aktualno kultura i turizam more i otoci okolica povijest

Dvije godine bez fra Joakima Jakija Gregova, čovjeka koji je svoj život nesebično darivao drugima

Goga 10. studenoga 2026.

Danas se navršavaju dvije godine od smrti fra Joakima Jakija Gregova, franjevca, svećenika, vojnog kapelana, hrvatskog branitelja, akademskog kipara, restauratora, konzervatora, slikara i pjesnika, čovjeka koji je tijekom svojega života ostavio dubok trag među ljudima, u umjetnosti, Crkvi, Domovinskom ratu, ali i u sredinama koje je smatrao svojim domom.

Fra Jaki Gregov rođen je 5. rujna 1952. godine u Pašmanu. Život ga je od rodnoga otoka vodio kroz franjevački red, svećeničku službu i umjetnost, a potom i kroz najteže godine novije hrvatske povijesti. Od 1999. godine živio je i djelovao u Hvaru, gdje je obnašao službu gvardijana Franjevačkog samostana Gospe od Milosti. Upravo je ondje, u Hvaru koji je desetljećima bio važan dio njegova života, 10. studenoga 2024. godine iznenada preminuo u 73. godini života.

Njegova smrt snažno je odjeknula među obitelji, prijateljima, vjernicima, umjetnicima, Hvaranima, Pašmancima, ali osobito među hrvatskim braniteljima i suborcima s kojima je dijelio ratne godine.

Dvije godine poslije, sjećanje na njega nije samo uspomena na jednoga franjevca koji je služio u određenoj sredini, nego na čovjeka koji je mnogima tijekom života postao prijatelj, duhovni oslonac i netko na koga su mogli računati u trenucima kada je bilo najteže.

Vojni kapelan koji je bio uz svoje suborce

Posebno mjesto u životu fra Jakija zauzima njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu. Kao vojni kapelan i dušobrižnik bio je povezan s 134. brigadom Hrvatske vojske, 53. domobranskom bojnom Biograd i kasnije 134. domobranskom pukovnijom. Njegovi suborci pamte ga kao čovjeka koji nije svoju službu shvaćao kao formalnu obvezu, nego kao poziv da bude uz ljude kojima je njegova prisutnost bila potrebna.

Denis Brzić, njegov prijatelj i suborac, posebno ističe kako je fra Jaki tijekom ratnih godina obilazio zadarsku bojišnicu od Velebita do Stankovaca. Ondje gdje su bili hrvatski vojnici dolazio je i on, njihov kapelan, služiti svetu misu, razgovarati s ljudima, pružiti im riječ potpore ili jednostavno biti među njima u okolnostima u kojima je svaki čovjek tražio sigurnost i snagu.

Nije se pritom sklanjao od opasnosti. Njegovi suborci pamte da je odlazio na položaje i u vrijeme kada su granate grmjele, jer je smatrao da upravo tada treba biti uz svoje ljude. U ratu je često morao biti uz poginule hrvatske branitelje i njihove obitelji. Iza njega je ostao velik broj sprovoda i posljednjih ispraćaja hrvatskih branitelja, a sam je jednom rekao da bi već 185 sprovoda bilo dovoljno da čovjeku ostane „puno muke i jada“.

Takva iskustva ostavljala su dubok trag. Njegovi suborci svjedoče da je osobito teško doživljavao trenutke kada se od poginulih prijatelja i suboraca morao oprostiti na njihovim grobovima. Za vojnog kapelana to nije bila samo službena dužnost. Iza svakoga poginulog čovjeka stajala je njegova obitelj, prijatelji i suborci, ali i osobna bol čovjeka koji je te ljude poznavao i s njima dijelio ratnu svakodnevicu.

Zato se danas, kada ga se prisjećaju njegovi suborci, fra Jakija ne može odvojiti od Domovinskog rata. Bio je dio njihova ratnog puta, ali i čovjek koji im je pomogao da kroz najteže godine prođu sačuvavši vjeru, nadu i osjećaj zajedništva.

Umjetnik koji je svoje stvaralaštvo smatrao darom

Jednako važan dio njegova života bio je umjetnički rad. Fra Jaki Gregov bio je akademski kipar, restaurator, konzervator, slikar i pjesnik, a iza sebe je ostavio iznimno velik broj umjetničkih djela. Prema svjedočenjima njegovih prijatelja, izradio je više od tisuću kiparskih i drugih umjetničkih radova koji su tijekom godina pronašli svoje mjesto u Hrvatskoj, ali i u Sloveniji, Njemačkoj, Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama.

Njegov umjetnički opus dokumentiran je i u dvije monografije profesorice Andrijane Ciprić, „Kiparski brevijar fra Jaki Gregov“, koje svjedoče o širini njegova stvaralaštva i značaju koji je imao kao umjetnik.

Ipak, kada njegovi prijatelji govore o njegovu odnosu prema umjetnosti, gotovo uvijek naglašavaju jednu posebnost: fra Jaki svoja djela nije doživljavao prvenstveno kao robu ili imovinu koju treba naplatiti. Često ih je poklanjao ljudima, crkvama, ustanovama i zajednicama kojima je želio nešto ostaviti. Njegov odnos prema umjetnosti bio je duboko povezan s njegovim odnosom prema ljudima.

Znao je napraviti skulpturu ili drugo umjetničko djelo i jednostavno reći da ga uzmu ako im se sviđa. U tome se možda najbolje vidi njegova životna filozofija. Materijalna vrijednost nekoga djela za njega nije uvijek bila važnija od toga hoće li ono nekome donijeti radost, obogatiti prostor ili ostati kao trag njegova rada.

Njegovi prijatelji upravo zato smatraju da se fra Jakija ne može razumjeti samo kroz broj njegovih skulptura i umjetničkih radova. Jednako je važno ono što je kroz svoj rad davao drugima.

Dobrota koja se pokazivala u svakodnevnim susretima

Fra Jakijeva potreba da pomogne drugome nije bila vezana uz velike geste. Ona se najčešće pokazivala u sasvim običnim situacijama, zbog čega su takve priče danas možda i najvrjednije svjedočanstvo o njegovu karakteru.

Jednu od njih njegovi prijatelji posebno pamte. U Splitu je jednom prilikom susreo stariju ženu koja ih je upitala imaju li praznih boca. Fra Jaki je pogledao u automobil i pronašao četrnaest boca koje joj je dao. Žena mu je potom ponudila dio novca koji bi dobila za njih, smatrajući da je pošteno podijeliti ono što su zajedno pronašli. Fra Jaki je, međutim, nakon toga izvadio sav novac koji je imao kod sebe i dao joj ga.

Druga priča govori o njegovoj ljubavi prema moru i ribolovu. Fra Jaki bio je strastveni ribar, a u jednom je ribolovu, nakon što su s ostima na sviću ulovili ribu, rekao prijatelju da će donijeti ulov jer ga ima dovoljno za sve. I takve su sitnice bile dio njegova svakodnevnog ponašanja, ono što ima nije smatrao samo svojim, nego nečim što treba podijeliti.

Slično je bilo i pred sam kraj njegova života. Nakon ručka s prijateljima, u posljednjem susretu koji će njima zauvijek ostati u sjećanju, govorio je o maslinama i ovogodišnjem urodu te obećao da će im donijeti kantu maslinova ulja. Nije mogao znati da je to njihov posljednji razgovor, ali upravo zato ta jednostavna rečenica danas ima posebnu težinu.

U takvim se uspomenama možda najbolje vidi čovjek kakav je fra Jaki bio. Nije pomagao samo kada je trebalo učiniti nešto veliko i vidljivo, nego je pomagao onda kada bi pred sobom vidio čovjeka kojemu je pomoć potrebna. Njegovi prijatelji zato često ponavljaju da mu je duhovno bilo daleko ispred materijalnog.

Bista koja gleda prema rodnom Pašmanu

Dvije godine nakon njegove smrti Hvar mu je podario i trajni znak zahvalnosti.

Na šetnici ispod Franjevačkog samostana Gospe od Milosti u Hvaru svečano je otkrivena bista fra Joakima Jakija Gregova, i to na posebno simboličnom mjestu s pogledom prema njegovu rodnom Pašmanu.

Svečanost je održana uoči druge godišnjice njegove smrti, u nedjelju, 8. studenog 2026., nakon svete mise u samostanskoj crkvi. Bistu su otkrili gradonačelnik Hvara Šime Ravlić i fra Jakijev bliski prijatelj Miro Petric, a program su svojim nastupima obogatili hvarska klapa Galešnik i Prošper Brace Miličića. U prigodnom programu sudjelovali su i brojni uzvanici, suradnici, vjernici i poštovatelji njegova lika i djela.

Postavljanje biste inicirali su njegovi bliski prijatelji Ignacije Aco Šunjić, Anton Majzelj, Toni Rebol, Dušan Končan i Damir Ujević iz Lijevaonice umjetnina „Ujević“, uz zajedničku organizaciju Franjevačkog samostana i Grada Hvara.

Mjesto na kojem je bista postavljena ima snažnu simboliku. Fra Jaki je desetljećima bio povezan s Hvarom, ali njegovi korijeni uvijek su ostali na Pašmanu. Rođeni otočanin svoj je životni put proširio daleko izvan rodnoga mjesta, no more, otoci, ribarenje i otočki način života ostali su važan dio njegova identiteta.

Zato pogled njegove biste prema Pašmanu nije samo pogled prema rodnom otoku. On predstavlja trajnu vezu između mjesta u kojem je rođen i mjesta u kojem je proveo velik dio svoga života i u kojem je preminuo.

Posebno je znakovito što je svečanost završila pjesmom „Ribari“, koja je podsjetila na njegovu povezanost s morem i ribarskim životom. Unatoč svim svojim ulogama, franjevca, svećenika, umjetnika, vojnog kapelana i branitelja, fra Jaki je u sebi cijeloga života nosio i onoga otočnog čovjeka kojemu je more bilo blisko i prirodno.

Trag koji ostaje

Danas, dvije godine nakon njegove smrti, teško je odvojiti pojedine dijelove njegova života jer su svi bili povezani istom osobinom, potrebom da ono što ima podijeli s drugima.

U Domovinskom ratu svoje je vrijeme i prisutnost stavio na raspolaganje suborcima. Kao svećenik bio je uz vjernike. Kao umjetnik svoje je znanje, talent i stvaralaštvo nesebično davao drugima. Kao čovjek pomagao je siromašnima i ljudima koje je susretao u svakodnevnom životu. Kao prijatelj ostao je zapamćen po jednostavnosti, neposrednosti i spremnosti da učini nešto za drugoga.

Možda upravo zato uspomena na fra Jakija ne živi samo u velikim djelima koja je ostavio iza sebe. Živi i u ljudima koji danas pričaju o njemu, u njegovim suborcima koji ga pamte iz ratnih godina, u prijateljima koji se sjećaju njegovih svakodnevnih dobrota, u Hvaranima među kojima je desetljećima živio, u Pašmancima kojima je pripadao rođenjem i u svima koji danas prolaze pokraj njegovih skulptura.

Njegova bista na Hvaru, okrenuta prema Pašmanu, tako postaje još jedan podsjetnik da čovjek može otići, ali njegov život i ono što je učinio za druge ostaju.

Dvije godine nakon njegova odlaska fra Jaki Gregov ostaje u sjećanju svojih suboraca, prijatelja, vjernika i svih koji su ga poznavali kao čovjek koji je svoje sposobnosti, znanje, vjeru, umjetnost i vrijeme smatrao darom koji treba dijeliti.

I upravo se po tome najbolje pamti čovjek za njegova života.

Fra Jaki, hvala Vam za sve što ste tijekom života učinili za svoje suborce, prijatelje, vjernike, umjetnost i ljude kojima ste pomagali. Neka Vam je mir i pokoj vječni.

Počivao u miru Božjem.

Dokumentarni film „Dva brata fratra“ autora Stipe Božića, koji govori o dvojici braće, pokojnima fra Stjepanu i fra Joakimu Gregovu, dostupan je na ovoj poveznici.

Izvori i literatura