U Gradskoj knjižnici Biograd na Moru predstavljena je društvena igra „Šestica”, namijenjena djeci od četvrte godine života, koja kroz pitanja, razgovor i zajedničku igru potiče razvoj komunikacijskih i socijalnih vještina, prepoznavanje emocija, razumijevanje vlastitih potreba i međusobno upoznavanje. Autorice Blaženka Pintur i Mirjana Milanović osmislile su igru koja se primjenjuje u odgojno-obrazovnom radu, ali i u obiteljima, a iskustva iz prakse pokazuju da dječji odgovori mogu otvoriti pitanja o kojima odrasli katkad uopće ne razmišljaju.
U Gradskoj knjižnici Biograd na Moru u utorak, 20. listopada 2026. godine, održana je promocija društvene igre „Šestica”, edukativnog materijala namijenjenog odgojno-obrazovnom radu s djecom predškolske dobi. O igri, njezinu nastanku, mogućnostima primjene i iskustvima iz neposredne odgojne prakse govorile su Blaženka Pintur, dipl. pedagoginja i jedna od autorica igre, te recenzentice Arijana Plahutar, prof. pedagogije, i Helena Tomičak, mag. praesc. educ.
Susret je okupio zainteresirane odgojno-obrazovne stručnjake i druge posjetitelje, a večer je bila obogaćena glazbenim nastupima učenika Osnovne glazbene škole pri Osnovnoj školi Biograd na Moru. Kroz program je vodila Tihana Jurišić, ravnateljica Gradske knjižnice Biograd na Moru, koja je na početku pozdravila okupljene i istaknula kako joj je posebno drago što knjižnica prvi put organizira promociju društvene igre, čime dodatno otvara prostor različitim oblicima učenja, stvaranja i druženja.
U glazbenom dijelu programa nastupili su Roza Mrkić i Helena Kazija, pod vodstvom učiteljice Eme Štajn, Mate Eškinja, kojeg vodi učitelj Darko Kordić, te Gita Maksan, učenica učiteljice Lucije Butina.
Knjižnica kao mjesto susreta, učenja i novih ideja
Pozdravljajući okupljene, Tihana Jurišić zahvalila je gošćama što su Biograd na Moru odabrale za predstavljanje svojega rada, kao i svima koji su se odazvali pozivu. Posebno je naglasila zadovoljstvo velikim odazivom, zbog kojega je trebalo osigurati i dodatna mjesta za sjedenje.
Govoreći o ulozi knjižnice u životu zajednice, istaknula je da knjižnica nije samo mjesto susreta s knjigama i pričama, nego i prostor u kojem ljudi mogu zajedno učiti, stvarati, istraživati i razvijati prijateljstva.
U takvo se okruženje, prema njezinim riječima, prirodno uklapa i „Šestica”, igra koja djeci pruža priliku da kroz zajedničke aktivnosti razvijaju kreativnost, suradnju, logičko razmišljanje i strpljenje, uče poštovati pravila i prihvaćati različitosti te se radovati vlastitim uspjesima, ali i uspjesima svojih prijatelja.
Društvene igre posebno su vrijedne zato što okupljaju ljude i potiču razgovor, a upravo zajednički provedeno vrijeme često nedostaje u svakodnevici obilježenoj brojnim obvezama i žurbom.
„Lijepo je zastati, sjesti za isti stol i prepustiti se čaroliji igre”, poručila je ravnateljica, izrazivši nadu da će „Šestica” potaknuti dječju znatiželju, probuditi maštu i donijeti nove mogućnosti druženja, uključujući i buduće susrete u biogradskoj knjižnici.
Dvije stručnjakinje koje su iskustvo iz prakse pretvorile u društvenu igru
Prije stručnog dijela predstavljanja Tihana Jurišić okupljenima je približila profesionalni put autorica, Blaženke Pintur i Mirjane Milanović, naglasivši njihovo dugogodišnje iskustvo u području odgoja i obrazovanja djece.
Blaženka Pintur završila je studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te edukaciju iz realitetne terapije. Tijekom rada kao pedagoginja u dječjem vrtiću provodila je brojne radionice za djelatnike i roditelje, uključujući elemente realitetne terapije, a samostalno i u suradnji s odgojiteljima izrađivala je materijale namijenjene roditeljima.
Posebnu pozornost posvećivala je unapređivanju suradnje roditelja i odgojno-obrazovnih djelatnika, sudjelovala u programima prevencije zanemarivanja i zlostavljanja djece te se kontinuirano stručno usavršavala. Stekla je položajno zvanje stručne suradnice pedagoginje – savjetnice, dugi niz godina bila predsjednica Sekcije predškolskih pedagoga Grada Zagreba, sudjelovala u radu stručnih skupina i objavljivala stručne članke o pedagoškoj praksi.
Druga autorica, Mirjana Milanović, završila je studij psihologije i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom profesionalne karijere radila je u predškolskim ustanovama Grada Zagreba kao psihologinja, pedagoginja i ravnateljica, a od 1994. do 1996. godine bila je savjetnica za predškolski odgoj u Ministarstvu prosvjete i športa Republike Hrvatske. Od 2005. godine radila je i kao viša predavačica na Učiteljskom fakultetu.
Dodatno se educirala u području savjetodavnog i psihoterapijskog rada, transakcijske analize, geštalt terapije i pružanja psihosocijalne potpore osobama u krizi. Kao autorica, koautorica i urednica sudjelovala je u nastanku jedanaest priručnika, jedne priručne mape i letaka. Među njezinim stručnim radovima nalaze se priručnici „Blagdani djetinjstva”, „Živjeti i učiti prava”, „Rani razvoj”, „Sukobi u obitelji” i „Rescur: Na valovima”, kao i knjiga „Pomozimo im rasti”.
Iako Mirjana Milanović zbog spriječenosti nije mogla nazočiti biogradskoj promociji, njezin doprinos nastanku igre i dugogodišnjoj suradnji s Blaženkom Pintur bio je važan dio predstavljanja.
Recenzentice Arijana Plahutar i Helena Tomičak također iza sebe imaju dugogodišnje iskustvo u odgojno-obrazovnom radu, stručnom usavršavanju i objavljivanju stručnih radova. Njihove su procjene, a posebno iskustva iz neposredne primjene igre, publici približile njezinu praktičnu vrijednost.
Od priručnih kartica do igre koja potiče razgovor
Obraćajući se okupljenima, Blaženka Pintur zahvalila je Gradskoj knjižnici Biograd na Moru i ravnateljici Tihani Jurišić na prihvaćanju inicijative za organizaciju promocije. Istaknula je i važnost glazbenog dijela programa, koji je večeri dao posebnu atmosferu.
Autorica nije željela održati klasično predavanje, nego potaknuti prisutne na razmišljanje o odnosima odraslih i djece, kvaliteti komunikacije i načinima na koje se u svakodnevnom životu može unaprijediti međusobno razumijevanje.
Njezina je želja bila da sudionici sa susreta ne ponesu samo informacije o igri, nego i nekoliko pitanja o vlastitoj praksi: koliko doista poznajemo djecu s kojom živimo ili radimo, koliko vremena provodimo razgovarajući s njima i koliko smo spremni saslušati njihove potrebe, interese, misli i osjećaje.
Pritom je naglasila da odrasli ne moraju uvijek imati odgovor na svako dječje pitanje. Ponekad je mnogo važnije pokazati djetetu da smo ga čuli, prepoznali njegovu potrebu i spremni smo mu posvetiti pažnju.
Upravo je takvo promišljanje bilo među polazištima za nastanak „Šestice”.
Ideja se, kako je objasnila Pintur, počela razvijati još tijekom zajedničkog profesionalnog rada s Mirjanom Milanović. U početku nije postojala društvena igra u današnjem obliku, nego skup priručnih kartica koje su izrađivale i plastificirale kako bi ih mogle koristiti u praksi.
Primijetile su da odgojiteljima i stručnim suradnicima često nedostaje kvalitetan skup pitanja kojima bi s djecom mogli razgovarati sadržajnije, potaknuti ih na razmišljanje i bolje upoznati njihove unutarnje svjetove.
Tako su kartice postupno postale temelj igre koja danas nudi strukturiran, ali fleksibilan način komunikacije s djecom.
Pintur je pritom naglasila kako komunikacija nije samo razmjena informacija. Ona uključuje ideje, misli, osjećaje, ponašanje i sve ono što čini ljudske odnose. Kvalitetan razgovor zahtijeva vrijeme, pažnju i spremnost da drugu osobu ne procjenjujemo na temelju pretpostavki, stereotipa ili pojedinačnih postupaka, nego da pokušamo razumjeti što ona misli, kako se osjeća i što joj je važno.
To vrijedi za odnose među odraslima, ali posebno za odnose s djecom, čije se potrebe i osjećaji ponekad lako izgube u svakodnevnoj rutini.
Šest područja dječjeg života
Zašto se igra zove „Šestica”, objasnila je Arijana Plahutar, koja je naglasila da je riječ o društvenoj igri koja se razlikuje od mnogih drugih upravo po tome što nije usmjerena na natjecanje i pobjeđivanje.
„Ova je igra koja zbližava”, istaknula je, objašnjavajući da je njezina glavna svrha međusobno upoznavanje, razgovor i razumijevanje.
Naziv „Šestica” proizlazi iz šest područja dječjeg života na kojima se temelje pitanja i razgovori tijekom igre:
- Obitelj – svakodnevno okruženje djeteta, njegovi odnosi i iskustva u obiteljskom životu.
- Potrebe – prepoznavanje i izražavanje onoga što je djetetu potrebno.
- Ja – osobni doživljaj sebe, vlastite emocije, želje, interesi i razmišljanja.
- Vrtić – prostor u kojem dijete provodi velik dio dana i razvija prve značajne odnose izvan obitelji.
- Zamišljanje – mašta, kreativnost i sposobnost razmatranja različitih mogućnosti.
- Škola – područje koje djeci predškolske dobi često predstavlja nepoznat, ali vrlo zanimljiv svijet.
Takva podjela omogućuje da se razgovor ne zadržava samo na uobičajenim pitanjima o tome kako je dijete provelo dan, nego da obuhvati različite aspekte njegova iskustva, načina razmišljanja i odnosa s drugima.
Plahutar je podsjetila da je u odgojno-obrazovnom radu važno birati materijale koji odgovaraju dječjoj dobi i razvojnim mogućnostima. Odabir igre nije samo pitanje zabave, nego i stručne odgovornosti odraslih koji rade s djecom.
Upravo je u tome prepoznala vrijednost „Šestice”, koja je dobila i pozitivno stručno mišljenje i preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.
Prema mišljenju koje je predstavila, igra je namijenjena odgojno-obrazovnom radu s djecom od četvrte godine nadalje, a preporučuje se njezina primjena u predškolskim ustanovama, školama, knjižnicama, igraonicama i obiteljima. Istaknuto je da je riječ o obrazovnom materijalu koji djeci omogućuje učenje kroz igru, razvijanje potrebnih socijalnih vještina i uživanje u druženju i komunikaciji s drugima.
Plahutar je pritom naglasila da se „Šestica” tijekom približno godinu dana primjene nije zadržala samo u vrtićima. Za nju su saznali i roditelji, a igra je pronašla mjesto u obiteljskim razgovorima, čime se otvorila mogućnost da djeca i odrasli jedni druge upoznaju na drukčiji način.
Pitanja koja otkrivaju više od svakodnevnog razgovora
Jedna od posebnosti „Šestice” nalazi se u načinu na koji postavlja pitanja. Umjesto uobičajenih kratkih razmjena poput „Kako je bilo u vrtiću?” ili „Što si danas radio?”, igra nudi teme koje mogu potaknuti dublje razmišljanje.
Plahutar je okupljenima postavila nekoliko primjera: znamo li koji je nadimak našega najboljeg prijatelja, na koju je svoju osobinu posebno ponosan, što ga čini najsretnijim kod kuće, koji mu je omiljeni slatkiš ili misli li da je bolje biti dijete ili odrasla osoba – i zašto.
To su pitanja koja traže više od kratkog odgovora. Ona potiču dijete da obrazloži svoje mišljenje, izrazi osjećaje i čuje kako drugi razmišljaju o istoj temi.
Pritom dijete ne mora samo odgovarati na pitanja. Ono uči slušati druge, prihvatiti da njegovi prijatelji mogu imati drukčije mišljenje i sudjelovati u razgovoru u kojem se različitost ne doživljava kao prepreka, nego kao prilika za bolje razumijevanje.
Plahutar je upozorila i na izazove odrastanja u vremenu u kojem djeca sve više vremena provode uz ekrane, a manje u neposrednoj komunikaciji. Razvoj komunikacijskih vještina, empatije i sposobnosti izražavanja vlastitih potreba važan je dio pripreme za buduće životne situacije, od uspostavljanja prijateljstava do obrazovanja i kasnijeg profesionalnog života.
Posebno je izdvojila tri područja u kojima je prepoznata vrijednost igre: učinkovitu komunikaciju i asertivno zauzimanje za sebe, uspostavljanje i održavanje zdravih odnosa te izgradnju osobne snage.
Asertivnost pritom znači sposobnost da osoba zaštiti i izrazi vlastite potrebe, a da pritom ne ugrožava potrebe drugih. Razgovor koji dijete potiče da objasni što želi, kako se osjeća i zašto nešto smatra važnim može biti korak prema razvoju takvih vještina.
Plahutar je povezala ove ciljeve i s programom RESCUR: Na valovima, usmjerenim na razvoj otpornosti djece. U tom se kontekstu „Šestica” može koristiti kao poticaj za razgovor o odnosima, suradnji, empatiji, osobnim vrijednostima i načinima rješavanja nesporazuma.
Cilj nije djeci ponuditi gotove odgovore, nego stvoriti prostor u kojem mogu promišljati, postavljati pitanja i postupno razvijati vlastite načine razumijevanja sebe i svijeta koji ih okružuje.
Helena Tomičak: Djeca nisu igru doživjela samo kao igru, nego kao vrijeme za razgovor
Najkonkretniji uvid u primjenu „Šestice” ponudila je Helena Tomičak, odgojiteljica koja je igru koristila u svojoj odgojnoj skupini, najprije s djecom različite dobi, od približno treće do sedme godine, a potom i s mlađom djecom.
Istaknula je da joj je bilo posebno drago dobiti igru na korištenje jer su joj obje autorice bile važne osobe tijekom profesionalnog razvoja. Blaženka Pintur bila joj je pedagoginja, a Mirjana Milanović ravnateljica.
U početku joj se činilo da je igra jednostavna: na kockici se odredi boja, dijete uzima odgovarajuću karticu, odrasla osoba pročita pitanje i dijete odgovara. Međutim, vrlo brzo uvidjela je da se iza takvog jednostavnog postupka krije mnogo više.
Djeca nisu govorila kako su došla igrati novu društvenu igru. Za njih je to postalo vrijeme za razgovor, prilika da ih se nešto pita, da mogu iznijeti svoje mišljenje i da ih drugi saslušaju.
„Djeca su dobila vrijeme za sebe”, opisala je Tomičak svoje iskustvo.
Koliko im je takav oblik komunikacije značio, pokazalo se i u jednoj naizgled sasvim običnoj situaciji. Jedna majka, došavši po djevojčicu u vrtić, upitala ju je kako joj je bilo toga dana. Djevojčica joj je odgovorila da joj dan nije bio osobito dobar jer se odgojiteljica toga dana nije razgovarala s njima uz kartice.
Tomičak je taj odgovor doživjela kao potvrdu koliko je djeci postalo važno vrijeme koje su provodili uz „Šesticu”. Nisu je tražila samo zbog kartica i pitanja, nego zato što su prepoznala priliku da govore o sebi i da ih se sluša.
Odgojiteljica je počela zapisivati njihove izjave, a neke od njih postavljene su i na pano kako bi ih mogli pročitati roditelji. Roditelji su pokazali velik interes, pratili dječje odgovore i uključivali se u razgovore o tome što su djeca rekla i kako ih razumjeti.
I sama igra tako je postala poticaj za suradnju obitelji i vrtića.
Kada se odrasli nađu pred pitanjem na koje nisu spremni
Jedno od iskustava koje je Tomičak izdvojila odnosilo se na roditeljski sastanak. Kako bi roditeljima približila igru, predložila im je da i sami izvlače kartice i odgovaraju na pitanja.
Jedan otac, kojeg je poznavala kao samouvjerenu osobu, postao je vidno nervozan dok je čekao svoj red. Kada je konačno odgovorio, bacio je karticu, a zatim priznao koliko mu je cijela situacija bila stresna i kako se cijelo vrijeme pitao hoće li dobiti pitanje na koje će znati odgovoriti.
Taj je događaj odgojiteljici pokazao koliko jednostavno pitanje nekome može predstavljati izazov. Ako se odrasla osoba može naći u takvoj situaciji, potrebno je razmisliti i o tome kakva pitanja postavljamo djeci, što od njih očekujemo i ostavljamo li im dovoljno prostora da odgovore na svoj način.
Tomičak je naglasila kako je važno djecu ne požurivati, ne nametati im gotove odgovore i ne stvarati pritisak da moraju odgovoriti onako kako odrasli očekuju.
U mješovitoj skupini primijetila je i da su starija djeca, koja su inače ponekad nestrpljiva, tijekom igre znala ohrabrivati mlađe. Pomagala su im pronaći riječ, poticala ih da razmisle i davala im vremena da izraze svoje mišljenje.
Takve situacije pokazuju da „Šestica” ne potiče samo komunikaciju između djeteta i odrasle osobe nego i suradnju među djecom različite dobi.
Dječji odgovori koji otvaraju raspravu
Među primjerima koje je Tomičak podijelila s publikom našlo se pitanje o tužakanju, odnosno o tome je li dobro odraslima prijaviti kada netko nešto učini.
Jedno je dijete odgovorilo da je tužakanje grozno i da nitko ne voli tužibabe. Dječak je zatim zatražio riječ kako bi iznio vlastito mišljenje. Objasnio je da nije u redu nekoga optuživati ako ne znaš je li nešto doista učinio, ali da treba reći odraslima ako znaš što se dogodilo.
Druga djevojčica zastupala je suprotno mišljenje: smatrala je da je tužakanje dobro jer ne mogu svi vidjeti što netko radi i ponekad je potrebno reći odraslima.
Odgojiteljica je u takvim situacijama prepoznala vrijednost razgovora u kojem djeca mogu iznijeti različita stajališta, obrazložiti ih i čuti argumente drugih. Zadatak odrasle osobe nije odmah presuditi tko je u pravu, nego usmjeravati razgovor, poticati razmišljanje i pomoći djeci da razumiju različite perspektive.
Drugo zanimljivo pitanje odnosilo se na to što bi dijete učinilo kada bi dobilo mnogo novca.
Odgovori su bili različiti: netko bi kupio slatkiše, netko igračke, a jedan je dječak izjavio da bi novac odmah dao majci kako bi ga se riješio. Na dodatno pitanje objasnio je da mu majka uzima novac iz kasice.
Tomičak je ispričala kako je dječak sljedećeg dana došao s rješenjem za taj problem. Predložio je da se oko kasice pospe obična kava kako majka ne bi mogla nanjušiti novac.
Dječji je odgovor nasmijao publiku, ali je ujedno pokazao kako djeca i iz sasvim običnih situacija stvaraju vlastite teorije, povezuju iskustva i traže rješenja. Njihova logika može biti drukčija od odrasle, ali upravo zbog toga zaslužuje da je saslušamo.
Razgovor koji je otkrio ono što odrasli nisu primijetili
Među najupečatljivijim primjerima koje je odgojiteljica iznijela bio je odgovor djevojčice koja je tijekom igre rekla da ne želi ići s majkom na groblje, ali joj to ne može reći.
Odrasli su dotad smatrali da majka čini dobro jer djevojčicu, koja bi inače morala ostati u dežurstvu, vodi sa sobom. Međutim, djevojčici je bilo teško gledati majku kako tuguje na groblju.
Tek je razgovor potaknut igrom omogućio da se taj osjećaj izrazi. Tomičak je potom razgovarala s majkom, koja je bila iznenađena jer nije znala kako dijete doživljava te odlaske. Kada su obje razumjele situaciju iz perspektive one druge, otvorila se mogućnost da se pronađe rješenje.
Ovaj primjer posebno dobro pokazuje da dijete ne mora uvijek izravno izgovoriti ono što ga muči. Ponekad mu treba odgovarajuće pitanje, dovoljno vremena i osjećaj sigurnosti da bi moglo podijeliti nešto što mu je teško.
Drugi primjer odnosio se na dječaka koji je bio darovit, aktivan i često u središtu zbivanja u skupini. Odrasli su ga doživljavali kao dijete koje se dobro snalazi, uključuje se u aktivnosti i preuzima inicijativu.
Međutim, kada je dobio zadatak da navede nekoliko svojih dobrih osobina i opiše kako bi se predstavio nekome tko ga prvi put susreće, počeo je govoriti o sebi izrazito negativno. Rekao je da je grozan i najgori prijatelj, a spomenuo je čak i želju da umre. Na pitanje gdje bi najradije živio, odgovorio je da bi želio biti na pustom otoku, gdje ga nitko ne bi ometao.
Tomičak je u početku pomislila da se dječak šali, jer njegovo ponašanje u skupini nije upućivalo na to da ima tako lošu sliku o sebi. Međutim, razgovor nasamo pokazao je da njegove izjave treba shvatiti ozbiljno.
Uslijedili su razgovori s roditeljima i uključivanje stručnog tima kako bi se djetetu pružila odgovarajuća podrška.
Ovaj primjer nije predstavljen kao dokaz da igra sama može riješiti složene poteškoće, nego kao pokazatelj koliko je važno stvarati prilike u kojima dijete može izraziti ono što inače možda ne bi reklo. Kada dijete izgovori nešto što upućuje na ozbiljnu emocionalnu patnju, odrasli moraju reagirati odgovorno i osigurati odgovarajuću stručnu pomoć.
Upravo zato ovakvi razgovori mogu biti važni: oni odraslima pomažu prepoznati kada je djetetu potrebna dodatna pažnja i podrška.
Dječja mašta i logika koje iznenađuju odrasle
Područje zamišljanja djeci je u početku predstavljalo nešto veći izazov, no s vremenom su i takva pitanja potaknula vrlo zanimljive odgovore.
Na pitanje kako bi izgledao svijet kada bi se ljudi vozili samo biciklima, djeca su ponudila različita razmišljanja. Jedno je dijete zaključilo da bi to moglo značiti kako ljudi nemaju dovoljno novca za automobile. Drugo je razmišljalo o onima koji ne znaju voziti bicikl ili se teško kreću, spominjući svoju baku kojoj bi takav svijet predstavljao problem.
Jedna djevojčica odgovorila je da bi ceste bile prazne, da ne bi bilo gužvi i da ljudi više ne bi morali postavljati ograde oko kuća. Kada ju je odgojiteljica upitala kakve veze ograde imaju s biciklima, djevojčica je objasnila da se automobili parkiraju uz ograde.
Njezin je odgovor pokazao kako djeca u razmišljanju povezuju pojave na način koji odraslima možda ne bi odmah pao na pamet.
Posebno zanimljiv bio je i razgovor o tome što bi moglo zamijeniti novac. Djeca su dugo razmišljala, nudila različite odgovore, ali nisu pronalazila rješenje koje bi ih zadovoljilo.
Nakon nekoliko dana jedna je djevojčica tijekom ručka prišla odgojiteljici i rekla da se sjetila odgovora: novac bi moglo zamijeniti kamenje, jer ga ima posvuda pa bi ga svi mogli uzeti i svi bi imali imovinu.
Takvi odgovori možda nisu ekonomska rješenja u odraslom smislu, ali pokazuju dječju sposobnost povezivanja, zaključivanja i promatranja svijeta iz vlastite perspektive.
A upravo je to jedna od vrijednosti „Šestice”: ona ne traži od djece da ponove unaprijed zadane odgovore, nego im daje priliku da razmišljaju, obrazlažu i razvijaju vlastite ideje.
Što djeca žele od odraslih?
Pitanja o vrtiću i odnosima s odgojiteljima otvorila su dodatni prostor za dječje prijedloge i želje.
Na pitanje koja bi prava odredila za svoje odgojitelje kada bi mogla sama postaviti pravila, djeca su odgovarala vrlo konkretno. Jedna djevojčica željela je da joj se nešto donese iz kuhinje ako ne želi jesti užinu, druga je predložila da odgojitelji budu pristojni, a treća da odgojiteljica mora biti zadovoljna njezinim ponašanjem.
Neka su djeca željela da ih odrasli pričekaju kada još nešto rade prije izlaska, da ih maze ili da mogu dulje sjediti u odgojiteljičinu krilu. Bilo je i želja povezanih s hranom, uključujući prijedlog da starija djeca dobiju malo više mesa za ručak.
Iza takvih odgovora nalaze se dječji interesi, osjećaji i doživljaji svakodnevnog života u vrtiću. Ponekad će odgovor biti duhovit ili sasvim praktičan, a ponekad će odraslima otkriti da dijete određenu situaciju doživljava drukčije nego što su pretpostavljali.
Tomičak je ispričala i kako su kroz razgovor došli do teme nadimaka. Pitanje o tome kako ih netko zove od milja dio djece nije odmah razumjelo. Odgovarali su da ih drugi zovu njihovim imenima, jer se ime ne može promijeniti.
Jedan dječak, međutim, objasnio je da ga majka zove Brunči, dok ga imenom Bruno oslovljava kada je nešto skrivio.
Taj je primjer pokazao kako se i jednostavnim pitanjem može otvoriti razgovor o obiteljskim odnosima, načinu obraćanja i značenju koje pojedine riječi imaju u svakodnevnom životu.
Odgojiteljica je naglasila da ne bilježi niti iznosi sve dječje izjave jer se neke teme moraju tretirati s posebnom pažnjom i poštovanjem privatnosti djeteta. Svrha igre nije javno izlaganje dječjih iskustava, nego njihovo bolje razumijevanje i pružanje podrške.
„Šestica” je pronašla put i do obitelji
Iskustva iz vrtića pokazala su da igra može biti poticaj i za razgovore kod kuće. Tomičak je opisala kako su se roditelji počeli zanimati za dječje izjave, a pojedine obitelji odlučile su igru isprobati i u vlastitom okruženju.
Jedna majka, koja je igru koristila sa svojom obitelji, napisala je osvrt u kojem je naglasila da zbog svakodnevnih obveza odraslima i djeci često ne ostane dovoljno vremena za razgovor koji nadilazi razmjenu osnovnih informacija o tome tko je što radio tijekom dana.
„Šestica” joj se učinila vrijednom upravo zato što predlaže teme koje bi u svakodnevnoj užurbanosti mogle ostati neotvorene. Podsjeća odrasle da dijete treba uključiti u razgovor kao ravnopravnog sudionika čije je mišljenje važno.
Ista je obitelj igru koristila s bakom i djedom te drugim članovima obitelji, a pravila su prilagođavali kako bi provjerili koliko se dobro međusobno poznaju. Primjerice, jedna bi osoba izvukla pitanje o omiljenom liku iz crtića, a druga bi pokušala odgovoriti umjesto nje.
Takva prilagodljivost pokazuje da se igra može koristiti na različite načine, ovisno o dobi, broju sudionika i cilju razgovora.
Tomičak je navela i primjer dječaka koji je, potaknut karticama, poželio sam čitati pitanja. Njegova je majka primijetila da zbog toga kod kuće želi vježbati čitanje kako bi mogao samostalno čitati tekstove na karticama.
Igra je tako postala dodatna motivacija za razvoj predčitalačkih vještina, i to iz interesa samog djeteta, koje je željelo aktivnije sudjelovati u aktivnosti koja mu je bila važna.
U tome se ogleda još jedna mogućnost primjene „Šestice”: ona nije ograničena na jedan oblik rada, nego se može prilagođavati interesima djece i povezivati s drugim područjima njihova razvoja.
Vrijednost igre nije samo u odgovorima nego i u slušanju
Kroz iskustva koja je iznijela Helena Tomičak, publika je mogla vidjeti da „Šestica” nije samo skup kartica s pitanjima. Njezina vrijednost proizlazi i iz načina na koji odrasli pristupaju dječjim odgovorima.
Ponekad će dijete odgovoriti duhovito, ponekad će iznijeti mišljenje koje se razlikuje od mišljenja prijatelja, a ponekad će reći nešto što će odraslima pokazati da određenu situaciju nije doživjelo onako kako su oni pretpostavljali.
Zato je važna i uloga odgojitelja ili druge odrasle osobe koja vodi razgovor. Ona podrazumijeva postavljanje dodatnih pitanja, pojašnjavanje, usmjeravanje rasprave i prepoznavanje trenutka kada dijete treba više vremena ili individualni razgovor.
Igra može pomoći djeci da obogate rječnik, razvijaju kritičko mišljenje, vježbaju izražavanje vlastitih stavova i uče slušati druge. Istodobno odraslima pruža mogućnost da bolje upoznaju dječje interese, nedoumice, želje i osjećaje.
Jednako je važno pritom poštovati djetetove granice i privatnost. Nije svaki odgovor namijenjen javnom iznošenju, niti svako pitanje mora imati isti značaj za svako dijete. Kvaliteta takve aktivnosti ovisi i o tome stvaraju li odrasli sigurno okruženje u kojem dijete može govoriti bez straha od ismijavanja ili osuđivanja.
Susret koji je otvorio prostor za daljnje promišljanje
Na kraju predstavljanja Tihana Jurišić zahvalila je autorici Blaženki Pintur, recenzenticama Arijani Plahutar i Heleni Tomičak, učenicima i profesorima Glazbene škole Biograd na Moru te svim okupljenim odgojiteljicama, savjetnicama i drugim sudionicima.
Posebnu je zahvalu uputila i predstavnicima dječjeg vrtića koji su nazočili događanju, a druženje je nastavljeno u neformalnom ozračju uz domaće kolače koje je pripremila Blaženka Pintur.
Promocija „Šestice” u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru bila je prilika da se predstavi edukativni materijal koji kroz jednostavan oblik društvene igre otvara važna pitanja o odrastanju, odnosima, komunikaciji i dječjim potrebama.
Poruka koja se provlačila kroz izlaganja autorice i recenzentica nije bila da odrasli moraju znati sve odgovore, nego da trebaju biti spremni postavljati pitanja, slušati i odvojiti vrijeme za djecu. Jer iza naizgled običnog odgovora može se kriti osjećaj koji dijete još ne zna drukčije izraziti, ideja koja zaslužuje pozornost ili potreba koju odrasli nisu prepoznali.
„Šestica” tako nastoji stvoriti prostor u kojem dijete nije samo osoba kojoj se postavljaju pravila i od koje se očekuju odgovori, nego aktivan sudionik razgovora čije se mišljenje uvažava.
Upravo u tome leži njezina glavna vrijednost: kroz igru se otvara mogućnost da djeca bolje upoznaju sebe i druge, a odrasli se podsjete da kvalitetan odnos ne počinje tek onda kada imamo rješenje za nečiji problem, nego mnogo ranije – onda kada smo spremni saslušati.
Ponekad je dovoljno sjesti za isti stol, izvući jednu karticu i postaviti pitanje koje inače možda ne bismo postavili. Odgovor nas može nasmijati, iznenaditi ili potaknuti na ozbiljno razmišljanje, ali prije svega može nam pomoći da bolje upoznamo osobu koja sjedi nasuprot nas.