Berislav Ivanišević, rođen 2. siječnja 1961. godine, bio je veliki sportaš grada Biograda na Moru. Kao cijenjeni rukometaš, igrao je na poziciji lijevog vanjskog igrača, svojim je nastupima davao sigurnost ostalim igračima na terenu. Bio je i pravi motivator momčadi, a njegovi suvremenici govore da je u igri odlično surađivao s kružnim napadačem.
Osim rukometa, Berislav Ivanišević je u ljetnom periodu igrao i vaterpolo. Posljednju utakmicu za svoj Biograd Ivanišević je odigrao početkom rujna 1993. godine u Rovinju, a samo mjesec dana kasnije od toga, u listopadu iste godine poginuo je na brdu Debeljak iznad Vrane.
Berislav Ivanišević je na fotografiji Vaterpolo kluba Biograd koju je snimio Perica Čustić u drugoj polovici 70-ih godina prošlog stoljeća. Uz njega su na fotografiji snimljeni njegovi suigrači, navodimo ih sve odreda, a to su: Igor Čorić, Davor Tolić, Zdravko Kučinić, prof. Zlatko Šimenc, Tomislav Šarić, Željko Šundov, Željko Šarić, Neven Kovačević, Joško Radas, Robert Brezec, Berislav Ivanišević, Vicko Pintur, Tito Doljanac.
Početkom Domovinskog rata Berislav Ivanišević sportske dresove zamijenio je hrvatskom ratnom vojnom odorom. Bio je hrvatski branitelj dragovoljac, pripadnik 134. brigade Hrvatske vojske i 53. domobranske bojne, a svoj mladi život položio je na brdu Debeljak iznad Vrane 4. listopada 1993. godine. Na nadmorskoj visini brda od 800 metara, a koje je 3.5 kilometara udaljeno od Jadranske magistrale kobnoga dana – 4. listopada 1993. godine, u smrt su s njime otišli još četvorica njegovih suboraca: Dragan Maksan, Nikola Mikulić, Elio Banov i Franjo Vlašić.
Boran Ivanović, ing. stroj., bio je u vrijeme Domovinskog rata zapovjednik pirotehničara Stožera Civilne zaštite Biograd na Moru. S kolegama i pomoćnicima bio je u Vrani neposredno nakon ovog tragičnog događaja i njegova sjećanja vezana za intervenciju nakon 4. listopada 1993. godine su vrlo jasna, te o tome danas svjedoči:.
„Neću ulaziti u detalje pogibije, što, kako i zašto. Ništa od tog neće vratiti živote stradalih. Okolnosti su bile takve, ratna su djelovanja. Svakakvih eksplozivnih naprava ljudi imaju u rukama. Ne treba nekad ništa, a nekad je nedostatak sreće već previše da nas zavije u crno. Pozivi. Trebamo u Vranu. Mercedes sanitetsko vozilo (dobiveno donacijom) koristili smo ga za pirotehniku. Safet Hegić-Ćupo i ja javljamo se u Zapovjedništvo položaja Vrana 53., u kući Gladović. Upućuju nas na sanduke izuzetih sa svih svojih položaja protuoklopnih ručnih bombi M79 tzv. BRK. Bombe punjene 410 g Hexolita ili Hexolit/TNT 60/40 ukupne težine 1150 g, vrlo opasne za onog tko ne zna rukovati ili se susreće prvi put. Razorne i ubojite karakterističnog izgleda, bombe s ručkom i padobranom (kao iz filma o 2. svj. ratu). Bomba sa mogućnošću diverzantskog djelovanja nije za svakoga. Ovako je ispravna odluka, ne treba dodatno riskirati. Ja osobno ne volim tu bombu. Sretao sam se sa njom i stalno neka strepnja. Ne volim ni sad što uopće to trebamo uzeti. Dotadašnji tretman gdje su bile i tko ih je koristio meni je nepoznato. Mala trešnja i dovoljno je da odletimo (nije to samo od tih bombi) nego od sveg što radimo svaki dan, svaki tren. Mogućnost tragedije od te bombe je daleko veća. Ćupo je siguran u sebe, zna on dobro što smo dobili i da ne ide to u kombi – s tim se ja ne vozim. Otvorimo svaki sanduk, vizualno pogledamo osigurače fali li koja bakrena žica. Bombe su nabacane unutar kutije složene kako se i koliko moglo. Nisu to original kutije od njih. Nisu za igru ni za ispitivanje. Ako ne trebaju HV-u, ne trebaju ni nama. Prvo zaklonjeno mjesto. Nosimo tamo. Vodimo jednu po jednu. Ćupo Safet slaže jednu do druge pa jednu na drugu. Stavljamo busler. Dogovorili smo se da ih imamo namjeru uništiti. Tako i radimo. Eliminirali smo jednu od opasnosti.“
Napominjemo da unatoč opasnim zadaćama koje je u Domovinskom ratu obavljao, Boran Ivanović i njegovi kolege pirotehničari iz Civilne zaštite nemaju status hrvatskog branitelja.
Brdo Debeljak jedno je od brojnih neznanih strateških točaka u Hrvatskoj na kojima su se u pozadini branila sela i gradovi. Strateški položaj ovog brda je takav da bi osvajanjem toga brda neprijatelj dobio poziciju u kojoj će zadržati premoć i na ostalim brdima i uzvišenjima u okruženju i na koncu probiti crte obrane te se spustiti na Jadransku magistralu prema Pakoštanima.
U spomen na sve hrvatske branitelje koji su poginuli na brdu Debeljak tijekom 1992. i 1993. godine je spomenik. Na kamenoj stijeni podno koje je uklesano „Istina je naša krvlju zapisana“, na mramornoj ploči su imena njih 11 – orice: Miro Kukin, Dragan Maksan, Mile Knez, Nikica Tomasov, Ivan Vuljak, Šime Zelantov, Darko Dubravica, Nikola Mikulić, Berislav Ivanišević, Elio Banov i Franjo Vlasić.
Osobni podatci, ime i prezime, datumi rođenja i smrti, između ostalih Berislava Ivaniševića, Dragana Maksana i Šime Zelantova poginulih na brdu Debeljak, su na spomen ploči od bijelog kamena koja se nalazi ispred ulaza u Srednju školu Biograd na Moru. Ploča je ondje postavljena u znak sjećanja na sve bivše učenike ove škole koji su poginuli tijekom Domovinskog rata. Prijedlog o podizanju spomenika prije više godina dao je Mile Maretić, koji je bio ravnatelj ove škole, a prijedlog je proveo u djelo Božo Došen, donedavni ravnatelj škole. Grad Biograd na Moru izdvojio je financijska sredstva za ovu spomen ploču.
