Od crkve sv. Ivana Krstitelja u Tinju do kraljevskog Biograda: večer posvećena povijesti, zavičaju i ljudima koji ne dopuštaju da prošlost nestane
U subotu, 26. rujna 2026. godine, u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Zadru, održan je događaj koji je u jednom poslijepodnevnom i večernjem susretu povezao Tinj, Bubnjane, Biograd na Moru, povijesne isprave, arheološke tragove, benediktinske samostane, hrvatske kraljeve, stare toponime i sjećanja ljudi na zavičaj iz kojega su potekli. U središtu svega bila je knjiga „Tinj i Bubnjane u srednjem vijeku“ autora Rade Bašića, monografija nastala iz dugogodišnjeg istraživanja, proučavanja arhivske građe, literature, arheoloških tragova i, prije svega, duboke osobne vezanosti autora uz rodni Tinj.
Program je započeo u 18 sati kratkim okupljanjem kod crkve sv. Ivana Krstitelja u Tinju, na mjestu koje je i samo dio one povijesne priče koju Bašić godinama nastoji rasvijetliti, a potom je događanje nastavljeno u Biogradu na Moru, u Poduzetničkom inkubatoru u Bukovačkoj ulici 23, gdje se u 19 sati okupilo najmanje sedamdesetak ljudi, među kojima predstavnici kulturnog i znanstvenog života, lokalne uprave i samouprave, prijatelji autora, Tinjani, članovi KUD-a Sidraga Tinj te brojni drugi posjetitelji koji su željeli čuti kako je jedan čovjek, bez formalnog povjesničarskog obrazovanja, odlučio zaviriti duboko u povijest svoga kraja.
O knjizi su govorili profesor emeritus dr. sc. Boris Dželalija, prof. dr. sc. Radomir Jurić, prof. dr. sc. Tomislav Galović te sam autor Rade Bašić, dok je kroz cijeli program vodila Branka Pelicarić, urednica i voditeljica na BnM radiju.
Posebnu atmosferu večeri stvarala je činjenica da se o povijesti Tinja i Bubnjana nije govorilo samo kao o nizu godina, imena i dokumenata, nego kao o živom prostoru, o zemlji kojom su prolazile generacije, o crkvama i samostanima koji su svjedočili stoljećima, o suhozidima, putovima, vodama i toponimima koji su preživjeli promjene, ratove, rušenja i nestanak pojedinih naselja, ali i o ljudima koji danas osjećaju potrebu ponovno pronaći vlastito mjesto u toj velikoj povijesnoj priči.
„Nije nam sve u mobitelima“ i dobrodošlica Branke Pelicarić
Okupljene je na početku pozdravila Branka Pelicarić, koja je u svom karakterističnom toplom i neposrednom tonu poželjela dobrodošlicu svima koji su se okupili na predstavljanju.
„I zbog toga vas sve srdačno zaista pozdravljam i želim vam dobrodošlicu na ovaj krasan događaj, još će nam ljudi ovako polako ulaziti unutra, a to je sve zbog našeg autora i njegovog velikog srca i naravno još jednom zaista vam hvala što ćete biti dio ovog krasnog predstavljanja“, kazala je Pelicarić, a potom zamolila okupljene da utišaju svoje mobitele kako bi promocija prošla bez prekida.
Najavila je kako će o knjizi govoriti Boris Dželalija, Radomir Jurić i Tomislav Galović, uz samog autora, dok će odabrane tekstove iz povijesnih isprava čitati Zrinka Vrkić.
Knjiga je objavljena u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Zadru, a posjetitelji su je nakon promocije mogli kupiti po promotivnoj cijeni.
„Za sam početak molimo uvodno našeg rektora Sveučilišta u Zadru, profesora doktora Josipa Faričića da vas sve pozdravi“, najavila je Pelicarić.
Josip Faričić: „Tinj je jedno od dragih kamenja zadarske regije“
U ime Sveučilišta u Zadru okupljene je pozdravio rektor prof. dr. sc. Josip Faričić, naglasivši kako Sveučilište izravno nije sudjelovalo u nastanku knjige, ali je, kako je rekao, uvijek spremno biti sugovornik i suputnik u ostvarivanju ovakvih djela.
„Okupio nas je gospodin Rade Bašić, okupio nas je Tinj kao jedan od dragih kamenja zadarske regije, a usudio bih se reći i cijelog primorskoga dijela Hrvatske, doista jedan osobit prostor, prostor na kontaktu Mediterana, Ravnih kotara, prostor koji je imao veliko značenje tijekom prošlosti, osobito tijekom srednjega vijeka, a i danas plijeni pozornost“, rekao je Faričić.
Posebno je istaknuo činjenicu da se radi o prostoru koji, premda nije neposredno uz morsku obalu, ima iznimno bogatu prošlost i snažnu vezu s ljudima koji su ga obilježili.
Govoreći o Tinjancima i njihovom odnosu prema vlastitom kraju, kazao je kako se s pravom mogu ponositi svojim zavičajem, ali i ljudima koji su znanje i osjećaje uspjeli povezati u djelu poput Bašićeve knjige.
„Ono što me posebno veseli je činjenica da sam, evo čekajući sada da počne ovaj program, vidio da strast autora dijeli i njegov unuk. Jer je vrlo radoznalo proučavao sve što se nalazi na ovim zidovima, to je zapravo jamac jer na ovim mladima i na tom dečku i na svim ovim mladima koji su ovdje među nama zapravo počiva budućnost i Tinja, ali i cijele naše domovine“, rekao je rektor.
Faričić je posebno zahvalio autoru, ali i njegovim suradnicima, profesoru emeritusu Borisu Dželaliji, profesoru Tomislavu Galoviću i arheologu Radomiru Juriću, naglašavajući kako je njihovo zajedničko sudjelovanje omogućilo da se osobna strast prema zavičaju pretvori u ozbiljno djelo.
„Okupila ih je osoba neobično velike energije koja je minuciozno ušla u one najslabašnije tračke svjetlosti koji prolaze iz one prošlosti kroz ono kamenje, onih suhozida i onih građevina i ostataka i kaštela nekadašnjih i sakralnih objekata i zapravo je taj tračak svjetlosti njemu bio dovoljan da zapravo osvijetli veliku dvoranu prošlosti, ali zapravo i sadašnjosti ovoga prostora“, rekao je.
U svom je obraćanju Faričić posebno naglasio i važnost knjige za mlade naraštaje.
„Nije nam sve u mobitelima, niti jedna umjetna inteligencija ne može onu strast i onaj osjećaj za prostor dočarati kako to može jedan gospodin kao što je Rade Bašić“, zaključio je.
Boris Dželalija: „Nije lako pisati povijest kraja iz kojega potječete“
Nakon rektorova pozdrava Branka Pelicarić najavila je profesora emeritusa dr. sc. Borisa Dželaliju, člana predsjedništva Ogranka Matice hrvatske u Zadru i poznatog zadarskog liječnika, koji je govorio o samom nastanku knjige i dugom putu koji je doveo do njezina objavljivanja.
Dželalija je na početku rekao kako mu je posao zapravo olakšan najavom voditeljice i uvodnim riječima rektora Faričića, a zatim se prisjetio dugog prijateljstva s Radom Bašićem.
„Ja i moj prijatelj Rade Bašić poznamo se od davnih dana, nije to baš od srednjeg vijeka, kao što se spominje, ali zaista se već dugo poznamo“, rekao je Dželalija.
Prisjetio se njihovih susreta, prijateljstava koja ih povezuju još iz studentskih i srednjoškolskih dana, razgovora koji su često znali otići prema politici, sportu i Hajduku, ali i trenutka kada mu je Bašić prije nekoliko godina otkrio da ima gotovo dovršen rukopis o povijesti svoga kraja.
„On je rekao: ja skoro imam gotov rukopis i želio bih objaviti knjigu. Meni je to bio signal da nešto moram učiniti, rekao sam: bit ću uz tebe, pomoći ću“, prisjetio se Dželalija.
Uslijedili su razgovori s predsjednikom Ogranka Matice hrvatske u Zadru Radomirom Jurićem, potom i s rektorom Josipom Faričićem, a Bašićeva ideja s vremenom je rasla, pa se počelo razmišljati i o mogućnosti znanstvenog skupa posvećenog prošlosti Tinja i Bubnjana.
„Organizirati simpozij to je ipak zahtjevan, nije to baš lagan posao“, kazao je Dželalija, dodajući kako je Bašiću sugerirao da nastavi pisati, dovrši rukopis, dopuni ga i objavi knjigu, a da će se znanstveni skupovi i druga događanja moći organizirati naknadno.
Posebno važan trenutak dogodio se, prema njegovim riječima, na znanstvenom skupu u Svetom Filipu i Jakovu, gdje je upoznat profesor Tomislav Galović, koji je potom prihvatio sudjelovati u čitanju rukopisa, njegovoj recenziji i konačnoj pripremi knjige.
Dželalija je zatim govorio o osobnom značenju knjige.
„Ono što ja trebam reći što ja mislim o toj knjizi i zašto je ova knjiga značajna, neću govoriti o tom stručnom dijelu, samo o ljudskom i o prijateljskom dijelu“, rekao je.
Posebno je istaknuo važnost toga da ljudi sami istražuju prošlost vlastitoga kraja.
„Nitko bolje prošlost Tinja, a nitko bolje prošlost naše domovine neće pisati od nas samih, sve ono što nije zapisano to kao da nije ni postojalo“, rekao je Dželalija.
Prisjetio se i poznate biblijske misli da je teško biti prorokom u vlastitom zavičaju, poručivši kako je Bašić unatoč toj težini uspio napraviti ozbiljan posao.
„Rade se odvažio, bio je hrabar, nije lako pisati povijest, prošlost kraja iz kojega potječete“, kazao je.
Na kraju je povezao datum predstavljanja knjige s blagdanom svetih Kuzme i Damjana, zaštitnika liječnika, podsjetivši na vlastiti liječnički poziv i na simboliku svetaca koji su bili liječnici.
„Neka njihovim zagovorom i Božjim blagoslovom ovo predstavljanje dobije još veću snagu kao i postojanost ove knjige“, kazao je Dželalija, čestitajući autoru, njegovoj obitelji i svim Tinjancima.
Povijest je te večeri govorila kroz stare isprave
Nakon Dželalijina izlaganja Branka Pelicarić najavila je Zrinku Vrkić, koja je tijekom večeri čitala ulomke iz povijesnih dokumenata, vraćajući okupljene stoljećima unatrag, u vrijeme hrvatskih kraljeva, benediktinskih samostana, templara i srednjovjekovnih posjeda.
Jedan od pročitanih ulomaka odnosio se na kralja Krešimira IV. i samostan sv. Ivana u Biogradu, uz spominjanje zemljišta i granica posjeda.
„1059. godine ja Krešimir, Milošću Božjom, kralj Dalmacije i Hrvatske, uz biskupa, priora i biogradske građane, također je bio prisutan i gospodin Majnard, poslan od spomenutog pape Nikole“, čitala je Vrkić, nakon čega je uslijedio opis zemljišta i njegova razgraničenja.
Drugi ulomak odnosio se na godinu 1194. i događanja kod Tinja, kada su Petar, splitski nadbiskup, Matej, ninski biskup, zadarski župan Damjan i drugi plemići prema kraljevu nalogu boravili u crkvi sv. Ivana u Tinju radi rješavanja sporova između templara i samostana sv. Kuzme i Damjana.
Riječi stare isprave, pročitane u suvremenom prostoru pred publikom koja danas živi na istom području, dale su cijeloj večeri posebnu dimenziju, jer su se stoljeća odjednom činila mnogo bližima.
Radomir Jurić: „Rade je pokazao iznimnu marljivost“
O povijesti Ogranka Matice hrvatske u Zadru, ali i o arheološkoj i znanstvenoj vrijednosti knjige, govorio je profesor dr. sc. Radomir Jurić, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Zadru, dugogodišnji ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru i jedan od najpoznatijih zadarskih arheologa.
Jurić je najprije podsjetio na dugu povijest zadarskog Ogranka Matice hrvatske, čija se djelatnost može pratiti od druge polovice 19. stoljeća, kroz turbulentna razdoblja 20. stoljeća, zabranu rada 1972. godine, pa sve do obnove djelovanja 1990. godine.
Govoreći o ulozi Matice hrvatske u Zadru, istaknuo je kako je Zadar tijekom Hrvatskog proljeća bio jedno od mjesta snažnog kulturnog i društvenog djelovanja, a nakon obnove Ogranak se posebno posvetio predavačkoj i nakladničkoj djelatnosti.
„Puno toga je učinjeno, osobito tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. I tu se puno toga istaklo, pa znamo istaknuti da uz naše hrabre branitelje koji su branili cijeli ovaj prostor da smo i znanošću i kulturno branili i obranili Zadar i zadarsko područje“, rekao je Jurić.
Prisjetio se i velikog arheološkog projekta u kojem je s kolegicom Ivnom Anzulović tijekom 1980-ih godina, zajedno s engleskom ekipom, pješice obišao prostor od Masleničkog mosta do Vranskoga jezera, bilježeći brojne arheološke lokalitete.
Upravo su takva istraživanja, rekao je, poslužila i autoru knjige.
„Radosni smo što se ova knjiga našeg prijatelja Bašića nalazi pred nama i da je on činio toliko toga što je bilo gotovo nemoguće za to vrijeme sakupljanja te građe, on je pokazao iznimnu marljivost u nastanku ove knjige“, rekao je Jurić.
Prisjetio se Bašićevih odlazaka u arhive, među kojima i zagrebačke, te njegove radosti kada bi pronašao novu činjenicu povezanu s Tinjem.
Knjiga, prema njegovim riječima, obuhvaća različite slojeve prošlosti, od prapovijesti i rimskog razdoblja do srednjovjekovnih razdoblja, a posebno mjesto zauzimaju arheološki lokaliteti poput Dračica, Međina i Podlivada.
Jurić je spomenuo i istraživanja profesora Batovića te rezultate arheoloških istraživanja koji su završavali u Zavičajnom muzeju u Biogradu.
Na kraju je još jednom zahvalio svima koji su pomogli u realizaciji knjige, autorovoj obitelji, donatorima i suradnicima.
Templari, voda Kakme i granice starih posjeda
Zrinka Vrkić ponovno se vratila starim ispravama, čitajući dio dokumenta u kojem se određuju granice posjeda i prava korištenja voda.
„Što god ima u zemljištima, vodama i pašnjacima na zapadnoj strani od spomenutog puta neka pripadne samostanu Sv. Damjana od sada pa zauvijek. Odredili smo da Templari imaju vodu Kakme s potocima pod takvim uvjetom, da u njoj naprave mlinova koliko mogu ukoliko nimalo ne škode mlinu Sv. Kuzme i Damjana u Virbici koji je preko s onu stranu blata“, pročitala je Vrkić.
U takvim se trenucima posebno osjećala vrijednost Bašićeva istraživanja, jer ono što je stoljećima bilo zapisano na latinskom jeziku, u arhivskim zbirkama i starim dokumentima, ponovno je postalo dijelom javnog prostora i razgovora o zavičaju.
Tomislav Galović: „Danas može knjigu objaviti svatko, ali dobru knjigu puno teže“
Drugi recenzent knjige, prof. dr. sc. Tomislav Galović, redoviti profesor i predstojnik Katedre za pomoćne povijesne znanosti i metodologiju historije na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, govorio je o znanstvenoj vrijednosti monografije, metodologiji kojom je Bašić pristupio radu te važnosti izvora koji se odnose na Tinj i Bubnjane.
„Poštovane dame i gospodo, kolegice i kolege, svi ovdje prisutni, evo srdačno vas pozdravljam od gradonačelnika, našeg rektora, svi ovdje koji jeste, izražavam zbilja zadovoljstvo da smo se svi zapravo u ovoliko velikom broju okupili večeras da predstavimo knjigu našeg Rade Bašića, Tinj i Bubnjane u srednjem vijeku“, započeo je Galović.
Prisjetio se prvog susreta s Bašićem i poveznice koju je između njih uspostavio Josip Desnica iz Vrane.
„Ja Radu Bašića znam upola manje, ako ne još manje od toga, ali to je tako, ali nekako čim smo se našli kao da smo se znali jako dugo“, rekao je Galović.
A zatim je izgovorio rečenicu koja je možda najbolje sažela njegov pogled na knjigu:
„Danas može knjigu objaviti svatko. Ali dobru knjigu puno teže.“
Prema Galovićevim riječima, Bašićeva knjiga ispunjava oba uvjeta, jer je autor godinama prikupljao građu i pristupio joj na znanstveni način.
Posebno je pohvalio Ogranak Matice hrvatske u Zadru, istaknuvši njegovu nakladničku djelatnost i dugogodišnji rad.
„Drago mi je bilo i zadovoljstvo da je upravo Matica nakladnik ove knjige“, rekao je Galović, zahvalivši Radomiru Juriću i članovima zadarskog Ogranka.
Rogovski kartular kao temeljna povijesna građa
Galović je posebno govorio o Libellusu Policorionu, odnosno Rogovskom kartularu, koji je nastao u 14. stoljeću, a danas se čuva u Državnom arhivu u Zadru.
„Tu su ti ključni podaci za Tinj i Bubnjane“, kazao je, objašnjavajući kako je upravo ta građa važna za razumijevanje srednjovjekovne povijesti prostora.
Istaknuo je kako je Bašić prikupio dostupne podatke iz srednjeg vijeka, uključujući podatke iz literature, pisanih izvora, kartografskih materijala i arheoloških istraživanja, a zatim pokušao ono što je pronašao u dokumentima provjeriti i na samom terenu.
„Budući da je on izvrstan poznavatelj svoga zavičaja, on si je dao zadatak da to što je u pisanim izvorima zabilježeno proba rekogniscirati na samom terenu“, rekao je Galović.
Upravo je spoj pisanih izvora i poznavanja prostora, smatra Galović, jedna od posebnih vrijednosti knjige.
Govorio je i o hrvatskom kraljevskom prostoru, samostanima sv. Tome, sv. Ivana Evanđelista i sv. Kuzme i Damjana, te o povezanosti Tinja i Bubnjana s Biogradom.
Posebno je istaknuo Ćokovac kao važnu poveznicu s hrvatskim kraljevstvom.
„To nije tek benediktinski samostan, to je jedini od stotinu samostana koji su bili u srednjem vijeku na hrvatskom povijesnom prostoru jedini preživjeli samostan benediktinaca, jedini hrvatski kraljevski samostan“, rekao je Galović.
Podsjetio je da ga je utemeljio kralj Petar Krešimir IV. 1060. godine u kraljevskom Biogradu te da se upravo zbog toga naziva Monasterium regale – kraljevski samostan.
„Ova knjiga od vas traži aktivnu prisutnost“
Galović je posebno govorio i o samoj strukturi Bašićeve knjige, koja čitatelja vodi od prapovijesti i rimskog razdoblja preko lokaliteta poput Munovca ili Gomile, Grudina, Podlivada, Dračica, Bubnjana i Međina, pa dalje kroz razdoblje hrvatskih narodnih vladara, Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva i mletačke vlasti.
„Ova knjiga od vas traži aktivnu prisutnost“, rekao je Galović, naglašavajući da nije riječ o popularnoj knjizi koju bi se čitalo bez posebnog angažmana, nego o znanstvenoj monografiji.
Posebnu vrijednost, dodao je, imaju fotografije visoke rezolucije koje čitatelja vode kroz arheološke lokalitete i spomenike.
„One su zapravo s jedne strane slikovni vodič kroz tekst koji vam se ovdje predstavlja, to je vrijednost ove monografije“, rekao je.
Galović je naglasio kako u hrvatskoj historiografiji nema mnogo suvremeno koncipiranih monografija posvećenih malim mjestima, zbog čega upravo takve knjige imaju posebno značenje za lokalnu i širu povijest.
„Rade Bašić rođen je u Tinju“
Na kraju svog izlaganja Galović je pročitao i kratku biografiju autora.
Rade Bašić rođen je 20. listopada 1957. godine u Tinju, gdje je završio osnovnu školu, dok je srednju tehničku školu završio u Zadru. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a nakon završetka studija živio je u Zagrebu, gdje je zasnovao obitelj.
Najveći dio radnog vijeka proveo je u cestarskim tvrtkama na rukovodećim ekonomskim poslovima, a bio je i dragovoljac Domovinskog rata, u kojem je sudjelovao dijelom 1991. i 1992. godine.
Po odlasku u mirovinu živi u Zagrebu, a veći dio godine provodi u Tinju, na djedovini, gdje se bavi uzgojem maslina, ali i proučavanjem lokalne povijesti te istraživanjem rodoslovlja tinjskih obitelji.
Rezultat tog višegodišnjeg rada sada je pred čitateljima.
Još jedan povratak u 1207. godinu
Zrinka Vrkić potom je pročitala još jedan ulomak, ovaj put iz isprave datirane 21. ožujka 1207. godine kod Zadra.
U njoj se spominju koludrice Draguša, Girda, Premila i Dobroša, njihovo povlačenje u kapelu sv. Petra na mjestu zvanom Bubnjane, kao i njihovo obraćanje opatu sv. Damjana.
„Mi koludrice Draguša, Girda (Grđa), Premila, Dobroša pobjegli smo u kapelu u čast Sv. Petra apostola izgrađenu na mjestu koje se zove Bubnjane“, stoji u tekstu koji je pročitala Vrkić.
U nastavku dokumenta navodi se kako ih je opat primio u krug svoga bratstva i obećao im pomoć u hrani, odjeći i drugim potrebama, nakon čega se govori o predaji crkve sv. Petra i njezinih pripadnosti.
Još jednom, nekoliko stoljeća stare riječi vratile su se u prostor u kojem se o njima danas govori.
Rade Bašić: „Nisam govornik kao uvažena gospoda, ali ćete mi oprostiti“
Kada je napokon došao red na autora, Rade Bašić skromno je priznao da nije govornik poput svojih prethodnika, ali je istodobno otvoreno pokazao koliko ga je dirnuo velik broj ljudi koji su došli na predstavljanje.
„Moram na početku reći da nisam govornik kao uvažena gospoda, ali ćete mi oprostiti ako da, a ujedno sam ganut koliko vas je došlo ovako“, rekao je.
A onda je ispričao kako je sve zapravo počelo.
Prijelomni trenutak dogodio se kada je naišao na rečenicu koju je još 1898. godine zapisao arheolog i povjesničar don Luka Jelić.
„Onda sam ja tražio i pokušao sam naći koje su to isprave koje se tiču Tinja, Bubnjana i Sidrage“, kazao je Bašić.
Budući da je uz redovni posao imao ograničeno slobodno vrijeme, istraživanja je najviše provodio u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, gdje je pronašao pedesetak isprava.
Problem je bio u tome što su bile napisane na latinskom jeziku, koji Bašić ne poznaje, pa ih je dao prevesti stručnim osobama.
„Nakon tih prijevoda, koji su trajali, vidio sam sadržaj, tekst i ostao frapiran i rekao sebi: pa to bi bila šteta ne napisati nešto o mom Tinju, jer tamo toliko puno vrijednih isprava, većih ili manjih“, prisjetio se.
Upravo su te isprave postale temelj knjige.
Tinj i Bubnjane, dva različita naselja povezana istim povijesnim prostorom
Bašić je objasnio kako njegova knjiga prvenstveno govori o dva naselja koja su se razvijala različitim putevima.
„To su dva sela različita po vremenu nastanka i po načinu formiranja, bitno različita“, rekao je.
Tinj je, prema njegovim istraživanjima, stariji i nastao je na području Gradine, po čemu i danas postoji zaseok Gradina.
Bubnjane su se, prema Bašićevoj interpretaciji, nalazile zapadno od današnje Šilovićeve ulice prema zapadu, a riječ je o prostoru koji je bio kraljevski, odnosno vladarski posjed.
„To je bilo Bubnjane, odnosno kraljevski posjed, vladarski posjed koji je kralj Petar Krešimir IV. darovao samostanu Svetog Dujme“, kazao je.
Na starim mletačkim kartama i u pojedinim kasnijim zapisima na tom se području pojavljuje naziv „staro selo“, a Bašić upravo u tome vidi objašnjenje današnjeg naziva zaseoka Selo.
Prema njegovu istraživanju, u Tinju i Bubnjanima postojali su posjedi dvaju biogradskih benediktinskih samostana, muškoga sv. Ivana i ženskoga sv. Tome.
„Zbog toga su Tinj i Bubnjane čvrsto povezane s Biogradom, odnosno neraskidivo, to je neraskidiva veza“, naglasio je.
Do promjena dolazi tek u 19. stoljeću, kada je Tinj zbog političko-upravnih razloga pripojen Benkovcu, dok Bubnjane postupno nestaju iz povijesnih izvora.
Oko 1750. godine, prema Bašićevim istraživanjima, dva se naselja praktično spajaju u jedinstveno selo Tinj, a tijekom 18. stoljeća nestaju i posljednji tragovi Bubnjana kao zasebnog naselja.
Što je bila Sidraga?
Jedno od važnih pitanja kojima se Bašić bavio bilo je pitanje Sidrage, prostora i povijesnog pojma koji se pojavljuje u brojnim srednjovjekovnim izvorima.
„Još jedna stvar koja je vrlo bitna, što sam želio, a to je, ja sam želio dati doprinos na osnovu naravno isprava i svega ostaloga, doprinos na odgovor na pitanje što je to Sidraga i gdje se ona nalazila“, rekao je.
Na temelju onoga što je proučio, zaključio je da su Tinj i Bubnjane činili središnji dio Sidrage.
„Na osnovu onoga što sam proučio i vidio, zaključio sam da su Tinj i Bubnjane njen središnji dio“, kazao je Bašić, dodajući kako se detalji te interpretacije mogu pronaći u samoj knjizi.
Zahvale čovjeku po čovjeku
Pred sam kraj svog izlaganja Bašić je posebno zahvalio svima koji su sudjelovali u nastanku knjige.
Posebnu je zahvalnost uputio Radomiru Juriću, predsjedniku Ogranka Matice hrvatske u Zadru, koji je prihvatio recenziju i uredništvo, tajnici Ogranka Anici Serdarević, Borisu Dželaliji, koji je, kako je rekao, neumorno pratio završne faze rada, te Tomislavu Galoviću, s kojim je od trenutka predaje rukopisa na ocjenu pa sve do tiska imao iznimno dobru suradnju.
„Svojim uputama, prijedlozima, mišljenjima zapravo je uvelike pridonio da ova knjiga izgledom, a i ovim sadržajem, bude takva kao što je sada ovdje pred vama“, rekao je Bašić obraćajući se Galoviću.
Posebno je zahvalio i donatorima bez čije pomoći, kako je naglasio, knjiga vrlo teško mogla ugledati svjetlo dana.
Naveo je Agrodan, Agroproteinku, Gloviju, Grad Benkovac, Grad Biograd, Erlić Commerce, Solić Trade, Zadar Pilot, Matinsku d.o.o., Hrvatski cestar, Turističku zajednicu Ravni kotari, Vodovod Zadar i Agru, kao i Šimu, Smiljana Matijašeca, Radoslava Bobanovića i KUD Sidraga Tinj.
Zahvalio je i Gradu Biogradu, gradonačelniku, Draženku Samardžiću iz Zavičajnog muzeja, Branki Pelicarić na vođenju programa i Zrinki Vrkić na čitanju povijesnih isprava.
Poseban trenutak za autora bio je vezan uz KUD Sidraga Tinj i pjesmu koju je izveo nakon okupljanja u Tinju.
„Još jednom hvala KUD-u Sidraga koji je otpivao onu prekrasnu marijansku molitvu kad smo se našli gore, bio sam ganut jer sam to kao dijete slušao iz usta jednoga čovjeka koji je vodio, a to je Ive Erlić zvani Brk i to me vratilo, vratilo me u to djetinjstvo“, rekao je Bašić.
„Zato sam posebno bio ganut s vašom pjesmom.“
„Zdravo Ćerce“ za kraj večeri
Nakon službenog dijela programa Branka Pelicarić još je jednom zahvalila svima koji su došli, podsjetila da će autor potpisivati primjerke knjige te pozvala okupljene na prigodni domjenak.
Knjiga je bila dostupna po simboličnoj cijeni.
No prije odlaska u predvorje uslijedio je još jedan emotivan trenutak.
Na prijedlog Anice Serdarević, a uz njegovu suglasnost, Rade je zamolio da se ponovno izvede pjesma KUD-a Sidraga Tinj.
Članovi KUD-a izveli su „Zdravo Ćerce“, stari napjev, čime je večer posvećena srednjovjekovnoj povijesti Tinja i Bubnjana završila na način koji je možda najbolje povezao ono o čemu se cijelu večer govorilo, povijest zapisanu u starim ispravama i živu tradiciju koja se još uvijek prenosi među ljudima.
A onda se druženje nastavilo uz razgovor, potpisivanje knjiga i prigodni domjenak.
Knjiga koja je povezala arhive, arheologiju i sjećanje
Predstavljanje knjige „Tinj i Bubnjane u srednjem vijeku“ tako nije bilo tek još jedno predstavljanje nove publikacije, nego večer u kojoj se povijest jednog prostora pokušala vratiti ljudima koji danas na tom prostoru žive, njihovoj djeci i unucima, ali i svima onima koji žele razumjeti kako su nastajala naselja, kako su se mijenjali njihovi nazivi i granice, kome su pripadali pojedini posjedi, gdje su se nalazili samostani, kojim su putovima prolazili ljudi i kako su kroz stoljeća nestajala čitava naselja, dok su njihova imena i tragovi ostajali zapisani u dokumentima i sačuvani u zemlji.
Od kratkog okupljanja kod crkve sv. Ivana Krstitelja u Tinju, preko riječi rektora Josipa Faričića, Borisa Dželalije, Radomira Jurića i Tomislava Galovića, čitanja starih isprava koje je izvela Zrinka Vrkić, pa sve do iskrenog i emotivnog obraćanja autora Rade Bašića, cijela je večer zapravo bila priča o jednom čovjeku koji je, kako je sam rekao, u slobodno vrijeme počeo tražiti isprave o svome kraju, a onda u njima pronašao toliko bogatstvo da više nije mogao stati.
I možda je upravo u tome najjednostavnija priča ove knjige – u želji da ono što je nekada bilo zapisano ne ostane zaboravljeno, da se tragovi Tinja i Bubnjana ponovno sastave u jednu cjelinu i da generacije koje dolaze mogu znati da se ispod današnjih cesta, zidova, polja, maslina i suhozida nalazi slojevita povijest prostora koji je stoljećima bio dio velikih događaja hrvatskoga srednjeg vijeka.
A završni stihovi i melodija „Zdravo Ćerce“, koje su ponovno izveli članovi KUD-a Sidraga Tinj, dali su cijeloj večeri onu posebnu ljudsku notu koja se teško može pronaći u arhivskom dokumentu, jer knjige čuvaju ono što je zapisano, dok pjesme, običaji i sjećanja čuvaju ono što ljudi nose u sebi.
U Biogradu je tako predstavljena knjiga o prošlosti, ali je istodobno ispričana i jedna sasvim suvremena priča, priča o čovjeku koji se nakon radnog vijeka vratio svojoj djedovini, među masline i tragove predaka, otvorio stare dokumente, pokušao pročitati ono što je u njima zapisano i odlučio da povijest Tinja i Bubnjana ne smije ostati samo u arhivima.
Jer, kako je tijekom večeri više puta naglašeno, ono što nije zapisano lako se izgubi, a ono što se istraži, objavi i prenese novim generacijama dobiva priliku ponovno živjeti.
