U blagdanskom raspoloženju jutros nas je zatekla jedna tužna vijest. Bog nas je još jednom nenadano podsjetio na prolaznost života u trenutku kada smo saznali da je, u 73. godini svoga života, u splitskom KBC-u, preminuo naš legendarni antologijski pjesnik, književnik, kroničar, ljetopisac, esejist, reporter, novinar, aktivni član Festivalskog vijeća, najvišeg savjetodavnog tijela omiškog Festivala dalmatinskih klapa, akademik… Jakša Fiamengo.
Rođen 1946. godine u Komiži, živio je u Splitu. Posljednje dane života proveo je u Domu za starije i nemoćne na splitskoj Zenti, gdje je bio smješten nakon traume, a kako je do tad živio sam, nije više mogao skrbiti o sebi.
Nama u nasljeđe ostavio je svojih preko 450 uglazbljenih stihova koje su otpjevali sve redom velikani hrvatske glazbene scene. Napisao je i 16 knjiga poezije. Ove godine dobio je i Porina za životno djelo, a dok su mu drugi pljeskali i slavili ga, on je tada bio u zaista teškoj životnoj situaciji.
Stvorio je niza stihova koji su vrednovani kao kolektivno blago, nematerijalna baština koju citiraju i pjevaju ne samo Dalmatinci, ne samo Hrvati, već svi oni koji iole razumiju i znaju ovaj naš jezik ili su ga, upravo zahvaljujući njegovim stihovima, bolje upoznali i zavoljeli.
Autor je tekstova mnogih klapskih, pop i zborskih pjesama dalmatinskog melosa. Ponajviše ih je izvedeno na glazbu Zdenka Runjića u izvođenju Olivera Dragojevića (njih preko 60), Tedi Spalata, Radojke Šverko, Meri Cetinić, a neke od njih su: „Karoca“, „Ništa nova“, „Evo mene među moje“, „Rojena valo“, „Piva klapa ispo volta“, „Dubrovačka jesen“, „A vitar puše“, „Laku noć Luigi, laku noć Bepina“, „Sutra će te ponit“, „Nokturno“, „Anđele moj“, „Nadalina“, „Luce mala“, „Infiša san u te“, „Lastavica“, „Ostavljam te samu“, „U prolazu“, „Prašina s puta“, „Sidro u čoviku“…
Njegovi skladani stihovi su kvalitetom, sadržajem, bogatstvom motiva i figura prvo nagovijestili, a potom i nametnuli vrijednosne standarde te do danas zatvorili vrata banalnim rimama. Postao je sinonimom pjesničke Dalmacije i klapske pjesme, jer klapska je pjesma, kako je sam Jakša Fiamengo znao reći: „…spoj s baštinom, sa životom i razgovor naših predaka. U klapi ne pjevaju samo oni na pozornici, već pjeva i vrijeme s njima.“
Kao dvadesetogodišnjak je 1966. godine, “u duetu” s prijateljem, također novinarom i pjesnikom Momčilom Popadićem, objavio prvu zbirku poezije znakovitog naslova “Stepenište” i od tada ovaj plodni antologijski hrvatski pjesnik, bard dalmatinske pjesme, stvara i nadahnjuje brojne poklonike, niže četrdesetak knjiga za koje je dobio najuglednije nagrade, objavljuje eseje, kritike i scenarije, piše stihove koje uglazbljuju najistaknutiji skladatelji klapske pjesme, hrvatske estrade, skladatelji za zborove i dječje ansamble.
Bio je član Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva skladatelja, a od 2014. i redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Pjesme su mu prevođene na petnaestak svjetskih jezika, a dugi je niz godina bio urednik Biblioteke suvremenih pisaca Književnog kruga Split. Iako pjesnik, Jakša je svoj radni vijek proveo i kao novinar i urednik Slobodne Dalmacije.
Još za života njegov rad je prepoznat, pa je dobivao brojne nagrade. Između ostalih, odlikovan je Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, dobitnik je državne nagrade “Vladimir Nazor” za književnost (1998.), Nagrade Županije splitsko-dalmatinske (2005.), Nagrade grada Splita (1997., Nagrade grada Komiže (1997.), Medalje grada Splita u povodu 40. obljetnice umjetničkog djelovanja (2006.), Maslinovog vijenca na manifestaciji Croatia rediviva u Selcima na Braču (1993.), Plakete “Hanibal Lucić” na Sonetnim danima u Hvaru (2001.), Plakete Festivala dalmatinskih klapa u Omišu (2005.), Statue “Mila Gojsalić” za očuvanje baštine radi opstojnosti identiteta na Danima Mile Gojsalić u Kostanju (2005.) i brojne druge. O njemu je HTV 2004. godine snimila dokumentarni film naslovljen “Čovik od riči”.
Splitski Nokturno Jakše Fiamenga, druga večer Splitskog festivala 2015. godine na kojoj su izvođene njegove pjesme:
Prvi put se pojavio na Omiškom festivalu 1981. godine kao autor stihova dviju skladbi – “Bodulska” koju je skladao Zdenko Runjić i “Kala o’ života” koju je uglazbio Duško Tambača, te je tijekom prvih pola stoljeća omiškog Festivala obogatio omišku pjesmaricu s više od 50 uglazbljenih tekstova. Prva Jakšina pjesma, s kojom je autor glazbe Krešimir Magdić osvojio prvu nagradu stručnog žirija 1990. godine, “Sutra će te ponit”, postala je jedna od najizvođenijih klapskih pjesama. Upravo je s Magdićem stvorio niz uspješnica, a Jakšine stihove za “Omiš” uglazbljivali su i Srđan Berdović, Siniša Leopold, Stjepan Mihaljinec, Duško Tambača.
Prvi je dobitnik Nagrade za najbolje stihove “Drago Ivanišević” pri njenom utemeljenju 1994. godine i od tada do danas osvojio je čak 13 puta. U moru Jakšinih pjesama praizvedenih na “Omišu” spomenimo samo one koje su mu donijele Nagradu “Drago Ivanišević”: “Ruko moja što si takla” (1994.), “Naši stari” (1996.), “Zemljo moja, kruhu blagoslovljen” (1998.), “Injoštar” (1999.), “Parce mihi domine” (2000.), “Kad zapiva klapa” (2004.), “U zemlju latinsku” (2005.), “Prošla je krasota” (2008.), “Do koščice svoje zadnje” (2009.), “Sićaš li se onih lita” (2010.), “Kandela” (2011.), “Za onu tvoju ponistru” (2014.) te “Kad mi sleti tić na dvore” (2015.).
„Kad se prijatelju umoriš od svega, kad ti sve dođe do grla, kad ti ništa ne polazi za rukom, kad ti se učini da se nigdje ne možeš sakriti, kad osjetiš da nikuda ne možeš pobjeći – reci mi ima li pametnijeg izbora da na sve to zaboraviš od pokoja koji može ponuditi klapski pjev, zatečen pri svom spontanom obredu pjesme u kakvoj dalmatinskoj kaleti, u betuli, pod zvonikom na trgu, na rivi? Poslušaj je, nipošto nemoj sjediti, već odaj toj pjesmi dužno štovanje stojećki, ponavljaj te riječi u sebi, drži se te glazbe, uživaj i podijeli užitak klape. I bit ćeš sretan.“, napisao je Jakša Fiamengo. I bili smo istinski sretni što smo te poznavali. Zbogom dragi Jakša Fiamengo i hvala ti na svemu.