Na današnji dan, 23. listopada 1992., u zasjedi na cesti između Vrane i Pakoštana ubijeni su desetogodišnja Marija, sedmogodišnji Ante i njihov otac Ivan Baković. Za ovaj strašni zločin do danas nitko nije odgovarao.
(23. listopada 1992. – 23. listopada 2026.)
Prošle su 34 godine od tragedije koja je zauvijek obilježila jednu obitelj i ostavila duboku ranu u biogradskom i cijelom zadarskom kraju. Marija i Ante Baković bili su djeca pred kojima je tek bio život, a njihov otac Ivan bio je suprug i otac koji ih je toga kobnog dana poveo u posjet baki. Nitko od njih nije se vratio kući.
Njihova imena i danas nose bol zbog izgubljenih života, ali i pitanje na koje obitelj i javnost još čekaju odgovor: kada će počinitelji ovog zločina biti otkriveni i privedeni pravdi?
Djetinjstvo prekinuto ratom
Marija i Ante rođeni su u Zagrebu, a djetinjstvo su proveli u Biogradu na Moru, gdje su pohađali tadašnju Osnovnu školu Marije Eškinja, današnju Osnovnu školu Biograd. Bili su odlični učenici, a iza njih su ostale uspomene na sasvim obično, bezbrižno dječje odrastanje koje je nasilno prekinuto.
Marija je voljela pjevati, dok je Ante uživao u vožnji biciklom niz ulicu. Danas su upravo takvi mali detalji posebno bolni jer podsjećaju na sve ono što im je oduzeto, na djetinjstvo, odrastanje i budućnost koju nikada nisu dobili priliku živjeti.
Njihov otac Ivan, rođen 1958. godine, bio je dragovoljac Domovinskog rata koji je prošao brojna ratišta, među njima i Škabrnju 1991. godine.
Kobnog petka, 23. listopada 1992., njihova majka Smilja ostala je kod kuće prati rublje jer je to bio jedan od rijetkih dana kada je Biograd na Moru imao vodu. U ratnim okolnostima, obilježenima i nestašicom vode te nesigurnošću svakodnevice, nitko nije mogao naslutiti da će se obiteljski odlazak pretvoriti u tragediju.
Zasjeda na cesti između Vrane i Pakoštana
Toga dana Ivan je sa svojom djecom krenuo u Banjevce, u posjet baki, udaljenoj oko 30 kilometara od Biograda na Moru. Iako je na snazi bilo primirje, ono im nije pružilo sigurnost.
Oko 19 sati, dok su se vraćali cestom između Vrane i Pakoštana, na njihov crveni Mercedes ispaljen je cijeli spremnik streljiva iz automatske puške kalašnjikov. Ivan, koji je bio nenaoružan, i njegova djeca na stražnjem sjedalu automobila nisu imali nikakve šanse preživjeti napad.
Ubijeni su otac i njegovo dvoje djece, troje ljudi čiji su životi nasilno prekinuti u zasjedi na cesti kojom su se vraćali kući.
Od tada je prošlo 34 godine, ali ovaj strašni zločin još nije dobio svoj sudski epilog. Počinitelji nisu identificirani i nitko za ubojstvo Ivana, Marije i Ante Bakovića nije kazneno odgovarao.
Tri ugašena života i majka koja je ostala sama
Ante Baković, rođen 14. prosinca 1984., imao je samo sedam godina. Njegova sestra Marija, rođena 10. srpnja 1982., imala je deset. Njihov otac Ivan imao je 34 godine.
Tri života, tri prekinute sudbine i obitelj kojoj je u jednom trenutku oduzeto gotovo sve.
Nakon tragedije majka Smilja ostala je bez supruga i oboje djece. Njezina je bol teško zamisliva, a njezina životna priča podsjeća na patnju brojnih obitelji koje su tijekom Domovinskog rata izgubile svoje najmilije. Iza svake žrtve ostali su ljudi koji su morali nastaviti živjeti s prazninom koju ništa nije moglo ispuniti.
Priču o stradanju djece u Domovinskom ratu donosi i dokumentarni film „Otkrhnuti“, u čijem se traileru pojavljuju fotografije male Marije i Ante. Njihova lica podsjećaju nas da žrtve rata nisu samo brojke i imena u zapisima o prošlosti. To su bila djeca sa svojim željama, navikama, smijehom i snovima.
Pogledajte trailer dokumentarnog filma „Otkrhnuti“.
Sjećanje koje traje
Udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Zadarske županije, predvođena predsjednicom Ljubicom Krcić, godinama čuva sjećanje na ovu tragediju. Na mjestu stradanja, uz cestu Vrana–Pakoštane, kod spomen-ploče posvećene ubijenim članovima obitelji Baković, polažu se cvijeće i pale svijeće. Sjećanje se čuva i na njihovoj obiteljskoj grobnici u Banjevcima.
Takva okupljanja nisu samo čin odavanja počasti. Ona su i podsjetnik da vrijeme ne smije izbrisati imena nevinih žrtava te da obitelji koje su izgubile svoje najmilije zaslužuju da se njihova stradanja pamte i poštuju.
Svako takvo okupljanje potvrđuje da sjećanje na nevine žrtve nije izblijedjelo. Ipak, uz svijeće, cvijeće i molitvu ostaje i bolna činjenica da za ubojstvo oca i njegovo dvoje djece nitko nije kazneno odgovarao. Godine prolaze, ali obveza da se njihova imena čuvaju od zaborava i da se ne odustane od zahtjeva za pravdom ostaje.
Trideset četiri godine bez pravde
Na današnji dan ponovno se prisjećamo Marije, Ante i Ivana Bakovića. Prisjećamo se njihova života, obiteljske tragedije i majke koja je ostala bez svoje djece i supruga. Ali ne možemo zaobići ni činjenicu da za ovaj zločin nitko nije odgovarao.
Prolaze godine i desetljeća, a pitanje pravde ostaje otvoreno. Sjećanje na nevine žrtve ne smije biti prepušteno samo njihovoj obitelji i onima koji su ih poznavali. Ono je obveza svih nas, osobito dok postoje zločini počinjeni u Domovinskom ratu koji još nisu dobili svoj sudski epilog.
Marija, Ante i Ivane, vaša imena nisu zaboravljena. Njih čuvamo u sjećanju, a istinu o vašem stradanju dugujemo i budućim naraštajima.
🕯️ Marija, Ante i Ivane, počivajte u miru Božjem. 🙏
Izvori:
-
- Braniteljski forum – Ratni zločini nad obitelji Baković
- Dalmacija Danas – Stravičan zločin bez kazne: obljetnica pogibije obitelji Baković
- Udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata – aktivnosti Udruge
- Biograjski.com – Sjećanje na Antu, Mariju i Ivana, ubijene članove obitelji Baković
- Dokumentarni film „Otkrhnuti“.
- Udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Zadarske županije – službena Facebook stranica
