Mi se danas prisjećamo i naše drage tete Renate iz biogradskog dječjeg vrtića. Odgojiteljica Renata Šarić radila je u Dječjem vrtiću Biograd više od dva desetljeća. Preminula je 15. rujna 2003. godine, no uspomena na nju i danas ne blijedi…
Neke osobe jednostavno ostanu zauvijek utkane u sjećanja jedne sredine. Ostanu u pričama, fotografijama, predmetima koje su stvarale, ali prije svega u ljudima kojima su tijekom života nešto dale.
Jedna od takvih osoba bila je i Renata Šarić, odgojiteljica koju su mnoge generacije biogradske djece upoznale kao svoju „tetu Renatu“.
Od predškolske radne organizacije „Miro i Rudolf Jelenković“ do Dječjeg vrtića Biograd
Biogradski dječji vrtić, čiji je osnivač bila nekadašnja Skupština Općine Biograd na Moru, otvoren je 1975. godine pod punim nazivom Predškolska radna organizacija „Miro i Rudolf Jelenković“.
U sastavu ove radne organizacije, s ukupno dvije odgojno-obrazovne skupine, tada je bio i dječji vrtić u Svetom Filipu i Jakovu, koji je do tada djelovao u sklopu škole.
Deset godina nakon otvaranja, 1985. godine, s jednom odgojno-obrazovnom skupinom u sastav predškolske radne organizacije priključio se i dječji vrtić u Pakoštanima.
Prva ravnateljica ove predškolske radne organizacije bila je Nila Belamarić.
Preustrojem općina i gradova iz sastava dječjeg vrtića u Biogradu na Moru 1994. godine izdvajaju se područni vrtići u Pakoštanima i Svetom Filipu i Jakovu, a ustanova 1996. godine mijenja naziv u Dječji vrtić Biograd.
Iste godine osnivač mu postaje Grad Biograd na Moru, a dotadašnju ravnateljicu Nilu Belamarić nasljeđuje nova ravnateljica Esma Brzić.
U povijesti upravo te ustanove svoje je posebno mjesto imala i Renata Šarić.
U biogradski vrtić stigla je kao iskusna odgojiteljica
Renata Šarić rođena je 20. veljače 1949. godine u Zagrebu.
U rodnom Zagrebu završila je potpunu srednju Školu za odgajatelje i stekla tada najbolja znanja i kompetencije za rad u predškolskim ustanovama. Svoj radni vijek započela je upravo ondje, a zatim je neko vrijeme radila u dječjim vrtićima na Visu i u Zadru.
U biogradski dječji vrtić Renata Šarić stigla je s 32 godine. Zaposlila se 12. listopada 1981. godine, šest godina nakon otvaranja ove predškolske ustanove.
U ovom vrtiću, međutim, nije dočekala mirovinu.
Sa samo 54 godine, iznenada nas je 15. rujna 2003. godine napustila. Pokopana je na Gradskom groblju u Biogradu na Moru.
Odgojiteljica koja je ostavila neizbrisiv trag
U više od dva desetljeća svoga rada u biogradskom vrtiću odgojiteljica Renata Šarić ostavila je snažan pečat i neizbrisiv trag.
Svojim vrijednim radom i zalaganjem podigla je standard odgojno-obrazovnog rada na visoku ljestvicu, osobito u izvanvrtićkim aktivnostima, a njegovala je i poseban partnerski odnos s roditeljima djece koja su joj bila povjerena.
Tu djecu, koja su danas već odrasli ljudi, odgajala je da budu samopouzdane osobe, da uspješno odgovaraju na nove životne izazove, da prestanu čekati da im se sve samo „servira“, da se i sami aktiviraju, da poštuju druge i da imaju povjerenja u one koji im žele pomoći da se izgrade u samostalne i odgovorne osobe.
Svojim primjerom vječito je dokazivala da se uvijek može više i bolje.
Bila je i mentorica, vršiteljica dužnosti ravnateljice…
Renata Šarić bila je mentorica prvoj odgojiteljici u Biogradu na Moru koja je, izvan Zagreba i prema novom pravilniku, polagala i položila stručni ispit.
Zbog toga je bila javno pohvaljena na znanstveno-stručnom skupu „Mirisi djetinjstva“ u Splitu 1999. godine.
Od 1. ožujka 1997. godine na određeno vrijeme bila je i vršiteljica dužnosti ravnateljice dječjeg vrtića.
No njezin život nije bio posvećen samo profesionalnom radu.
Nakon teške bolesti nije izgubila životni elan
Za života je pobijedila karcinom endometrija.
Unatoč toj teškoj borbi, ostala je vedra, nasmijana i puna životne energije. Jurila je svojim narančastim, malim automobilom marke Daewoo Tico te pronalazila sebi brojne male aktivnosti i životne radosti koje su je ispunjavale.
Bio je to njezin način života, uvijek nešto novo, uvijek neka ideja, uvijek neki posao, projekt ili aktivnost kojoj je mogla dati dio sebe.
Svestrana žena velikog entuzijazma
Svojim elanom, poletom i entuzijazmom pomagala je pri osnutku KUD-a Kralj Tomislav 2002. godine i bila jedna od njegovih prvih članica.
Dugi niz godina surađivala je s Karnevalskom udrugom Tome Krnjeval, koja službeno postoji od 2000. godine.
Pomagala je i u radu biogradskog Društva Naša djeca.
Njezin doprinos nije se mjerio samo vremenom koje je nekome poklanjala, nego i idejama koje je neumorno pretvarala u stvarnost.
Njezine vrijedne ruke stvarale su kostime, ukrase i uspomene
Njezine vrijedne ruke nisu samo u vrtiću šivale.
U, često gotovo nemogućim uvjetima, pronalazila je atraktivne materijale kojima je osmišljavala kostime za male scenske improvizacije, karnevalske dane, završne svečanosti, takozvana cvjetna korza i mnoge druge svečane prigode u prostorijama vrtića ili izvan njih.
Raspolagala je gotovo neograničenim brojem ideja.
Sezonskim je dekoracijama u vrtiću stvarala ugodan i udoban interijer, svjesna da sve ondje, osim funkcionalne, ima i estetsku funkciju.
Njezino lijepo ukrasno cvijeće, leptirići, bubamare, pomponići, pahuljice, šarene loptice, papirnati mobili, jelkice, suknjice za djevojčice od tila…, sve je to bilo plod isključivo njezine mašte i truda.
Neki tragovi ostanu zauvijek
I danas ti njezini tragovi znaju ponegdje izroniti i podsjetiti na nju, na njezin lik, dobrotu i djelo.
Jer ono što je Renata stvarala nisu bili tek ukrasi, kostimi ili dekoracije.
Bili su to mali dijelovi djetinjstva brojnih generacija.
Djeca kojoj je posvećivala svoje vrijeme odavno su odrasla. Mnogi od njih danas imaju svoju djecu, svoje poslove, svoje živote i vlastite brige. Ali negdje duboko u njima možda još uvijek postoji sjećanje na jednu posebnu odgojiteljicu, na njezin osmijeh, glas, energiju i kreativnost.
Na ženu koja je vjerovala da se uvijek može više.
Na ženu koja nije čekala da joj se nešto ponudi, nego je sama pronalazila načine kako nešto napraviti, osmisliti, uljepšati i pokrenuti.
Na njihovu tetu Renatu.
Uspomena na nju ne blijedi
Renata Šarić napustila nas je prerano, 15. rujna 2003. godine.
Danas, 23 godine kasnije, njezin život možemo promatrati kroz sve ono što je ostavila iza sebe, kroz generacije djece koju je odgajala, kolege kojima je bila oslonac i mentorica, roditelje s kojima je gradila partnerski odnos, udruge kojima je pomagala i kroz brojne male tragove svoje kreativnosti.
A upravo takvi tragovi često najdulje traju.
Možda će se negdje ponovno pojaviti neki leptirić, bubamara, papirnati mobilić, ukras ili fotografija iz nekog davnog vrtićkog vremena.
I netko će se tada prisjetiti nje.
Tete Renate.
I možda je upravo to najljepši dokaz da čovjek nikada u potpunosti ne odlazi ako je za života dotaknuo toliko drugih života.
Uspomena na Renatu Šarić ne blijedi ni danas.
