Književnica Julijana Matanović gostovala je u četvrtak, 1. listopada 2026., u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru, gdje je u razgovoru s ravnateljicom Tihanom Jurišić predstavila svoj roman „Stoji ti put“, ali i otvoreno govorila o majčinstvu, ženama, vlastitom odrastanju, sveučilišnom radu, književnosti, obiteljskim odnosima, gubicima i životnim okolnostima koje čovjeka, htio on to ili ne, oblikuju i ostaju zapisane negdje duboko u njemu.
Susret je održan u sklopu programa „Mjesec ženskog zdravlja“, a večer je ujedno bila i završetak programa koji je tijekom proteklog razdoblja u biogradskoj knjižnici donio različita predavanja, gostovanja i radionice posvećene zdravlju i položaju žena.
Pred brojnom publikom Tihana Jurišić na početku je pozdravila okupljene, zahvalila Julijani Matanović na dolasku te istaknula kako joj je posebno drago što književnica ponovno gostuje u Biogradu.
„Julijana nam dolazi kao šećer na kraju“, kazala je Jurišić, zaključujući time ovogodišnji „Mjesec ženskog zdravlja“.
A onda je uslijedio razgovor koji se vrlo brzo udaljio od klasičnog predstavljanja knjige i prerastao u osobno svjedočenje žene koja je velik dio svog života pretvarala u priče, pritom ne skrivajući ni ono što je boljelo, ni ono što je bilo teško, ni ono što je trebalo preživjeti.
„Ja sebe danas opisujem samo kao Magdalinu mamu“
Tihana Jurišić predstavila je Julijanu Matanović kroz njezinu bogatu profesionalnu biografiju, spominjući akademski rad, književno stvaralaštvo, urednički posao, književne časopise i tribine, nagrade, brojne objavljene knjige i činjenicu da su pojedini njezini naslovi doživjeli više izdanja i bili tiskani u desecima tisuća primjeraka.
No, nakon svega onoga što je Matanović tijekom života bila i što je profesionalno ostvarila, pitanje o tome što joj je danas najvažnije otvorilo je sasvim drukčiju priču.
„Ja sebe danas opisujem samo kao Magdalinu mamu“, rekla je Matanović, a već u prvim riječima bilo je jasno da će razgovor krenuti mnogo osobnijim putem od onoga koji je možda publika očekivala.
„Gotovo godinu dana bila sam izvan javnosti i sad moram istinu reći“, kazala je, priznajući da se u takvim životnim trenucima čovjek počne pitati što je doista važno, a što je nevažno.
Prisjetila se i vlastite teške bolesti, dijagnoze melanoma iz 2014. godine te načina na koji je i tada nastavila raditi i živjeti, bez dramatiziranja i bez potrebe da od vlastite boli pravi središte svijeta.
Matanović je govorila o tome kako je rodila s 43 godine, kako je otac njezine kćeri teško obolio i preminuo kada je Magdalena imala samo tri godine te kako je, budući da je i sama odrastala bez oca, željela svojoj kćeri omogućiti drukčiju biografiju.
Život je, međutim, ponovno ispisao vlastitu priču.
„Ja sam morala biti i baka i mama i tata i sva rodbina jer ja užu obitelj nisam imala“, rekla je, objašnjavajući kako je upravo majčinstvo za nju bilo nešto što nije željela opravdavati niti braniti pred drugima.
„Pustite me na miru jer ja nisam imala mamu i ja želim biti mama“
Matanović se prisjetila i godina u kojima je kao sveučilišna profesorica bila iznimno povezana sa svojim studentima, naglašavajući kako njezin posao nikada nije shvaćala samo kao izlaganje znanstvenih činjenica i održavanje predavanja.
Studenti su joj dolazili s različitim životnim problemima, tražili pomoć, razgovor, ponekad i običnu ljudsku blizinu, a ona ih je, kako je ispričala, doživljavala gotovo kao vlastitu djecu.
Odvodila ih je liječnicima kada bi imali zdravstvenih problema, posjećivala njihove roditelje u bolnici i pokušavala biti osoba na koju se mogu osloniti.
Upravo zbog toga često se morala opravdavati.
„Profesori su rekli: pa to nije zadatak sveučilišnog profesora“, prisjetila se.
Njezin odgovor bio je jednostavan, jer za nju profesor nije samo onaj koji prenosi znanje, nego i čovjek koji ima određenu odgovornost prema mladim ljudima koji su mu povjereni.
Kada je otišla u mirovinu, na pitanje što smatra najvažnijim iz svog profesorskog razdoblja, odgovorila je da joj je najvažnije što zbog nje, kako je rekla, niti jedan student ili studentica nisu zaplakali.
„Mislim da je to ono što jedan profesor može samo htjeti i poželjeti da je tako.“
Sličan odnos imala je i prema vlastitoj kćeri.
„Pustite me na miru jer ja nisam imala mamu i ja želim biti mama.“
Upravo je iz potrebe da odgovori na tuđe nerazumijevanje nastala i knjiga „Samo majka i kći“, kojom je, kako je rekla, željela pokazati što joj majčinstvo znači.
Od djevojčice koja je čitala u knjižnici do profesorice i književnice
Jedan od najzanimljivijih dijelova večeri bio je onaj u kojem je Julijana Matanović govorila o vlastitom djetinjstvu i putu prema fakultetu.
Odrastala je u okolnostima koje nisu bile jednostavne, a strogi odgoj tete koja ju je othranila ostavio je dubok trag.
Teta je tražila red, rad i disciplinu, a posebice dobre ocjene.
Matanović se prisjetila svibnja, mjeseca koji joj je i danas, kako je rekla, znao donositi nemir, jer joj je teta svake godine govorila da će je, ako ne bude sve „pet“, vratiti.
A ona nije imala kamo biti vraćena.
Nije imala jednostavnu obiteljsku adresu na koju bi se vratila, roditelji su bili razdvojeni i živjeli na različitim mjestima, a upravo je taj strah od gubitka sigurnosti, kako je ispričala, u njoj stvorio nevjerojatnu odgovornost i potrebu da bude vrijedna.
Na fakultet je putovala rano ujutro iz Đurđenovca prema Osijeku, a u knjižnici je pronalazila mjesto na kojem je mogla provesti vrijeme između predavanja.
Knjižničarke su prepoznale djevojku koja je rano ujutro dolazila i puštale je unutra prije početka nastave.
„Zato ja radim posvetu knjižničarkama jer da njih isto nije bilo…“, rekla je.
U knjižnici je čitala, učila i postupno ulazila u svijet književnosti, dok su njezini vršnjaci odlazili u društvo, a ona često nije imala novca za izlaske.
Upravo se iz tog „minusa“, kako ga je nazvala, rodilo nešto pozitivno.
„Uvijek iz minusa možeš nešto profitirati. Mi imamo biografije iz koje možemo iskoristiti da budu najbolje, ne moramo uvijek cviliti.“
Prva pjesma, Quorum i ulazak u književni svijet
Matanović se prisjetila i svojih prvih književnih pokušaja.
U osnovnoj školi sudjelovala je u literarnoj sekciji, pisala pjesme za zidne novine, ali tada joj je, kako je priznala, bilo važnije hoće li se neki dečko koji joj se sviđa zaustaviti pred tim zidnim novinama nego sama književna vrijednost onoga što je napisala.
Prvu ozbiljniju nagradu osvojila je pjesmom koju je gotovo u posljednjem trenutku napisala za Dan Jugoslavenske narodne armije.
„Ja zaboravila napisati, pa brzo pod velikim odmorom napišem pjesmicu, to mi je najlakše“, ispričala je kroz smijeh.
Pjesma je poslana u garnizon u Našicama, a ona je dobila prvu nagradu.
Kasnije, tijekom studija, upoznala je profesora Zorana Kravara, koji je snažno utjecao na njezin akademski put, a potom je ušla i u književni svijet tadašnjeg časopisa „Quorum“.
Bila je jedina djevojka u generaciji koju su činili Miro Gavran, Branko Čegec, Damir Miloš i drugi autori.
Umjesto da piše poeziju ili prozu, pisala je književne kritike o svojim generacijskim kolegama, čime je napravila prve ozbiljnije korake prema svijetu književnosti.
„Laganje“ i trenutak kada je znanstvenica postala spisateljica
Iako je već bila afirmirana znanstvenica, Matanović je svoj prvi ozbiljniji prozni iskorak napravila kasnije.
Kako je sama rekla, prva knjiga koju je objavila nije došla u tridesetima, nego tek kada je imala 38 godina.
Poseban trenutak dogodio se tijekom ljeta 1996. godine u Primoštenu.
Tada je osjećala da u sebi nosi previše priča, obiteljskih tajni, sjećanja i iskustava koja više ne može držati zatvorenima.
Imala je osjećaj da će se sve to „raspuknuti“ ako ne pronađe način da izađe iz nje.
Tako je nastalo „Laganje“, koje je napisala u samo 21 dan.
„Imala sam osjećaj da moram to tijelo osloboditi, da njega čekaju neke nove priče i da neću imati te priče gdje staviti.“
Knjiga je doživjela snažan odjek, a Matanović se gotovo preko noći našla u situaciji u kojoj je morala pomiriti dvije svoje profesionalne strane, onu znanstvenice i onu spisateljice.
U to vrijeme nije bilo uobičajeno da netko istodobno bude sveučilišna profesorica i književnica.
Prisjetila se i naslovnice „Glorije“ koja je izazvala rasprave na fakultetu, što danas, rekla je, mladim ljudima vjerojatno zvuči gotovo nevjerojatno.
Žena, znanstvenica i pitanje ravnopravnosti
Razgovor je zatim otvorio i pitanje položaja žena, osobito u akademskom i književnom svijetu.
Matanović je govorila o svom iskustvu s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, gdje je, jednostavno, nakon 10 godina brisana kao članica suradnica, premda su je prema važećem pravilniku trebali staviti u postupak reizbora. Napredovati u redovitog člana nisu joj dopustili jer se tri godine nakon što je postala suradnica udala za akademika. Sve je to apsurdno, jer u Razredu za književnost je i jedan bračni par. Sve je provedeno mimo statuta, pravilnika.
„Na moj dopis u kojima ih molim da mi navedu pravni temelj odluke, nitko nije odgovorio. Da mi je samo odgonetnuti razloge. Jednom sam prilikom, u šali, rekla da sam se možda udala za krivog akademika.“, objasnila je.
Govoreći o tome, naglasila je da nije željela svoj slučaj koristiti kao sredstvo napada na hrvatske institucije.
„Ja nisam htjela da se mene koristi da bi se prozivalo hrvatske institucije. Mislim da hrvatske institucije trebaju postojati, kao ogledni primjer poštenja, talenta….“, istakla je.
Istodobno je priznala da je upravo taj događaj snažno utjecao na nastanak romana „Stoji ti put“.
„Stoji ti put“, tri žene, tri sudbine i naslijeđene priče
Roman „Stoji ti put“, objavljen 2024. godine u nakladi Neolita, u središte stavlja žene čije se životne priče međusobno isprepliću.
Rita, Agata i Delfa pripadaju različitim generacijama, ali njihove su sudbine povezane iskustvima žena koje su odrastale u okolnostima u kojima izbor, pobuna i pravo na vlastiti život nisu uvijek bili mogući.
Matanović u romanu otvara teme majčinstva, roditelja i djece, obiteljskih odnosa, ljubavi, gubitka, naslijeđenih obrazaca ponašanja i pitanja možemo li uopće prekinuti ono što se desetljećima prenosi s jedne generacije na drugu.
Roman je posvetila „svim trpljivim ženama svoje obitelji“.
Upravo je riječ „trpljive“ bila jedna od ključnih riječi biogradskog razgovora.
„Ta trpljivost jednostavno se i nasljeđuje“, rekla je Matanović.
Objašnjavajući naslov i strukturu romana, govorila je o ženama svoje obitelji, o baki, majci i teti, o odnosima koji su bili ispunjeni ljubavlju, ali i šutnjom, povredama, neizgovorenim stvarima i međusobnim nerazumijevanjem.
Tkanje i pripovijedanje
Jedna od najljepših metafora koju je Matanović izgovorila tijekom večeri bila je ona o tkanju.
Prisjećajući se bake koja je bila tkalja, govorila je o tome kako je tkanje zapravo vrlo blisko pripovijedanju.
Ako se u pletenju izgubi jedna očica, ne može se jednostavno nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo, nego se čovjek mora vratiti i ponovno je pronaći.
Isto je, kaže Matanović, s pričom.
Ako pisac uvede motiv, taj motiv negdje mora imati svoje mjesto, baš kao što i u ljudskom životu ono što je naizgled zaboravljeno često ponovno pronađe put prema površini.
U romanu se tako stvarne obiteljske uspomene pretvaraju u književnu priču, pri čemu autorica ne tvrdi da je sve što se događa u romanu doslovno njezina biografija, nego da su emocije, odnosi i određene situacije duboko povezani s onim što je proživjela.
Roman koji je nastao za sedam dana
Zanimljivo je da je Matanović najprije počela pisati jednu drugu knjigu, svojevrsni putopis, prema narudžbi izdavača.
Napisala je šezdesetak kartica, ali nakon događaja s Akademijom taj je tekst jednostavno izbrisala.
Potom je otišla na otok Prvić.
Ondje je, u apartmanu gospodina Njoka, za samo sedam dana napisala „Stoji ti put“.
Bez nacrta i bez klasičnog plana.
„Dala sam Pavlu na čitanje. Mi ništa nismo promijenili. Kako je krenulo, bez nacrta, bez ičega, tako je i objavljeno. I zbog toga imam osjećaj kao da je pisao netko drugi. U moje ime, i u ime svih trpljivih žena.“, opisala je.
Roman je tako, iz njezine perspektive, nastao gotovo iz potrebe da se određene životne slike napokon slože u smislenu cjelinu.
„Žene ženama“, više od parole
U nastavku razgovora bilo je riječi i o projektu „Žene ženama“, koji Matanović provodi kroz svoju umjetničku organizaciju „Lađa od vode“.
Kako je objasnila, projekt je nastao iz potrebe da se ženama pruži konkretna podrška, a ne samo da se govori o solidarnosti kroz parole.
Prvi zbornik bio je „Burza rada“, u kojem je dvanaest autorica pisalo o različitim zanimanjima, stvarnim ili zamišljenim, starim ili novim, a neke su upravo nakon tog projekta dobile dodatni poticaj za vlastito književno stvaralaštvo.
Slijedile su „Spisateljice biraju“, zatim „Od glave do pete“, a uskoro bi se trebale pojaviti i „Bukmarkerice“, zbornik u kojem 24 knjižničarke pišu o svom poslu, susretima s čitateljima i vlastitom odnosu prema knjigama.
U tom je projektu svoje mjesto pronašla i Tihana Jurišić, što je Matanović posebno istaknula.
„Bukmarkerice“ su, kako je rečeno tijekom večeri, u trenutku susreta bile u fazi redakture, pa je Matanović na pitanje što trenutno čita jednostavno odgovorila:
„Trenutno radim redakturu vaših tekstova tako da čitam ‘Bukmarkerice’.“
Književnost kao način života
Na kraju večeri uslijedio je kratki književni leksikon.
Na pitanje koji žanr nikada ne bi mogla napisati, Matanović je odgovorila: sonet.
Na pitanje s kojim bi autorom, živim ili pokojnim, voljela popiti kavu, prisjetila se Nedjeljka Fabrija, ali i Stjepana Čuića, naglašavajući koliko joj nedostaju ljudi iz hrvatskog književnog života koji su otišli.
Na pitanje koje suvremene hrvatske književnike voli čitati, odgovorila je da čita sve, pa čak i autore s kojima je imala osobne nesporazume, jer uspijeva odvojiti književni tekst od osobe koja ga je napisala.
„Ja vam živim književnost cijelo vrijeme. Meni je svaka kava, svaki ručak, sve oko knjige.“
A na posljednje pitanje, postoji li neki klasik koji nije pročitala, odgovorila je bez oklijevanja:
„Nisam pročitala do kraja Ulyssesa.“
I upravo je ta rečenica, izgovorena s dozom humora, možda najbolje zaokružila večer u kojoj se pokazalo da ni iza jedne ozbiljne književne biografije ne stoji savršen životopis bez rupa, sumnji i nedovršenih stranica.
Večer u kojoj je knjiga postala razgovor o životu
Više od sat vremena razgovora Julijane Matanović i Tihane Jurišić u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru pokazalo je da predstavljanje knjige ponekad može biti mnogo više od govora o književnom djelu.
„Stoji ti put“ tako je poslužio kao polazište za razgovor o majkama i kćerima, ženama koje su trpjele i onima koje više ne žele trpjeti, o obiteljskim tajnama koje se prenose generacijama, o tome kako djeca nose ono što im odrasli ostave, ali i o mogućnosti da čovjek vlastitu biografiju ne doživi samo kao teret nego i kao materijal od kojega može napraviti nešto novo.
Julijana Matanović tijekom večeri nije skrivala ni suze, ni smijeh, ni ljutnju, ni zahvalnost, a upravo je ta otvorenost učinila susret posebno bliskim publici.
Na kraju je Tihana Jurišić zahvalila književnici na dolasku, iskrenosti i razgovoru, a Matanović je predstavila i neke od svojih drugih knjiga, budući da je roman „Stoji ti put“ već rasprodan.
Biogradska večer tako je završila u znaku knjige, razgovora i neformalnog druženja, ali i s jednom mišlju koja se tijekom cijelog susreta vraćala poput refrena, a ta je da život svakome od nas ostavlja određene putove, neke nam zacrtaju drugi, neke sami biramo, a neke pokušavamo promijeniti tek kada shvatimo koliko su duboko u nama ukorijenjeni.
A ponekad upravo iz onoga što smo najviše pokušavali prešutjeti nastane priča koju naposljetku više ne možemo, niti želimo, zadržati samo za sebe.
