„Moje svećeništvo je djelo Božje“
Na današnji dan, 21. siječnja, s posebnim pijetetom i zahvalnošću prisjećamo se mons. Ivana Mustaća, omiljenog biogradskog župnika, svećenika velikog srca i pastira koji je neizbrisivo obilježio živote mnogih ljudi.
Mons. Ivan Mustać preminuo je na današnji dan, 21. siječnja 2019. godine, u 65. godini života i 40. godini svećeništva, u Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu, nakon teške bolesti srca, čijem je liječenju bio intenzivno podvrgnut posljednja dva mjeseca života.
Njegov odlazak u zreloj dobi duboko je potresao Biograd na Moru, ali i cijelu Zadarsku nadbiskupiju. I danas se osjeća praznina, jer nije bio samo župnik, bio je oslonac, pastir, sugovornik i prijatelj.
Svećenik naroda i Crkve
Mons. Ivan Mustać bio je jedan od najomiljenijih svećenika Zadarske nadbiskupije, prepoznatljiv po neumornom pastoralnom radu, otvorenosti prema ljudima i jednostavnosti koja je osvajala.
U Polači, gdje je kao mladi svećenik započeo svoju službu 1980. godine, ostao je trajno zapamćen. Vjernici su ga opisivali kao svećenika koji je zračio radošću, jednostavnošću i toplinom, okupljajući ljude oko Boga. Posebno mjesto u srcima Polačana zauzima njegova predanost izgradnji nove crkve.
Posljednjih godina služio je kao župnik župe sv. Stošije u Biogradu na Moru, gdje je ostavio dubok i trajan trag.
Biograd je njegovim odlaskom zanijemio. Bio je pastir koji je znao slušati, tješiti, ohrabrivati. Vjernicima izvor vjere i nade, a onima koji su sumnjali sugovornik pun razumijevanja.
Svećeništvo nije živio s distance, nego potpuno darovan ljudima.
Njegove riječi ostale su zapamćene po jednostavnosti i evanđeoskoj snazi:
„Kakve vjernike priželjkujete?“
„Grješnike – tko će prvi baciti kamen?“
Hrabrost pastira u Domovinskom ratu
Na početku Domovinskog rata i tzv. balvan-revolucije u kolovozu 1990. godine započelo je teško i opasno razdoblje za hrvatsko stanovništvo benkovačkog kraja. Prijetnje, progoni i ubojstva postajali su svakodnevica, a s narodom je u tim danima ostao i tadašnji benkovački župnik don Ivan Mustać.
Unatoč sve većoj opasnosti, nastavio je svoju službu sve do jeseni 1991. godine. Posljednju svetu misu u crkvi Male Gospe u Benkovcu slavio je 6. rujna 1991. godine, u crkvi koja je kasnije do temelja srušena.
U dramatičnim okolnostima bio je prisiljen napustiti Benkovac, ali je pritom pokazao veličinu istinskog pastira: spašavao je crkvene dokumente, matične knjige i zapise o župljanima, dok je sve svoje osobne stvari i uspomene ostavio, svjestan donekle da će biti uništene. Time je sačuvao identitet i povijest brojnih hrvatskih obitelji benkovačkog kraja.
Svoje svjedočanstvo iz tog razdoblja kasnije je podijelio u knjizi “Gospa u Masliniku”, autora Nebojše Gunjevića i Šime Ćurka:
“Premda je to već bio početak rata, premda mi je život bio ugrožen, svaku noć su odjekivale detonacije u kućama, kioscima, autima, pa je tako i moj auto bio razbijen, ni to iskustvo ne bih dao ni za što. Tih godinu dana u Benkovcu povezalo me s ljudima kao da sam tamo bio deset godina.”
Vizionar i organizator velikih crkvenih događaja
Osim što je bio blizak i omiljen pastir, mons. Ivan Mustać bio je izniman organizator i čovjek povjerenja Crkve, kojem su povjeravani najzahtjevniji crkveni i pastoralni projekti Zadarske nadbiskupije.
Dolazak pape Ivana Pavla II. u Zadar (2003.)
Bio je na čelu organizacije dolaska pape Ivana Pavla II. u Zadar 9. lipnja 2003. godine, pod geslom „Obitelj – put Crkve i naroda“. Riječ je o 100. (jubilarnoj) Papinoj inozemnoj apostolskoj posjeti.
Koordinirao je crkvene i civilne strukture, tisuće volontera, sigurnosne i logističke timove te župe i crkvene pokrete iz cijele Nadbiskupije. Susret je ostao zapamćen po iznimnoj organiziranosti, snažnoj duhovnoj atmosferi i svjedočanstvu žive vjere.
Godina obitelji i nadbiskupijsko hodočašće u Vranu (2004.)
Godine 2004., u sklopu Godine sv. Stošije i Godine obitelji, mons. Mustać bio je glavni organizacijski koordinator nadbiskupijskog hodočašća obitelji u Vranu, održanog 19. rujna pod geslom:
„Krsna voda kroz obitelj teče“
Na tom se susretu okupilo oko 20.000 vjernika iz cijele Zadarske nadbiskupije – obitelji, župne zajednice, crkveni pokreti i kulturno-umjetnička društva. Bio je to snažan znak zajedništva, molitve i obnove obiteljskog života.
Susret hrvatske katoličke mladeži u Zadru (2010.)
Kao predsjednik Organizacijskog odbora Susreta hrvatske katoličke mladeži, održanog 8. i 9. svibnja 2010. godine u Zadru, mons. Mustać okupio je više od 30.000 mladih, uz sudjelovanje oko 1500 volontera.
Posebno snažan simbol susreta bio je Križ mladih, težak 115 kilograma, nošen u procesiji ulicama Zadra – kao znak nade i svjedočanstvo vjere mladih naraštaja.
Pastir obitelji, mladih i života
Mons. Mustać je osobitu brigu posvećivao mladima, zaručnicima i obiteljima, u kojima je vidio obnovu Crkve i društva. O tome je ostalo zapisano ovo svjedočanstvo:
Bdio je nad mladima, radovao se njihovim uspjesima i plakao u teškim trenucima.
Govorio je da ne može mirno spavati dok mladi gube život na rivi.
Najviše se radovao rođenju djeteta – svakom novom životu.
Bio je jasan i zahtjevan, ali uvijek pun milosrđa. Govorio je o braku kao kući na stijeni – Kristu, a o obitelji kao kolijevci života i školi vjere.
Svećenik do kraja
I u bolesti je ostao pastir. Razmišljao je o svojim župljanima, o molitvi i euharistiji, o zajednici kojoj je bio povjeren. Njegova briga nije prestajala ni u vlastitoj slabosti.
O trpljenju je govorio u svjetlu vjere, nastojeći ga sjediniti s Kristovim križem, bez gorčine i bez prigovora.
„Ja nisam promašio“
U svojim posljednjim zapisima ostavio je snažno i osobno svjedočanstvo:
„Bog mi je na put života stavio mnoge divne ljude za koje sam živio, molio i trudio se otkriti im lice Božje, Njegovo neizmjerno milosrđe.
U to se milosrđe jedino i ja pouzdajem.
Bog mi je dao divnu obitelj.
Uza sve moje slabosti i grijehe – ja nisam promašio.
Moj je život imao duboki smisao.
Svećeništvo je neprocjenjivi Božji dar.
Moje svećeništvo je djelo Božje.“
Zahvala i oproštaj
Mons. Ivan Mustać bio je mnogo više od životopisa. Bio je čovjek koji je ljudima prirastao srcu, toliko blizak da su ga mnogi doživljavali kao člana obitelji. Njegova ljudskost bila je istinska, oslobađajuća i obogaćujuća. Svećeništvo je živio bez distance, bez glume, potpuno darovan drugima. U njemu su se skladno susretali vizija i stvarnost, molitva i svakodnevni rad, vjera koja se pretače u konkretno djelovanje.
Bio je svjedočanstvo vjere, hrabrosti i ljubavi prema čovjeku.
Dragi don Ivane, hvala za sve što je Bog po Vama učinio u životima ljudi i Crkve.
Neka Vam je laka hrvatska zemlja koju ste toliko voljeli, Kristov ribaru Ivane, s imenom apostola kojega je Isus osobito ljubio.
Do ponovnog susreta u Vječnosti.
