Danas, 4. listopada, svoj rođendan slavi Dinko Žutelija, nogometaš rodom iz Vrane čiji je životni i sportski put od malog mjesta u pakoškom i biogradskom kraju vodio preko Rijeke, Hajduka, Zagreba i Osijeka sve do Kanade, a potom ga ponovno vratio u Split i rodni kraj kojem se, unatoč desetljećima provedenima izvan njega, nikada nije prestao vraćati.
Rođen je 4. listopada 1948. u Biogradu na Moru, a svoje je prve nogometne korake napravio upravo u biogradskom Primorcu, gdje je kao dječak, a potom i kao srednjoškolac koji je pohađao školu u Zadru, igrao s mnogo starijim igračima. Bio je prirodni napadač i lijevo krilo, a već tada isticao se eksplozivnošću, brzinom i osjećajem za realizaciju, osobinama koje će mu vrlo brzo otvoriti vrata velikih klubova.
Njegova je priča posebno zanimljiva i zbog mjesta iz kojeg je potekao. Vrana, malo mjesto u biogradskom kraju, desetljećima je davala iznenađujuće mnogo nogometnih talenata, a Ivan Prtajin, i sam rodom iz Vrane, upravo je Dinka Žuteliju naveo među nogometašima koji su iz tog mjesta stigli do ozbiljne nogometne razine. Uz njega je spomenuo Neda Zelića, Antu Zurka, Lovru Rogića i sebe, zaključivši kako je Vrana „rasadnik nogometnih talenata, pravi fenomen“.
U takvoj je sredini odrastao i Dinko Žutelija, a njegov talent nije dugo ostao nezapažen. Godine 1965. za njega se zainteresirala Rijeka, i to na preporuku Ive Šangulina, pa je mladi Žutelija kao junior otišao u riječki klub. Nije se, međutim, dugo zadržao na Kantridi, jer je već sljedeće godine stigao poziv iz Splita.
Od Kantride do Starog placa
U lipnju 1966. Žutelija je prešao u Hajduk, a njegov je odlazak iz Rijeke bio toliko zanimljiv da su tadašnje novine pisale kako je splitski klub mladog igrača praktički „kidnapirao“ s Kantride. Sam Dinko mnogo je godina poslije, u knjizi 100 godina HNK Primorac Biograd na Moru, tu priču prepričao s dozom humora, rekavši da „nije daleko od istine“ ono što se tada pisalo.
Hajduk je uspio ishoditi njegovu ispisnicu, a mladi je nogometaš priključen juniorskoj momčadi koju je vodio Vojo Kačić. Iako je tek stigao u Split, Žutelija je dobio priliku igrati za juniorsku momčad Hajduka na završnom turniru prvenstva tadašnje države, a ubrzo je postao i reprezentativac juniorske selekcije Jugoslavije, što je za mladog igrača iz malog mjesta bio veliki iskorak i potvrda njegova talenta.
U seniorskoj momčadi Hajduka nije mu bilo lako izboriti mjesto, jer je riječ bila o iznimno snažnoj momčadi u kojoj su igrali brojni kvalitetni i iskusni nogometaši. Žutelija je postupno dobivao priliku, često kao pričuva, a u knjizi o povijesti Primorca prisjetio se kako je uglavnom ulazio umjesto Miroslava Ferića, dok su sličan put u to vrijeme prolazili i Miroslav Bošković i Petar Bonačić.
Hajduk je tih godina imao vrlo snažnu momčad, u kojoj su bili Nadoveza, Bošković, Lemešić, Holcer, Ristić i Ivković, a od 1967. godine i Ivan Buljan, pa je mladom Žuteliji bilo jasno da će za svaku priliku morati naporno raditi. Godine 1968. odlazi u Zagreb, gdje ostaje dvije sezone, a potom se 1970. vraća u Split, što je prethodno najavio i tadašnji Hajdukov trener Slavko Luštica.
Povratak ipak nije donio onu priliku kojoj se Žutelija nadao, pa je 1973. odlučio krenuti novim putem i prešao u Osijek, gdje je ostao dvije sezone, sve do 1975. godine.
Član Hajdukove šampionske generacije
Iako u Hajduku nije uspio postati standardni prvotimac u mjeri u kojoj je želio, Žutelija je ipak bio dio momčadi koja je ostavila važan trag u klupskoj povijesti.
U sezoni 1970./71. Hajduk je osvojio naslov prvaka Jugoslavije, a Žutelija je u toj prvenstvenoj sezoni upisao 12 nastupa i jedan pogodak.
Ukupno je za Hajduk, prema službenoj klupskoj statistici, zabilježio 114 nastupa i 12 pogodaka, čime je njegovo ime ostalo trajno upisano među igrače koji su nosili bijeli dres u važnom razdoblju Hajdukove povijesti.
Od Osijeka do Toronta
Nakon Osijeka otvorila se mogućnost odlaska preko Atlantika, što je u to vrijeme bio put kojim su krenuli brojni nogometaši iz tadašnje Jugoslavije, budući da se nogomet u Sjevernoj Americi počeo snažnije razvijati.
Žutelija je završio u Torontu, gdje je nastupao za Toronto Metros-Croatia, klub snažno povezan s hrvatskom iseljeničkom zajednicom. U sezoni 1977. zabilježio je 18 nastupa, postigao tri pogotka i upisao šest asistencija, a zanimljiva je činjenica da je momčad u Torontu vodio upravo Ivan Šangulin, čovjek koji je desetak godina ranije imao važnu ulogu u njegovu odlasku u Rijeku.
Tako je čovjek koji je mladom Dinku otvorio vrata riječkog nogometa ponovno postao dio njegove priče, ovoga puta tisućama kilometara dalje, u Kanadi.
Nakon jedne godine u Kanadi Žutelija se vratio u Split i time zaključio svoju igračku karijeru, ali nogomet iz njegova života nije nestao, kao što nije nestala ni povezanost s Hajdukom i rodnim krajem.
Dinko Žutelija među Veteranima Hajduka 1991. godine
Posebno poglavlje Žutelijine životne priče otvorilo se početkom Domovinskog rata, kada se pokazalo da veza s Hajdukom za njegove veterane nije bila samo uspomena na zajedničke utakmice i dane provedene u bijelom dresu.
Početkom rata Veterani Hajduka stavili su se na raspolaganje za obranu Republike Hrvatske kao prva organizirana grupa u Splitu te prvi među splitskim sportašima koji su se na taj način stavili na raspolaganje.
Ante Ivković tada je putem Radio Splita pozvao veterane da se prijave, a nakon prikupljanja prijava održan je 20. rujna 1991. sastanak na kojem je sastavljen dopis Zapovjedništvu Zbora narodne garde.
Dopis je potpisao tadašnji predsjednik Veterana Hajduka Vinko Cuzzi, a on ga je zajedno s Ivom Begom i Antom Ivkovićem odnio u Stožer Zbora narodne garde na Bačvicama, tadašnjem zapovjedniku Južnog bojišta general-bojniku Luki Džanku.
Na popisu su se našla 53 imena bivših Hajdukovih igrača i veterana, među kojima su bili Vladimir Beara, Jurica Jerković, Petar Nadoveza, Ivan Buljan, Dražen Mužinić, Ivan Katalinić, Vedran Rožić, Ivica Šurjak, Rato Tvrdić, Dragan Holcer, Zlatko Papec, Miro Ferić i brojni drugi velikani Hajduka, a među njima je pod rednim brojem 50. bio i Dinko Žutelija.
Luka Džanko, koji je i sam bio veliki Hajdukovac, posebno je cijenio njihovu gestu, ali je veterane odmah upozorio da u tom trenutku nema ni odora ni oružja kojima bi ih mogao opremiti. Unatoč tome, već sljedećeg dana otišli su u Stobreč na vježbu gađanja, pri čemu su sami nabavili streljivo, a vježbali su s oružjem koje su Vinko Cuzzi i Dragan Holcer donijeli od kuće.
Ta epizoda iz Domovinskog rata posebno govori o odnosu koji su ti ljudi imali prema klubu, ali i prema zemlji u trenutku kada je njezina budućnost bila neizvjesna. Veterani Hajduka nisu se tada okupili samo kako bi se prisjetili nekadašnjih nogometnih dana, nego su se stavili na raspolaganje u trenutku kada je Hrvatskoj bila potrebna svaka pomoć.
Od Škabrnje do Vukovara
Njihova povezanost s ratnim godinama nastavila se i kasnije. Čim je Škabrnja bila oslobođena, veterani Hajduka otišli su tamo i sudjelovali u događajima kojima se pokušavao vratiti normalan život. Prema svjedočenju Ante Ivkovića, teren je vrlo brzo osposobljen za nogomet, a utakmica je prerasla u zajedničko slavlje i znak povratka života.
Slično se dogodilo i u Vukovaru, gdje su veterani Hajduka odigrali utakmicu pred oko 2.500 gledatelja. Nakon toga primio ih je predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, koji je, čuvši koliko je ljudi došlo na utakmicu, zaključio da ih je zapravo došao gledati cijeli grad.
U tim ratnim godinama nogomet je tako dobio jednu drukčiju ulogu. Nije bio samo sport i zabava, nego i način okupljanja ljudi, susreta i vraćanja osjećaja normalnog života u sredine koje su prošle kroz ratna razaranja.
Bljesak i Okučani
Posebna poveznica između Veterana Hajduka i Luke Džanka nastavila se i 1995. godine.
Džanko je tada bio zapovjednik Zbornog područja Bjelovar i sudjelovao je u operaciji Bljesak, nakon koje je pozvao Veterane Hajduka da sudjeluju u proslavi pobjede u Okučanima.
Veteranima su se tom prilikom pridružili splitski gradonačelnik Nikola Grabić i tadašnji povjerenik Vlade za Knin Zvonimir Puljić.
Za ljude koji su desetljećima prije toga dijelili svlačionicu, nogometno igralište i Hajdukov grb, bila je to još jedna poveznica između sporta, Splita i Hrvatske u ratnim godinama.
I danas se vraća u svoj kraj
Danas Dinko Žutelija živi u Splitu, ali njegov odnos prema kraju iz kojeg je krenuo nije se promijenio. U Biogradu živi njegov brat Marko s obitelji, a Dinko je u razgovoru za knjigu 100 godina HNK Primorac Biograd na Moru rekao kako su posjeti rodnom kraju neizostavan dio njegovih umirovljeničkih dana.
Upravo je ta povezanost možda i najljepši dio njegove priče. Nogomet ga je odveo daleko od kuće, od Rijeke i Splita do Zagreba, Osijeka i Toronta, ali ga nikada nije odvojio od ljudi i mjesta iz kojih je krenuo.
Vrana i Biograd ostali su dio njegova identiteta, a njegovo ime danas pripada onoj posebnoj nogometnoj priči maloga mjesta koje je iznjedrilo iznenađujuće velik broj kvalitetnih igrača.
Dinko Žutelija pripada generaciji koja je svoje prve nogometne snove sanjala na biogradskim terenima, a potom ih ostvarivala na velikim stadionima, od Starog placa do kanadskih nogometnih igrališta. Njegov put pokazuje koliko daleko može odvesti talent koji je ponikao u maloj sredini, ali i koliko snažno čovjek može ostati vezan uz mjesto iz kojega je krenuo.
Sretan rođendan, Dinko!
Danas, na njegov rođendan, lijepo je prisjetiti se cijelog tog puta: od dječaka koji je u biogradskom Primorcu igrao s mnogo starijima od sebe, preko mladog igrača kojega je Rijeka prepoznala, Hajduka koji ga je 1966. doveo s Kantride, pa sve do Osijeka, Toronta i završetka igračke karijere u Splitu.
Još je važnije prisjetiti se da je njegovo ime mnogo godina poslije ponovno bilo uz Hajduk, ovoga puta na popisu veterana koji su se u najtežim danima Domovinskog rata stavili na raspolaganje Hrvatskoj.
Zato je danas, uz nogometne statistike i sjećanja na Stari plac, Kantridu, Osijek i Toronto, najvažnije poželjeti mu ono što se ne može upisati ni u jednu nogometnu tablicu, a to su dobro zdravlje, mir, obiteljsku sreću i još mnogo lijepih povrataka u Vranu i Biograd.
Dragi Dinko, želimo Vam sretan rođendan i još mnogo zdravih i lijepih godina!
Neka Vas i dalje prate lijepe uspomene na nogometne dane, na Hajduk i sve ljude s kojima ste dijelili svlačionicu i teren, ali i na rodni kraj iz kojeg ste kao mladić krenuli prema velikom nogometnom svijetu.
Izvori
- Knjiga 100 godina HNK Primorac Biograd na Moru
- Sportske novosti – „Hrvat prošao muku, a onda zablistao…“
- NASLjerseys.com – Dinko Žutelija, Toronto Metros-Croatia profil
- Worldfootball.net – Dinko Žutelija profil
- Wikipedia (hr) – Dinko Žutelija
