U okupiranom Biogradu na Moru 1942. uspostavljen je fašistički logor

Dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti međunarodni je dan sjećanja koji se svakog 27. siječnja obilježava diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj. Obilježavanjem toga dana želi se podsjetiti na sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata. Na taj dan 1945. godine Crvena armija oslobodila je oko 7 500 zatočenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj.

Kad govorimo o logorima, o logorima Talijanskih fašista na okupiranom hrvatskom području malo se danas zna. Nisu puno zaostajali za nacističkim logorima, pogotovo zatočenicima koji su u njima utamničeni. Jedan je bio uspostavljen i u Biogradu na Moru. Osim u Biogradu bilo ih je još mnogo na širem dalmatinskom području. U ovim našim krajevima česti su bili slučajevi otpremanja u logore hrvatskog stanovništva ne samo kao vojnih i političkih zatočenika nego i cijelih obitelji koji su uhićivani kao taoci.

Kako je logor na Molatu uvijek bio prenatrpan, iako je neprestano “ispražnjivan” odvođenjem logoraša na strijeljanje ili u neke od 200 logora na području Republike Italije, u jesen 1942. godine uspostavljeni su sabirni logori u Biogradu na Moru i u Vodicama, te na otocima Murteru (kroz koji je prošlo oko 1200 zatočenika) i Olibu (oko 1500 zatočenika)

U jesen 1942. godine talijanski fašisti izgradili su posebne drvene barake u Biogradu na Moru, u predjelu Jaz, gdje su držali zatvorenim sve one koje su smatrali sumnjivim. U to vrijeme Biograd je bio ograđen žicom od današnjeg hotela Bolero do parka, pa sve do rive, obuhvaćajući čitavi prostor današnjeg autobusnog kolodvora i Jaza.

“Čišćenje terena” i odvođenje stanovnika u sabirne i konclogore potvrđuju da su “represalije talijanskih civilnih i vojnih vlasti u anektiranim i okupiranim hrvatskim prostorima predstavljale dio unaprijed donesenog plana denacionalizacije i djelomičnog uništenja tamošnjeg naroda, a ne ratnih potreba”; da su u tim “čišćenjima” strijeljani ratni zarobljenici, partizani, taoci (masovna i pojedinačna ubojstva); da su područja sjeverne Dalmacije pljačkana ili uništavana (imovina i kulturna dobra: npr. pljačka spomenika kulture u Kninu); da su sudovi bili prividni, jer su “opravdavali represalije i pribavljali žrtve za odmazdu”; da je sve to “bilo suprotno međunarodnom pravu” i da “spada u zločinačko vladanje, te ima elemente genocida” (dr. Z. Dizdar u tekstu Talijanska politika prema hrvatskih prostorima i njezine posljedice tijekom Drugog svjetskog rata, Zagreb, 2000., u Zborniku Instituta za povijest). I kao što to obično biva, a vidimo i po Domovinskom ratu, za te zločine nitko nije odgovarao.

Dugujemo povijesnim činjenicama spomenuti i to da je nakon Drugog svjetskog rata u Biogradu na Moru bio uspostavljen još jedan logor. Naime, nedugo nakon što su u Biograd ušle partizanske jedinice NOV-a i POJ-a, 1. studenog 1944. godine, u Jankolovici kod Biograda ustrojava se kažnjenički logor za prisilni rad. Kažnjenički logor “Vrana” nalazio se na području bivšeg kraljevskog poljoprivrednog dobra i nekadašnjeg sjedišta kraljevske ergele. Djelovao je od 9. svibnja 1945. godine. Međutim, radi malarije koja je tamo harala, 31. listopada 1945. godine je ukinut, a 90 kažnjenika, koliko ih se u to vrijeme ondje nalazilo na odsluženju kazne, upućeno je u Lepoglavu.

Biograd na Moru – riva; Stara razglednica/ilustracija