Sveti Kuzme i Damjan, 26. rujna, „toče vino u badanj“, a u Dalmaciji je to oduvijek bilo više od običnog pretakanja grožđa u vino, bio je to završetak jedne teške godine, nagrada za trud, znoj i žuljeve, ali i početak novih veselja, druženja i pjesme.
U ovo doba godine, kada se dani polako skraćuju, jutra postaju svježija, a sunce više nema onu ljetnu žestinu, Dalmacija ulazi u svoje posebno vrijeme, vrime o’ grozja i vina. Vrijeme kada se po konobama osjeća miris mošta, kada se čuju razgovori, smijeh i dovikivanje, kada se pregledavaju bačve i mašteli, a negdje se još uvijek može čuti ono starinsko pitanje: je li vino već „provrilo“?
Nekada je to vrijeme u Biogradu bilo još važnije nego danas.
Jer Biograd nije živio samo za more.
Biograd je imao svoja polja, svoje vinograde, svoje težake i svoje trsje. Polja od Grande, Poškaljine, Bućine, Šimatova, Patije, pa dalje da ih sve i nabrajamo, niz bi bio beskrajan. U tim se imenima danas možda krije samo trag nekadašnjeg života, ali iza svakoga od njih stajale su obitelji, kuće, ruke i godine mukotrpnog rada.
Na tim su poljima mnoge biograjske čeljadi danjivale i noćivale, ostavljajući u zemlji mladost, zdravlje i nebrojene sate života. Ruke su bile žuljave, leđa umorna, a posao nije čekao ni sunce ni kišu.
Prije zore, dok bi se grad tek budio, na zemlju bi već dolazili oni koji su znali da se trsje ne može njegovati izdaleka. Kopalo se, plijevilo, polijevalo i obrađivalo, a vinograd je morao biti uredan gotovo kao đardin. Trsje bi se oplijevilo, sumporalo, motikom prekopalo, pa nekoliko puta polijevalo japnom i vedrijolom, s pumpom na leđima, da bi se već sutradan ponovno uzelo sumpor i krenulo dalje.
List loze modrio bi se pod dalmatinskim suncem, trsje bi se održavalo kao da je najljepši vrt, a pred trganje bi se čak i trava oko loze pažljivo požuljala kako beračima ništa ne bi smetalo pod nogama.
I sve to zbog nekoliko grozdova koji su u konačnici trebali postati ono najvrjednije: vino.
A onda bi, nakon svega uloženog truda, čovjek samo pogledao prema nebu i nadao se da neće doći krupa.
Jer ako bi nevrijeme poharalo trsje, u nekoliko bi minuta mogao nestati sav trud koji je trajao mjesecima i mjesecima.
Tada bi, kako bi se reklo, sav trud otišao u zemlju, a s njim bi nestala i želja da uz čašu vina u kući bude puno veselja.
Od vinograda do konobe
Nekada se nije podrazumijevalo da će vino doći u bocama s etiketom i lijepo složeno na polici. Vino je nastajalo u rukama ljudi koji su poznavali svaki trs, svaku bačvu i svaki kutak svoje konobe.
A da je proizvodnja vina nekada tražila i cijeli niz zanata, podsjeća nas i jedna zanimljiva biogradska priča. Naime, Zvone Tomić, jedan ali vrijedan, imao je bačvarski obrt u svojoj kući u starom dijelu Biograda, od župne crkve prema nekadašnjem Mlinu a sada Komunalcu.
Drvena bačva je tada bila puno više od obične posude. Ona je bila važan dio cijelog puta kojim je grožđe postajalo vino, a znanje bačvara jednako dragocjeno kao i znanje težaka koji je uzgajao lozu.
Danas su drvene bačve sve rjeđe, a inox, plastika i suvremena oprema zauzeli su mjesto nekadašnjih konoba. Ipak, u ovo doba godine još se ponegdje može naići na staru bačvu ili maštel, natopljen vodom kako bi drvo ponovno „sjelo“ i kako ne bi propuštao.
I dok se danas grožđe u Biograd često doprema iz Ravnih kotara, uspomena na vrijeme kada se vino stvaralo od grozja iz vlastitoga polja još uvijek živi u pričama starijih Biogradaca.
Loza i čovjek su stara dalmatinska ljubav
Teško je objasniti zašto je čovjek toliko stoljeća spreman podnositi sve te muke zbog jedne biljke.
Loza traži stalnu pažnju, ne trpi zapuštanje, traži rezidbu, kopanje, zaštitu, vodu, sunce i ruke koje će je njegovati. A zauzvrat daje grozd, iz grozda mošt, a iz mošta vino.
Možda je upravo zato odnos Dalmatinca i loze oduvijek bio nešto više od poljoprivrede.
Bila je to svojevrsna životna veza.
Vinova loza prema predaji je na tlu Dalmacije prisutna tisućama godina, a vinogradarstvo je snažno obilježilo život ovoga prostora još od antičkih vremena. Kasnije je vino postalo važan dio dalmatinske svakodnevice, gospodarstva, običaja i kulture.
Kada je krajem 19. stoljeća filoksera poharala vinograde, posljedice nisu bile samo gospodarske. Nestajala je loza, ali s njom i dio života ljudi koji su od nje živjeli. Mnogi su odlazili trbuhom za kruhom, pa su vinogradi ostajali bez svojih ljudi.
I Biograd je osjetio takve promjene.
Kad se čovjek odseli, vinograd ostaje sam. A vinograd bez čovjeka, prije ili kasnije, postaje drača.
Zato danas ponegdje još možemo ugledati staru lozu kako se probija kroz grmlje, kao posljednji trag nekadašnjih vinograda, kao da nam svojim osušenim i iskrivljenim granama govori da je ovdje nekoć bilo drugačije.
Kad su polja imala svoje ljude
Danas nam je možda teško zamisliti koliko se života nekada odvijalo na biogradskim poljima.
Nije se tada išlo u vinograd samo „odraditi posao“. U polje se išlo živjeti. Danjivalo se, a ponekad i noćivalo, jer nije bilo automobila, strojeva i svih onih pogodnosti koje danas smatramo normalnima.
Čovjek je imao motiku, vedrijol, pumpu na leđima i svoje dvije ruke.
I imao je vjeru da će godina biti dobra.
Ujutro bi se krenulo prije nego što sunce pokaže svoju snagu, a vraćalo se kad bi dan već dobrano odmicao. Loza bi se uređivala, zemlja obrađivala, trsje čistilo, a svaka bi se bolest nastojala zaustaviti prije nego što napravi štetu.
Nije bilo lako.
Ali kada bi došlo vrijeme trganja, sve bi se nekako zaboravilo.
Tada bi polja oživjela.
Grožđe se bralo, nosilo, trgalo, mastilo u koševima na maštelu, mošt se pretakao i u kosletama prevozio u konobe, bačve punile, a umor se počeo pretvarati u zadovoljstvo.
I tada je dolazilo ono zbog čega se sve to radilo, to je okupljanje, to su pjesma, razgovor, čaša vina i osjećaj da je još jedna godina uspješno privedena kraju.
Vino nije samo piće
Zato vino u Dalmaciji nikada nije bilo samo piće.
Ono je bilo dio obiteljskog stola, gostoprimstva, slavlja, pjesme i prijateljstva. Uz vino su se razgovori produžavali, ljudi zbližavali, a obični su dani dobivali nešto svečanije.
Vino je pratilo čovjeka od rođenja do posljednjeg ispraćaja, od obiteljskih okupljanja do velikih blagdana, od težakovog umora do večernjeg odmora.
I možda upravo zato Dalmatinac vino ne doživljava samo kao ono što se nalazi u čaši.
U njemu su sunce i zemlja, ruke i žuljevi, suša i kiša, strah od nevremena, nada u dobru godinu i ponos kada se nakon svega napuni bačva.
U jednoj čaši vina zapravo je sačuvan cijeli jedan mali komad života.
Biogradska loza ne smije biti samo uspomena
Danas je biogradsko trsje gotovo nestalo iz slike grada kakvu pamte starije generacije. Grad se promijenio, ljudi su se promijenili, polja su promijenila svoju namjenu, a život se sve više preselio u druge poslove.
Ali sjećanje ostaje.
Ostaju imena polja. Ostaju priče o težacima. Ostaju stare fotografije, konobe, bačve i poneka zaboravljena loza koja još uvijek tvrdoglavo raste tamo gdje je nekada bilo puno više trsja.
I upravo zato vrijedi o njima govoriti.
Jer kada nestane posljednji čovjek koji pamti gdje se što sadilo, tko je imao vinograd, tko je radio bačve, tko je prvi dolazio u polje i tko je zadnji odlazio kući, nestaje i dio lokalne povijesti.
A Biograd takvu povijest ima.
Ima je u svojim poljima, u svojim ljudima, u svojim konobama i u starim pričama koje još uvijek mirišu na grožđe, mošt i drvo bačve.
Možda se zato u ove jesenske dane, kada se negdje još toči mlado vino, vrijedi sjetiti svih onih koji su prije nas obrađivali biogradske njive i vinograde.
Onoga koji je kopao dok su drugi spavali.
Onoga koji je nosio pumpu na leđima.
Onoga koji je gledao u nebo i molio da krupa zaobiđe trsje.
Onoga koji je nakon cijele godine rada napokon natočio vino u bačvu.
I onoga koji je, nakon svega, sjeo za stol, natočio čašu i rekao ono što je bilo najvažnije:
Živili!
Živili i guštajte u vrimenu o’ grozja i vina!
Jer možda u njemu još uvijek možemo prepoznati Biograd kakav je nekada bio, prepoznati grad ljudi, zemlje, loze i mora, grad u kojemu se nakon rada sjedalo za stol, pjevalo, pričalo i nazdravljalo životu.
Jer možda je upravo u toj jednoj riječi sažeta cijela priča o dalmatinskoj lozi, sav onaj trud, znoj, muka, nada, obitelj, prijateljstvo i veselje.
A kada se vino natoči, čovjek na trenutak zaboravi koliko je bilo teško do njega doći.
Jer takvo je vino.
Čuva okus zemlje, sunca i čovjekova rada, ali čuva i uspomenu
Neka nam je sritno vrime o’ grozja i vina, a svima koji rade oko grožđa neka bude laka berba, dobra godina i još bolje vino. Živili!
