Knjiga koja kroz osobno iskustvo i stručnu perspektivu govori o raku dojke, strahu, liječenju, promjeni tijela, odnosima s bližnjima i životu nakon dijagnoze
U Gradskoj knjižnici Biograd na Moru u petak, 25. rujna 2026. godine, s početkom u 18:30 sati, održano je gostovanje Gordane Kuterovac Jagodić i predstavljanje njezine knjige „Kvadrant žene“, knjige koja kroz osobno iskustvo autorice, njezino dugogodišnje stručno znanje iz područja psihologije, ali i iskustva brojnih drugih žena, progovara o jednom od najtežih životnih iskustava s kojima se žena može suočiti, o dijagnozi raka dojke i svemu onome što nakon nje dolazi.
Pred desetak okupljenih žena s autoricom je razgovarala ravnateljica Gradske knjižnice Biograd na Moru Tihana Jurišić, a susret koji je u početku zamišljen kao predstavljanje knjige vrlo se brzo pretvorio u otvoren, iskren i izrazito osoban razgovor o dijagnozi, liječenju, strahu, odnosu prema vlastitom tijelu, obitelji, prijateljima i okolini, ali i o onome što se događa onda kada liječenje završi i kada se žena, nakon mjeseci ili godina provedenih u stalnim pregledima, terapijama i kontrolama, ponovno mora vratiti svakodnevnom životu.
Ovo je ujedno bio i nastavak programa posvećenog ženskom zdravlju koji Gradska knjižnica Biograd na Moru provodi već četvrtu godinu, a Tihana Jurišić na početku večeri zahvalila je Gordani Kuterovac Jagodić što se odazvala pozivu knjižnice, posebno istaknuvši kako je gostovanje bilo dogovoreno još prošle godine, u sklopu tadašnjeg Mjeseca ženskog zdravlja, ali je upravo zbog zdravstvenih okolnosti moralo biti odgođeno.
„Vjerujte, lani kad je izašla knjiga i kad sam je primila u ruke, bilo je odmah, ovo moram ugostiti u mjesecu ženskog zdravlja“, kazala je Jurišić, dodajući kako joj je posebno drago što je susret ipak realiziran ove godine.
Od stručnog znanja do vlastitog iskustva
Gordana Kuterovac Jagodić rođena je i živi u Zagrebu, redovita je profesorica u trajnom zvanju na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, priznata je stručnjakinja u području razvojne psihologije te autorica brojnih znanstvenih radova, poglavlja i knjiga, a njezin je istraživački rad usmjeren na razvojne izazove i čimbenike rizika u životu djece i mladih, kao i na razvojne tranzicije.
Dobitnica je i prestižnih strukovnih nagrada, među kojima su nagrade Hrvatskog psihološkog društva za doprinos razvoju i promicanju primijenjene psihologije te za popularizaciju psihologije, a upravo se njezino profesionalno iskustvo i osobno iskustvo pacijentice u knjizi „Kvadrant žene“ međusobno isprepliću na način koji ovoj knjizi daje posebnu vrijednost.
Govoreći o tome kako je uopće došla na ideju da napiše knjigu, Gordana je objasnila kako o psihološkim aspektima raka dojke postoji mnogo dostupnih informacija na internetu i u različitim knjigama, ali su one najčešće ili izrazito medicinski orijentirane ili pak predstavljaju osobna iskustva žena koje su prošle bolest.
„Budući da sam ja psiholog, trebalo bi nešto stvarno biti kako objasniti te psihološke procese koji se događaju u ženi“, objasnila je.
Međutim, dok je pisala, shvatila je da ne bi bilo dovoljno da knjiga govori samo iz perspektive stručnjakinje, jer bi tada nedostajao onaj najvažniji, osobni dio iskustva.
„Bilo bi mi bezveze da ja sad to pišem samo kao stručnjak, a da ništa ne kažem i o svom iskustvu“, kazala je Gordana, zbog čega je u knjigu uključila i vlastitu priču, ali i brojne citate i iskustva drugih žena, posebno priče prikupljene kroz udruge Nismo same i Sve za nju.
Kako je naglasila, nije joj bila namjera izazvati sažaljenje prema ženama koje prolaze kroz bolest, nego pomoći drugima da ih bolje razumiju, jer rak dojke ne utječe samo na tijelo, nego zadire u gotovo svaki aspekt života.
„Čini mi se da zapravo jako malo ljudi znaju o tome što se događa s nama oboljelima i kako je to jako važno da im prenesemo, ne da bi ih izazivali suosjećanje, nego razumijevanje“, rekla je.
Zašto baš „Kvadrant žene“?
Tihana Jurišić tijekom razgovora posebno je željela pojasniti i sam naslov knjige, a Gordana je objasnila kako je riječ „kvadrant“ zapravo preuzeta iz medicinske terminologije.
Naime, kada se u medicini opisuje gdje se nalazi tumor dojke, dojka se zamišlja kao krug podijeljen na četiri kvadranta, pa se pacijentici može reći da se tumor nalazi, primjerice, u gornjem lijevom ili donjem desnom kvadrantu.
Upravo joj je ta činjenica bila zanimljiva kao simbolika za ono što je željela reći knjigom.
„Nekad nas svedu samo na taj kvadrant, na to tijelo, a zapravo ova moja knjiga bi trebala biti nešto posve drugo koja će uključiti i te sve druge aspekte“, objasnila je.
Žena tako nije samo tijelo koje ima dijagnozu i tumor određenog položaja, nego osoba čiji se život u trenutku dijagnoze mijenja na brojnim razinama, na psihološkoj, na obiteljskoj, na društvenoj, partnerskoj, seksualnoj i profesionalnoj.
I motiv na naslovnici knjige nosi svoju simboliku, pa je tako magnolija predstavljena kao prvi cvijet koji nakon zime ponovno procvjeta, odnosno kao simbol otpornosti, snage i ponovnog života.
„Kad su emocije snažne, teško je biti jako pametan“
Jedno od prvih pitanja odnosilo se na samu dijagnozu i na to kako je na vlastitu bolest gledala kao žena, ali i kao psihologinja.
Je li joj stručna perspektiva pomogla ili je, upravo suprotno, u nekim trenucima sve učinila još težim?
„Ovo treće“, odgovorila je uz osmijeh.
Objasnila je kako se u stresnim i traumatskim situacijama događa da snažne emocije prevladaju nad racionalnim razmišljanjem, zbog čega ni psiholog, bez obzira na svoje znanje i iskustvo, u trenutku kada čuje vlastitu dijagnozu ne može jednostavno „isključiti“ emocije i situaciju promatrati kao stručnjak.
Njoj je, međutim, u jednom trenutku pomoglo upravo ono što je najbolje znala, a to je prikupljanje informacija.
„Meni je pomoglo da ja jako puno prikupljam informacije i da naučim kakva je moja bolest“, kazala je, naglašavajući kako je vrlo važno znati da rak dojke nije jedna bolest, nego da postoji niz različitih tipova i podtipova, zbog čega se razlikuju i načini liječenja.
Osim operacije, tu su kemoterapija, zračenje, a kod hormonski ovisnih tumora i dugotrajna antihormonska terapija, koja može trajati godinama, pa je razumijevanje vlastite bolesti važno i zbog mogućnosti sudjelovanja u donošenju odluka o vlastitom liječenju.
Dva puta suočena s rakom dojke
Gordana Kuterovac Jagodić otkrila je kako se s rakom dojke suočila dva puta, prvi put prije otprilike petnaest godina, kada je imala oko 45 godina, a drugi put prošle godine, što joj je donijelo potpuno novo iskustvo i ponovno suočavanje sa svim onim što dijagnoza donosi.
Posebno je govorila o tome koliko dob u kojoj žena oboli može utjecati na njezino iskustvo bolesti, jer nije isto suočiti se s dijagnozom kada žena tek razmišlja o roditeljstvu, kada ima malu djecu ili kada su djeca već odrasla i samostalna.
U njezinu slučaju djeca su tada bila vrlo mala.
„Imala sam djecu od 8 godina i 3 godine, tako da je to bilo zaista meni najveći uteg, ali s druge strane i najveći podstreh za borbu, da izdržim“, rekla je.
Prema njezinim riječima, u Hrvatskoj godišnje oboli oko 3.000 novih pacijentica, a posebno zabrinjava činjenica da se bolest sve češće pojavljuje u mlađim dobnim skupinama, dok istodobno ohrabruje podatak da smrtnost ne prati taj trend rasta.
Napredak u liječenju, bolja dijagnostika i ranije otkrivanje bolesti tako omogućuju sve većem broju žena da nakon dijagnoze nastave živjeti.
Važnost kampanja i osobnih susreta
U razgovoru se otvorilo i pitanje nacionalnih kampanja, samopregleda dojki i mamografije, a Gordana je istaknula kako znanstvena istraživanja pokazuju da takve kampanje imaju učinka te da je edukacija žena iznimno važna.
No, osim zdravstvenih informacija, važni su i susreti sa ženama koje su već prošle ono kroz što se osoba tek treba suočiti.
„Meni je isto bilo uvijek najveće ohrabrenje vidjeti nekog u čekaonici, a da ja sam ti imala već ovo i imala sam i ono. Znači, može se“, kazala je.
Takvi susreti, smatra, mogu biti posebno važni jer žena koja tek dobije dijagnozu često u glavi ima najgore moguće slike i predodžbe o tome kako izgleda život s rakom, dok susret s nekim tko je bolest prošao može pokazati da život nije stao.
Najteži trenutak ponekad dolazi tek nakon liječenja
Jedan od najvažnijih dijelova razgovora bio je posvećen psihološkoj pomoći oboljelima, a Gordana je bez zadrške govorila i o vlastitom iskustvu, potvrdivši da je i sama išla psihologu.
Psihološka pomoć može biti dostupna kroz udruge, ali i u bolnicama, gdje postoje zdravstveni psiholozi, iako, kako je istaknula, takva pomoć nije jednako dostupna svugdje.
Posebno je zanimljiva bila njezina tvrdnja da joj psihološka pomoć možda nije bila najpotrebnija u trenutku kada je sve bilo najintenzivnije, nego upravo nakon što je liječenje završilo.
„Nećete vjerovati kad me netko pita koji mi je najgori dio i kad mi je najviše trebala psihološka pomoć, kad sva liječenja završe“, rekla je.
Dok traje liječenje, pacijentica je stalno usmjerena na ono što slijedi, na operaciju, na oporavak, na kemoterapiju, zračenje, kontrole, nalaze i nove preglede, pa čak i samo brojanje ciklusa daje osjećaj da postoji neki red i sljedeći korak.
A onda odjednom sve završi.
„I na kraju vam daju te tablete ili vam možda ne daju ništa… i kažu vam idite. I sada više niste kod onkologa nego se tamo ide kod svog liječnika opće prakse i kažu vam svakih šest mjeseci ovo, svakih ovo napravi ovo, znači ti si sada sam sa sobom i osjećaš se nekako nezaštićeno.“
Upravo tada počinje novo razdoblje u kojem se žena mora ponovno naviknuti na život bez stalnog medicinskog nadzora, ali istodobno sa strahom koji nije nestao zajedno s posljednjom terapijom.
„Scanxiety“ – strah od kontrola i rezultata
Rak je, kako je objasnila, posebno težak upravo zato što nije uvijek moguće jasno osjetiti i vidjeti gdje se nalazi problem.
Ako slomite ruku, vidite ozljedu; ako imate neku konkretnu tjelesnu povredu, postoji nešto što možete jasno povezati s boli.
Kod raka takva sigurnost često ne postoji.
Zato svaki novi ubod, bol ili neobičan osjećaj može izazvati pitanje: je li se bolest vratila?
Poseban strah javlja se prije kontrolnih pregleda i tijekom čekanja nalaza, a Gordana je spomenula i izraz „scanxiety“, koji je nastao spajanjem engleskih riječi za skeniranje i tjeskobu, a opisuje upravo taj strah i napetost povezanu s kontrolnim snimanjima i očekivanjem rezultata.
Strah od boli, promjene tijela, smrti, ali i odbacivanja
Tihana Jurišić pročitala je potom dio knjige u kojem autorica vrlo detaljno govori o različitim strahovima koji se pojavljuju nakon dijagnoze raka dojke.
Žene se mogu bojati same bolesti, ali i medicinskih tretmana, kirurškog odstranjivanja dijela ili cijele dojke, opeklina i promjena kože nakon zračenja, mučnine i povraćanja tijekom kemoterapije, gubitka kose, trepavica i obrva, promjene tjelesne težine, iscrpljenosti, rane menopauze i njezinih posljedica, kao i gubitka reproduktivne sposobnosti.
Tu je i strah od narušavanja tjelesne cjelovitosti, gubitka privlačnosti i ženstvenosti, ali i vrlo snažan strah da će osoba od nekoga tko je bio aktivan, snažan i brižan postati teret vlastitoj obitelji.
Mnoge žene strahuju i za svoju djecu, posebno ako su mala, a uz sve to postoji i opći strah od nepoznatog i smrti.
No, postoji još jedan strah o kojem se možda govori manje, a to je strah da će zbog dijagnoze biti stigmatizirane, izbjegavane ili odbačene.
„Mrtva žena hoda“
Upravo je o tom iskustvu Gordana govorila kroz poglavlje knjige pod nazivom „Mrtva žena hoda“, naslov koji je povezan s engleskim izrazom „dead man walking“.
Nakon što ljudi saznaju da je netko bolestan, njihov se odnos ponekad promijeni, pa oboljelu osobu počnu gledati kao nekoga tko više ne može sudjelovati u životu kao prije.
Ne zovu je jer pretpostavljaju da joj je nešto preteško, ne žele je „smetati“, ne uključuju je u određene aktivnosti ili jednostavno ne znaju kako se ponašati.
Gordana smatra da se iza takvog ponašanja često krije strah samih ljudi, jer kada se netko nama blizak razboli, bolest i smrt odjednom postaju nešto bliže i stvarnije.
Zbog toga ljudi ponekad pokušavaju oboljelu osobu uvjeriti sami sebe da je drugačija od njih, te da je pušila, te da je uzimala kontracepciju, te da je rodila ili nije rodila, da je nešto drugo napravila, jer im je psihološki lakše vjerovati da se njima to ne može dogoditi.
„Plijeviti vrt prijateljstva“
Bolest, koliko god bila teška, ponekad donese i drugačiji pogled na odnose s ljudima.
Gordana je to slikovito opisala kao svojevrsno „plijevljenje vrta prijateljstva“, odnosno trenutak kada čovjek shvati tko mu je doista blizak i na koga može računati.
Nije, smatra, potrebno imati desetke površnih prijateljstava ako postoji jedna ili dvije osobe koje su doista tu kada je teško.
Istodobno, bolest ju je naučila i da ne čeka uvijek druge ljude da bi nešto napravila.
Ako želi u kino ili kazalište, a nitko od prijatelja nema vremena, otići će sama.
„Mislim da ne treba čekati ili nekako sebe uskraćivati, nego si nekako i dati nešto i sa sobom biti. Nije tako strašno“, rekla je.
Kako doista pomoći oboljeloj osobi?
Tihana Jurišić otvorila je i vrlo konkretno pitanje, a to je ono što zapravo znači biti prijatelj osobi koja se liječi od raka i što joj u tim trenucima najviše treba.
Gordana je naglasila kako ne postoji jedna formula, ali postoje neka osnovna pravila, među kojima je najvažnije pitati osobu što joj treba i ponuditi konkretnu pomoć.
Umjesto „Ako ti nešto treba, samo se javi“, bolje je ponuditi ono što stvarno možete napraviti, na primjer, skuhati ručak, odvesti djecu, otići s njom liječniku, podignuti nalaz ili jednostavno biti uz nju dok čeka rezultate.
„Odvesti kod doktora ili podići nalaz ili ovakve neke stvari možda se čine male stvari, ali mogu jako biti važne“, rekla je.
Jednako je važno ne pretjerivati s vlastitim šokom i strahom, jer oboljela osoba ne bi trebala doći u situaciju da ona tješi ljude oko sebe zbog vlastite bolesti.
S druge strane, ne treba od nje očekivati ni stalnu hrabrost i optimizam.
„Treba plakati i zašto ne plakati. Ako osoba plače, to ne znači da drugi dan neće se boriti“, istaknula je.
Jer osjećaji nisu stalni i ne izgledaju svaki dan isto; jedan dan može prevladavati tuga, drugi ljutnja, treći strah, a već sljedećeg dana osoba ponovno može osjetiti zahvalnost i radost zbog sasvim običnih stvari.
Ne prestati zvati i uključivati osobu u život
Gordana je posebno upozorila na opasnost socijalnog povlačenja, koje može biti posljedica bolesti, ali i reakcije okoline.
Ako osoba jedan dan ne želi izaći, to ne znači da je više ne treba pozivati.
Ako joj taj dan nije do društva, možda će joj za nekoliko dana biti bolje.
„Nemojte odustati“, poručila je.
Važno je nastaviti zvati, razgovarati i uključivati oboljelu osobu u svakodnevni život, naravno uz poštovanje njezina trenutnog stanja.
Jer depresivno raspoloženje i povlačenje mogu utjecati i na odnos prema samom liječenju, uključujući redovito uzimanje lijekova i odlaske na kontrole.
„Nismo mi samo naše tijelo“, naglasila je autorica, ističući kako su psiha i tijelo međusobno povezani te da zdravstveno stanje utječe na psihičko, baš kao što psihičko stanje može utjecati na odnos prema zdravlju i liječenju.
„Puno se može napraviti bez puno novaca“
Jedna od zanimljivijih usporedbi tijekom večeri bila je ona s iskustvom liječenja u Njemačkoj.
Gordana je opisala svoju prvu operaciju u bolnici u Gelsenkirchenu, u industrijskom području Ruhra, naglašavajući kako nije riječ o luksuznoj privatnoj bolnici, nego o sasvim običnoj bolnici.
Ono što joj je ostalo u sjećanju bio je način na koji su se liječnici i osoblje odnosili prema pacijentu.
Liječnik bi svakoga jutra došao, pozdravio je, pitao kako se osjeća, što je boli i ima li pitanja, a zatim objasnio što će se toga dana događati.
Pacijentica je tako znala što slijedi, umjesto da stalno bude u neizvjesnosti i strahu.
U bolnici je postojao i prostor u kojem su pacijenti mogli boraviti izvan svojih soba, posjetitelji su mogli doći u primjereniji prostor, a pacijenticama su bile dostupne informacije o njihovim pravima i mogućnostima, uključujući rehabilitaciju i fizioterapiju.
Čak je i izbor između nekoliko ponuđenih obroka bio dio svakodnevice.
Sve su to, naglasila je Gordana, relativno male stvari, ali one pacijentu daju osjećaj dostojanstva i kontrole.
„To su male neke stvari koje puno znače, da vas se s poštovanjem, sa vama pristupa“, rekla je.
Žena ostaje žena i nakon mastektomije
Posebno emotivan dio razgovora odnosio se na žensko tijelo nakon operacije i pitanje kako prihvatiti vlastiti odraz u ogledalu kada se tijelo promijeni.
Gordana je govorila iz vlastitog iskustva jer je nakon drugog oboljenja prošla potpunu mastektomiju.
Prvi pogled na tijelo nakon operacije nije jednostavan, a ona je priznala kako joj je bilo „čudno“ kada je prvi put vidjela promjenu.
Osim psihološkog suočavanja, postoje i sasvim praktični problemi , posebni grudnjaci, proteze, kupaći kostimi, odjeća koja više ne pristaje na isti način i osjećaj nelagode koji može trajati i nakon što rana zacijeli.
Autorica se nije odlučila na rekonstrukciju, među ostalim i zbog prethodnog zračenja, ali je naglasila kako svaka žena mora imati mogućnost donijeti odluku koja je za nju najbolja.
Nema pogrešnog izbora
Rekonstrukcija dojke, proteza, tetovaža, rekonstrukcija bradavice ili odluka da žena ostane bez rekonstrukcije itd., sve su to mogućnosti koje postoje, ali nijedna od njih ne može se unaprijed proglasiti pravim izborom za sve žene.
„Nemojte se žuriti s odlukom, uvijek se može i naknadno“, poručila je Gordana.
Posebno je važno da obitelj i prijatelji ne nameću vlastita mišljenja.
„Joj, pa nećeš valjda ne staviti ništa“, „Ja sam čula za jednu ovako“ ili „Ja bih na tvom mjestu…“ nisu rečenice koje ženi nužno pomažu.
Mnogo je korisnije pitati je što želi, pomoći joj da sagleda prednosti i nedostatke pojedinih mogućnosti i, ako je potrebno, biti uz nju dok donosi odluku.
Jer ono što je za jednu ženu pravi izbor, drugoj može biti potpuno neprihvatljivo.
„Nije važno samo koliko ćeš godina imati, nego kako ćeš ih živjeti“
U razgovoru se tako otvorilo i šire pitanje kvalitete života nakon raka.
Budući da sve veći broj žena živi dugo nakon dijagnoze, bolest se sve više promatra i kao kronično stanje s kojim se živi, a ne samo kao borba čiji je jedini cilj preživljenje.
„Nije važno samo koliko ćeš godina imati, nego kako ćeš ti te godine živjeti“, kazala je Gordana.
Upravo zato žena mora imati pravo informirati se, razgovarati sa stručnjacima i sama odlučiti što joj je važno u vlastitom životu i tijelu.
„Kvadrant žene“ knjiga je za mnogo širu publiku
Tihana Jurišić na kraju je istaknula kako je „Kvadrant žene“ knjiga koja nadilazi iskustvo same pacijentice.
Ona može biti korisna ženama koje se liječe, ali i njihovim supruzima, partnerima, roditeljima, djeci, prijateljima, kolegama, bakama i djedovima, odnosno svima koji u svom životu imaju nekoga tko se suočava s rakom dojke.
Jer nije dovoljno znati da je netko bolestan, važno je razumjeti što ta bolest znači za svakodnevni život, kakve strahove donosi, kako mijenja odnose s drugima i zašto je ponekad dovoljna sasvim mala konkretna pomoć da se nekome olakša težak dan.
„Nije svako zlo za zlo“
Iako je tijekom večeri bilo riječi o brojnim teškim i bolnim temama, završetak razgovora bio je vedriji, a Tihana Jurišić pročitala je odlomak iz knjige koji govori o jednoj od posljedica kemoterapije, o gubitku dlačica.
Autorica u tom dijelu na pomalo duhovit način govori o tome kako neke žene gubitak dlačica na nogama, rukama, pazuhu ili intimnom području mogu doživjeti i kao svojevrsnu prednost jer neko vrijeme nema potrebe za depilacijom.
Naravno, gubitak trepavica i dlačica u nosu donosi i manje ugodne posljedice, ali upravo taj odlomak pokazuje kako autorica i u najtežim situacijama pokušava pronaći prostor za humor i pogledati život s malo vedrije strane.
„Nije svako zlo za zlo“, zaključila je Tihana Jurišić.
Nakon više od sat vremena otvorenog i iskrenog razgovora, uslijedile su zahvale autorici, ali i neformalno druženje uz kolače i razgovor, dok su zainteresirane posjetiteljice imale mogućnost kupiti knjigu „Kvadrant žene“ po promotivnoj cijeni i dobiti autoričin potpis.
Večer u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru tako je ponudila mnogo više od klasičnog predstavljanja knjige. Ova večer otvorila je prostor za razgovor o temi o kojoj se često govori kroz medicinske nalaze i statistike, a puno rjeđe kroz ono što bolest znači za samu ženu, njezinu obitelj, prijatelje i svakodnevni život.
A upravo je to možda i najvažnija poruka knjige Gordane Kuterovac Jagodić: žena nije samo dijagnoza, nije samo nalaz i nije samo jedan kvadrant; ona je cijela osoba, sa svojim strahovima, nadama, odnosima, tijelom, obitelji, pravom na izbor i pravom da i nakon bolesti nastavi živjeti kvalitetno i prema vlastitim pravilima!
