U sjećanje na braću „Tigrove“ Luku i Sinišu Brkljaču i njihove suborce Milivoja Zrilića i Dinka Birkića

Priča o četvorici suboraca, dvojici braće i tragediji koja je u samo nekoliko dana zavila biogradske obitelji u crno

Postoje zapisi iz Domovinskog rata koje s vremenom ne blijede, nego upravo suprotno, što više godina prolazi, to čovjek jasnije shvaća koliko se velika tragedija skrivala iza nekoliko rečenica u ratnim izvještajima. Jedan od takvih izvora vezan je uz „Tigrove“, braću Luku i Sinišu Brkljaču, njihova suborca Milivoja Zrilića i Dinka Birkića, čiji su se životi u rujnu 1991. godine isprepleli na način koji je teško i danas čitati bez tuge.

Luka Brkljača, prvi poginuli hrvatski branitelj iz Biograda na Moru, teško je ranjen na novogradiškom ratištu te je 24. rujna 1991. godine preminuo od posljedica ranjavanja. Njegov brat Siniša, također pripadnik 1. gardijske brigade „Tigrovi“, krenuo je prema Slavoniji kako bi pronašao i preuzeo Lukino tijelo, ne znajući da su njegovi suborci već krenuli prema jugu kako bi svoga poginulog prijatelja prevezli u Biograd. Na tom putu dogodila se prometna nesreća u kojoj su poginuli Siniša i njegov suborac Milivoj Zrilić, dok je Dinko Birkić teško ozlijeđen preživio nesreću.

U samo nekoliko dana jedna je biogradska obitelj izgubila dvojicu sinova, druga isto sina, njihovi su suborci ostali bez prijatelja s kojima su dijelili prve ratne dane, a Dinko Birkić ostao je živ s teškim posljedicama nesreće u kojoj su njegovi suborci izgubili živote. Dinko je preminuo 3. prosinca 2021. godine, tri desetljeća nakon događaja koji je zauvijek obilježio živote svih koji su u njemu sudjelovali.

Luka Brkljača – od izviđača do „Tigra“

Luka Brkljača prije rata bio je poznat kao čovjek koji je okupljao mlade i vodio biogradski Savez izviđača, a njegovi su dani bili vezani uz prirodu, druženja i rad s djecom, sve ono što će nekoliko godina poslije izgledati gotovo nestvarno u odnosu na život koji je morao preuzeti kada je Hrvatska ušla u rat.

Kada je postalo jasno da će Hrvatska svoju slobodu morati braniti oružjem, Luka se dragovoljno priključio obrani kao pripadnik Jedinice za posebne zadatke Rakitje, iz koje je nastala 1. gardijska brigada „Tigrovi“, a vrlo brzo preuzeo je i zapovjedne dužnosti u postrojbi.

Njegovi suborci pamtili su ga kao odgovornog, dosljednog i opreznog čovjeka, a general Janko Bobetko u svojim je zapisima posebno istaknuo njegovu sposobnost da pažljivo procijeni situaciju na terenu i odgovorno pristupi zaštiti ljudi.

Nova Gradiška i posljednji dani Lukina života

Nakon borbi na različitim dijelovima hrvatskog bojišta, Luka i njegovi suborci našli su se na novogradiškom području, gdje su u rujnu 1991. godine sudjelovali u obrani grada i okolnih položaja. Prema svjedočenju njegova suborca Josipa Širića, pripadnici postrojbe otišli su u Novu Gradišku nakon što je stigla vijest da je ondje napokon dostupno naoružanje koje su čekali.

U jednom od neprijateljskih zračnih napada Luka je teško ranjen, a njegovi su suborci pokušali pomoći njemu i ostalim ranjenima. Luka je potom prevezen prema Slavonskom Brodu, gdje je 24. rujna 1991. godine preminuo od posljedica ranjavanja, dok je njegovo tijelo u jednom trenutku bilo evidentirano kao tijelo nepoznatog identiteta, pa su ga suborci morali tražiti kako bi ga identificirali i vratili njegovoj obitelji.

O samom trenutku napada Širić je ostavio potresno svjedočanstvo, opisujući kako je raketa pogodila skupinu branitelja nedaleko od novogradiške pošte te kako je Luka pritom zadobio smrtonosne ozljede. U dostupnim svjedočenjima postoje razlike u navođenju datuma samog raketiranja, zbog čega je sigurnije kao nesporan podatak navoditi 24. rujna 1991. godine kao datum Lukine smrti. Podatak o Lukinoj smrti nalazi se u Monografiji 1. gardijske brigade Hrvatske vojske „Tigrovi“, nalazi se i na spomeniku hrvatskim braniteljima u Novoj Gradiški.

Ploča koju su podigli njegovi roditelji

Na zgradi uz novogradišku poštu, na mjestu na kojem je Luka stradao, njegovi su roditelji podigli spomen-ploču koja i danas podsjeća na trenutak kada je njihov sin, mladi Biogradac i pripadnik „Tigrova“, izgubio život.

Čovjek može proći pokraj takve ploče i vidjeti samo ime, prezime i nekoliko podataka, ali iza tog kamena nalazi se cijeli jedan život i obitelj koja je morala prihvatiti ono što nijedan roditelj ne bi trebao doživjeti, da više nikada neće dočekati svoje dijete.

Lukovi su roditelji upravo ondje, na mjestu na kojem je njihov sin posljednji put bio među svojim suborcima, ostavili spomen na njega kako bi i oni koji ga nikada nisu upoznali mogli znati da je tu stradao jedan mladi čovjek iz Biograda koji je, poput mnogih drugih hrvatskih branitelja, u najtežim danima stavio obranu svoje zemlje ispred vlastitog života.

Lukino ime sačuvano na mjestima sjećanja hrvatskih branitelja

U središnjem parku na Trgu dr. Franje Tuđmana u Novoj Gradiški nalazi se službeno spomen-obilježje hrvatskim braniteljima, na kojem su imena poginulih, smrtno stradalih i umrlih hrvatskih branitelja vezanih uz novogradiško područje.

Među njima nalazi se i ime Luke Brkljače, pa se tako njegovo ime u Novoj Gradiški čuva na dva mjesta koja govore o različitim stranama iste tragedije. Na spomen-ploči koju su podigli njegovi roditelji ostala je obiteljska uspomena na sina koji je ondje izgubio život, dok je na službenom memorijalnom obilježju njegovo ime upisano među imenima hrvatskih branitelja koji su svoje živote izgubili u obrani Hrvatske.

Noću se imena na memorijalnom zidu osvjetljavaju, a voda koja okružuje spomenik svojim odsjajem daje tom prostoru posebnu tišinu i simboliku, osobito kada se ondje zastane pred imenima ljudi koji su prije samo nekoliko desetljeća imali svoje obitelji, prijatelje, planove i život pred sobom.

Lukino ime i prezime danas možemo pročitati u Novoj Gradiški i u Zagrebu, na mjestima koja čuvaju sjećanje na hrvatske branitelje poginule u Domovinskom ratu. Jedno od njih nalazi se u neposrednoj blizini vojarne 1. gardijske brigade „Tigrovi“, gdje je na spomeniku hrvatskim braniteljima uklesano i ime Luke Brkljače, pripadnika postrojbe kojoj je i sam pripadao. Još jedno mjesto na kojem se čuva njegovo ime nalazi se na zagrebačkom Jarunu, u Crkvi hrvatskih mučenika i Svete Mati Slobode.

Siniša je krenuo pronaći svoga brata

Nakon Lukine smrti njegovi su suborci odlučili njegovo tijelo prevesti u Biograd, a kako je područje Maslenice tada bilo okupirano od strane 9. kninskog korpusa JNA i pobunjenih Srba, put prema Dalmaciji vodio je preko Paga. Istodobno je njegov brat Siniša, također pripadnik „Tigrova“, krenuo prema Slavoniji kako bi pronašao i preuzeo Lukino tijelo.

U toj činjenici možda je i najpotresniji dio cijele priče, jer je Siniša krenuo prema bratu ne znajući da su suborci već krenuli s Lukinim tijelom prema Biogradu. Jedni su putovali prema jugu noseći svoga poginulog prijatelja, dok je drugi brat putovao prema sjeveru tražeći njega, a nijedna strana nije znala da se njihovi putevi više neće susresti.

Na putu se dogodila prometna nesreća u kojoj su poginuli Siniša Brkljača i njegov suborac Milivoj Zrilić, dok je Dinko Birkić teško ozlijeđen.

Lukini suborci vijest o nesreći doznali su tek na putu prema Pagu, u trenutku kada su već sa sobom prevozili tijelo njegova brata.

Teško je i danas zamisliti kako je izgledao taj trenutak kada su ljudi koji su upravo pokušavali vratiti jednog poginulog suborca njegovoj obitelji saznali da su u međuvremenu izgubili još dvojicu svojih prijatelja, među njima i čovjeka koji je bio Lukov brat.

Dinko Birkić – onaj koji je preživio

U ovoj tragediji često se govori o Luki, Siniši i Milivoju, ali uz njihovo ime mora ostati i ime Dinka Birkića, jer je i njegov život zauvijek obilježen tom prometnom nesrećom.

Dinko je teško ozlijeđen preživio, dok su Siniša i Milivoj poginuli, a činjenica da je preživio nije značila da je ono što se dogodilo ostalo iza njega onoga dana kada je napustio bolnicu. Čovjek može nastaviti živjeti, zasnovati obitelj, raditi i dočekati mir, ali neke slike i neke uspomene ostaju dio njega bez obzira na to koliko godina prođe.

Dinko Birkić preminuo je 3. prosinca 2021. godine, trideset godina nakon tragedije koja je odnijela živote njegovih suboraca.

Ne možemo umjesto njega govoriti o njegovim osjećajima niti možemo znati kako je on sam nosio ono što mu se dogodilo ako o tome nije ostavio vlastito svjedočanstvo, ali možemo sačuvati činjenicu da je bio ondje, da je teško ranjen preživio i da je nastavio živjeti nakon što su dvojica njegovih suboraca izgubila život.

I upravo zato se njegovog imena treba sjetiti uz imena Luke, Siniše i Milivoja.

Biograd se oprostio od dvojice braće

Za obitelj Brkljača rujan 1991. godine nije bio samo mjesec u kojem je Hrvatska branila svoju slobodu, nego mjesec u kojem su roditelji izgubili dvojicu sinova.

Najprije je stigla vijest o Lukinoj smrti, a zatim i ona još strašnija, da je poginuo i njihov drugi sin Siniša, brat koji je krenuo prema Slavoniji kako bi pronašao upravo njega, i njegov suborac Milivoj.

U samo nekoliko dana jedna je obitelj morala ispratiti dvojicu sinova, druga obitelj svoga sina, oca, supruga, dok su njihovi suborci istodobno izgubili trojicu prijatelja. Četvrti, Dinko Birkić ostao je teško ranjen i živjeti s posljedicama nesreće koja je zauvijek promijenila živote svih koji su u njoj sudjelovali.

Takve se tragedije ne mogu razumjeti samo kroz ratne karte i datume, jer iza svake pogibije stoji obitelj koja je čekala povratak, majka i otac koji su se nadali da će otvoriti vrata i ponovno vidjeti svoje dijete, supruge i djeca koji su ih čekali, braća i prijatelji koji su vjerovali da će se njihovi najbliži vratiti iz rata.

Luka i Siniša nisu bili samo imena među tisućama hrvatskih branitelja; bili su braća koja su otišla zajedno braniti svoju zemlju i čija je životna priča završila u razmaku od samo nekoliko dana.

Sjećanje koje putuje iz Biograda u Zagreb i Novu Gradišku

Danas, više od tri desetljeća nakon tih događaja, uspomena na njih još uvijek živi zahvaljujući obiteljima, suborcima, ljudima koji čuvaju njihova imena i onima koji svake godine zastanu, zapale svijeću i prisjete se ljudi koje možda nikada nisu osobno poznavali.

Čitatelj bloga Biograjski.com poslao nam je fotografije svijeće s grbom Biograda na Moru koju je zapalio u Zagrebu, kod spomenika hrvatskim braniteljima u blizini vojarne 1. gardijske brigade „Tigrovi“.

Ta fotografija možda na prvi pogled izgleda kao mala gesta, ali upravo takve geste čuvaju sjećanje od zaborava, jer svijeća zapaljena za Luku istodobno podsjeća i na Sinišu koji je krenuo po njega, na Milivoja koji je poginuo zajedno sa Sinišom i na Dinka koji je tu tragediju preživio.

Jedan plamen tako povezuje Biograd, Zagreb i Novu Gradišku, ali prije svega povezuje prošlost i sadašnjost, podsjećajući nas da ljudi čija su imena uklesana u kamen nisu rođeni kao imena na spomenicima, nego kao nečiji sinovi, momci, muževi, očevi, braća, prijatelji, suborci.

Da se pamte njihovi životi

Zato danas, kada govorimo o Luki, Siniši, Milivoju i Dinku, možda nije dovoljno samo navesti gdje su poginuli i kojoj su postrojbi pripadali. Važno je prisjetiti se da su prije svega bili ljudi koji su imali svoje obitelji, prijatelje, svakodnevni život i planove koje im je rat prekinuo, a da su njihovi roditelji i najbliži nakon njih morali nastaviti živjeti s prazninom koju ništa nije moglo ispuniti.

Luka, Siniša i Milivoj nisu samo imena iz ratne povijesti, kao što ni Dinko nije samo ime vezano uz jednu tragediju. Bili su ljudi koji su živjeli, voljeli, imali svoje obitelji, prijatelje i snove, ali i hrvatski branitelji koji su u presudnim danima 1991. godine odlučili stati tamo gdje je bilo najopasnije.

Luka je bio mladić koji je vodio izviđače i radio s djecom i mladima prije nego što je postao „Tigar“. Siniša je bio brat koji je, kada je čuo da je Luka stradao, odmah krenuo prema njemu. Milivoj je bio njihov suborac koji je zajedno sa Sinišom poginuo u prometnoj nesreći. Dinko je bio njihov suborac koji je tu nesreću preživio i čiji je život nastavio nositi posljedice tragedije iz 1991. godine.

Zato njihova sudbina nije samo priča o ratu, niti samo priča o pogibiji.

To je potresno svjedočanstvo o ljudima i njihovim obiteljima, o prijateljstvu među suborcima, o dvojici braće koji su otišli braniti Hrvatsku i o tragediji koja je u samo nekoliko dana promijenila živote svih koji su ih voljeli.

I upravo zato ih treba pamtiti.

Ne samo po tome kako su umrli, nego i po tome tko su bili dok su živjeli.

Po jedna svijeća za Luku Brkljaču, Sinišu Brkljaču, Milivoja Zrilića i Dinka Birkića.

Da njihova imena ostanu zapisana, ali još važnije, da iza tih imena uvijek ostanu zapamćeni ljudi, hrvatski branitelji koji su, kada je bilo najteže, stali u obranu Domovine.

Vječna vam slava i hvala.

Počivali u miru Božjem.

Izvori i literatura

Literatura

Bobetko, Janko. Sve moje bitke. Zagreb: Vlastita naklada, 1996.
Monografija 1. gardijska brigada Hrvatske vojske „Tigrovi“. Zagreb: Znanje, 2015.

Dopunski izvori