sigurnost prostora Biograda, Pakoštana i Vrane i kada je obrana toga položaja za neke od njih postala posljednja zadaća.
Berislav Ivanišević
Berislav Ivanišević rođen je 2. siječnja 1961. godine, a mnogi ga u Biogradu pamte kao perspektivnog sportaša, rukometaša i vaterpolista koji je ostavio trag u biogradskom sportskom životu. Prije rata bio je dio svakodnevice svojega grada, čovjek kojega su ljudi susretali na sportskim terenima i u životu koji je tada još imao uobičajeni ritam.
Početkom rujna 1993. godine odigrao je svoju posljednju utakmicu za Biograd u Rovinju, samo nekoliko tjedana prije nego što će sportski teren zamijeniti položajem na Debeljaku. Taj podatak danas posebno snažno podsjeća koliko je malo vremena ponekad potrebno da se čovjekov život potpuno promijeni. Između slike sportaša u dresu i hrvatskog branitelja na ratnom položaju prošlo je tek nekoliko tjedana.
Dana 4. listopada 1993. godine njegov je život završio na Debeljaku. Iza njegova imena zato ne ostaje samo podatak o pogibiji hrvatskog branitelja, nego i sjećanje na čovjeka koji je volio sport, bio dio života Biograda i imao svoj put pred sobom. Rat mu je taj put prekinuo, ali mu nije oduzeo mjesto u sjećanju ljudi koji su ga poznavali.
Dragan Maksan
Dragan Maksan rođen je 26. siječnja 1962. godine i bio je iz Pakoštana. Sudjelovao je u obrani kraja kojemu je pripadao, a 4. listopada 1993. godine poginuo je na Debeljaku u neprijateljskom napadu.
Njegova je sudbina posebno povezana s Pakoštanima jer je branio prostor koji je poznavao i u kojemu su živjeli ljudi koji su mu bili bliski. Debeljak je bio dio obrambene linije koja je štitila upravo taj prostor, pa je njegova pogibija na tom položaju dobila dodatnu težinu za mjesto iz kojega je potekao.
Kada danas govorimo o Draganu Maksanu, ne govorimo samo o branitelju koji je poginuo 1993. godine. Govorimo o čovjeku iz Pakoštana koji je u najtežim godinama stao u obranu svoga kraja i koji se s Debeljaka nije vratio svojim ljudima. Njegovo ime ostalo je trajno povezano i s Pakoštanima i s Debeljakom, dvama mjestima koja je rat spojio na način koji nitko nije želio, ali koji povijest više ne može izbrisati.
Nikola Mikulić
Nikola Mikulić rođen je 1960. godine u Medviđi, a živio je u Biogradu na Moru. Oni koji su ga poznavali pamte ga i po tome što je znao popravljati električne uređaje i elektroniku, rastaviti ono što nije radilo, pronaći kvar i ponovno ga osposobiti. Upravo takvi detalji iz svakodnevnog života često najviše približe čovjeka kojega danas poznajemo uglavnom kroz datum i mjesto njegove pogibije.
Nikola je imao znanje i strpljenje za stvari koje drugima nisu uvijek bile razumljive, a njegova spremnost da popravi ono što nije radilo bila je dio njegova svakodnevnog života. Takve se pojedinosti možda čine malima u usporedbi s velikim događajima Domovinskog rata, ali upravo one podsjećaju da su branitelji bili ljudi koji su prije svega imali svoje obične živote.
Dana 4. listopada 1993. godine Nikola je poginuo na Debeljaku, ostavljajući iza sebe obitelj, prijatelje i sugrađane koji ga i danas pamte. U njegovu slučaju posebno ostaje snažna spoznaja da je čovjek koji je znao popravljati stvari i vraćati im život svoj život izgubio u ratu koji je mnogima zauvijek promijenio sve što su poznavali.
Elio Banov
Elio Banov rođen je 24. rujna 1969. godine i bio je s Vrgade. Na Debeljaku je 4. listopada 1993. godine poginuo u neprijateljskom napadu.
Danas njegovo ime nosi trg na Vrgadi, pa njegov rodni otok i dalje čuva uspomenu na čovjeka koji je svoj život izgubio braneći hrvatski prostor na kopnu. U toj činjenici postoji posebna simbolika: otok koji ga je poznavao kao svoga čovjeka i Debeljak, mjesto na kojemu je položio život, danas su povezani njegovim imenom.
Vrgada je njegov rodni prostor, mjesto iz kojega je ponio svoj život i svoje uspomene, dok je Debeljak postao mjesto njegove posljednje obrane. Zbog toga njegovo ime danas ne pripada samo jednoj adresi ili jednom spomeniku, nego pripada i otoku i ovom brdu, kao trajni podsjetnik na čovjeka koji se iz svoga doma odazvao obrani Hrvatske.
Franjo Vlašić
Franjo Vlašić rođen je 14. rujna 1955. godine u Obedišću, na području općine Križ. U ratnim godinama došao je na ovaj prostor sudjelovati u njegovoj obrani. Na Debeljaku je 4. listopada 1993. godine teško ranjen, a od posljedica ranjavanja preminuo je 5. listopada.
Njegova sudbina pokazuje koliko je Domovinski rat povezao različite krajeve Hrvatske. Franjo je iz Obedišća i Križa došao na Debeljak, daleko od svoga rodnog kraja, i ovdje položio život braneći prostor koji mu nije bio rodni, ali ga je prihvatio kao prostor koji treba braniti. U njegovoj sudbini zato postoji i šira priča o ljudima koji su u ratnim godinama odlazili iz svojih krajeva kako bi branili druge dijelove Hrvatske, često daleko od svojih obitelji.
Za njegove ljude iz Ivanić-Grada, Kloštra Ivanića i Križa Debeljak je zbog toga postao mjesto posebne važnosti. Godinama poslije ta se veza nastavila kroz „Autobus sjećanja“, kojim su ljudi iz tih krajeva dolazili na biogradsko područje kako bi odali počast Franji i njegovim poginulim suborcima. Tako su ljudi iz kraja iz kojega je Franjo potekao dolazili na mjesto gdje je završio njegov život, čuvajući vezu između njegova rodnog kraja i Debeljaka.
Takvi dolasci pokazuju da mjesto pogibije ne pripada samo povijesti kraja u kojem se nalazi. Ono postaje dio života i ljudi koji su pokojnika poznavali, voljeli i čekali, pa se sjećanje na njega prenosi i daleko od kamenjara Debeljaka.
Zašto ih moramo pamtiti
Na samom Debeljaku, na mjestu gdje su njihovi životi prekinuti, nalazi se spomen-obilježje s uklesanim riječima: „Istina je naša krvlju zapisana.“ Te riječi ovdje imaju posebnu težinu jer nisu zapisane negdje daleko od mjesta stradanja. One stoje na prostoru na kojem su hrvatski branitelji doista bili izloženi neprijateljskom napadu i na kojem su mnogi od njih izgubili živote.
Njihova krv prolivena je na ovom hrvatskom tlu u obrani Hrvatske od srpskih snaga, u vremenu kada se branio ovaj kraj, njegovi ljudi i država koju su stvarali. Danas, nakon više od trideset godina, lako je zaboraviti koliko je tada bilo neizvjesnosti i koliko je sloboda koju danas živimo izgledala daleko. Upravo zato mjesta poput Debeljaka imaju važnost koja nadilazi jedan spomenik ili jednu obljetnicu.
Berislav Ivanišević, Dragan Maksan, Nikola Mikulić, Elio Banov, Franjo Vlašić, Miro Kukin, Mile Knez, Darko Dubravica, Šime Zelantov, Nikica Tomasov i Ivan Vuljak nisu samo imena uklesana u kamen. Iza svakoga od njih stajao je jedan život, jedna obitelj, prijatelji, suborci i ljudi koji su ih poznavali prije nego što su postali imena na spomen-obilježju. Imali su svoje planove i svoje svakodnevne živote, a rat je neke od njih prerano prekinuo upravo ovdje, na položaju koji je trebao štititi druge.
Njihove su obitelji morale nastaviti živjeti s gubitkom koji se ne može izmjeriti niti nadoknaditi. Djeca su odrastala bez očeva, roditelji su ostajali bez sinova, supruge bez muževa, a prijatelji i suborci bez ljudi s kojima su dijelili najteže dane. Vrijeme može ublažiti bol, ali ne može promijeniti činjenicu da se ti ljudi nikada nisu vratili svojim kućama.
Kada danas dođemo na Debeljak, ne možemo vratiti njihove živote niti promijeniti ono što se dogodilo 1992. i 1993. godine. Možemo, međutim, učiniti ono što je u našoj moći, a to je sačuvati njihova imena, prenositi istinu o vremenu u kojem su živjeli i govoriti o njima kao o ljudima, a ne samo kao o imenima u ratnim zapisima. Upravo u tome i jest smisao spomenika: da generacijama koje dolaze pokaže da sloboda nije samo riječ i da iza nje često stoje ljudske sudbine koje ne smiju biti zaboravljene.
Danas je Debeljak miran. Na mjestu na kojem su nekada bili ratna napetost, topnički udari i strah od neprijateljskog napada sada se može čuti tišina i pogledati prostor koji je više od tri desetljeća udaljen od ratnih dana. Ali ta tišina nije prazna. Ona u sebi nosi uspomenu na ljude koji su ovdje stajali, na one koji su se vratili svojim obiteljima i na one koji nisu imali tu priliku.
Zato Debeljak treba ostati mjesto na kojemu se zastane s poštovanjem, ali i mjesto na kojemu se mladima može pokazati dio povijesti njihova kraja. Kada se pred spomen-obilježjem pročitaju imena Berislava Ivaniševića, Dragana Maksana, Nikole Mikulića, Elija Banova, Franje Vlašića i ostalih poginulih branitelja, iza tih imena treba pokušati vidjeti ljude kakvi su bili prije rata, njihove obitelji, prijatelje, poslove, sport, svakodnevicu i sve ono što je činilo njihove živote.
Jer upravo tako sjećanje postaje stvarno.
Ne pamte se samo datumi i mjesta pogibije, nego ljudi koji su tim imenima pripadali.
Debeljak zato nije samo mjesto na kojem su hrvatski branitelji branili važan položaj. On je mjesto na kojem su se isprepleli njihovi životi, životi njihovih obitelji i povijest ovoga kraja. Njegov kamen danas šuti, ali imena uklesana u njega podsjećaju da je bilo ljudi koji su u najtežim danima bili spremni stati između opasnosti i svojih domova.
Njihova je krv prolivena ovdje, na hrvatskom tlu, a njihova imena ostala su kao trajna obveza da ih ne prepustimo zaboravu. Dok god ih spominjemo, dok god znamo tko su bili i zašto su bili na Debeljaku, čuvamo dio povijesti koju nijedna nova generacija ne bi smjela izgubiti.
Neka im je vječna hvala i slava.
Počivali u miru Božjem.
Izvori i literatura
- „Biogradsko-benkovački kraj u Domovinskom ratu“, zbornik radova, Sveučilište u Zadru i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata.
- Biograjski.com – zapisi o poginulim hrvatskim braniteljima na Debeljaku i obilježavanju obljetnica njihova stradanja.
- IKA – izvješća o obilježavanju obljetnica pogibije hrvatskih branitelja na Debeljaku.
- Općina Pakoštane – službeni dokumenti povezani s imenovanjem Trga Elio Banov na Vrgadi.
- Zadarski list – tekstovi o obilježavanju stradanja hrvatskih branitelja i „Autobusu sjećanja“.
- Zajednica udruga proisteklih iz Domovinskog rata Ivanić-Grad – podaci povezani s Franjom Vlašićem.
