Nakon višednevnih napada i ultimatuma, više od tisuću i sto mještana moralo je napustiti svoje domove, dok su branitelji ostali pružati otpor sve do povlačenja
Dragi Polačani, prijatelji Polače i svi koji čuvate sjećanje na Domovinski rat, dana 18. rujna, prisjetit ćemo se jednog od najtežih događaja u novijoj povijesti Polače i njezinih stanovnika, progona mještana koji je započeo u rujnu 1991. godine, nakon višednevnih napada srpskih snaga, granatiranja i blokade prometnica, kada je civilno stanovništvo, suočeno s prijetnjom potpunog uništenja sela, bilo prisiljeno napustiti svoje domove i krenuti prema sigurnijim područjima.
Za stanovnike Polače ti su događaji označili početak višegodišnjeg života u progonstvu, dok su u selu ostali branitelji koji su, unatoč nedostatku naoružanja i znatno slabijim obrambenim mogućnostima, pružali otpor napadačima sve do trenutka kada je daljnja obrana postala nemoguća. Prema dostupnim svjedočanstvima, više od tisuću i sto mještana napustilo je Polaču, a mnogi od njih u tim su danima sa sobom ponijeli samo ono najnužnije, znači lijekove, nešto hrane i osobne stvari.
O događajima koji su prethodili progonu, organizaciji obrane, napadima, povlačenju stanovništva i sudbinama onih koji su u ratnim godinama stradali ili nestali svjedoče zapisi sudionika događaja, arhivska građa, stručni radovi i druga povijesna dokumentacija, a upravo njihovo čuvanje i prenošenje budućim generacijama omogućuje da se događaji iz rujna 1991. godine promatraju u njihovom vremenskom i povijesnom kontekstu.
Od pogibije Franka Lisice do otvorenih oružanih sukoba
Ubojstvo hrvatskog redarstvenika Franka Lisice, 2. svibnja 1991. godine na području Polače, bilo je jedan od prvih teških i mučnih događaja koji su obilježili početak oružanih sukoba na području tadašnje Općine Benkovac, nakon čega su se sigurnosne prilike u zadarskom zaleđu tijekom proljeća i ljeta 1991. godine sve više pogoršavale.
Napetosti su posebno bile izražene na području Lišana Ostrovičkih, Polače i Kruševa, gdje su uslijedili otvoreni napadi na hrvatske snage, dok su hrvatski policajci i branitelji bili suočeni s protivnikom koji je raspolagao znatno većim količinama naoružanja i teškim borbenim sredstvima, među kojima su bili topništvo, oklopništvo i, prema svjedočanstvima, zrakoplovstvo JNA.
U takvim okolnostima obrana Polače postajala je sve složenija, osobito nakon što su tijekom rujna uslijedili višednevni napadi i blokada prometnice prema Tinju i Biogradu na Moru, čime je stanovništvo ostalo u sve težem položaju, a mogućnost organiziranog dopremanja pomoći i izvlačenja civila bila dodatno otežana.
Organizacija obrane Polače
Nakon prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj u proljeće 1990. godine na području zadarskog zaleđa postupno je dolazilo do sve većeg političkog i sigurnosnog zaoštravanja, a uz sve izraženiju prisutnost JNA lokalne srpske paravojne formacije počele su uspostavljati blokade, organizirati naoružavanje i upućivati prijetnje nesrpskom stanovništvu.
U takvim okolnostima mještani Polače i Tinja počeli su organizirati zaštitne odrede kako bi zaštitili stanovništvo i omogućili obranu mjesta, pri čemu su u njihovom sastavu bili uglavnom civili potpomognuti hrvatskom policijom, a jedan od najvećih problema od samoga početka bio je nedostatak odgovarajućeg naoružanja.
U Polači je formiran Krizni stožer, a među njegovim ključnim članovima bili su Zdenko Prtenjača, pok. Mile Jozarov, predstavnik Mjesne zajednice Polača, te Duško Kulaš, pok. Karla, predstavnik političke vlasti, Hrvatske demokratske zajednice.
Istodobno je Mladen Gulan postao prvi zapovjednik, ujedno i nositelj ustrojavanja novoosnovane Policijske postaje Polača, nakon što ga je na tu dužnost imenovao MUP Republike Hrvatske.
Tu iznimno zahtjevnu i opasnu dužnost zapovjednika Policijske postaje nastavili su obnašati Rade Župan, Dragan Isaković i Vinko Barešić, dok je Zoran Kurtov bio posljednji zapovjednik Policijske postaje Polača sve do samog progona 17./18. rujna 1991. godine.
Pokušaji pregovora s pripadnicima JNA
U danima koji su prethodili otvorenom napadu na Polaču predstavnici Kriznog stožera Polače i Tinja, zajedno s pripadnicima policije, pokušavali su uspostaviti kontakt s dijelom pripadnika JNA koji su bili smješteni na položaju zvanom Kosa, iznad sela Kakma, u tadašnjem vojnom objektu.
Tom jedinicom zapovijedao je oficir JNA hrvatskog podrijetla Stjepan Rauker, koji je djelovao uz podršku istaknutijih Srba iz okolnih mjesta, među kojima su bili Lišane Tinske, Kakma i Benkovac.
Sastanci, od kojih je većina održana upravo u Polači, bili su pokušaj da se u iznimno napetim okolnostima pronađe rješenje kojim bi se spriječilo širenje sukoba i zaštitilo stanovništvo, a tijekom tih razgovora Rauker je često isticao kako je njegova zadaća „štititi jedne od drugih“, no unatoč sastancima i pokušajima dogovora konkretni rezultati nisu ostvareni.
Kako su se događaji približavali sredini rujna, situacija je postajala sve ozbiljnija, a prema zabilježenim svjedočanstvima upravo su dani 15. i 16. rujna bili posljednji pokušaji da se izbjegne ono što je potom uslijedilo.
Ultimatum mještanima Polače i Tinja
Prema svjedočenjima zabilježenima u povijesnoj građi, Martićeva milicija iz Kakme preko Mire Vojvodića 15. rujna 1991. godine poslala je ultimatum prema kojem su mještani Polače i Tinja morali napustiti svoja sela do 17. rujna ili će, kako je zaprijećeno, biti pobijeni, a mjesta sravnjena sa zemljom.
Poruka je glasila:
„Do 17. rujna svi mještani Polače i Tinja moraju napustiti sela ili će biti pobijeni, a mjesta sravnjena sa zemljom.“
Dan poslije, 16. rujna, održan je još jedan sastanak na području raskrižja državne ceste 503 kod odvajanja za Tinj, ali ni taj susret nije doveo do rješenja kojim bi se zaustavilo približavanje oružanog sukoba.
U međuvremenu su se u Polači pripremali za najgori scenarij, pri čemu je bilo jasno da slabo naoružani branitelji neće moći dugotrajno zadržati znatno bolje opremljene neprijateljske snage, zbog čega se posebna pozornost posvećivala izvlačenju najugroženijih, znači djece, žena i starijih osoba.
Napad na Polaču počeo je 17. rujna
Prema svjedočenju Zorana Kurtova, tadašnjeg zapovjednika Policijske ispostave Polača, napad na mjesto počeo je 17. rujna u popodnevnim satima, kada su položaji branitelja napadnuti iz pravca Raštevića i Jagodnje Gornje.
Kurtov je o početku napada svjedočio:
„Napad je počeo 17. rujna u popodnevnim satima. Iz pravca Raštevića i Jagodnje Gornje pucali su po nama minobacačima, nako toga VBR-om, iz svog raspoloživog oružja, i sa svih strana. Taj napad smo izdržali, no kako smo dan prije napada dobili s neprijateljske strane ultimatum, ukoliko se ne povučemo da će cijelo mjesto biti uništeno, morali smo se pobrinuti za civile i sačuvati živote, pa smo se povukli što se kasnije pokazalo kao dobra odluka.“
Napad koji je započeo 17. rujna nije završio povlačenjem branitelja, nego se nastavio i narednih dana, a prema podacima iz dostupne povijesne građe trajao je sve do 20. rujna 1991. godine u večernjim satima.
U noći sa 17. na 18. rujna počelo je izvlačenje dijela civilnog stanovništva, prije svega djece i starijih osoba, dok su muškarci koji su mogli sudjelovati u obrani ostajali uz položaje i Policijsku postaju kako bi pružili otpor napadačima.
Kobnog 18. rujna 1991. – povlačenje branitelja i odlazak stanovništva
Nakon višednevnog granatiranja i blokade prometnice prema Tinju i Biogradu na Moru, 18. rujna 1991. godine u večernjim satima uslijedilo je povlačenje branitelja Polače preko Nadinskog blata prema Škabrnji i Raštanama.
Civili su već bili spremni za odlazak, pri čemu mnogi nisu imali jasnu spoznaju kamo će otići niti kada će se moći vratiti svojim kućama, ali je intenzitet napada i prijetnja uništenjem sela ostavljala sve manje mogućnosti za ostanak.
Unatoč granatiranju i vatri dalekometnih strojnica, velik broj mještana uspio se izvući preko dijelova polja Nadinskog blata i sjeverne strane sela Lišane Tinjske, a prema lokalnim svjedočanstvima i zapisima više od 1.100 mještana Polače bilo je prisiljeno napustiti svoje domove.
Sa sobom su ponijeli tek ono najnužnije, lijekove, nešto hrane i osobne stvari, dok su kuće, gospodarski objekti, imovina i svakodnevni život ostali iza njih.
Povlačenjem branitelja obrana Polače u rujnu 1991. godine bila je završena, a srpske paravojne snage i JNA ušli su u selo, gdje su kuće paljene, domovi razarani i imovina uništavana.
Napad je trajao do 20. rujna
Događaje iz tih dana važno je promatrati kroz cjelokupnu kronologiju, jer je 18. rujna bio dan progona i povlačenja stanovništva, dok se oružani napad nastavio i nakon toga, sve do 20. rujna u večernjim satima.
Takav slijed događaja pokazuje koliko je dugo Polača bila izložena napadima i u kakvim su se okolnostima mještani pokušavali izvući iz područja zahvaćenog borbama, dok su branitelji, nakon povlačenja prema sigurnijim položajima, nastavili pratiti situaciju i pokušavati zaštititi stanovništvo koje se izvlačilo.
„Bijeg iz Polače“ – svjedočanstvo učenice sedmog razreda
O događajima iz tih dana ostalo je sačuvano i svjedočanstvo tadašnje učenice sedmog razreda Osnovne škole Polača Dijane Kulaš, koja je u poetskoj crtici pod naslovom „Bijeg iz Polače“ zapisala svoje viđenje odlaska iz sela, strah za članove obitelji koji su ostali u Polači i nadu da će se jednoga dana ponovno vratiti.
Bijeg iz Polače
Dan bijaše kišovit, najteži dan u mom životu, dan kada sam morala napustiti svoje selo.
Pričali su mi ljudi koji su davno otišli da je to neopisiva bol, jad da si daleko od svog sela i svog ognjišta.
Ni sanjala nisam da ću na taj način otići.
Kad sam odlazila, gledala sam svoju kuću na neki poseban način, kao da sam znala da je gledam posljednji put.
Autobus je krenuo prepun žena i djece, svi su plakali, plakala sam i ja.
U selu su ostali mnogi muškarci, među njima moj tata i brat, a smrt je posvud vrebala.
Mislila sam da ih nikada neću vidjeti.
Počeo je minobacački napad na selo, čula sam svaku detonaciju koja mi se duboko zabadala u srce.
Molila sam Boga da svi ostanu živi.
Ostali su bez municije, iscrpljeni povukli su se, došli su četnici i zapalili sve.
Sela više nema, nema ničega, ali vratit ćemo se ŽIVJETI…
Civilne žrtve u danima progona
U dramatičnim događajima rujna 1991. godine zabilježeni su i prvi civilni gubici, a među njima su bili ljudi koji nisu sudjelovali u borbama, nego su ostali u svojim kućama ili pokušavali preživjeti napade i progon.
Jerko Prtenjača, star 60 godina i otac dvojice hrvatskih branitelja, Marija i Darija, poginuo je u noći 17. rujna u vlastitom dvorištu u zaseoku Prtenjače od četničke granate.
Gojko Bašić ubijen je 19. rujna 1991. godine u dvorištu svoje kuće u selu Tinj, podno brežuljka Gubavica.
Ljube Bobanović, starija osoba koja nije htjela napustiti svoj dom, ubijen je u jesen 1991. godine u zaseoku Rasti u Polači, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 1995. godine u improviziranoj grobnici, nakon oslobađanja područja i povratka stanovništva.
Sudbina dvojice mještana, Kažimira Peraića i Zorana Kulaša, ostala je nerazjašnjena.
Prema evidenciji Hrvatskog Crvenog križa, Kažimir Peraić, rođen 6. veljače 1915. u Polači, vodi se kao nestala osoba iz Polače, s datumom nestanka 28. rujna 1991. godine. U istoj evidenciji navodi se i Zoran Kulaš, rođen 22. prosinca 1916. u Polači, kojemu se nestanak također vodi iz Polače, s datumom 28. rujna 1991. godine.
Aktualna evidencija Ministarstva unutarnjih poslova za Zorana Kulaša navodi datum nestanka 29. rujna 1991. godine, za Kažimira Peraića 19. rujna 1991. godine, mjesto nestanka Polača te okolnosti prema kojima je osoba nestala tijekom ratnih zbivanja.
Zbog razlike u datumima između starije evidencije Hrvatskog Crvenog križa i aktualne evidencije MUP-a, u ovom tekstu kao nesporan podatak ostaje da se Kažimir Peraić i Zoran Kulaš vode kao nestale osobe iz Polače iz 1991. godine, dok je njegov datum nestanka potrebno navoditi uz odgovarajuću napomenu o izvoru.
Život stanovnika Polače u progonstvu
Odlaskom iz sela za Polačane nije završila neizvjesnost, nego je započelo višegodišnje razdoblje života u progonstvu, tijekom kojega su obitelji morale organizirati svakodnevni život izvan svojih domova, dok su istodobno čekale mogućnost povratka i pratile razvoj ratnih događaja na području iz kojega su protjerane.
O životu žitelja Općine Polača u progonstvu od 1991. do 1995. godine govori i stručni rad Radoslava Bobanovića „Život žitelja Općine Polača u progonstvu (1991. – 1995.)“, koji je među izvorima korištenima za ovaj povijesni osvrt.
Godine provedene izvan Polače bile su obilježene brigom za obitelji, neizvjesnošću oko povratka, gubitkom imovine i čekanjem trenutka kada će ponovno biti moguće živjeti u vlastitom mjestu, a pitanje povratka tijekom cijelog razdoblja ostalo je jedno od ključnih pitanja za prognane stanovnike.
U tom je razdoblju bilo važno očuvati povezanost obitelji i zajednice, ali i sačuvati svijest o tome da je Polača i dalje njihov dom, što je u konačnici bilo važno i za kasniji povratak i obnovu mjesta.
Poginuli i umrli stanovnici Polače od 1991. do 1995. godine
U razdoblju od rujna 1991. do kolovoza 1995. godine među poginulim i umrlim stanovnicima Polače navedeni su: Jerko Prtenjača (1931. – 1991.), Josip Bobanović (1927. – 1991.), Božo Bobanović (Rebac) (1925. – 1991.), Ivica-Lafta Bobanović (1937. – 1991.), Šime Bobanović (1919. – 1991.), Ivica Peraić (1909. – 1991.), Stoja Jurjević r. Škara (1919. – 1991.), Karlo Bobanović (1925. – 1991.), Srećko Žepina (1935. – 1991.), Stoja Bobanović (1920. – 1991.), Jurka Peraić r. Glavić (1904. – 1992.), Marijan Prtenjača (1971. – 1992.), Bogdan Kulaš (1913. – 1992.), Grgica Tuta (1908. – 1992.), Tereza Bobanović r. Ražnjević (1921. – 1992.), Mile Tuta (1920. – 1992.), Mara Prtenjača r. Kulaš (1930. – 1992.), Marko Prtenjača (1905. – 1992.), Šimica Kulaš r. Žilić (1928. – 1992.), Jurka Prtenjača (1907. – 1992.), Milan Maslarda (1967. – 1993.), Marija Zagorac (1914. – 1993.), Drago Bobanović (1956. – 1993.), Stoja Kulaš r. Galešić (1902. – 1993.), Stana Čakarun (1900. – 1993.), Zdenko Tokić († 1993.), Damjan Tuta (1911. – 1993.), Mara Bobanović r. Peraić (1911. – 1993.), Lidija Vrankulj (1969. – 1993.), Marija Šarić (1913. – 1993.), Stipan Žepina (1929. – 1993.), Šime Žilić (1922. – 1993.), Luca Kulaš (1921. – 1994.), Marta Vojvodić (1921. – 1994.), Ljube Peraić (1912. – 1994.), Marica Zelić (1978. – 1995.), Šime Peraić (1910. – 1995.), Ante Žepina (1922. – 1995.), Zoran Kulaš (1916. – nestao 1991.)
Popis imena dio je sjećanja na stanovnike Polače koji su tijekom ratnih godina izgubili život ili preminuli, a njihova imena potrebno je promatrati u kontekstu šireg stradanja stanovništva i posljedica koje je rat ostavio na obiteljima i cijeloj lokalnoj zajednici.
Povratak nakon oslobađanja i početak obnove
Nakon oslobađanja područja u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja u kolovozu 1995. godine, otvorena je mogućnost povratka stanovništva Polače, čime je započelo novo razdoblje u kojemu je trebalo obnoviti ne samo kuće i drugu imovinu nego i svakodnevni život zajednice koja je četiri godine bila izvan svoga mjesta.
Povratak je za mnoge značio dolazak u selo u kojem su ratne posljedice bile vidljive na kućama, gospodarskim objektima i drugoj imovini, ali istodobno je značio i mogućnost da se ponovno uspostavi život u vlastitom mjestu, obnovi obiteljska imovina i nastavi ono što je prekinuto u rujnu 1991. godine.
Program povratka, obnove i razvoja Polače iz 1992. godine, koji je među korištenim izvorima za ovaj tekst, svjedoči o nastojanjima da se pitanje povratka i obnove sagleda dugoročno, što pokazuje da je povratak stanovništva bio povezan s potrebom obnove cjelokupne lokalne zajednice.
Sjećanje na 18. rujna 1991. godine
Obilježavanjem Dana sjećanja na progonstvo Polačana ne prisjećamo se samo jednog dana i jednog vojnog događaja, nego razdoblja u kojemu su stanovnici Polače bili suočeni s napadima, prijetnjama, gubitkom sigurnosti, napuštanjem svojih domova i višegodišnjim životom u progonstvu, dok su istodobno mnogi branitelji ostajali na položajima kako bi zaštitili mjesto i stanovništvo.
Sjećanje obuhvaća i civile koji su stradali, one koji su ubijeni ili poginuli, kao i nestale osobe čija sudbina ni danas nije do kraja razjašnjena, među kojima su Kažimir Peraić i Zoran Kulaš, čiji se nestanak vodi u službenim evidencijama Nestali.gov.hr.
Zbog toga je čuvanje imena, svjedočanstava i dokumentacije o događajima iz 1991. godine važno ne samo za obitelji i mještane Polače nego i za šire razumijevanje ratnih događaja na području biogradsko-benkovačkog kraja.
Danas, 18. rujna 2025. godine, 35 godina nakon progona, Polača se prisjeća svojih mještana, branitelja i civila koji su tijekom Domovinskog rata prošli kroz ratna stradanja i progon, kao i svih onih koji su sudjelovali u obrani, povratku i obnovi mjesta.
Upravo zbog toga svjedočanstva poput zapisa tadašnje učenice Dijane Kulaš, zapisa branitelja i policajaca te dokumenata koji govore o životu Polačana u progonstvu imaju trajnu vrijednost, jer čuvaju sjećanje na jedno razdoblje koje je duboko obilježilo živote stanovnika Polače i njihovih obitelji.
A u riječima kojima završava svjedočanstvo Dijane Kulaš ostala je zapisana i nada koja je pratila prognane stanovnike tijekom svih godina izvan njihova mjesta:
„Sela više nema, nema ničega, ali vratit ćemo se ŽIVJETI…“
Izvori i literatura
Ova objava temelji se na zabilježenim svjedočanstvima, povijesnim dokumentima, arhivskoj građi te stručnim i znanstvenim radovima, a korišteni su sljedeći izvori:
Povratak nakon oslobađanja i početak obnove
- Zbornik radova s II. znanstveno-stručnog skupa „Biogradsko-benkovački kraj u Domovinskom ratu“, Biograd na Moru, 11. lipnja 2021. godine.
- Čerina, J. (ur.), „Biogradsko-benkovački kraj u Domovinskom ratu“.
- Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR), Zagreb & HVIDR-a Donat, Zadar.
- Bobanović, Radoslav: „Život žitelja Općine Polača u progonstvu (1991. – 1995.)“, stručni rad.
- „Polača – Program: povratak, obnova i razvoj“, Polača, 1992., str. 141.
- Zadarski list.
- Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske – Nacionalna evidencija nestalih osoba, podaci za Zorana Kulaša i Kažimira Peraića Nestali.gov.hr
- Hrvatski Crveni križ – Knjiga nestalih na području Republike Hrvatske, podaci za Zorana Kulaša i Kažimira Peraića.
Polača pamti svoje mještane, svoje branitelje i svoje žrtve, a sjećanje na rujan 1991. godine ostaje dio povijesti mjesta i cijeloga biogradsko-benkovačkog kraja.
