Danas ćemo o jednoj danas relativno nepopularnoj temi, obzirom da je knjigu iz 2004. koju smo za potrebe priloga posudili iz Gradske knjižnice Biograd na Moru do sada posudio, osim nas, svega jedan korisnik. Riječ je o knjizi „Talijanski genocid u Dalmaciji: Konclogor Molat“ autora Josipa Grbelje u izdanju Udruge logoraša antifašista u talijanskom Koncentracijskom logoru Molat za koju je jedan prilog/poglavlje napisala Gorka Božulić iz Biograda na Moru. Jedan od recenzenata knjige je Vladimir Alavanja, profesor povijesti i umirovljeni kustos Narodnog muzeja Zadar, kojeg smo imali prigodu upoznati početkom ove godine kada su, u sklopu proslave Dana grada Biograda na Moru i blagdana sv. Stošije Grad Biograd na Moru, Udruga logoraša iz Dalmacije u fašističkim koncentracijskim logorima i Zavičajni muzej Biograd na Moru organizirali tribinu pod nazivom „Mussolinijevi fašistički koncentracijski logori u Sjevernoj Dalmaciji s posebnim osvrtom na Biograd na Moru“, gdje su prof. Alavanji dali da govori o tim logorima, Udruzi logoraša i njihovim nastojanjima. Spomenutoj tribini zbog brojnih obaveza nismo nazočili, ali su lokalni mediji objavili da je gradonačelnik Ivan Knez sa suradnicima u spomen na biogradske civilne logoraše pokrenuo inicijativu za podizanjem spomenika na prostoru kod sadašnjeg autobusnog kolodvora (a nekadašnjeg koncentracijskog logora iz kojeg je Mussolinijeva vojska odvodila mahom žene i djecu iz Biograda i okolice u logor Molat (kroz koji je po nekim podatcima prošlo preko 20 000 ljudi). Povući ćemo ovdje paralelu i sa spomeničkim kompleksom oko zgrade gradske uprave o kojem je pisao, pa članak izbrisao, Zadarski list. Slično je i s memorijalnim sobama za poginule branitelje i civile koji je 2017. gradonačelnik u izjavama Velimiru Brkiću u istom listu obećao uskoro izgraditi na Kosi/Torovima, a članak je također izbrisan. Osim što je na žrtvama poželjno zaraditi s lijevog ili desnog političkog spektra po koji dodatni glas, ne vidimo u tim pričama i praznim obećanjima previše smisla.
Vratit ćemo se posuđenoj knjizi koju uskoro moramo knjižnici i vratiti, gdje smo pronašli korisne podatke koje je autorica Božulić priredila na temelju dokumenata (uglavnom talijanskih) pohranjenih u Biogradu, Zadru, Zagrebu, Beogradu i drugdje, foto-građe istražene u ostalim muzejima i arhivima izvan našeg Zavičajnog, popise kompletnih obitelji iz Biograda i Pakoštana koje su kao taoci odvedene u logor na Molatu i u ostale logore i odluka Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. I tako, u ovo doba 1943. naš Biograd je okupiran. Evo što i kako navodi autorica Božulić…
Jedinice talijanskog garnizona iz Zadra, koristeći potpuno rasulo jugoslavenske vojske, bez ikakva otpora ušle su u Biograd 13. travnja 1941., a idućeg dana dovršile su potpunu okupaciju zadarskog područja.
Okupiranim područjem do 20. travnja 1941. upravljao je Civilni komesarijat za Dalmaciju, a zatim Guvernatorat. Rimskim ugovorom od 28. travnja 1941. objavljena je privremena aneksija Dalmacije, čime je prestala djelovati – administrativno-politička i teritorijalna uprava kraljevske Jugoslavije, a Rimskim ugovorom od 18. svibnja 1941. između Mussolinija i dr. A. Pavelića te objavom aneksije, Italiji su, odnosno tzv. Provinziji Dalmazia, pripali i otoci Zadarskog arhipelaga, Novigradsko more, Bukovica, Ravni kotari i dr.
Biogradsko područje u novoj administrativnoj podjeli priključeno je Zadarskoj prefekturi, pa je uspostavljena općina Biograd (COMMUNE DI ZARAVECCHIA), a za prvoga općinskog komesara postavljen je prof. Rudolfo Inchiostri, čovjek odan fašizmu i poznat narodu ovoga kraja još iz prve okupacije. Od 14. travnja 1941. do 9. rujna 1943. na položaju komesara općine Biograd izredala su se petorica provjerenih fašista.
O provedbi fašističke politike brinule su se brojne jedinice i organizacije, s osnovnim ciljem – sistematskim provođenjem talijanizacije. Tako su odmah po zauzimanju Biograda skinuli hrvatsku zastavu sa zvonika crkve sv. Stošije, a zatim devastirali spomenik (obelisk) podignut 1925. godine u povodu 1 000 – godišnjice krunjenja Tomislava za prvog hrvatskog kralja. Na to mjesto Talijani su postavili visoki stup, na koji su svakog jutra podizali i navečer spuštali svoju zastavu. Svi natpisi bivših državnih ustanova na hrvatskom jeziku uništeni su na barbarski način, a na njihova mjesta postavljeni su nazivi na talijanskom jeziku. Dovedeni su talijanski učitelji, u državnim uredima su fotografije hrvatskih uglednika (Radića, Mačeka i dr.) skinute i zamijenjene portretima Ducea i ostalih fašističkih ličnosti, administraciju u kotarskim i općinskim uredima svi su morali voditi na talijanskom jeziku. List Il popolo di Spalato objavio je Bastianinijevu Poslanicu u kojoj se guverner obratio dovedenim talijanskim učiteljima riječima: „Misija kojoj ste se posvetili ovdje dobiva vrijednost apostola i čini vas mojim najdragocjenijim suradnicima. Vi imate funkciju talijanske civilizacije u ovoj Dalmaciji, gdje je nebrižnost tuđih vlasti gotovo izbrisala i duboke tragove Rome i Venezie.“
To je, dakako, kao i u drugim dalmatinskim i uopće jugoslavenskim krajevima, pokrenulo narod na različite oblike otpora i borbe, pa su okupatorske vlasti, zastrašene diverzantskim akcijama i sve jačim razvojem NOP-a u sjevernoj Dalmaciji, izdale brojne naredbe, potjernice i zapovijedi koje odišu prijetnjama, zabranama, strijeljanjem, internacijom i ostalim represalijama…
U početku 1942., kad su prve organizirane grupe građana krenule u partizane, a partijska i ostala rukovodstva – u ilegalnost, Talijani su, u dva navrata, pohapsili veću grupu Biograđana i internirali ih u logor Natoresco u Italiji, pod optužbom da su suradnici i simpatizeri NOP-a. Nepuna dva mjeseca nakon te internacije, a u skladu s Bastianinijevom naredbom od 7. lipnja 1942., kojom je on zahtijevao posebne popise svih osoba koje su napustile mjesto boravka, uslijedila su hapšenja cijelih obitelji – kao talaca…
U skladu s tom naredbom, idućeg dana javno je oglašen POPIS STANOVNIKA OPĆINE BIOGRAD KOJI SU PREŠLI POBUNJENICIMA, zapravo svojevrsna potjernica. Na njoj su: 1. Dečan Zorica (22), Antin, iz Biograda; 2. Mile Lukačić (23) Antin, težak iz Biograda; 3. Frane Lukačić (22) Antin, težak iz Biograda; 4. Ante Baus (22) Josipov, težak iz Biograda; 5. Miroslav Jelenković, Antin, rođen 1926. u Arbanasima i naseljen u Biogradu, brodograditelj; 6. Rudolf Jelenković, Antin, rođen 1921. u Arbanasima i naseljen u Biogradu, drvodjelac; 7. Dečan Zorica, Antin, rođen u Biogradu (riječ je o Anti, njegovom bratu koji je bio uhapšen i odveden u logor Stara Gradiška – op.a.); 8. Andre Pelicarić (30) Vicin, slastičar; 9. Vinko Mrđen (22) Jakovljev, težak; 10. Aleksandro Matijaš (23) Vicin, težak; 11. Mile Buljevac, Ivanov, rođen 25. listopada 1910. u Biogradu, težak; 12. Slavko Tomas, Marjanov, rođen u Biogradu 17. studenog 1920., težak; 13. Rade Tomić, Nikolin, rođen 1921. u Biogradu, težak; 14. Nikola Čudina, Josipov, rođen 21. lipnja (godina nepoznata) u Pakoštanima, težak; 15. Filip-Luiđi Čudina, Ivanov, rođen 6. studenog 1917. u Pakoštanima, težak; 16. Ivan Bačkov, Tomin, rođen 21. siječnja 1908. u Pakoštanima, težak; 17. Miroslav Bačkov, Tomin, rođen 21. lipnja 1919. u Pakoštanima, težak; 18. Venci- Zvonimir Santini (38) Antin, rođen u Turnju, težak.
Na popisu je precrtano još deset imena i prezimena. Vjerojatno su se ti vratili u mjesto boravka i prijavili vlastima: 19.-1. Milivoj Karamarko, rođen 28. kolovoza 1920. U Sv. Filip i Jakovu (bio je u službi NDH; kako se nije slagao s ustaškom politikom, to su ga ustaše 1944. ubile u Zagrebu – op.a.; 20. -2. Josip Pinjatela, Ivanov, rođen 19. listopada 1910. u Stonu, nastanjen u Biogradu, težak; 21.-3- Ante Pinjatelja, Ivanov, rođen 15. siječnja 1912. u Biogradu; 22.-4. Vito Santini (21) Paškov, rođen u Turnju, težak; 23.-5. Jure Vidas (22) Pavin, rođen u Biogradu, težak; 24.-6. Milko Santini (21) Božin, rođen u Turnju, težak; 25.-7. Mate Deković (23) Kuzmin, rođen u Turnju, težak; 26.-8. Blaženko Mandić (21) Nikolin, rođen u Turnju, činovnik; 27.-9. Marko Zorić (21) Šimin iz Turnja, težak; 28.-10. Zoričić (22) (vjerojatno Zorica, nema imena – op.a.) od Šime i Andriane Bolić, rođen u Turnju kraj Biograda, težak.
Takvi popisi sačinjeni su i objavljeni u svim važnijim dalmatinskim mjestima. O njima svjedoči i Bastianinijev brzojav upućen Duceu, u kojem Bastianini javlja da je svojom naredbom od 7. lipnja 1942. svima rođenima u Dalmaciji, a koji su se pridružili partizanskim bandama, dao rok do 22. lipnja 1942. neka se vrate i prijave kraljevskim karabinjerima…
Naredba o hapšenju i interniranju obitelji s biogradskog područja izdana je 1. srpnja 1942., koju prevedenu s talijanskog jezika citiramo u cijelosti:
KRALJEVSKA PREFEKTURA ZADAR
Odjeljenje – Kabinet
Br. Prot. 1847 Zadar, 1.VII. 1942-XX
PREDMET: ČIŠĆENJE USTANIČKIH OBITELJI
KOMESARU AGENATA JAVNE SIGURNOSTI
Gospodinu BITOSSI MARIO———————–Zadar
I na znanje KVESTORU—————————–Zadar
KOMESARU OPĆINE——————————–Biograd n/m
KOMANDI DIVIZIONA KR: KARABINJERA——Zadar
KOMANDI FINANCIJSKE STRAŽE—————-Biograd n/m
KOMANDI CRNIH KOŠULJA 7. SKVADRISTIČKOG ODJELJENJA u Biogradu
Na dan 2. VII. (1942.), u cilju izvršenja naredbe Guvernera br. 150 od 17.VI., bit će ostvareno čišćenje, a zatim transport u koloniju za to određenu na Molatu, rodbine svih građana s teritorija općine Biograd za koja se pokaže da su prešli u ilegalnost.
U povodu toga naređujem, da se sutra u zoru pristupi hapšenju rodbine o kojoj je riječ s gore naznačenog teritorija, a koji su obuhvaćeni popisom.Taj popis će, međutim, u trenutku izvršenja pretrpjeti izvjesne izmjene – bilo u povećanju ili smanjenju, jer nije potrebno hapsiti rodbinu onih koji su na nesumnjiv način emigrirali u Hrvatsku ili drugdje, u cilju zaposlenja, pa prema tome nisu prešli ustanicima.
S druge strane moći će po vašoj zapovjedi biti uhapšena rodbina onih koji nisu obuhvaćeni popisom, a pokaže se da su prišli pobunjenicima.
Zato je potrebno da budete u tijesnoj vezi s općinskim komesarom i karabinjerskom stanicom – zbog eventualne posljednje revizije popisa.
Za ovu operaciju, kojom ćete vi upravljati, raspolagat ćete, osim s 4 agenta i 10 karabinjera Biogradske stanice, još s 10 karabinjera iz Komande diviziona i 20 financijskih stražara koje će dati Mjesna komanda, kao i sa 100 crnokošuljaša iz 7. skvadrističkog bataljuna.
Bit ćete pomognuti od strane poručnika – kraljevskog karabinjera Ricciottija Renza. Svaka osoba moći će ponijeti sa sobom neki pokrivač i lično rublje, isključivši svako pokućstvo.
Čim budu uhapšeni ovi članovi obitelji, bit će transportirani na brod Amiraglio Viotti, koji će sutra u toku prijepodneva stići u Biograd.
Na vaš interes, prije polaska bit će komandantu broda predan potpuni popis s generalijama uhapšenih i ukrcanih osoba.
Smatram suvišnim obraćati vam pažnju na važnost i delikatnost dužnosti koja zahtijeva vaš osobit interes i inicijativni duh da se ne bi dogodile izvjesne nezgode.
Naredbu je potpisao prefekt dr. Camillo Bruno, postavljen za prefekta Prefekture Zadar 27. lipnja 1942., nakon pogibije prefekta Vezija Orazija.
U skladu s tom naredbom talijanske su vlasti u ranu zoru 2. srpnja 1942. uhapsile članove 19 obitelji iz Biograda i 13 obitelji iz Pakoštana, uglavnom starce, žene i djecu čiji su se sinovi, muževi ili očevi borili u partizanskim jedinicama protiv (okupatora) fašizma. Odvezeni su u logor kao taoci.
Iz Biograda su uhapšene i internirane sljedeće obitelji:
- Babara, četiri člana, uhapšeni zbog sina Ante: otac Ante, majka Ika, sestre Zorka i Neda, te supruga Slavka, koja je bila pred porodom, pa iz tog razloga nije internirana;
- 2. Baus, šest članova, uhapšeni su zbog sina Ante: otac Joso, majka Ana, sestre Vinka, Bosiljka i Mara, te brat Miro;
- Buča, pet članova, uhapšeni su zbog sinova Berislava i Ante: otac Josip, majka Franica, sestre Vida i Vesna te brat Josip Pic;
- Buljevac, četiri člana, uhapšeni su zbog sinova Frane i Mile: otac Ivan, majka Luca, sestra Marija i brat Slavo;
- Colić, uhapšena su tri člana, zbog Vice: supruga Kata i maloljetna djeca Josip i Ankica;
- Egić, uhapšena su tri člana, zbog Obrada: supruga Štefica i maloljetni Duška i Đorđe;
- Guconja, četiri člana, uhapšeni su zbog Rade Tomića: sestra mu Augustina, njezin suprug Miloš i dvoje maloljetne djece;
- Jelenković, pet članova, uhapšeni su zbog sinova Rudolfa Dobra i Mira: majka Marija, sestre Divna i Zlatka te braća Danilo i Toni;
- Jeličić: sedam članova, uhapšeni su zbog Ante Avližova: supruga Pavica, kćerke Marija, Smiljka, Ivka, sin Avližo te sestra mu Jela udana Katić;
- Mrđen, tri člana, uhapšeni su zbog Vinka: majka mu Stoša i braća Tome i Vitomir;
- Mrkić, pet članova, uhapšeni su zbog Luke i Roka: brat Šime sa suprugom i maloljetnim sinom Ivanom, te brat Marko i sestra Jeka;
- Pelicarić – Elza, uhapšena zbog supruga Andrije;
- Pintur, dva člana: Ana i Vice;
- Pribilović, dva člana: Perina i Ivka;
- Štampalija, pet članova, uhapšeni su zbog Danila: majka Nina, supruga Sofija, maloljetna djeca Ivka i Ivo te sestra Danica;
- Tomas, pet članova, uhapšeni su zbog Slave: roditelji mu Marijan i Andrijana, brat Petar i sestre Neda i Zita;
- Tomić, pet članova, uhapšeni su zbog Ludviga: roditelji mu Joso i Dinka, braća Duško i Zvonko te sestra Milka;
- Vulelija, devet članova, uhapšeni su zbog Milana i Slave: otac im Ivan, brat Josip, njegova žena Ana i maloljetna njihova kćer Danica, te druga braća – Šime, Miro, Ante, Božo i sestra Filomena;
- Zorica, četiri člana, uhapšeni su zbog Dečana: roditelji mu Ante i Antica, sestra Marija i brat Marko;
Istoga dana u Pakoštanima je uhapšeno 12 obitelji:
- Bačkov, dva člana, uhapšeni su zbog Lujka: roditelji mu Frane i Ljubica;
- Bačkov, dva člana, uhapšeni su zbog Frane: roditelji mu Ivan i Marija,
- Bačkov, šest članova, uhapšeni su: Ante Ašo i supruga mu Manda, koja je bila u trećem mjesecu trudnoće, njihova maloljetna djeca Šime, Marija, Ivanka i Ana rođena u logoru na Molatu;
- Bačkov Anka, uhapšena zbog supruga Marijana, u šestom mjesecu trudnoće. U logoru na otoku Molatu rodila je sina Franu;
- Bačkov, pet članova, uhapšeni su zbog Ivana zvanog Đogo: majka mu Ana, supruga Milka i djeca im – Tonći i Tomislav, te sestra Marica;
- Čudina, sedam članova, uhapšeni su zbog sina Lenje: majka mu Mara, braća Mirko i Marijan, te sestre Jerina, Milka (udana Eškinja, koja je tada bila dijete od šest mjeseci), Mara i Šinka (starica);
- Juričin, šest članova, uhapšeni su zbog Mile zvanog Šarac: majka mu Andrijana, sestre Perina i Ivanka, te braća Joso zvani Fratar i Roko;
- Maksan, tri člana: Roko pok. Ivana, Milka – supruga mu i njihov sin Slavo;
- Maksan, četiri člana: Božo pok. Ivana, supruga mu Nada, te Filomena i Danica;
- Rašin, tri člana: Tomo zvani Rašo, supruga mu Mara i kći Pava;
- Vulin, osam članova, uhapšeni su zbog Ivana: Luka, Pave i supruga mu Anđelka, njihova djeca Mile, Pere, Danica (od devet mjeseci), vjera i Boja;
- Vulin Kata, udovica pok. Šime.
Osim navedenih osoba, zatočenih kao taoci, talijanske su vlasti u logor na Molatu internirale velik broj stanovnika biogradske općine pod optužbom da su simpatizeri i suradnici NOP-a. Deportacije pod tom optužbom osobito su intenzivirane u prvim mjesecima 1943. i uoči kapitulacije Italije – u srpnju i kolovozu te godine…
U dva navrata, 30. listopada i 22. studenog 1942. godine, trinaest je biogradskih i sedam pakoštanskih obitelji s Molata prebačeno u logor Fraschette, općina Alatri (Italija)…
Nakon nepuna tri mjeseca od hapšenja već je prvi transport interniraca iz logora Molat upućen u Italiju, u logor Fraschette. Prema popisu što ga je logorska uprava sačinila 30. rujna 1942. godine, čini se da su prvo deportirane žene i djeca. Tako se u spomenutome popisu navodi 118 obitelji s ukupno 347 članova, koje brodom Amiraglio Viotti treba prebaciti u logor Fraschette. Bile su to uglavnom obitelji iz Šibenika, Vodica – 21 obitelj, Tribunja, Pirovca, Solina, Smrdelja (kod Zadra), Varivoda, Rave – 18 obitelji, Malog Iža – 37 obitelji (od kojih 29 onih koje su uhapšene na Ravi, Solinama i u Božavi), Zlarina, Krapnja, Zatona (šibenskog), Murtera, Betine, Savra, Prvić-Luke, Prvić-Šepurine, Kaprija, Pakoštana, Biograda, Biljana (Benkovac), Kistanja i Zečeva (Šibenik).
O životu u logoru Molatu i o odnosu fašističkih vlasti prema internircima svjedoče brojni iskazi preživjelih. Kao i drugdje, nisu dobivali nikakve pokrivače za noć; slame za ležanje bilo je malo; stjenice, uši, buhe i ostali nametnici bili su najnormalnija pojava; hrana oskudna u svakom pogledu; harale su zarazne bolesti; ograničena je bila sloboda kretanja unutar logora; uvijek je manjkalo vode; umiralo se često, au logoru je, samo u prvih šest mjeseci djelovanja, rođeno dvanaestero djece. od kojih iz Pakoštana Pave Mačkov Marjanov i Ana Bačkov Ašina i Mandina. U Italiju je u tom razdoblju bilo deportirano 1 708 interniraca…
U izvještaju što ga je prefekt uputio guverneru za Dalmaciju navedeno je da je, po guvernerovom nalogu, iz logora oslobođeno 455 osoba i da je devet osoba pobjeglo. Tko su osobe nad kojima se guverner smilovao? To otkrivaju dva izvora: prvi, Kronika sela Zatona (šibenskoga) koju je vodio don Ive Bareša, a u kojoj don Bareša otkriva da se 24. prosinca 1942. s Molata u Zaton vratilo 70 muškaraca, zatim 13. ožujka 1943. čak 350 Kotaraca preko Zatona te 29. ožujka 1943. još 86 Zatonjana: mnogi od njih bili su stalni taoci i pod strogom paskom karabinjera!
Manji broj pomilovanih stavio se u službu okupatora, odnosno pušteni su iz logora pod tim uvjetom. O tome informira Politički izvještaj br. 3 što ga je generalni konzul NDH u Zadru 15. travnja 1943. (br.26/43) uputio Ministarstvu vanjskih poslova (dr. Mladenu Lorkoviću) u Zagreb. Konzul, među ostalim, javlja da je iz logora otpušteno nekoliko ljudi koji su se prijavili u Antikomunističke dobrovoljce, u narodu poznate pod nazivom banda, tj. talijanski doušnici, koji su počinili velik broj zlodjela svojem narodu.
U istom izvještaju konzul je naveo da je nekolicina interniraca utekla iz Logora, pa je zbog toga, među ostalim, bilo oko mjesec i pol dana obustavljeno primanje paketa, uslijed čega su u logoru nastali glad i pomor ljudi: dnevno je, kaže, umiralo pet-šest osoba, uglavnom starijih. Glad je u logoru bila tolika da ljudi jedu sve do čega dođu…
Konzul je dalje opisivao veliku nečistoću u logoru, zatim jedinu utjehu i vezu zatočenika s vanjskim svijetom don Eugena Šutrinu, mjesnog svećenika na Molatu, rodom s Dugog otoka…
U početku 1943. talijanske vlasti su, kako je rečeno, u dva navrata uhapsile veći broj Biograđana. Iz zatvora, koji je bio u podrumu Šangulinove kuće na rivi, sve uhapšene odveli su u sabirni logor na lokaciji bivšega sokolskog sletišta (danas u blizini Autobusnog kolodvora u Biogradu), gdje su ubrzo počeli pristizati uhapšenici iz Sv. Filip i Jakova, Turnja, Pakoštana i iz pojedinih obližnjih mjesta benkovačke općine. Gotovo svi oni deportirani su na otok Molat i Ošljak.
Rečeno je već i da su fašistička zlodjela učestala u srpnju i kolovozu 1943., o čemu su borbene fašističke organizacije izvještavale generalnog sekretara. Evo nekoliko tih akcija:
- 22. siječnja 1943. uhapšene su 34 osobe u Pakoštanima: na zadnjem mjestu, pod brojem 34, naveden je pakoštanski župnik don Juraj Palčić, rodom iz Paga. U Biogradu je uhapšeno 60 osoba, još 31 u Pakoštanima i 40 u Ždrelcu;
- 24. veljače 1943. ponovno je uhapšeno 14 Pakoštanaca, 20 Biograđana i Tkonjana, a u Sv. Filip i Jakovu zapaljeno je devet kuća;
- 22. travnja 1943. u Banju je uhapšeno 26 osoba i odvezeno na Ošljak;
- 15. kolovoza 1943. provedeno je čišćenje okupiranog terena (rastrellamento) u zoni Tkon-Biograd. U Izvještaju o tome navedeno je da je dan prije u Tkonu uhapšeno 28 osoba i internirano u logor Ošljak.
Sve do 15. kolovoza 1943. poduzimani su histerični – očajnički napori za spas već pokopane fašističke Italije. Evo dokaza:
- 5. kolovoza 1943. uhapšeno je u Banju, Dobropoljani i Neviđanima 18 osoba i internirano na Ošljak. U Tkonu je toga dana uhapšeno 39 muškaraca od 18 do 50 godina života;
- 6. kolovoza 1943. u Biogradu je uhapšeno i na Ošljak odvezeno 118 osoba.
Fabo Jelić i ostali u svojim iskazima navode: „Uhapšenih je bilo više stotina, jer su nas dvaput prevozili parobrodom od Biograda do Ošljaka. Držim da je uhapšenih bilo oko 600, i to sve muškarci od 18 do 50 godina. Neke, koji su bili razvijeniji i jači, odvodili su i kad nisu imali ni 18 godina.“
S biogradskog područja u talijanskim je logorima bilo zatočeno više od 1 300 stanovnika, gotovo 10 posto od ukupnog broja stanovnika te općine. Oni koji su preživjeli logore Molat i Ošljak oslobođeni su 8. rujna 1943., kad je kapitulirala fašistička Italija. Dio dobno zrelih i zdravijih logoraša priključilo se NOV-u, ili je djelovao u ostalim oblicima borbe protiv fašizma.
U bitkama protiv okupatora i njegovih pomagača poginulo je 525 stanovnika biogradske općine, a iz grada Biograda 146, gotovo svaki deveti Biograđanin – zaključila je u svome tekstu Gorka Božulić.
