Na današnji dan, 6. kolovoza 1995., zabilježeni su prvi trenuci povratka hrvatskih prognanika u Polaču. Samo dan nakon oslobođenja u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja, ljudi su ponovno kročili na svoju zemlju, među ruševine, ali i prema novoj nadi.
Dan kada je započeo povratak
Oslobođenjem Polače 5. kolovoza 1995. u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja stvoreni su uvjeti za početak povratka prognanika u njihov zavičaj.
Već sljedećeg dana, 6. kolovoza, u selo su počeli pristizati prvi prognanici koji su još 1991. godine bili prisiljeni napustiti svoje domove.
Nakon četiri godine progonstva vratili su se na svoju zemlju, ne znajući što će pronaći.
Dočekali su ih razrušene kuće, crkve, devastirano groblje, spaljena i opljačkana imovina i bolni tragovi rata, ali i neizmjerna radost što su se, nakon četiri godine, vratili ondje gdje oduvijek pripadaju.
Video koji čuva trenutke povijesti
Kamera agencije Associated Press zabilježila je prizore koji i danas bude snažne emocije.
Među ruševinama svojih domova žene i obitelji vraćaju se s osmijehom, suzama i vjerom da život ovdje može ponovno započeti.
Posebno dirljiv trenutak donosi prizor četiriju mladih Polačanki koje pjevaju:
“Polačo, dok ti ime traje, čuvat ćemo tvoje običaje.”
Starije žene, uzdignutih ruku, pozdravljaju hrvatske vojnike koji su omogućili njihov povratak.
Istodobno kamera bilježi i bolnu stvarnost. Na zidovima devastiranih kuća ostali su ispisani natpisi na ćirilici poput “kraina”, “ovo je naša zemlja”, “četnici” te simbol četiri ćirilična slova S, nijemi podsjetnici na godine okupacije.
Na kraju snimke prikazano je oskvrnuto i u travu zaraslo groblje, dok se u Polači ponovno vijori hrvatska zastava.
Iz transkripta videosnimke
“Selo Polača, istočno od Zadra i sjeverno od Šibenika, oslobođeno je od strane hrvatskih snaga u subotu, 5. kolovoza.
Odmah nakon svojih vojnika vraćaju se Hrvati koji su 1991. godine protjerani iz tzv. Krajine od strane pobunjenih Srba, natrag prema svojim rodnim selima.
Ovo je razlog cijele ove operacije: ponovno preuzeti zemlju za koju hrvatski narod osjeća duboku povezanost.
Ove žene slave trijumfalan povratak u Polaču, mjesto koje im je bilo dom sve do prije četiri godine. Kada slavlje završi, potražit će svoje domove i započeti obnovu svojih života.”
Originalni video možete pogledati ovdje:
Povijest ispisana ljudskim sudbinama
Ova snimka, nastala 6. kolovoza 1995., mnogo je više od povijesnog dokumenta.
Podsjeća nas da povijest nije samo niz datuma, događaja i lekcija, nego i životna priča u kojoj se isprepliću sudbine stvarnih ljudi, njihovi razrušeni domovi i crkve te neugasla težnja za povratkom u zavičaj. Povijest su majke koje nakon četiri godine ponovno otvaraju vrata svojih dvorišta, djeca koja prvi put vide svoj razrušeni dom i obitelji koje, unatoč svemu, pronalaze snagu za novi početak.
Vojno-redarstvena operacija Oluja bila je prijelomni trenutak u toj priči, označava početak povratka prognanika u njihove zavičaje i prilika da se život ponovno vrati u ratom opustošeni kraj.
Povratak u Polaču označio je završetak dugih godina progonstva, ali i početak zahtjevne obnove. Dočekali su ih razrušeni domovi, srušena crkva, oskvrnuti grobovi i pustoš koju je iza sebe ostavio rat. Ipak, upravo se među tim ruševinama rodila vjera da će se život ponovno obnoviti.
Kolovoz 1995. donio je prvi korak prema budućnosti ispunjenoj radom, ustrajnošću i vjerom. Slijedile su godine obnove kuća, obrađivanja zapuštenih polja, obnove obiteljskog života i ponovnoga oživljavanja ovog kraja.
Rane nisu nestale preko noći, ali su ljubav prema rodnom kraju, upornost i zajedništvo bili jači od razaranja. Upravo zahvaljujući toj snazi Polača je ponovno počela živjeti.
Sjećanje koje obvezuje
Tri desetljeća poslije, ove snimke ostaju trajni podsjetnik na cijenu slobode i na snagu ljudi koji su, unatoč svemu što su izgubili, imali hrabrosti ponovno započeti život na svojoj djedovini.
Povratak prognanika u Polaču nije bio samo povratak u oslobođeno mjesto. Bio je to povratak svojim korijenima, identitetu i domu, stvaranju novih početaka na zemlji svojih predaka.
Na kraju…
Na završetku ovog prisjećanja donosimo stihove pjesme „Ne ponovilo se više nikom“, koje je napisala Anka Maksan, rođena Polačanka. Kroz stihove progovaraju sjećanja, bol, ali i nada da se tragedije rata više nikada i nikome neće ponoviti.
Ne pitajte me ništa,
Ne pitajte me..
Danas u meni odgovora nema
U Polači je fešta
Moja duša danas ide na zgarišta
A nitko stol ne sprema
Po spaljenoj gredi uspomena viče
– Mog naroda danas ovdje nema!
Moje oči vide ruže na oltaru
Miris tamjana lagano opija.
Jedan dio mene žestoko se bori
Dok drugi u vapajima moli
-Bože, ne daj đavlu da nas slomi.
U Polači je fešta
I zato, ljudi, ne pitajte me ništa
Ničeg nema, ni ptica nema…
Samo moja duša ide na zgarišta.
