Slovenska književnica Bronja Žakelj gostovala je u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru, gdje je predstavila autobiografski roman „Bijelo se pere na devedeset”, snažnu i emotivnu knjigu o odrastanju, obitelji, bolesti, smrti i uspomenama koje nas oblikuju. Bio je to povijesni trenutak za biogradsku knjižnicu jer je prvi put ugostila književnicu iz inozemstva, a susret je prerastao u otvoren i duboko osoban razgovor o životu, gubitku najbližih, obiteljskim odnosima i snazi pisane riječi.
U Gradskoj knjižnici Biograd na Moru u četvrtak, 22. listopada 2026., održan je književni susret sa slovenskom spisateljicom Bronjom Žakelj, autoricom romana „Bijelo se pere na devedeset”, koji je osvojio čitatelje svojom iskrenošću, toplinom, suptilnim humorom i bolnim, ali važnim životnim temama. Susret je organiziran u sklopu Mjeseca hrvatske knjige, a o knjizi i životnom putu autorice razgovarala je ravnateljica knjižnice Tihana Jurišić.
U publici su te večeri prevladavale žene, uz tek jednog muškarca, a već od prvih riječi bilo je jasno da neće biti riječ o uobičajenoj promociji knjige. Bronja Žakelj nije došla samo govoriti o književnom uspjehu nego i otvoriti vrata vlastitih uspomena, vratiti se ljudima kojih više nema i ispričati kako je osobnu obiteljsku priču pretvorila u knjigu u kojoj su se prepoznali brojni čitatelji.
Povijesno gostovanje u biogradskoj knjižnici
Pozdravljajući okupljene, ravnateljica Tihana Jurišić istaknula je kako je za biogradsku knjižnicu to poseban događaj jer prvi put ugošćuje autoricu iz druge države.
„Ovo je za nas povijesni trenutak jer po prvi put u našoj knjižnici ugošćujemo stranog autora. Jest da smo susjedi i da smo blizu, da se razumijemo, ali ipak nam je to nešto malo drugačije. Iako je Mjesec hrvatske knjige, iznimna nam je čast što smo večeras ugostili slovensku spisateljicu Bronju Žakelj”, rekla je Jurišić, zahvalivši autorici što je na svojem putovanju Hrvatskom odabrala upravo Biograd kao mjesto susreta s čitateljima.
Bronja Žakelj zahvalila je na pozivu, nakladničkoj kući Ljevak i svima koji su došli na književnu večer, izrazivši nadu da će zajedno provesti ugodno vrijeme.
Roman „Bijelo se pere na devedeset” već je dobro poznat biogradskim čitateljima. Prema riječima ravnateljice, riječ je o jednom od traženijih naslova u knjižnici, koji je često posuđen, pa ga zainteresirani čitatelji ne uspijevaju uvijek pronaći na policama. Na susretu su ga mogli kupiti i dobiti autoričin potpis.
Jurišić je otkrila da je knjigu prvi put pročitala godinu i pol do dvije prije susreta, a da ju je ponovno čitanje, pripremajući se za promociju, iznenadilo snagom emocija.
„Plakala sam kao kišna godina. Ne znam je li vam se to ikada dogodilo. Inače ne ponavljam romane ili djela koja sam već pročitala jer je uvijek premalo vremena da sve pohvatam, ali s ovom knjigom dogodilo mi se upravo to”, priznala je ravnateljica.
Iako je riječ o teškom romanu, izrazila je želju da razgovor ipak vode u pozitivnijem smjeru, bez umanjivanja boli o kojoj knjiga govori. Njezina preporuka publici bila je jasna: ovu knjigu vrijedi pročitati.
Od novinarstva do bankarstva, a potom do književnog uspjeha
Bronja Žakelj rođena je 1969. godine u Ljubljani. Diplomirala je novinarstvo, ali je ljubav prema pisanju dugo ostala po strani dok je radila u marketingu i bankarstvu. Kada su joj djeca odrasla, pronašla je više prostora za kreativnost i odlučila se posvetiti ljubavi koju nikada nije zaboravila.
Roman „Bijelo se pere na devedeset” osvojio je 2019. godine nagradu Kresnik za najbolji slovenski roman. U manje od dvije godine od objavljivanja doživio je sedam izdanja. Uslijedila su izdanja i prijevodi na druge jezike, a knjiga je dobila i filmsku adaptaciju. U razgovoru u Biogradu autorica je spomenula da je roman do tada bio preveden na osam jezika, među kojima i na hebrejski.
Hrvatsko izdanje također je doživjelo uspjeh. U vrijeme biogradskog susreta objavljeno je već treće izdanje.
„Obradovala sam se kada sam prije nekoliko mjeseci čula da je već treće izdanje”, rekla je Žakelj, složivši se da je to posebno lijep rezultat za roman koji dolazi izvan engleskoga govornog područja.
Iako je završila novinarstvo upravo zbog ljubavi prema pisanju, autorica nije dugo ostala u novinarskim vodama. Nakon studija kratko je radila u tom području, ali je shvatila da taj posao nije za nju.
„Svi su pisali puno brže nego ja. Ja sam jako spora kad pišem”, objasnila je uz osmijeh.
Drugi razlog bila je atmosfera u tadašnjim redakcijama. Radilo se o devedesetima, vremenu kada se u redakcijama mnogo pušilo, što joj je izrazito smetalo. Prvo je otišla u marketing, a potom u bankarstvo, gdje radi u međunarodnom bankarstvu, na poslovima korespondentnog bankarstva.
Jurišić je primijetila kako ljudski mozak najčešće bolje funkcionira s brojkama ili slovima, a da se Žakelj očito dobro snalazi u oba svijeta.
Autorica je objasnila kako je upravo posao u kojem kreativnost nije uvijek u prvom planu možda dodatno potaknuo njezinu potrebu za pisanjem.
„Studij novinarstva upisala sam baš zbog ljubavi prema pisanju. Počela sam pisati taj roman, možda i zato što sam željela raditi neki kreativniji posao. A možda do romana ne bi ni došlo da sam radila nešto drugo. U svakoj stvari može se naći nešto dobro”, rekla je.
Knjiga napisana da obiteljska priča ne nestane u zaboravu
Na pitanje kada je došla ideja da vlastiti život pretoči na papir, Bronja Žakelj izdvojila je dva važna razloga. Prvi je bila njezina dugogodišnja ljubav prema pisanju i želja da se okuša u zahtjevnijem tekstu, u kojem će se morati ozbiljno baviti strukturom, stilom i načinom pripovijedanja. Drugi je razlog bio mnogo osobniji: nije željela da obiteljska priča nestane.
Djeca su joj tada već bila odrasla, a ona je osjetila da je došao trenutak da se vrati onome što je dugo nosila u sebi. Nije pisala samo zbog sebe nego i zbog svoje djece, Katjuše i Matije, kako bi i oni mogli upoznati ljude i događaje koji su obilježili njezin život.
„Nisam htjela da se naša obiteljska priča zaboravi. Pisala sam ne samo za sebe nego i za svoju djecu. Imam dvoje djece i željela sam im ostaviti sve one moje koji su bili tu, moju mamu koju sam izgubila kada sam imala 14 godina, mojega brata Roka, koji je bio četiri godine mlađi od mene i kojega sam također izgubila, te moju baku”, ispričala je.
Za nju je pisanje bilo način da učini ono što joj je još preostalo za ljude koje je voljela, a to je da ih sačuva od zaborava.
Prisjetila se misli prema kojoj čovjek umire dvaput: prvi put kada njegovo tijelo više nije živo, a drugi put kada netko posljednji put izgovori njegovo ime.
„Toliko mi je drago da oni ostaju ne samo u mojim uspomenama nego i kroz riječi u knjizi, pa čak sada i kroz slike u filmu”, rekla je.
U toj rečenici sažeta je jedna od najvažnijih niti cijelog romana. Pisanje nije moglo vratiti izgubljene ljude, ali je njihovim glasovima, navikama, riječima i zajedničkim trenucima omogućilo da nastave živjeti u sjećanju drugih.
Djeca, knjiga i majka koja je završila i na sinovu Instagramu
Jurišić je autoricu upitala jesu li njezina djeca pročitala roman. Bronja Žakelj prisjetila se kako je, kada je knjiga objavljena, bila toliko uzbuđena da ju je odmah donijela kući.
Njezina kći Katjuša, koja je tada imala 14 godina i koja mnogo čita, odmah je posegnula za knjigom. Sin Matija, tada sportaš koji nije volio čitati, iznenadio ju je kada ga je nekoliko večeri poslije zatekla u krevetu s knjigom u rukama.
„Pitala sam ga: ‘Matija, pa ti čitaš? Čitaš moju knjigu?’ A on kaže: ‘Čitam, mama.’ Pitam ga kako mu se sviđa, a on odgovori da je knjiga odlična, ali da će sada čekati film”, prepričala je autorica uz smijeh.
U tom trenutku o filmskoj adaptaciji još nije bilo ni govora. Roman je tek bio objavljen, a Žakelj nije ni poznavala redatelja Marka Nabršnika.
Matija je ipak pogledao film i bio oduševljen. Uslijedio je trenutak koji je njegovoj majci bio posebno drag: prvi put u životu objavio ju je na Instagramu.
„Svaka čast, mama”, napisao je uz njezinu fotografiju s premijere. Sljedećeg jutra nazvao ju je i rekao da nikada prije nije dobio toliko lajkova kao tada kada je objavio majku.
Tihana Jurišić zaključila je da je to možda i najveće priznanje koje majka može dobiti, pojaviti se na sinovu Instagramu. Bronja Žakelj odgovorila je kako je to vjerojatno bio prvi i posljednji put, ali da je barem i to doživjela.
Humor i toplina u toj epizodi nisu bili tek predah od ozbiljnih tema. Pokazali su koliko se obiteljska bliskost može očitovati u malim, svakodnevnim situacijama i kako književni uspjeh ponekad dobiva najljepšu potvrdu upravo kod kuće.
Kuhinja u kojoj se odvijao cijeli jedan život
Jedan od najupečatljivijih dijelova razgovora bio je posvećen djetinjstvu i odrastanju u Jugoslaviji osamdesetih godina prošlog stoljeća. Jurišić je rekla kako ju je roman podsjetio na seriju „Crno-bijeli svijet” i na vrijeme koje se danas često doživljava kao toplije, prisnije i povezanije.
Posebno je izdvojila prizor obiteljske kuhinje, središnjeg mjesta svakodnevnog života u domu Bronje Žakelj. Pročitala je ulomak u kojem se u kuhinji razvlači tijesto za štrudle, savija savijača, tuku odresci, mijesi tijesto za rezance i jede. Za istim se stolom pišu domaće zadaće, uči, crta, čita i pišu novogodišnje čestitke.
U toj se kuhinji ponekad i spava i kupa, glačaju se košulje i vuneni puloveri, a baka Dada odjeću prije glačanja škropi vodom. Djeca se igraju igračkama spremljenima u kartonskoj kutiji od ulja Zvijezda, dok odrasli igraju šah, kartaju ili kockaju do kasno u noć.
To nije bila samo prostorija u kojoj se pripremala hrana. Bila je to pozornica obiteljskog života, mjesto rada, odmora, igre, razgovora i susreta, prostor u kojem su se isprepletali glasovi nekoliko generacija.
Jurišić je spomenula i oblak cigaretnog dima koji se gotovo mogao osjetiti čitajući te retke, a Žakelj je objasnila kako je došla do tako živih sjećanja.
Pisala je prema vlastitom pamćenju, ali se služila i dnevničkim zapisima, fotografijama, pismima i člancima. Ipak, najvažnije su bile slike koje je godinama nosila u sebi.
Kada joj je majka umrla, Bronja je imala 14 godina. Nakon majčine smrti u obitelji je zavladala tišina i o majci se više nije razgovaralo. Ubrzo je shvatila da o tome ne može razgovarati ni s vršnjacima. U dobi od 15 godina teško je pronaći društvo za razgovor o smrti majke, pa je ostala sama sa svojim uspomenama.
„Jedini način da ostanem u kontaktu s njom bio je da stalno iznova vrtim njezine slike u glavi, sve ono što smo zajedno doživjele, sve dane svojega djetinjstva. Bojala sam se da ću zaboraviti sve, da ću zaboraviti svoju majku. Ponekad mi se činilo kao da je nikada zapravo nisam ni imala”, rekla je.
Upravo zbog toga slike iz djetinjstva ostale su duboko urezane u njezino pamćenje. Kada je počela pisati, ponovno se vratila tim prizorima, ali ne samo kao odrasla žena koja se prisjeća prošlosti.
Objasnila je da se u romanu majci obraća izravno, kao da s njom razgovara, a za pripovijedanje je koristila prezent, sadašnje vrijeme. To joj je omogućilo da prošlost ponovno proživi kao sadašnjost.
„Kad pišem, sve je tu, sve je sada. Kao da sam ušla u vremenski stroj”, opisala je.
Ponovno je mogla vidjeti baku uz štednjak s cigaretom u ruci, oca koji psuje dok gleda televiziju, majku koja lakira nokte i sebe i brata kako se igraju. Upravo joj je takav način pripovijedanja olakšao prisjećanje na događaje udaljene desetljećima.
Ipak, postoji nešto što je nepovratno izgubila: glasove svojih najbližih.
„Toliko dobro se sjetim svega, samo sam glasove zaboravila”, priznala je, žaleći što nema nijedan audiozapis iz vremena kada je njezina obitelj bila na okupu.
Fotografije su ostale u njezinoj glavi, ali glasovi su s vremenom nestali. Ta je spoznaja još jedan podsjetnik na krhkost sjećanja i na to koliko je važno sačuvati ono što možemo prije nego što vrijeme učini svoje.
Obitelj kao utočište i snaga za najteže životne trenutke
Govoreći o obitelji, Bronja Žakelj opisala je dom u kojem su tijekom prvih četrnaest godina njezina života zajedno živjeli ona, brat Rok, majka, otac i baka Dada. Njihova kuhinja bila je otvorena i rodbini, susjedima i prijateljima koji su dolazili bez najave, bez formalnosti i bez potrebe da kucaju.
Svi su bili dio njihove svakodnevice, a taj osjećaj pripadnosti stvorio je u njoj snažan osjećaj sigurnosti, bezuvjetne ljubavi i elementarne sreće.
„Mislim da sam baš u tim godinama u svoje džepove skupila najbolje karte, sve džokere i asove, koje sam kasnije mogla staviti na stol kada je sve išlo naopako”, rekla je.
Upravo joj je ta rana sigurnost pomogla da se kasnije nosi s velikim gubicima i teškim životnim razdobljima. Iako se obiteljski svijet s vremenom raspao, osjećaj povezanosti koji je upoznala u djetinjstvu ostao je u njoj kao nešto na što se mogla osloniti.
Njezina priča pokazuje koliko obiteljska zajednica može biti važna u životu djeteta. Ne samo zbog materijalne sigurnosti nego i zbog osjećaja da pripada ljudima koji su tu, koji dijele svakodnevicu i koji svojim prisustvom stvaraju temelje za budućnost.
Pisanje nije bilo terapija, ali joj je donijelo novi pogled na prošlost
Na pitanje je li joj pisanje pomoglo kao svojevrsna terapija, Bronja Žakelj odgovorila je da za nju nije imalo takav učinak, barem ne na način na koji se to često zamišlja.
Najveća promjena dogodila se tek nakon objavljivanja knjige. Tada je prvi put prekinuta dugogodišnja tišina o majčinoj smrti. Čitatelji su joj se javljali porukama, razgovarali s njom nakon čitanja romana i dijelili vlastita iskustva. Kroz njihove reakcije počela je drukčije promatrati neke događaje iz svojega života.
Jedan od njih odnosio se na oca i njegovu odsutnost tijekom njezine bolesti.
Bronja je imala 20 godina kada je oboljela od Hodgkinova limfoma, raka limfnih čvorova. Liječenje je trajalo godinu dana, a otac nije bio uz nju u bolnici. Ona je, kako je rekla, poznavala razloge njegova ponašanja i nikada ga nije željela osuđivati, ni tada ni poslije.
Ipak, kroz reakcije čitatelja počela je jasnije uviđati da je, bez obzira na njegove razloge i strahove, trebala imati oca uz sebe.
„Kad živiš u nekom svom mjehuriću, vidiš samo svoj svijet i ne možeš ga uspoređivati s drugima. A kada netko drugi pogleda u tvoj svijet drugim očima, počneš se pitati: pa gdje je bio moj otac, što se tu zapravo događalo?”, ispričala je.
Na sličan je način počela drukčije gledati i na vlastite tinejdžerske godine. Nakon majčine smrti završila je osnovnu školu i krenula u gimnaziju, ali je njezin školski uspjeh naglo pao. Od odličnih ocjena došla je do jedinica.
Dugo nije tražila opravdanje za ono što se događalo, no s vremenskim odmakom shvatila je koliko je majčina smrt utjecala na njezin život.
„Ne radi se o izgovorima. Radi se o gubitku koji ne može ostati bez posljedica. To su tektonski pomaci koji utječu na živote svih nas. Gubitak je bio toliko velik da je promijenio živote svih nas i ništa više nije bilo isto”, rekla je.
Upravo joj je knjiga pomogla da neke događaje sagleda bez potrebe da ikoga osudi, ali i bez potrebe da umanjuje vlastitu bol. Naučila je priznati da je bila dijete koje je izgubilo majku i da su posljedice tog gubitka bile stvarne, duboke i dugotrajne.
Otac koji nije znao kako se nositi s bolešću svoje kćeri
Razgovor je potom otvorio jedno od najbolnijih poglavlja romana: odnos s ocem tijekom njezina liječenja.
Jurišić se prisjetila prizora u kojem se Bronja nakon kemoterapije, nakon cijelog dana i noći provedene u autobusu, vraća kući bez osobe koja bi je dočekala i pomogla joj. Riječ je o iskustvu koje je u publici ostavilo snažan dojam.
Bronja je potvrdila da je njezin otac i danas živ te da je pročitao rukopis knjige, iako nije znala je li kasnije pročitao cijelo objavljeno djelo.
Kada mu je za Božić poklonila rukopis, još nije znala da će on jednoga dana postati knjiga. Otac joj se nije javio niti je komentirao što je pročitao. Tek je preko njegove partnerice doznala da je rukopis čitao dva puta, do četiri sata ujutro.
Za njega je to, objasnila je, vjerojatno bio veliki šok jer o mnogim stvarima nikada nisu razgovarali.
Među njima je bio i razgovor koji je Bronja kao dvadesetogodišnjakinja slučajno čula nakon što je saznala da ima treći stadij Hodgkinova limfoma.
U obitelji su se nadali da bolest nije uznapredovala do trećeg stadija. Kada je došla kući i rekla ocu da jest, on je telefonom razgovarao s njezinom tetom, liječnicom pulmologinjom. U to su vrijeme u stanu imali telefonske slušalice u sobama, pa je Bronja mogla prisluškivati razgovor.
Čula je oca kako govori da za nju više nema spasa, da ne bi trebala ići na onkologiju, nego umrijeti kod kuće, kao što je kod kuće umrla njezina majka. Govorio je da je neće biti sljedećeg Božića ni njezina sljedećeg rođendana.
Bio je to užasan trenutak za mladu ženu koja se suočavala s teškom bolešću. Istodobno, kako je objasnila, razumjela je da joj je taj razgovor pomogao shvatiti zašto otac nije dolazio u bolnicu: nije se mogao nositi sa strahom od njezine smrti.
Kada je nakladnička kuća odlučila objaviti roman, Bronji je bilo posebno važno da dobije očev pristanak. Otišla je k njemu i rekla mu da će knjiga biti objavljena, a on će postati jedan od njezinih glavnih likova.
Otac joj je odgovorio da ga nije briga što će drugi misliti o njemu i da knjigu slobodno objavi.
„Čini mi se da je to bila velika i hrabra gesta. Zahvalna sam mu što je razumio da se ne radi samo o pranju i iznošenju prljavog rublja u javnosti, nego o tome da je ta knjiga trebala biti napisana”, rekla je.
U tome je prepoznala i svojevrsno pomirenje s prošlošću. Otac koji je nekada strahovao da će završiti u novinama zbog kćerinog studija novinarstva sada je prihvatio da će njezina obiteljska priča biti objavljena, da će postati knjiga, a potom i film.
Strah od kemoterapije i pogrešna nada u alternativno liječenje
U razgovoru se dotaknula i očevih pokušaja da je odvrati od kemoterapije te uvjeri u alternativne načine liječenja.
Prisjetila se koliko su njegove riječi znale biti grube, osobito kada bi se nakon terapije vraćala iscrpljena i povraćala cijelu noć, a on bi joj govorio da je sama izabrala takav put. Slične je situacije doživljavala i nakon ozljeda kože uzrokovanih radioterapijom.
Tek je kasnije shvatila da je otac zapravo bio prestravljen. Bojao se što će kemoterapija učiniti njegovoj kćeri i da će ona umrijeti nakon što je prošla kroz sve teške postupke.
Pokušavao ju je nagovoriti na alternativne metode liječenja, a Bronja je priznala da je u jednom trenutku i sama bila spremna razmotriti neke mogućnosti, poput bioenergije. Međutim, kada je kontaktirala osobe koje su nudile takve metode, rečeno joj je da mora odustati od kemoterapije ako želi doći na tretmane.
To joj je pokazalo koliko su takvi zahtjevi bili apsurdni i koliko je teško bilo pronaći ravnotežu između straha, nade i odluka o liječenju.
U njezinoj priči nema jednostavnog prikaza odnosa između oca i kćeri. Postoje povrede, nerazumijevanje i riječi koje bole, ali i pokušaj da se razumije što se događalo u čovjeku koji se nije znao nositi s mogućnošću gubitka vlastitog djeteta.
Razumjeti ne znači izbrisati bol. Bronja Žakelj upravo je kroz pisanje i reakcije čitatelja počela jasnije razdvajati očev strah od posljedica koje je njegovo ponašanje ostavilo na njoj.
Dječja tuga koju odrasli često ne prepoznaju
Jedna od važnih tema susreta bila je razlika između načina na koji tuguju odrasli i načina na koji tuguju djeca i adolescenti.
Jurišić je pročitala ulomak iz romana u kojem autorica opisuje osjećaj krivnje koji je proživljavala nakon majčine smrti. Iako joj je majka nedostajala toliko da je boljelo, drugi su njezine izlaske i činjenicu da je imala dečka mogli tumačiti kao znak da je nastavila normalno živjeti.
Bronja je objasnila da su djeca i tinejdžeri često pogrešno shvaćeni jer tuguju drukčije od odraslih. Činjenica da dijete nastavlja ići u školu, izlaziti ili se zaljubiti ne znači da je prestalo tugovati.
Prisjetila se i razgovora s ocem koji se dogodio godinama poslije, prije objavljivanja knjige. Pisala je nešto što će kasnije postati roman i rekla mu da piše majci. Prvi put nakon približno 35 godina otvoreno su razgovarali o njezinoj smrti.
Rekla mu je koliko joj je bilo teško kada je majka umrla, a on je odgovorio da je ona tada još bila dijete i da je njemu bilo teško jer je spavao uz suprugu dok je umirala.
Nije imao namjeru povrijediti je, ali nije razumio što je taj gubitak značio za četrnaestogodišnju djevojčicu.
„Potpuno nije razumio što takav gubitak donosi sa sobom”, rekla je Bronja.
Prisjetila se i rodbine koja joj je govorila da mora razumjeti oca jer je izgubio suprugu i da mu je preteško još gledati i bolesnu kćer. Takvim se objašnjenjima, kako je rekla, dječja tuga često potiskivala u drugi plan.
Odrasli su očekivali da dijete bude snažno, da nastavi živjeti i da razumije odrasle, dok se rijetko tko zaustavljao kako bi pokušao razumjeti što se događa u njemu.
Njezina priča otvara važno pitanje: koliko često od djece očekujemo da se prilagode svijetu odraslih, a da pritom ne prepoznajemo koliko su ranjiva i koliko im je potrebno da o onome što ih boli mogu govoriti bez srama i osjećaja krivnje.
Smrt brata Roka slomila je i baku Dadu
Nakon majčine smrti Bronja je u baki Dadi imala drugu majku, najbolju prijateljicu i dobrog duha obitelji. Dada je bila osoba koja je mogla podnijeti mnogo toga, uključujući smrt kćeri i Bronjinu bolest.
No, kada je poginuo Bronjin mlađi brat Rok, alpinist koji je imao samo 19 godina, nešto se nepovratno promijenilo.
Bronja se prisjetila kako je Rok pao u planinama, a s njegovom smrću kao da je i baka simbolično pala u njihovoj obiteljskoj kuhinji na Vojkovoj ulici. Od tog trenutka ništa više nije bilo isto.
Baka je imala jednu rečenicu koju je Bronja zapamtila i nosila sa sobom kroz život: nijedna juha ne pojede se toliko vruća koliko se skuha.
Ta joj je misao pomagala u teškim trenucima, podsjećajući je da se bol s vremenom može ublažiti. Međutim, nakon Rokove smrti shvatila je da postoje gubici koji nikada ne prestanu peći.
„Neke se juhe nikada ne ohlade toliko da ne bi pekle kada ih progutaš. Neki su gubici toliko veliki da se ne mogu preživjeti”, rekla je.
U Dadi se nešto slomilo, puklo i palo, a nakon tih pukotina ni ona ni ostali članovi obitelji više nisu bili isti.
Baka je umrla u 76. godini. Bronja je rekla da to nisu bile godine u kojima se moralo umrijeti, ali da je nakon svih gubitaka njezin život krenuo nizbrdo. Posebno se sjećala bakinih očiju, koje su, kako je rekla, bile boje suza, iako suze više nije bilo.
„Najgore je kada nema ničega, kada je samo tišina”, prisjetila se.
Baka je poslije doživjela moždane udare, a njezino propadanje bilo je još jedan bolan dio obiteljske priče u kojoj su se gubici nizali jedan za drugim.
Smrt kao dio života, ali ne i nešto čega se treba prestati bojati
Govoreći o smrti, Tihana Jurišić pročitala je ulomak iz romana u kojem Bronja piše da se smrti ne boji jer ona već godinama stanuje u njoj, ukroćena i promišljena. U tom ulomku nema tjeskobe zbog njezina dolaska, nego tišine, mira i neobične radosti pri pomisli da će ponovno biti s bakom Dadom.
Jurišić je upitala mijenja li se pogled na smrt kod ljudi koji se s gubitkom bliskih osoba susreću mnogo puta tijekom života.
Bronja je odgovorila da je smrt sastavni dio života, ali da to ne znači da nestaje strah. Najviše se boji boli i samog umiranja, a osobito je zabrinjava pomisao na to što bi se dogodilo s ljudima koje bi ostavila iza sebe.
„Pogotovo razmišljam o djeci jer znam koliko je teško ostati”, rekla je.
Ipak, objasnila je da se čovjekov odnos prema smrti mijenja ovisno o tome u kakvom se stanju nalazi. Kada je zdrava i kada je sve u redu, razmišlja drukčije nego u trenucima kada se nalazi na samoj granici života.
Tada se, rekla je, u čovjeku uspostavljaju nepredvidljivi mehanizmi zbog kojih čak može prihvatiti pomisao da bi mogao umrijeti.
Ta joj spoznaja donosi određeni mir. Ne zato što smrt prestaje biti strašna, nego zato što je kroz vlastita iskustva shvatila da se ljudska svijest i osjećaji mijenjaju kada se čovjek nađe pred nečim što ne može kontrolirati.
Svijet se nastavljao vrtjeti i kada je njezin svijet stao
Jurišić je podsjetila na jedan od najupečatljivijih prizora iz romana: dan kada je Bronjina majka umrla, 25. lipnja. Bio je vruć dan, sunce je i dalje sjalo, ljudi su normalno hodali ulicama, djeca su se igrala, a život se nastavljao kao da se ništa nije dogodilo.
Za Bronju se, međutim, cijeli svijet srušio.
Budući da su se tek preselili i još nisu imali telefon u stanu, morala je otrčati do telefonske govornice kako bi javila rodbini da je majka umrla. Dobila je popis ljudi koje je trebala nazvati i ponavljala riječi koje su joj promijenile život: „Mita je umrla. Mita je umrla.”
Majčina smrt dogodila se svega nekoliko minuta prije toga, a vani su djeca i dalje bila na igralištu. Svijet nije stao. Sunce je sjalo, ljudi su išli svojim putem i nitko nije znao da je jednoj djevojčici upravo umrla majka.
„To je bilo jako teško”, prisjetila se.
U tom prizoru prepoznaje se jedan od najokrutnijih osjećaja koje donosi gubitak: dok se u čovjeku sve raspada, vanjski svijet nastavlja živjeti svojim ritmom. Ljudi kupuju, razgovaraju, smiju se i žure na svoja odredišta, a onaj tko je izgubio nekoga najbližeg mora pronaći način kako nastaviti postojati u svijetu koji se nije promijenio.
Za Bronju Žakelj taj je trenutak ostao duboko urezan u pamćenje, jednako kao i drugi prizori iz djetinjstva koje je kasnije pretočila u roman.
Potraga za djedom i povratak dijela majčine priče
Jedan od dirljivijih dijelova susreta odnosio se na Bronjina djeda s majčine strane. Njezina baka Dada i djed bili su razvedeni, a odnosi su s vremenom prekinuti. Djed je izgubio kontakt s Bronjinom majkom, a nakon njezine smrti više nije bio dio života obitelji.
Bronja je cijelo djetinjstvo i mladost željela upoznati djeda, ali je dugo trebalo da skupi snagu za taj korak.
Kada je imala 46 godina, na svoj rođendan 12. srpnja, probudila se i osjetila da je došao dan kada će ga potražiti.
„Probudila sam se, bilo je sunčano, sve je bilo krasno. Obukla sam haljinu s cvijećem, oprala kosu i pomislila da je danas dan da potražim svojega djeda”, ispričala je.
Pronašla ga je 2015. godine i proveli su zajedno četiri godine, sve do njegove smrti 2019.
Taj joj je odnos mnogo značio, iako je njezin otac bio izrazito protiv njezina susreta s djedom i smatrao da je time izdala obitelj.
Bronja je, međutim, bila uvjerena da bi tu odluku donijela ponovno.
„Ja bih to napravila stotinu puta, opet i opet”, rekla je.
Kroz odnos s djedom vratila je dio majke koji joj je nedostajao. Njih dvoje izgradili su snažnu vezu, razgovarali i upoznavali se, a djed joj je dao majčina pisma iz djetinjstva i mladosti, fotografije koje dotad nije vidjela te pramen njezine kose.
Za Bronju su ti predmeti bili mnogo više od obiteljskih uspomena. Bili su to tragovi majčina života, dijelovi njezine prošlosti koje je mogla držati u rukama i napokon upoznati iz drugačije perspektive.
S druge strane, ona je djeda odvela na majčin grob jer nije znao gdje je pokopana. Ondje se ispričao njezinoj majci za sve ono što joj je učinio i propustio.
Bronja je taj susret doživjela kao zatvaranje kruga koji je bio prekinut mnogo ranije.
„Na neki način simbolički mi je vratio jedan dio moje mame. A ja sam njega odvela na njezin grob. Toliko mi znači što se ispričao za sve ono što joj je napravio i propustio”, rekla je.
Tek je kroz majčina pisma shvatila koliko je dubok bio odnos između nje i djeda, koliko ga je majka voljela i poštovala te koliko ju je boljelo njihovo udaljavanje. Majka je studirala povijest umjetnosti, kao i djed koji se njome profesionalno bavio, pa je i u tome postojala povezanost koju je Bronja tek poslije uspjela razumjeti.
Njezina potraga nije mogla promijeniti prošlost, ali joj je omogućila da bolje razumije majčin život i vrati dio obiteljske priče koji je desetljećima nedostajao.
Humor kao način da život ne postane samo tragedija
Iako je „Bijelo se pere na devedeset” knjiga koja govori o teškim gubicima, bolesti i smrti, u njoj ima i humora. Tihana Jurišić istaknula je da upravo obiteljske crtice, sitnice i duhoviti trenuci daju romanu posebnu ravnotežu i čitatelju omogućuju da predahne od teških tema.
Bronja Žakelj rekla je kako je humor dio njezina karaktera i da ga nije namjerno ugrađivala u knjigu. Došao je prirodno, zajedno s načinom na koji promatra život.
„Dobro je ako uspijemo pogledati život i s malo veselije, zabavnije strane. Ne možemo uvijek, naravno, ali važno je i da sami sebe ne shvaćamo previše ozbiljno”, objasnila je.
Prema njezinim riječima, ljudi koji sebe shvaćaju preozbiljno svoje uspjehe često doživljavaju kao velike trijumfe, dok vlastite pogreške i slabosti pretvaraju u katastrofe. Sposobnost da se čovjek ponekad nasmije samome sebi može mu pomoći da lakše prođe kroz različite životne situacije.
Posebno se prisjetila godine u kojoj se razboljela od Hodgkinova limfoma. Iako je bila iznimno teška, rekla je da se tada možda najviše smijala u životu.
Imala je 20 godina, a njezin tadašnji dečko Urban 18. Zajedno su se znali šaliti i koristiti crni humor, čak i kada okolnosti nisu bile nimalo jednostavne.
„Bilo je trenutaka koji sigurno nisu bili zabavni, ali smo se stvarno puno smijali. To mi je mnogo pomoglo”, rekla je.
Humor u njezinoj priči nije poricanje patnje niti pokušaj da se bol učini manjom nego što jest. On je dio života koji se nastavlja i u najtežim trenucima, ponekad kao kratko olakšanje, a ponekad kao način da čovjek sačuva dio sebe koji bolest i gubitak ne mogu potpuno uništiti.
Roman čiji uspjeh autorica nije mogla predvidjeti
Govoreći o nagradi Kresnik, brojnim izdanjima, prijevodima i filmskoj adaptaciji, Bronja Žakelj priznala je da nije očekivala takav uspjeh.
Kada je knjiga objavljena, mislila je da je dobra i da bi je i sama rado pročitala, ali nije vjerovala da će autobiografija o životu osobe koju javnost ne poznaje privući mnogo čitatelja.
Uz to, bavila se temama o kojima ljudi često ne žele govoriti: smrću, bolešću, obiteljskim lomovima, gubitkom i bolnim iskustvima.
Dogodilo se upravo suprotno. Čitatelji su u njezinoj osobnoj priči pronašli dijelove vlastitih života, sjećanja i iskustava.
„Ljudi su očito pronašli u mojoj knjizi neke tragove sebe, svoje priče, svoje uspomene”, rekla je.
Objasnila je da se u prvom dijelu romana čitatelji prepoznaju u djetinjstvu i odrastanju u kasnom socijalizmu, u obiteljskim prizorima i svakodnevici koja je mnogima poznata. U drugom dijelu otvaraju se univerzalna pitanja ljudskog postojanja, prolaznosti i krhkosti života, koja povezuju ljude bez obzira na to odakle dolaze.
Upravo je ta kombinacija osobnog i univerzalnog omogućila romanu da prijeđe granice Slovenije. Priča koja je nastala iz potrebe da se sačuva jedna obitelj postala je knjiga u kojoj su mnogi pronašli vlastitu obitelj, vlastitu tugu i vlastite uspomene.
Uspjeh knjige, prijevodi na osam jezika i filmska adaptacija za autoricu su bili iznenađenje koje nije mogla predvidjeti kada je prvi put sjela za stol i počela pisati.
Zašto se bijelo pere na devedeset?
Na kraju razgovora Tihana Jurišić vratila se naslovu romana, koji na prvi pogled zvuči kao jednostavan kućanski savjet.
Majka je Bronju naučila mnogim stvarima, a jedna od njih bila je da se bijelo rublje pere na devedeset stupnjeva. No iza naslova krije se mnogo više od svakodnevne navike.
Riječi „Bijelo se pere na devedeset” bile su posljednje riječi koje je Bronjina majka izgovorila svojoj kćeri.
Bilo je to nekoliko dana prije smrti. Majka je već bila u stanju između sna i jave, povremeno bi se budila, a zatim ponovno tonula u polusan. Bronja vjeruje da je majka tada još razmišljala o tome jesu li njezin suprug, sin i kći čisti i uredno oprani, kao što je o njima cijeli život vodila računa.
Za Bronju su te riječi s vremenom dobile dublje značenje. Ostale su povezane s majkom i njezinom brigom za obitelj, ali su postale i simbol svega što se dogodilo nakon njezine smrti.
„Bijela je i smrt i bolest i praznina koju smrt ostavlja za sobom. Praznina koju pokušavaš ispuniti na različite načine, iako znaš da se nikada ne može potpuno ispuniti”, objasnila je autorica.
Bijela boja u naslovu tako nosi više značenja. Podsjeća na svakodnevicu u kojoj majka brine o obitelji, na posljednje riječi koje su ostale u sjećanju, ali i na prazninu koja nastaje kada nestane osoba koja je držala obitelj na okupu.
„Više nikada, nakon takvih gubitaka, ne možeš biti potpuno nevin, čist i bijel”, rekla je.
Naslov koji je nastao iz jedne jednostavne rečenice tako postaje simbol obiteljske ljubavi, smrti, sjećanja i života koji se mora nastaviti i onda kada se čini da je sve izgubljeno.
Biogradska publika pogledala je najavu filma, ali cijeli film još čeka kino
Na završetku susreta Bronja Žakelj zahvalila je domaćinima i publici, a Tihana Jurišić najavila je prikazivanje trailera filmske adaptacije romana.
Bio je to prikladan završetak večeri posvećene knjizi koja je iz osobne ispovijedi prerasla u književno djelo, a potom i u film. Ljudi i događaji koje je autorica željela sačuvati od zaborava dobili su novi život kroz riječi, a zatim i kroz slike na velikom platnu.
Publika bi, kako se moglo osjetiti, rado pogledala cijeli film. Ipak, Biograd na Moru nema kino, pa je nakon kratke filmske najave ostala želja da se jednog dana omogući i projekcija cijelog ostvarenja.
Prvo gostovanje strane književnice u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru tako je završilo pričom koja se nije zaustavila na promociji knjige. Bila je to večer o obitelji koja nam daje sigurnost, o gubitku koji mijenja sve, o djeci čiju tugu odrasli često ne razumiju, o ljudima koje ponekad izgubimo prije nego što ih uspijemo upoznati i o sjećanjima koja ostaju čak i kada glasovi najmilijih utihnu.
Bronja Žakelj napisala je svoju priču kako njezina majka, brat, baka i ostali članovi obitelji ne bi nestali u zaboravu. Nije mogla promijeniti ono što se dogodilo, ali je mogla sačuvati njihove riječi, navike, prizore i trenutke koji su činili njihov zajednički život.
A upravo je u tome snaga romana „Bijelo se pere na devedeset”: u spoznaji da jedna osobna priča može postati bliska mnogima, da se iza tuđe tuge često krije i naša vlastita te da se o gubitku možda ne može govoriti bez boli, ali se o njemu ipak mora govoriti.
Jer šutnja ne vraća izgubljene ljude. Ponekad tek riječ, sjećanje i priča omogućuju da oni koje smo voljeli ostanu dio života koji se nastavlja.