Hrvatska je danas ostala bez Mate Miše Kovača, jednog od najvećih i najomiljenijih pjevača hrvatske glazbe. Legendarni Šibenčanin preminuo je 31. listopada 2026. u 85. godini života. Vijest o njegovu odlasku objavljena je i na razglasu stadiona Poljud tijekom utakmice Hajduka i Gorice, a tuga se brzo proširila među svima koji su uz njegove pjesme voljeli, patili, slavili i pronalazili snagu. Mišo nije bio samo pjevač. Bio je glas Dalmacije, čovjek čije su pjesme postale dio naših života, obiteljskih uspomena i kolektivnog pamćenja.
Rođen 16. srpnja 1941. u Šibeniku, Mate Mišo Kovač tijekom više od šest desetljeća glazbene karijere postao je istinskom legendom. Njegov prepoznatljiv glas, osebujna karizma i iskrenost kojom je izvodio pjesme osvojili su publiku diljem Hrvatske i nekadašnje Jugoslavije. Prodao je više od 20 milijuna primjeraka nosača zvuka, ali brojke teško mogu opisati ono što je značio ljudima. Jer Mišo se nije samo slušao, uz njegove pjesme se osjećalo.
Pjesme „Ostala si uvijek ista“, „Ako me ostaviš“, „Proplakat će zora“, „Svi pjevaju, ja ne čujem“, „Malo mi je jedan život s tobom“, „Poljubi zemlju“ i „Dalmacija u mom oku“ odavno su prerasle okvire estrade. One su postale zvučna kulisa ljubavi, rastanaka, mladosti, nostalgije i povrataka domu. Njegove su pjesme pjevali zaljubljeni, ostavljeni, roditelji svojoj djeci i djeca svojim roditeljima, a na koncertima su tisuće glasova često postajale jedan, nadjačavajući i samoga pjevača.
Mišo je imao rijedak dar da otpjeva pjesmu kao da je proživio baš svaku riječ. U njegovu glasu bilo je i prkosa i nježnosti, i tuge i ponosa, i one dalmatinske tvrdoglavosti koja ne dopušta čovjeku da se lako preda. Zato su ga voljele generacije koje su odrastale uz njegove prve hitove, ali i mladi koji su ga upoznavali desetljećima poslije.
Šibenčanin čije je srce pripadalo Dalmaciji i Hajduku
Šibenik je bio njegov rodni grad, Dalmacija njegov trajni identitet, a Split i Hajduk zauzimali su posebno mjesto u njegovu životu. Njegova povezanost s Hajdukom nikada nije bila tek usputna navijačka priča. Bila je to emocija koju su razumjeli ljudi s tribina, oni koji bijeli dres doživljavaju kao dio vlastite obitelji i koji znaju da se ljubav prema klubu ne mjeri samo pobjedama.
Zato je vijest o Mišinoj smrti na Poljudu odjeknula posebno snažno. Tijekom utakmice Hajduka i Gorice objavljena je tužna vijest, a tribine su odgovorile pjesmom „Noćas ćemo zemlji ko materi reći“. U tom trenutku nogomet je nakratko prestao biti samo nogomet. Tisuće ljudi oprostile su se od čovjeka čije su pjesme odavno postale dio hajdučke emocije i dalmatinskog načina života.
Jedna od pjesama koje su obilježile njegovu povezanost s Hajdukom jest „Ja ne mogu drugo nego da ga volin“. Upravo se u tim riječima može pronaći i dio odgovora na pitanje zašto je Mišo toliko značio ljudima: ljubav se ne mora uvijek objašnjavati, dokazivati ni opravdavati. Ponekad se jednostavno živi i pjeva.
Iza glasa koji je znao tješiti krila se velika životna bol
Mišina životna priča nije bila sastavljena samo od uspjeha, rasprodanih koncerata i ovacija. Obilježile su je i tragedije o kojima je teško govoriti bez dubokog poštovanja prema čovjeku koji ih je morao nositi.
Najveći udarac bila je smrt njegova sina Edija, koji je 1992. godine, sa samo 16 godina, smrtno stradao u Zagrebu pod nerazjašnjenim okolnostima. Taj gubitak obilježio je Mišin život i ostavio živu ranu koju slava, novac ni ljubav publike nisu mogli izliječiti. O svojoj boli govorio je tijekom godina, a nakon obiteljske tragedije prolazio je kroz iznimno teška razdoblja.
Godine koje su slijedile donijele su mu i druge gubitke. Izgubio je majku Zrinku i mlađeg brata Ratka, a osobne tragedije ostavile su dubok trag na njegovu životu. Ipak, Mišo se vraćao glazbi i publici, kao da je upravo pjesma bila mjesto na kojem je mogao izreći ono što je riječima bilo teško objasniti.
Njegova životna priča podsjeća nas da ni najveća slava ne može čovjeka zaštititi od boli. Možda smo upravo zato u njegovim pjesmama pronalazili toliko istine. Mišo nije pjevao samo o sreći i ljubavi nego i o onome što ostaje kada čovjek izgubi nešto najvrjednije.
Zrinka, majka s Vrgade, i korijeni koje nikada ne smijemo zaboraviti
Za nas na Biograjskom posebno mjesto u Mišinoj životnoj priči zauzima njegova majka Zrinka Jurišić, rodom s otoka Vrgade. Dok danas cijela Hrvatska oplakuje velikog pjevača, želimo se prisjetiti i one tiše, obiteljske priče koja ga povezuje s našim krajem.
Mišo je rođen u Šibeniku kao drugo dijete Zrinke i Jakova Kovača. Otac mu je bio Šibenčanin, a majka Vrgadinka. Upravo je preko nje u njegov život ušao i otok koji nije bio samo mjesto podrijetla nego dio obiteljskog sjećanja, djetinjstva i osjećaja pripadnosti.
U teškim godinama djetinjstva, tijekom rata i poraća, Mišo je boravio kod bake Bernardice, rođene Banov, na Vrgadi, u obiteljskoj kući na predjelu Luka, u blizini mora i Gospodinova mula. Ondje su ostali tragovi vremena u kojemu je obiteljska toplina značila više od svega što se moglo posjedovati.
Mišo je svojoj majci posvetio jednu od najdirljivijih pjesama svojega opusa, „Najljepše su oči moje majke“. Kada je slušamo danas, nakon vijesti o njegovu odlasku, njezine riječi dobivaju još snažnije značenje. U njima više ne čujemo samo sina koji se prisjeća majčine ljubavi nego i čovjeka koji se kroz pjesmu vraća svojim počecima, domu i korijenima.
Majka je bila jedna od velikih ljubavi njegova života, a Vrgada dio priče koja nas podsjeća da iza velikih imena uvijek stoje obitelji, djetinjstvo i mjesta koja čovjek nosi sa sobom, bez obzira na to kamo ga život odvede.
O povezanosti Miše Kovača s Vrgadom pisali smo i prošle godine, 16. srpnja 2025., kada je legenda slavio svoj 84. rođendan. U tekstu „Mate Mišo Kovač, sin Vrgadinke, danas slavi 84. rođendan – sretno legendi!“ prisjetili smo se njegova podrijetla, bake i majke kojoj je posvetio jednu od svojih najljepših pjesama. Danas taj tekst čitamo s drukčijim osjećajem, svjesni da smo o čovjeku čiji je glas obilježio naše živote tada pisali u povodu rođendana, a sada se od njega opraštamo.
Mišin glas ostaje među nama
Posljednjih godina Mišo se rijetko pojavljivao u javnosti, ali njegova popularnost nije jenjavala. Njegove pjesme nastavile su živjeti među generacijama koje nisu bile ni rođene u vrijeme njegovih najvećih diskografskih uspjeha. To je možda i najveće priznanje koje jedan glazbenik može dobiti: da njegove pjesme ne pripadaju samo vremenu u kojemu su nastale, nego postanu dio života ljudi koji dolaze poslije.
Mišo Kovač bio je mnogo više od niza hitova. Bio je glas koji se čuo iz otvorenih prozora dalmatinskih kuća, s brodova, iz automobila na putu prema moru i s tribina Poljuda. Bio je dio veselja na obiteljskim okupljanjima, ali i suputnik u trenucima kada čovjek ostane sam sa svojim mislima.
Njegove pjesme nisu uvijek nudile odgovore, ali su znale praviti društvo. Ponekad je bilo dovoljno čuti prve taktove da se vrate uspomene na ljude kojih više nema, na ljubavi koje su prošle i na dane u koje bismo se barem na trenutak poželjeli vratiti.
Danas, kada se opraštamo od Miše, ostaje zahvalnost za sve što nam je dao. Ostaje Šibenik iz kojega je krenuo, Dalmacija koju je nosio u glasu, Hajduk koji je volio i Vrgada koja je dio njegova obiteljskog nasljeđa. Ostaje i njegova pjesma o majci, koja će nas još dugo podsjećati na snagu ljubavi što nadživi i najveće životne gubitke.
Možda je upravo zato teško povjerovati da Miše više nema. Njegov je glas toliko dugo bio prisutan da nam se čini kako će se svakoga trenutka ponovno začuti, kako će podignuti ruke i pustiti da publika zapjeva umjesto njega.
A kada se to dogodi, Mišo će ponovno biti među nama.
Počivao u miru, dragi Mišo. Hvala Ti za pjesme, emocije i uspomene koje si nam ostavio. Neka Ti je laka hrvatska zemlja, a Tvoje pjesme neka i dalje žive u srcima svih koji su te voljeli. Počivao u miru Božjem.
„Najljepše su oči moje majke“ danas ćemo slušati s posebnom tugom, a sjećanje na sina Vrgadinke Zrinke Jurišić čuvat ćemo i na našem Biograjskom.
U spomen na Mišu Kovača – pjesma koja povezuje Dalmaciju, Hajduk i generacije njegovih obožavatelja: