Ovaj emotivni i osobni zapis posvećen je pokojnom Šimi Eškinji, dragovoljcu Domovinskog rata iz Svetog Filipa i Jakova. Napisao ga je njegov prijatelj, sumještanin i suborac Denis Brzić.
Autor piše iz srca – kao prijatelj i suborac – dijeleći iskrena sjećanja na Šimu, čovjeka koji je svojim duhom, humorom i dobrotom ostavio neizbrisiv trag u zajednici i među suborcima. Denis s dubokim poštovanjem i toplinom opisuje Šimu – od dječačkih nestašluka do ratnih dana, kroz koje se isticao hrabrošću, vedrinom i velikim srcem.
A evo Denisovog osvrta na svog prijatelja i suborca Šimu:
„Dragi prijatelji i suborci, ne mogu, a da se danas ne prisjetim dragog prijatelja iz djetinjstva i još boljeg prijatelja iz zrelih dana – pokojnog Šime Eškinje Njokinog, sina pokojnog Srećka. Šime nije bio samo prijatelj. Bio je duša društva, čovjek velikog osmijeha i još veće dobrote. Uvijek spreman na šalu, na pomoć, a danas se s osmijehom prisjećamo i anegdota iz djetinjstva.
Najprije nekoliko riječi o njegovom statusu branitelja. U kasnu jesen 1990. godine, kad su se preko MUP-a dijelile prve automatske puške, Šime je bio među onima koji su ih prvi zadužili i tada postaje pričuvni policajac. U to doba, MUP je bio i vojska i policija jer mlada država Hrvatska druge oružane snage još nije imala.
Nas nekoliko iz Svetog Filipa i Jakova, među kojima i moj bratić Filip Milat – Pikolov, počeli smo se organizirati u narodne zaštitne odrede. S vremenom nas se okupilo osamdesetak. Tijekom 1991. godine čuvali smo straže i vitalne objekte, poput općinske vodospreme. Pričuvna policija surađivala je s nama, ali su imali oni i svoje zadaće.
Uz Šimu Njokina bili su braća Boris i Dragan Mavere, Pavle Pave Baričić, pok. Boro Eškinja i njegov brat Jere, Toma Girin Morović, Zlatko Horvat, Siniša Prtenjača, Pere Batur i mnogi drugi bili su sastavni dio MUP-a RH. Surađivali smo, ali počinje rat i jedan dio njih s vremenom su prešli u novoformirane vojne postrojbe.
O Šimi kao čovjeku mogao bih govoriti satima. Bio je dragovoljac Domovinskog rata, ali prije svega – čovjek legenda neponovljive vedrine, simbol smijeha, šale i dobrote. Njegov život izgledao je kao zabava. U mladosti se bavio raznim poslovima, vozio brodove za lokalnog brodara na Kornatima, a kasnije otvorio privatni ugostiteljski objekt poznat po najboljim ćevapima u okolici. Imao je vlastitu recepturu, znao je odabrati pravo meso, i mnogi bi rado dolazili upravo zbog njegove hrane i druženja uz pivo.
Bio je čovjek velikog osmijeha, dobre duše, neiscrpan kad je riječ o humoru i vragolijama. Kao dječak, znao je nekoj nastavnici poturiti bobice fafarikula pod stolicu. Mene je jednom nagovorio da svom ćaći ukradem najveće ležajeve (balinjere), od kojih je namjeravao napraviti najveću balinjeru – stari običaj Filipjanaca koji traje i danas. Naravno, kad bi me otkrili, ja bih od oca dobio svoju porciju. Jednom smo, zajedno s Antom Bagerom, rastavili cijeli getribu od traktora preko vikenda – i opet sam ja dobio svoje. Tada je bila aktualna i fora s tzv. „garbitom“ – morao sam ukrasti bocu iz zadružne radionice, gdje mi je ćaća bio šef, kako bi Šime mogao pucati iz važa od 10 litara katrana. Bilo je to glasno i tuklo je kao topovski udar, mogli smo nastradati – ali tada o tome nitko nije razmišljao.
Šime je bio središte našeg predratnog društva, duša svakog okupljanja, nevjerojatno talentiran za glumu i šalu – što su naslijedila i njegova dva sina, jedan posebno, ali o tome kasnije.
Krajem 1990. godine postaje hrvatski branitelj i dragovoljac u sastavu MUP-a. Prolaze dani, a kako je bio prijatelj s mojim bratićem Filipom Milatom Pikolovim, negdje od operacije “Maslenica” priključuje se Filipovoj 4. pješačkoj satniji 53. domobranske bojne Biograd. Sudjelovali su u aktivnoj obrani u području od Vrčeva, sela Sikovo, preko Prtenjača, Persola, Kutije, Batura, jaruge Jankolovica, pa sve do Kamen mosta na Lateralnom kanalu Smrikovac. Uvijek je izvršavao borbene zadaće s dozom humora, pa čak i kad su bile najteže.
Kako je moj bratić Filip napredovao i postao dozapovjednik više od polovice 53. domobranske bojne, u zapovjedništvu IZM2 u Svetom Filipu i Jakovu koja broji 403 vojnika, povukao je sa sobom i Šimu – jer, ne ide se bez legende. Vodi ga u zapovjedništvo IZM2 koje ukupno ima 3. pješačke satnije i to 3. tinjsku, 1. veterinačko – raštansku i 4. satniju za koju sam prethodno nabrojio i što brani.
U tom je zapovjedništvu Šime vršio razne zadaće – od logističkih do izvidničkih. Bio je aktivni sudionik operacija “Maslenica” i “Oluja”, kroz 134. domobransku pukovniju.
Rođen je 1958. godine, a tragično je stradao 18. prosinca 2001., u 43. godini života, prilikom povratka iz lova. Tog dana bio sam službeno u Zagrebu, a tužnu vijest javio mi je bratić Filip. Bio je to jedan od najtužnijih dana za sve nas Filipjance.
I za kraj – uz voljenu suprugu Dragicu, iza Šime su ostala dva sina, Stipe i Lovre. Jedan od njih, Lovre Eškinja, danas je prepoznatljivo lice i tenor poznate klape Intrade. Puno podsjeća na pokojnog oca, naslijedio je očev smisao za humor i glumu, a možda i glas – iako ne znam je li Šime pjevao tako lijepo kao on.
Dragi naš Šime, hvala ti za sve što si bio – borac, prijatelj, uzor. Uspomena na tebe živi s nama, a tvoje šale i djela zauvijek će biti dio naših priča. Nama ostaje, legendo, da te se rado sjetimo i ponosno pamtimo. Bila ti vječna slava i hvala za tvoj doprinos u Domovinskom ratu. Počivaj u miru Božjem.“
Ovaj tekst dirljiv je podsjetnik na život čovjeka koji je svojim karakterom i prisutnošću zauvijek obilježio one koji su ga voljeli. Njegova priča i dalje živi – kroz obitelj, prijatelje, suborce, i ponajviše kroz sinove, Stipu i Lovru, danas proslavljenog tenora klape „Intrade“, u čijem se glasu i osmijehu osjeća trag očeve snage i topline. A kada usporedimo Lovrine fotografije s onima pokojnog oca Šime, sličnost je jednostavno nevjerojatna.
