Miroslav Vođera (23. lipanj 1972. – 5. kolovoz 1995.), bratić Ivice Čirjaka i pripadnik legendarne 4. gardijske brigade, svoj je mladi život položio za slobodu Hrvatske tijekom operacije Oluja, 5. kolovoza 1995. godine u Golubiću kod Knina.
„Moj bratić Miroslav Vođera, istinski JUNAK Domovinskog rata, poginuo je tijekom VRO Oluja u Golubiću kod Knina 5. 8. 1995. kao pripadnik 4. Gardijske brigade… zaslužio je spomenik u mjestu rođenja – svojoj rodnoj Vrani – i bar jednu ulicu na području općine Pakoštane“, napisao je Ivica Čirjak u Facebook objavi uz ratne fotografije svoga poginulog bratića.
Ova emotivna objava na Facebooku izazvala je brojne reakcije i izraze poštovanja, među njima posebno se istaknuo sljedeći komentar:
„Hrvatskom branitelju bratu Miroslavu laka gruda Hrvatska. Spomenik u Vrani njemu i ostalim bojovnicima iz 4. i 7. brigade sigurno zaslužuju.“
Ova poruka dodatno potvrđuje ono što mnogi osjećaju – da se heroji poput Miroslava Vođere ne smiju zaboraviti i da njihova žrtva zaslužuje trajnu uspomenu, ne samo u srcima obitelji i suboraca, već i u javnom prostoru.
Iako je prošlo već trideset godina od njegove junačke smrti, Miroslavova rodna Vrana i Općina Pakoštane još uvijek nemaju ni ulicu ni spomen-obilježje posvećeno ovom poginulom branitelju. Podsjetimo, njegova 4. gardijska brigada bila je među najelitnijim postrojbama Hrvatske vojske, a njeni pripadnici dali su nemjerljiv doprinos u obrani i oslobađanju domovine. Prijeka potreba dostojnog obilježavanja žrtve koju je Miroslav Vođera dao za domovinu postoji.
Miroslav Vođera bio je jedan od tisuća mladih hrvatskih branitelja koji su sudjelovali u oslobodilačkim operacijama, a njegovu požrtvovnost, hrabrost i ljubav prema domovini pamte suborci i članovi obitelji.
U vrijeme kad se diljem Hrvatske sve više cijeni važnost očuvanja sjećanja na branitelje, inicijative poput ove – da se Miroslavu Vođeri podigne spomenik ili imenuje ulica u njegovu čast – podsjećaju nas da sloboda nije došla sama i da iza nje stoje stvarna imena i njihova žrtva. Miroslav Vođera dao je najvrjednije što ima: svoj život – a mi koji smo ostali najmanje što mu možemo dati zauzvrat jest ime jedne ulice i spomenik u njegovoj rodnoj Vrani. Neka živi u sjećanju, riječima i djelima onih koji nisu zaboravili.
