U subotu, 2. travnja 2022. u prizemlju zgrade Zavičajnog muzeja Biograd na Moru svečano je otvorena izložba „Metamorfoze prirode“ autorice Jasne Barišić. Bio je to pravi vatromet kulturno-umjetničko-glazbeno-scenski i zabavni, obzirom da su u jednoj večeri ponuđeni umjetnički izlošci, saksofon glazba Tomislava Milačića, Dancing to Art performance Paule Jeličić, predavanje likovnog kritičara prof. dr. sc. Tonćija Šitina i gastronomski doživljaj i još štošta.
Prvo je nazočnima dobrodošlicu izrazio dr. sc. Tonći Jeličić, voditelj Gradske galerije Biograd i jedan od glavnih „krivaca“ za ovaj događaj. Ispričao nam je kako umjetnicu Jasnu Barišić poznaje još iz srednje škole, kada su zajedno pohađali gimnaziju Jurja Barakovića u Zadru, smjer matematičko-informatički, gdje su razvili ljubav prema tehničkim znanostima.
„Jasna je bila na građevini, ja sam bio na strojarstvu, pa sam onda uvidio da to nije za mene definitivno, pa sam se prebacio na grafički fakultet. Evo, sad sam došao do kraja tog svog službenog obrazovanja. Htio sam reći da mi s 50 plus neke svoje životne ciljeve sređujemo, tražimo neka utočišta, netko u moru, netko na planini, netko u znanosti. A evo, naši putevi su se susreli. Naslov izložbe govori da je životna ulica puna naših tragova, iako nakon 40 godina sreli smo se u jednoj kombinaciji.“, govorio je dr. sc. Jeličić, napominjući da ni umjetnica vjerojatno nije očekivala da će se jednoga dana ponovno sresti kako bi proslavili umjetnost. Prepustio je riječ domaćinu, ravnatelju muzeja Draženku Samardžiću i najavio slikarsku ekspertizu dr. sc. Šitina i plesni performans i ostalo što će tek uslijediti.
Na samom početku Samardžić je pozdravio i zahvalio svima što su došli. Potom je napravio malu retrospektivu zbivanja u muzeju, svega onoga što se napravilo i što se planira učiniti tijekom godine.
„Već i sami smo svjedoci kako se na ulicama, pogotovo biogradskoj rivi, intenzivno radi, širi, uređuju se štekati, stavljaju se novi stolovi, otvaraju se novi poslovno-ugostiteljski prostori, znači sve s ciljem kako bi se na što bolji način pripremili, dočekali brojne goste, jer, kao što znamo, Biograd isključivo živi od 2 segmenta koji su usko povezani, a to su turizam i nautika. Mi nažalost nemamo nikakvih velikih gospodarskih subjekata, osim Tvornice mreža i velikog poljoprivrednog dobra Vrana. Drugo je sve vezano za sektor već spomenute primarno-sekundarno-tercijarne djelatnosti, nautiku i turizam.“, započeo je Samardžić, govoreći i o prostoru muzeja gdje smo od blagdana sv. Stošije, kada Biograd ujedno slavi i Dan grada, zaplovili u jedan umjetnički svijet koji ni tijekom godine nikada ne prestaje, počevši od izložbi, fotoradionica, promocija knjiga i drugih aktivnosti. Istaknuo je svoj optimizam vezan uz trenutnu pandemijsku situaciju i nadolazeću turističku sezonu, gdje je citirao i Nives Jeličić, novu direktoricu TZG Biograda na Moru, koja je rekla: „Neka ova godina 2022. što se tiče turizma bude 50% kao prošla.“ , vjerujući da će nadolazeća sezona biti kudikamo bolja. Obećao je da će se muzej sa svoje strane sa svojim aktivnostima uključiti kao i prethodnih godina.
„Muzej ne bi mogao napraviti ništa bez podrške Grada Biograda na Moru“, istaknuo je te opravdao gradonačelnika Ivana Kneza, koji je trebao biti na otvorenju ove izložbe, ali se ispričao već unaprijed dogovorenim obvezama. Istaknuo je i podršku dr. sc. Jeličića i njegove Gradske galerije, tu zajedničku sinergiju koja će u mjesecima koji predstoje rezultirati novim izložbama, poput ove izložbe autorice Jane Barišić.
„I ono što sam imao priliku vidjeti i čuti su recenzije, prvi dojam izložbe, jest da se ljudima sviđaju izloženi radovi, jer su neobične, neobična je tehnika, tu je uloženo mnogo truda i ostalo ćemo prepustiti likovnom kritičaru dr. sc. Tonćiju Šitinu da ocijeni. Izložba koja će biti otvorena do konca travnja sastoji se od 17 radova u kombiniranoj mix-media tehnici – reciklirani papir i akrilik na drvenom panelu, formata od 30×60, 60×60, 60×90, 60×130 do 120×160 cm.“, zaključio je Samardžić.
Istaknuo je Samardžić i sve one medijske pokrovitelje i sponzore koji ih redovito prate na ovakvim i sličnim događanjima, prvenstveno hotelsku kuću „Ilirija“, Duo peku i druge ugostitelje.
Da je biogradski muzej na mapi izložbenog djelovanja na istočnoj obali podsjetio je dr. sc. Jeličić, prije nego li je dr. sc. Šitin započeo svoju likovnu ekspertizu, predstavivši se kao profesor koji je preko 30 godina profesor na zadarskom sveučilištu vozeći se iz Splita u Zadar i natrag. Kod njega su diplomirali brojni profesori povijesti umjetnosti, tako da je on, kako je rekao, srastao s ovom sredinom i prati razvitak, posebice Biograda i raduje ga kad vidi puno turista.
„Sad smo obišli malo grad, ja i jedna umjetnica koja je s nama ovdje došla, to je Nives Čičin Šain, ona je također izlagala ovdje kod vas. Nekako smo ostali iznenađeni kako se svaka fasada obnavlja i čeka drage goste i sve ono najbolje što jedni drugima želimo. Međutim, večeras je jedan poseban zadatak. Ovdje se zapravo ne radi o jednoj izložbi koja bi trebala na prvu da nam kaže o čemu je riječ. Radi se zapravo o slikama koje ne pokazuju same po sebi nešto što bi mi mogli pročitati imajući nekakav svoj narativ, neku svoju priču itd. Nemaju. Radi se o jednom postupku koji je dosta složen i koji zapravo ima jednu drugačiju ambiciju nego ono što smo do sada zapravo naučili.“, započeo je dr. sc. Šitin i nastavio: „Prije toga dozvolite da vam kažem da se inače u umjetnosti 21. stoljeća sve promijenilo. Mnoštvo je škola, pravaca, vrlo teško se naći i snaći u svemu tome. Ne postoji jedan pravac za koji bi rekli „e, sad idemo svi obim putem i to je ono što ćemo slijediti“. Toga nema. Svaki je slikar postao individua za sebe, njega vrednujemo svakog posebno koliko je u tom pravcu u smislu osmišljavanja, traganja, upozorenja na neki svoj osobni put želio se iskazati i ovako jednom izložbom. Prema tome, danas je umjetnik na neki način oslobođen traganja za nekim bitkom umjetnosti, za nekim velikim svjetskim pitanjima koja treba da odgovore našoj intimi itd. Nema više toga. Danas se štoviše sugerira to da je umjetnost zapravo, jedan Danto – veliki teoretičar umjetnosti, tvrdi da je gotovo s pravom umjetnošću, da je ovo sve jedna vrst zabave i da bi svaki čovjek u sebi trebao pronaći nešto, pa i sam se posvetiti umjetnosti i istražiti neke svoje unutrašnje biće. Pazite, zanimljive su ove različite teorije da vam ne pričam puno o tome, puno je literature o tome koliko je pravac, koliko je ljudi, tko je u pravu, što se zapravo na tom planu događa. Ali ono što je istina jest da je to pluralizam najrazličitijih pravaca. Ne možemo reći da ovo nije u ovom trendu ili onom. Radi se ovdje zapravo o apstraktnoj umjetnosti i to ćemo sad malo analizirati, malo ćemo o tome nešto kazati. Dakle, nema nešto što će se vidjeti, a ono ima puno nama zapravo preko ovakvih slika kazati. U ovom postmodernističkom procesu razlaganja itd. istraživanja svijet postaje zapravo jedna univerzalna projekcija. Više nema jednog jedinstvenog puta, nego svak u toj nekakvoj cjelini traži sebe. Dakle, forsira se fragmentacija, pluralizam, multikulturalnost. Ali ono zapravo za čime se najviše ide, koji je to osjećaj slobode umjetnika koji slika, što je zapravo ona željela kazati. Ona ne ispituje neke svjetske probleme u ovom pravcu, nego ono što je bitno danas, što se u njoj samoj događa, što nam u nekoj svojoj nutrini, u nekoj svojoj svijesti i unutrašnjem stanju njezina duha događa se radeći i prilazeći određenom problemu. Sad se ne vidi da može i svaka slika progovoriti o nekim unutrašnjim stanjima koji se u nama događaju, što baš nije toliko najjednostavnija stvar, ta sloboda umjetnička da iskaže neke unutrašnje svoje rane, da na temelju svog prijeđenoga puta, a ona ga ima dosta, ona je i počela dakako kao i svi s onim što se zove mimezis, to znači prekopiranje onoga što se u prirodi vidi. I nije istina da je ono što se vidi u prirodi i na slici, da je to onda to jedino što valja a drugo ne. Trebamo se toga polako oslobađati. Znate, dojadi slika u kojoj vječno vidiš najbliže tvoje da ti se smiješe i gledaju ili ti mašu sa slika, to ne bi čovjek nikada jedan drugome poželio. Treba nalaziti sliku koju ćemo svaki put eventualno ponovo pronalaziti neke elemente, koji će nam pokazati nešto što bi moglo odgovarati nekom našem viđenju svijeta. Dakle, ta unutrašnjost njezina osjeća sada da bi u svijetu u kojemu se rađa moglo se njemu pristupiti na drugačiji način, što je ona učinila u svojem postupku. Nalazila je te papirnate kuglice, punila ih drugačijom bojama i kaže da je ovo bojom akrilikom slikala neka unutrašnja stanja koji je podsjećaju na stanja u prirodi. Ona vidi kako se kroz ovu sliku i kroz ove boje, vidjet ćete, druge, treće itd. odjedanput pred nama vrši stanovita metamorfoza, neka preobrazba prirode. I nama je zadatak da prepoznamo, ne mislim sada kroz konkretno ovu sliku, nego sve ovo skupa priča o jednoj preobrazbi u kojoj mi zapravoživimo. Ali ono čime ona želi nas iznenaditi, zapitati zapravo, ta preobrazba svijeta koja se događa oko nas. U svakom trenutku kad se promatra bitak bilo kojeg živog bića ili prirode ili svijeta u kojem živimo, svaki put pronalazimo nešto novo. To je ta brzina, promjene, ne možemo se snalaziti u svijetu, gotovco da smo izgubljeni uz njega, nemamo odgovora na niz pitanja koja jesu, ali ona nas potiču iznutra da vidimo što onda dalje u svemu tome. U svemu tome se događa još nešto, da se ne mijenja samo priroda, nego se u njoj mijenjaju i ljudi. I ako gledate malo bolje možda naš vlastiti razvitak, ne mislim sad Bog zna od kada, nego gotovo iz dana u dan nova istraživanja pokazuju da je na ovim rang listama toliko mnogo osamljenih ljudi, neshvaćenih, daleko jedan od drugoga, ne postojanje komunikacije, mi ne znamo što ćemo ponekad jedni drugima i kad smo u mnoštvu opet smo sami. Kako uspostavljati dijalog, svijet promatrati na neki drugačiji način, ako je to jedna velika i ogromna preobrazba. A prema čemu se onda ide?! Prema oslobođenju duha, da tako sad to filozofski kažem. Ako su ovo razne rane kroz koje se prolazi, ako su one različite boje kroz koje ide ta cijela transformacija, a ona jesu stabla i biljke i život oko nas itd. Ali one se u nama najprije prelamaju. Ne zanima me nijedna slika koja meni ništa ne govori i u koju ja ne mogu pronaći sebe i potražiti neki svoj unutarnji svijet. No oko ovo mogu izgledati ovako filozofska pitanja, ali mi se i time zapravo bavimo.Mi smo u trenutcima, kako bi se reklo, stanovitog očaja i krika od svijeta u kojem jesmo. Danas je, npr., cijeli Split u šoku zbog onoga što se tamo događa. Ne samo u Ukrajini, nego ova cijela situacija. Danas dolazi do promjena vlasti, jedna, druga, treća. Već se u Zagrebu traže promjene velike, promjene prema, ovi kažu prema boljemu, prema slobodi, prema oslobođenom čovjeku bez kontrole, bez namještanja, bez pripetavanja ovog, što se kaže u ovom ili onom pravcu. Je li umjetnost ta koja nam može pomoći?Ja mislim da jedino umjetnost postaje…Ja sam nekidan sudjelovao u jednom okruglom stolu u Splitu u kojoj sam javno doživio jednu veliku difamaciju, ali nije važno. Ja sam se ustao protiv toga i pitao kako je moguće da se Čajkovskog moguće zabraniti, kako je moguće da se skida s repertoara najvećih europskih kuća ruski autori, skladatelji, pisci itd. Ako bi se mogli istaći, to je upravo glazba i umjetnost. Pred njom treba da se ovi zastide što sve rade, a ne to ukidati kao da je to znak da oni stoje na ovoj drugoj strani. Cjelokupno djelo Čajkovskog, ne samo njega nego svih najvećih ruskih skladatelja, pisaca itd. upravo je na strani nekog humanizma, oslobođenja, traženja ljudske ličnosti u jednom drugačijem svijetu nego što ovo mi danas živimo. Prema tome, ovdje imamo jedan svijet u kojem se, pazite, promatra promjene koje se događaju u svijetu, u jednom listu, u jednom pupu, u jednoj boji, u jednoj smjeni onoga što se događa u prirodi. Sad je ovo, sutra će biti neki drugi element, evo mi je autorica već najavila da ide na treću i četvrtu dimenziju stvari, te će izaći u skulpture koje će se i one same po sebi buniti i tražiti neki svoj unutrašnji svijet i našu podsvijest i svijest komunikacija među njima, neki drugi način percepcije, ako hoćete i percepcije i traganja za nekim drugim čovjekom. Ako išta danas može umjetnost učiniti to je da bude jedan medikament utjehe naše. Jedino mjesto utjehe gdje se možemo skriti je zapravo umjetnost i glazba. Goethe, veliki njemački umjetnik, na jednom mjestu kaže da se nigdje bolje od svijeta ne možemo skriti nego u umjetnosti i nigdje se bolje prikazati nego pomoću te iste umjetnosti. Mi često kulturu, ovo su sve teme koje dođu na kraju, tamo gdje iz vagona gotovo sve ispada, jer love nema na kraju zbog svega toga, premda ne vide ljudi da se ne radi o trošku. Nije kultura trošak, ona je proizvodna snaga, da tako kažem. U u mjetnosti, u promjeni čovjeka, drugačijim saznanjima, pokazalo se da glazba itd. utječu na naše kvocijente inteligencije, drugačije rješavanje matematičkih zadataka itd. Dakle, na svaki način ova je izložba podsjećajući na ovu drugu stranu našega bića, ne onu izvanjsku, ono što ćemo vidjeti a prima ili sliči ili ne sliči, ako ne sliči ne valja ništa. Nije istina. Potrudimo se malo da uđemo u ovaj svijet u kojemu u ovom vremenu postmoderne koje povezuje različite pravce. Nema više nikakvoga diktata, nema ništa. Svi mislimo da bi umjetnost trebala poslužiti evo jednoj vrsti oslobođenja čovjeka, pa neka i ova apstraktna umjetnost bude u tome pravcu i predvodnica. Obično postoji mišljenje, o tome se ne govori, da je apstraktna umjetnost ona koju je najteže razumjeti, ali najviše pomaže. Imate suvremenih skladatelja koje ne razumijemo, nego svi bi Aidu ili kojeg dr. skladatelja, ali ima glazbe koju treba poslušati s neke dr. strane, jer smo bliži obzirom na svijet u kojem živimo upravo takvima rezultatima i takvim nekim unutrašnjim nagonima. Dakle, imamo ovdje jednu ozbiljnu mladu damu koja se briga o ovim problemima. Možete zamisliti koliko truda treba da bi se samo dva cvijeta ispunila s bobicama od papira, unutra svaki posebno opet obojati. Svi oni zajedno čine jednu metamorfozu, pogledajte ove promjene koje se vide čak i u formi, u svemu, pa tako slijedimo primjere prirode. Ali oni ne ostaju dakako u prirodi, ako ne dodiruju ljudsko biće i naše neke unutrašnje promjene, a vi znate kakve promjene u nas ljudi postoje i kakve bi trebale zapravo biti da bismo jedni druge drugačije shvatili, uzeli, pa na neki način i ovakve izložbe pridonose meni barem i znam da je to tako da bi među ljudima stvarala se neka druga svjetlost, neki drugačiji, topliji odnosi itd., da ne možemo svi jedan bez drugoga i da zapravo u komunikacijama… Danas smo razgovarali što se u školama događa. Učiteljice su i nastavnice umorne od djece, jer svaki bi od njih nešto htio, a one traže red i mir i da ono što im je ona rekla, a onda se nađe neko dijete pa neće baš tako, nego bi drugačije, e treba ga kazniti, pozvati roditelje itd. Niz ovakvih stvari kad bismo poveli raspravu o ovome svatko od nas moguće bi imao neki drugačiji pogled i nešto drugo.
Ali mi smo ovdje da slavimo umjetnost, da slavimo našu umjetnicu, pred njom su veliki zadatci. Ona je relativno kasno ušla u ovo sve skupa i bavila se nekom drugom strukturom, bavila se izgradnjom zgrada. Ona zgrade diže, molim vas, zamislite ovakva mačka pa baca se na gradnju, ona prati ono sve skupa što se tamo događa i nas izaziva time da mi se čini, pomislio sam u jednom času kad pogledam malo bolje, ona je odličan arhitekt, pogledajte kako je posložila ove boje, kako je potražila u svemu ovome nešto. Tko bude jedan ovakav rad imao u kući, jedan komadić ovog rada, podsjećat će na to što je autorica želila i dat će u svakom domu našem neku vrst male utjehe i radosti i svega onoga što bi nam trebala poslužiti slikarstvo i poezija i sve ono danas što zovemo kultura, a ljude kao kulturnim ljudima. Ne znam što se oovo po saboru i ovamo događa, je li to možda pravi primjer kojega bismo mi trebali slijediti, a mislim ne svih njih, a treba i tu napraviti određene promjene ako je moguće da vidimo kakve su to transformacije tamo, što nas čeka, hoće li opet nova vlada, deset novih njih a šef uvijek isti, hoće li nam tu i ovaj u Splitu koji neće da ode bez svog zamjenika koji je jednoj rekao da će joj se krvi napiti, on njoj. Slušajte, ovakve stvari imamo, je malo šala, međutim kisela. To sve skupa djeluuje i zapravo tužno u jednome svijetu u kojemu jesmo, ali da ne svršimo ovo s tugom idemo sada malo prema plesu, da vidimo kako to u plesnom pokretu izgleda i to jedne mlade dame koja je prošla velike kuće, od Moulin Rougea u Parizu, pa do dr. velikih kuća gdje se iskazivala svojom umjetnošću. Može umjetnost biti u maloj prostoriji, ne mora biti velika soba da bi se kazalo što jedan pojedinac ima i može pokazati ili koliko skočiti ili šta sve zapravo učinit. Ali u svakom pokretu treba minuciozno promatrat, a tamo ima jedna dama koja to posebno zna, koja prati što će i kako će to izgledati. Ova sa crvenim šalom ona gleda iza sebe, ovo je naša poznata koreografkinja i profesorica plesa iz Zadra koje su čudo učinile s mladim plesačima itd. Nema baš dečki puno, jer misle da je to neka sramota unutra ulaziti ali i ti će se problemi s vremenom riješiti.“, završio je dr. sc. Šitin i ujedno najavio plesnu točku koja će uslijediti, no prije toga uskočio je dr. sc. Jeličić koji je još jednom predstavio i najavio biogradskog glazbenika Tomislava Milačića, koji ovakve kulturne događaje redovito prati na svom legendarnom saksofonu.
Autorica izložbe samo je kratko zahvalila Tonćiju Šitinu, Draženku Samardžiću i svom školskom kolegi Tonćiju Jeličiću i svima koji su sudjelovali na svečanosti otvorenja njene izložbe.
Točka od koje zastaje dah na svjetskoj a ne lokalnoj razini bio je Dancing to Art performance by Paula, više od 4 minute čistog užitka u sljedećoj prostoriji u prizemlju zgrade, a u sljedećoj se nazdravljalo uspješno realiziranom otvorenju i dobroj posjećenosti.
Dancing to Art performance by Paula možete pogledati na našoj Facebook stranici:
