U Zavičajnom muzeju Biograd na Moru prilikom svečanog otvorenja izložbe zavirili smo u umjetnički svijet Tonke i Marinka Jelača

Ako smo pomalo zaboravili kulturni događaj u našemu gradu, koji se odvijao u večernjim satima u subotu 20. svibnja, to je sigurno zato što nas je svih skupa  blago rečeno – šokiralo ono što se događalo u privatnom klubu „Aqua“ u noći između spomenute subote i nedjelje. U subotu je, naime, u Zavičajnom muzeju Biograd na Moru svečano otvorena nova izložba. Svoje umjetničke radove, skulpture i grafike,  izložili su ondje bračni par Tonka i Marinko Jelača. U ulozi domaćina bili su kao i uvijek dr. sc. Tonći Jeličić, voditelj Gradske galerije Biograd i Draženko Samardžić, ravnatelj muzeja. Novost je službenog programa Jakša Matošić koji je u ulozi trojanskog kustosa zabavno predstavljao umjetnike. Pjesnikinja Radica Rada Vrančić iz jedne od svojih mnogobrojnih zbirki pjesama čitala je stihove pjesama „Oj, Jadrane“ i „Hvala ti more“. Tomislav Milačić je saksofonom ugrijao atmosferu. Izložba će biti otvorena četiri tjedna i može se razgledati do 16. lipnja. I to je ukratko rezime ovog prvorazrednog kulturnog događaja čijeg smo promotori mi, lokalni radio i portali. Malo opširnija verzija slijedi u nastavku.

„Svih pozdravljam redom, ima gostiju iz Zadra, Splita, Zagreba, Šibenika…da ne nabrajam, večeras predstavljamo Tonku i Marinka Jelaču, gradonačelnik se ispričao obavezama, ali je poslao nekog da ga predstavlja, „ započeo je dr. sc. Jeličić i nastavio: „i nažalost s nama je večeras i Jakša Matošić.“

Dr. sc. Jeličiću uskočio je u riječ sam Matošić, kad je rekao: „To što je nažalost, to je s obzirom na karakter ove izložbe, što Tonći nije uspio dogovoriti da more provali večeras ovdje među ribe.“ Tu situaciju imali smo u muzeju prilikom otvorenja izložbe Vinka Pešića, srećom, nije se ponovila. U nastavku Je Jeličić govorio svom poznanstvu s Marinkom u vrijeme kada se njegova galerija tek otvarala, što je bilo prije više od dva desetljeća, kada se najprije upoznao s njegovim grafikama, potom i s Tonkinim umjetničkim izričajem. Zbog duge suradnje i poznanstva, početak je obećavao ležerniji nastup uz domjenak koji je sponzorirala „Ilirija“

Draženko Samardžić bio je konkretniji i donio je niz zanimljivih informacija i novina. Za početak, nakon pozdrava, govorio je o planu da se ovo otvorenje odvija ispred zgrade muzeja, što se na kraju nije dogodilo. Izložbeni prostor muzeja ispunili smo do posljednjeg mjesta. Natiskali smo se svi u prvu prostoriju, a bilo nas je i po hodnicima. Neki su se divili skulpturama u susjednoj prostoriji. Milačić se pripremao u trećoj itd. Samardžić je govorio i o brojnim događajima u muzeju, neki su već realizirani, a ima ih još, otprilike svaki mjesec u godini po jedan. Novost je izložba u Barnbachu,  jednom austrijskom gradiću za koju je muzej posudio predmete iz famozne zbirke „Gnalić“, koja se otvara 26. svibnja, te izložba koju istoga dana otvara Hrvatski pomorski muzej u Splitu, „a radi se o jedinstvenoj kolekciji škrinja koje pripadaju vlasniku Općini Novigrad Dalmatinski. Jučer je, evo za vašu informaciju, bilo svečano otvorenje njihovog interpretacijskog centra pomorstva i ribarstva“, rekao je Samardžić i nastavio:

„Govorimo o nekom intenzitetu tih događaja i radnji koje naravno uvijek radimo s Gradskom galerijom, a to su dvije osobe, dva čovjeka koji od dogovora , od tehničkih stvari i svih drugih,do realizacije, ali imamo još tu sreću što imamo stvarno dobre podupiratelje, to je Grad Biograd na Moru koji je osnivač, tu je i hotelska kuća „Ilirija“ kojoj se i ovaj put zahvaljujemo. Stalno, kad god se njima obratimo za pomoć, ne samo u obliku ovog domjenka, nego i svih drugih stvari, tu su uvijek da nam pomažu. Tu su i medijski pokrovitelji Radio BnM, Diadora TV, svi oni blogeri koji prate i na neki način promoviraju i reklamiraju naš rad. Naravno, najzaslužniji za sve to večeras su gospođa Tonka i gospodin Marinko, jer da nije njih, ne bi se ni mi večeras ovdje skupili. Smatram da je svaki društveni događaj koji okupi 1-5 ili 50 ljudi prvorazredno djelo, jer na taj način se ljudi okupljaju, druže i to je poanta svih ovih otvorenja.“

Prisjetio se Samardžić i Slovenskog vikenda i prodajne izložbe slovenskih umjetnika koji su tim povodom izlagali u muzeju, te istaknuo je obostrano zadovoljstvo  uspješno realiziranom suradnjom. Na kraju se zahvalio u nadi za uspješnom turističkom sezonom od koje svi imamo koristi.

Što je trojanski kustos nitko od nas ne zna. Štoviše, nikada nismo ni čuli za taj izraz.

„Muzeji, galerije, kolege, oprez! Čuvajte se trojanskog kuratora, jednom pozvan da uđe taj ne izlazi iz vašeg projekta. Teško ga je pravovremeno otkriti, jer se kreće u sinkopama kroz zvučne instalacije i vizualnu poeziju.“, objašnjavao je dr. sc. Jeličić, a po grimasama koje je izvodio vidjelo se da ni njemu puno toga nije u tome nije jasno, pa se javio prozvani.

„Radi se o tome da to je spontano nastao jedan brend za koji će se tek čuti u Japanu i u drugim zemljama, ali zasad je krenulo baš sa suradnjom s Marinkom. Naime, on me nazvao i pitao za jednu prethodnu izložbu bi li mu napisao tekst za katalog izložbe. Tad sam bio u nekom fluidnom raspoloženju  te ga pitao može li u stihovima, na što se on složio  i onda smo krenuli mimo struje.“, započeo je Jakša Matošić te opisivao nastavak suradnje uz razmjenu poruka preko WhatsAppa uz stihove i grafike, dok je s Tonkom bilo slično, samo su koristili drugi medij, glazbu i zvuk. Tu glazbu i zvuk koju su stvorili od Tonkinog glasa upravo je Milačić trebao kasnije improvizirati.

„Dakle, poanta je samo u tome da se susretom kreativaca stvori nešto novo što se ne bi stvorilo da se oni nisu sreli, da je svak za sebe radio a u medijima, naravno, uvijek odjekne nešto što je žuto, nego što je druge boje.“ zaključio je Matošić, trojanski kustos.

U nastavku je s dr. sc. Jeličićem govorio o grafičkim tehnikama, počevši od davnih proba u glini, preko drvoreza, bakroreza i bakropisa do današnjih tehnika suhe igle te digitalizacije  i komercijalizacije, gdje je istaknuo poticaj galerista koji je bitan u ovoj suradnji.

„Dakle, ove Marinkove grafike, usprkos umjetnoj inteligenciji i onome što svako sad dijete može generirati, stvarno jesu i te kako ručni rad i unikatne su, iako je grafika umjetnost multioriginala.“, govorio je Matošić. Osim toga, otkrio je da je umjetnik tehniku „suhe igle“ s kojom najviše radi, usavršio do te mjere da je otkrio neke svoje nove metode u kojima koristi manje kemikalija o čemu su snimili film u kojem se zorno vidi kako on grafički oblikuje izložene primjerke. I da postoji razlika između originalne i reproduktivne grafike, ustvrdio je dr. sc. Jeličić, a sam umjetnik je potvrdio:

„Ove četiri grafike su sve isti motiv, ali svaka različita, na drugi način su bojane i otiskivane.“

I da nije sve stalo u izložbene prostorije muzeja što je umjetnik pripremio za ovu izložbu, rekao je Matošić i obrazložio naziv izložbe „Pošta, kamen“:

„Izložbi smo dali naziv „Pošta, kamen“. Ljudi od mora imaju svoja mjesta na kojima im je ulov osiguran, jer tu nitko ne obitava i zalazi. Kamen je zapravo lokacija, jedan prekrasan ambijent i kvart u Splitu na kojem Tonka i Marinko i njihova djeca, svo četvero su umjetnici, imaju atelje i s te postaje oni na izložbe nikad praznih ruku ne odlaze, a pošta, oni koji ribare znaju da se tu okuplja riba i da je tu ulov zagarantiran.“

Dr. sc. Jeličić je otkrio da se u publici kriju još dvoje umjetnika, a to su njegova školska kolegica Jasna Barišić i Ivan Midžić, čije smo radove imali prilike predstaviti na našim mrežnim stranicama.

„Nisu oni ovdje došli s dobrim namjerama, ima ih najmanje dvoje koji su tu došli s lošim namjerama. Oni su tu došli snimiti, jer oni konkuriraju kod nas za izložbu desetljeća i oni su došli tu kao nadzorna kamera.“, našalio se dr. sc. Jeličić i istaknuo kako su njihove izložbe u istom ovom prostoru bile jedne od najvećih i najuspješnijih izložbi.

„Sad kad si spomenuo Ivana, moram se pohvaliti da smo na afteru njegove izložbe na koji su me dovele Jelače snimili jednu fotografiju koja je završila na nekoliko izložbi i trenutno je u fundusu muzeja u Kninu, tako da budete oprezni, tko zna tko će vas večeras slikati i di će to završiti.“, upozorio je Matošić. za druge ne znamo, no naše su fotografije završile na YouTubeu:

Tonka je ovom prigodom Matošiću skrenula pažnju da ne govori o njoj, nego o njenim djelima koje se nalaze u drugoj prostoriji, a to je cijela instalacija od skulptura i njenog glasa u pozadini, koja se mora vidjeti i doživjeti. Ovako je sve to obrazlagao Matošić:

„S obzirom na ono što smo govorili o Marinkovim grafikama, to mi na prvi pogled izgleda kao da on meditira i da se zabavlja, što je istina. Međutim, to nipošto nisu dekorativni radovi. Ta njegova zaigranost ode u čas u jedan novi svijet. Isto tako, Tonka kad radi svoje radove ona ne prepričava stvarnost. Nedavno sam otvorio jednu amatersku izložbu u kojoj su jedni drugima govorili – a vidi kako je on nacrta maslinu, a ja je ne znam onako nacrtati. To je zapravo jedno prepisivanje koje je za početnike normalno. Međutim, umjetnik ima neke druge ideje svoje kako on doživljava prirodu i svijet oko sebe, tako da ni Tonka, ni Marinko, ne prepisuju stvarnost već daju kroz neku svoju interpretaciju. A kako su mi oni dali odriješene ruke da trojanski to riješim na jedan nekomercijalni način, onda ni ja nisam prepričavao njezin rad u ovom tekstu za katalog, nego sam nakon razgovora s njom za vrijeme kojeg sam pravio bilješke, te bilješke korigirao u neki crtež, što možete u katalogu pogledati. Ni taj katalog nije puko prepričavanje, jer to njeni radovi zaslužuju, nego je jedan novi rad i to je ovaj trojanski momenat.“

Matošić je istaknuo ideje i kreativnost koje su bitne kako u umjetničkom, tako i u znanstvenom radu te da, kako je Tesla govorio, dolaze iz jedne druge razine koja nam nije zasad poznata i dostupna ili je različito nazivamo, ovisno o našim svjetonazorima.

„Ali u svakom slučaju, on je govorio da zna da postoje jedna jedra informacijska, ali ih nije uspio objasniti. Tako isto se i Tonka ne zamara da to objasni, nego ona zapravo te svoje interpretacije daje, ona nam priča priču, ali ne prepričava. Njen svijet dolazi iz visina, Marinkov iz dubina, pa smo izložbu mogli nazvati „Visine i dubine“.”

Prije nego li je lokalna pjesnikinja počela čitati svoje pjesme, predstavio ju je Samardžić, ravnatelj muzeja:

„Rada Vrančić piše poeziju i prozu, napisala je jedan izvorni kunski rječnik, svestrana je kao i naša kolegica Rajka Maslovarić.“

Među okupljenima je također bila pjesnikinja Rajka Maslovarić. Spomenuo je ravnatelj još da je na pozivnicama najavljeno kako je trebao doći gradonačelnik, ali umjesto njega stigla je Ivana Stamičar, predsjednica Gradskog vijeća Grada Biograda na Moru, koja je tu redovito, a ona je zamolila Matošića u svojstvu trojanskog kustosa da otvori izložbu umjesto predstavnika gradske vlasti. On je nastavio još malo o Tonki koja je, kako je rekao, iz klesarske familije na Braču te da je od malena osjetila ljubav prema klesarstvu. A što se tiče samog otvorenja izložbe, učinio je to izuzetno komično, morali smo to zabilježiti:

„Ja imam dosta staža kao gradonačelnik Splita, osamnaest godina iz doba karnevala, ali prvi put sad u ime gradonačelnika Biograda nešto radim, tako da to je posebna čast. Zahvaljujem se gradu i muzeju na gostoprimstvu, gradskoj galeriji na strpljenju i autorima za sve ove gušte koje su nam priuštili večeras i proglašavam ovu izložbu dva prsta otvorenom i rođenom.“

Nakon domjenka u muzeju neki od posjetitelja predlagali su da odemo na zabavu u onaj nesretni lokalni klub, gdje je povodom otvorenja nastupao Ićo Sikirić, no srećom smo odbili. Koristimo priliku izraziti sućut obitelji, suborcima, prijateljima i znancima Nenada Kokića, hrvatskog branitelja koji je spletom još uvijek nerazjašnjenih okolnosti stradao u tom klubu.