Stjepan II. (mađ. II. István) (1101. – 1. ožujka 1131.), ugarsko-hrvatski kralj iz dinastije Arpadovića, vladao je od 1116.-1131. godine. Bio je sin hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana (1095.-1116.) i njegove prve supruge Felicije Sicilske, zvane Buzila, u Biogradu (Belgradu) okrunjenog hrvatskom krunom za hrvatskog kralja, kralja Hrvatske i Dalmacije. Koloman je sina Stjepana okrunio za hrvatsko-dalmatinskog kralja još 1102. godine, kako bi mu osigurao pravo na prijestolje, nasuprot njegovu stricu, hercegu Almošu, bivšem hrvatskom kralju (1091.-1095.). Imao je svega 15 godina kada je nasljedio hrvatsko-ugarsku krunu od svog oca Kolomana († 1116.). Kako još nije bio posve zreo, prepustio se užicima, što je posve uništilo njegovo zdravlje, te je stalno pobolijevao. Izvori ga opisuju kao okrutnog, lakomislenog, naprasitog i krvoločnog vladara. Činjencu da je prijestolje naslijedio kao maloljetni kralj odlučile su iskoristiti Austrija i Češka, no koristeći se diplomatskim i oružanim sredstvima uspio je otkloniti opasnosti koje su dolazile iz tih zemalja.
Kada je Stjepan II. rješio probleme s Austrijom i Češkom dao se krajem 1116. godina na obranu Dalmacije i Hrvatske. Kraljevska vojska je 1117. godine krenula u napad na dalmatinske gradove. Dužd Ordelafo Faledro pohitao je u pomoć, ali je u bitki kod Zadra pretrpio težak poraz i izgubio život. Novi dužd Dominik Michieli (1117.-1130.) sklopio je primirje na pet godina s hrvatsko-ugarskim kraljem pod uvjetom da svatko zadrži što trenutno posjeduje. Kralj je tako dobio priliku završiti sukob sa Češkom.
Po završetku petogodišnjeg primirja, Mlečani su 1124. godine krenuli u križarski pohod u Siriju, a taj je trenutak iskoristio kralj Stjepan i zauzeo dalmatinske gradove (Biograd, Šibenik, Trogir i Split), osim Zadra i kvarnerskih otoka. Dolazak u Hrvatsku i Dalmaciju iskoristio je kako bi potvrdio Trogiru i Splitu Kolomanove povlastice. Po povratku dužda Dominika Michielija 1125. godine iz Svete zemlje, mletačka vojska je odmah napala i zauzela gradove Split, Šibenik i Trogir, a osvojeni Biograd je do temelja razorila bojeći se da vojska iz njega ne bi ugrozila Zadar. Grad se nikad više nije uzdigao do svoje nekadašnje moći i snage. Dužd se nakon toga vratio u slavlju natrag u Mletke, a kralj više nije ratovao u Dalmaciji zauzet problemima s Bizantom.
MLEČANI IZ TEMELJA RUŠE BIOGRAD
Godine 1124./1125., svibanj
Biograd osvaja od Mlečana hrvatsko-ugarski kralj Stjepan II, ali oni, vraćajući se s velikom flotom i bogatim plijenom s Levanta pod vodstvom dužda Dominica Michielia (1118.-1148.), navale na grad-utvrdu s mora i kopna („terramarique“), te ga početkom 1125. godine nakon osvojenja poruše. Zapravo rušenje grada počelo je sistematski već koncem 1124. godine. Grad je tada do temelja porušen, opljačkani su njegovi samostani, ostala crkvena i svjetovna dobra – kraljevska palača, gradski kaštel i dr. U ispravi o rušenju kraljevskog Biograda navodi se „Veneti destruxerunt Belgradum prope Jadram civitatem…in urbe, que quondam, dum in suo statu existeret, Alba vocabatur“ („Mlečani su srušili Biograd, koji je bio smješten nedaleko od grada Zadra, a koji je do tada po svom položaju bio kraljevski grad zvan Alba, Albamaris“)
Belgradski se biskup s manjim dijelom naroda i klera – „il habitanti vecchi“ („stalno stanovništvo“) – preselio u Skradin, odakle je ranije biskupija bila ovamo prenesena; pretežni dio stanovništva preseli se u Dolac/Šibenik – „l’altra parte con molti notabili va a Sebenico“, na otoke Pašman i Vrgadu. Benediktinke samostana sv. Tome presele se u svoju podružnicu Bubnjane, odakle su prešle u Zadar, u kuću blizu crkve sv. Dimitrija („le Monache di Belgrado passano a Zara in una casa presso la chiesa di S. Demetrio“), gdje su osnovale novi samostan i u njemu boravile od godine 1143. do 1177. godine.
Benediktinci sv. Ivana Evangelista preselili su u Rogovo, pa otad i datira naziv Rogovska opatija, a kad su Mlečani srušili i taj Kaštel, preselili su se u svoj područni samostan sv. Kuzme i Damjana na Ćokovac u Tkonu (dolazi od ćok u značenju ptica kos) („in cenobio dei Benedettini di Belgrado con molti beni e fonda passano sull’isola di Pasman presso Tcon“). Uz Rogovo stradao je od Mlečana i samostan sv. Bartula na Kumentu, kao i samostan sv. Grgura u Vrani.
Po nekima, vrijedni ostaci ruševina kraljevskog dvora, biskupske katedrale i četiri samostana preneseni su na Pašman, u današnji franjevački samostan u Kraju (stupovi i arhitravi palače i dr.), ali su većim dijelom zasuti ili ugrađeni u temelje obnovljenih seoskih kuća novoizgrađenog naselja/utvrde njegovih zidina i kula, treće (danas župne) jednobrodne crkve sv. Stošije, građene 1761., zvonika građenog 1859. na ostacima stare krunidbene katedrale, kasnije ruševne crkvice sv. Mihovila „pokrivene slamom“.
Dok je obalni i priobalni dio bivše Belgradske biskupije pripadao skradinskom biskupu („tutte le parrocchie della terra ferma appartenente a Belgrado“), dotle je njen otočni dio Pašman i Vrgada potpao pod jurisdikciju Zadarske nadbiskupije. Ovime je nestalo dotadašnjeg koridora Hrvatske u pravcu Jadrana preko starog Belgrada na južni Pašman i otok Vrgadu, koje se područje nalazilo izvan teritorija Dalmacije, njenih gradova i njenih distrikata.
Izvor: Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1526., prvi dio, Marjan tisak, Split, 2004. i Biogradski zbornik 1, 1990., Wikipedija