Dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti međunarodni je dan sjećanja koji se svakog 27. siječnja obilježava diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj. Obilježavanjem toga dana želi se podsjetiti na sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata. Na taj dan 1945. godine Crvena armija oslobodila je oko 7 500 zatočenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj.
Tijekom Drugog svjetskog rata mnogi su civili iz Biograda na Moru i okolice internirani u koncentracijski logor koji se nalazio na otoku Molatu, a zatim s toga mjesta u logor Fraschette u Italiji, u provinciji Frosinone, općina Alatri.
Prema dokumentima koje je prikupila „Državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina“ koncentracijski logor u uvali Jaza na Molatu bio je drugi po veličini po broju zatočenika, poslije onoga na Rabu, a formiran je 27. lipnja 1942. godine zapoviješću Bastianinija, guvernera Dalmacije. Upravnik logora bio je Leonardo Fontabu, ing. kojega je 7. siječnja 1943. godine zamijenio njegov pomoćnik Karlo Szomer. U logor isprva predviđen za 1000 ljudi raspoređenih u 8 baraka dovođene su čitave obitelji, a služio je kao prolazni – iz njega su ljude slali u druge logore po Italiji. Prema aktu Zapovjedništva karabinjera za Dalmaciju od 23. siječnja 1942. godine u logor je pristiglo 12 muškaraca, 44 žene, 27 dječaka od 11-18 godina, 15-ero djece od 1-10 godina. Prema nekim podatcima 21. studenog 1942. godine u logoru je bilo 2000 osoba, potom Bastianini u izviješćima navodi da je Camilo Bruno 2500 ljudi poslao u ovaj logor. Dana 11. siječnja 1943. godine u logor je dovedeno 1627 ljudi, od kojih 552 žene. I tako dalje… Kroz logor na Molatu prošlo je više od 10 000 ljudi. Zbog loših uvjeta života u 1942. godini umrle su ondje 422 osobe, a u prvoj polovici 1943. godine 532. Logor je prestao postojati u rujnu 1943. godine.
Koliko je bila velika brojka zatočenih stanovnika govori podatak da je od ukupno 12 000 stanovnika nekadašnje Općine Biograd, od čega sam Biograd imao je 1200 stanovnika, koliko ih je bilo na ovom području 1941. godine, njih 1300 ih je bilo zatočeno po logorima u zemlji i inozemstvu, dakle 10% od ukupnog stanovništva.
O tome dijelom svjedoči i naša naslovna fotografija koja se danas čuva u Zavičajnom muzeju Biograd na Moru i nalazi se u jednoj od ukupno 23 zbirke NOB-a. Široj javnosti predstavljena je na izložbi „Biograd u Drugom svjetskom ratu, godine obnove i izgradnje“ koja je bila u prostorijama Muzeja 2013. godine.
Na fotografiji koju gledate ispred vas su uglavnom civili iz Biograda koji su, kao taoci, početkom lipnja 1942. godine silom odvođeni u prethodno spomenute logore. Podatke o tome tko su oni tj. njihove osobne podatke – imena i prezimena, ustupila je istraživačici Gorki Božulić Ivka Mihajlović rođ. Štampalija, kći Danilova, i u skladu s time navest ćemo ih.
Prvi red – stoje na nogama pri vrhu fotografije su: 1. ILKA JELIČIĆ udana STANKOVIĆ iz Biograda, 2. JOSIP BUČA, PIC, 3. SVETO KRNETA iz Kistanja, 4. BISERKA KRNETA iz Kistanja.
U drugom redu (sredini) su: 1. Danica Štampalija (do prozora) iz Biograda, 2. JELA KATIĆ (do prozora) iz Biograda, 3. JOSO TOMIĆ, ŠKUTRE (do prozora) iz Biograda, 4. SOFIJA ŠTAMPALIJA iz Biograda, 5. BEPO COLIĆ (drži ruke na ramenima dječaka ispred – Alvižu) iz Biograda, 6. SMILJKA JELIČIĆ (drži dijete Pedišić, ime nepoznato) iz Biograda, 7. PAVICA JELIČIĆ, Alvižova majka iz Biograda, 8. N. KRNETA (majka Biserke, iznad nje) iz Kistanja, 9. ZORKA KRNETA (drži dijete) iz Kistanja, 10. N. N., 11. VUKA PEDIŠIĆ r. ZEČEVIĆ (žena Slavka i Ankina majka) iz Jagodnje.
U trećem redu su oni koji sjede pri dnu: 1. KATA COLIĆ Ž. VICINA (majka Bepa i Ankice) iz Biograda, 2. N.N. s otoka Iža, 3. N.N. (dječak) iz otoka Iža, 4. ALVIŽO JELIČIĆ iz Biograda, 5. ANKICA COLIĆ djev. URODA iz Biograda, 6. ANKA JELIČIĆ iz Biograda, 7. i 8. Po redu su dva brata, dječaci, KRNETA iz Kistanja i 9. STARICA, baka koja sjedi KRNETA iz Kistanja.
Prema javno dostupnoj literaturi, gradnja koncentracijskog logora Fraschette u dolini zapadno od Alatrija, jednog od najvećih logora na području Italije, započela je tijekom 1942. godine. U vlažnoj kotlini, često prekrivenoj maglom, gradilo se oko 200 baraka za nekoliko tisuća zatočenika. Prvi logoraši ondje bili su Libijci iz Tripolija, njih oko 900. Polovicom 1942. godine u logor je stigla velika grupa od oko 2500 zatočenika iz logora na Molatu, Vodicama, Zlarinu i dr. logora s hrvatske strane jadranske obale dakle pretežno Dalmatinaca. Naime, najviše zatočenika bilo je iz Dalmacije (45%), hrvatskog primorja njih 35%, Hrvata iz Gorskog kotara i manji postotak (oko 5%) Istrijana. Zatočene su ondje bile cijele obitelji, muškarci, žene, djeca i starci. Upravitelji logora vodili su evidenciju o vjeroispovijesti zatočenika, iz koji proizilazi da su najveći dio njih bili rimokatolici, tek manji broj pravoslavaca. Tijekom 1943. godine ukupan broj zatočenih osoba dosegao je brojku od 3 600.
Logor je bio mali grad u čijim barakama se, pored uprave, straže, magazina, kancelarija,političke policije (agenti) i baraka za stanovanje, nalazila kapelica sa svojim kapelanom, dvije su barake preuređene za školu u kojima su za logorsku djecu nastavu izvodile talijanske časne sestre i nekoliko zatočenica, desetak baraka bile su adaptirane za kuhinje, a jedna, koja je najčešće zjapila prazna, i u salu za priredbe.
Barake za spavanje s oko 80 kreveta bile su pregrađene debelim kartonima tako da su u svakoj pregradi spavala po 4 zatočenika. Kreveti su bili slamarice s dekama, bez posteljine. Unutar logora opasanog bodljikavom žicom bilo je dozvoljeno kretanje.
Svi zatočenici su do kapitulacije Italije ostali u svojoj odjeći u kojoj su bili zatečeni tijekom uhićenja. U odjeći su bili danju i noću, mnogi od njih nisu izuvali obuću ni čarape, što je bila dobra podloga za zarazne i druge bolesti.
U hijerarhiji uprave, logorom je upravljao upravitelj uz pomoć stražara karabinjera, a red u logoru održavala je politička policija, tzv. agenti, koji su se po logoru kretali u odorama ili civilnoj odjeći. Zapovjednik političke policije Raso forsirao je strog nadzor i zlostavljanje zatočenika te je bio vrlo blagonaklon prema intimnim vezama svojih agenata s pojedinim mladim zatočenicama koje su, uplašene glađu i bolestima, rješenje nalazile podajući se agentima i stražarima i time osiguravajući sebi bolji život u logoru, alii zgražanje zatočenih zemljaka. Biskup iz Alatrija i kapelan logora prosvjedovali su zbog tog problema u upravi logora, ali su dobili ciničan odgovor: „Neka se ljudi zabavljaju dok su mladi“. Zapovjednik političke policije (tzv. agenata) čak je pokušavao iscenirati pobunu zatočenika, ne bi li smjestio kapelanu, ali nije u tome uspio.
Zajedničke kuhinje, ukupno njih 12, opskrbljivale su po nekoliko baraka. Hranu su pripremali i dijelili zatočenici logora uz pratnju po dva agenta za svaku kuhinju. Zatočenici su bili vrlo nezadovoljni podjelom hrane koja je na preporuku agenata bila povjerena mladićima i djevojkama koji hranu nisu dijelili pravedno. Zbog slave kontrole agenata dijelili su hranu prema vlastitom nahođenju i simpatijama prema određenim ljudima, a odnos s agentima i zatočenicama bio je razlog nepravde, pristrane raspodjele hrane i uzrok njenog zakidanja.
Nepravedna raspodjela hrane bila je uzrok ogromnog nezadovoljstva zatočenika, jer oskudno sljedovanje od oko 80 grama zelja, 2.5 grama ulja, 60 grama tjestenine i 150 grama kruha dnevno i bez zakidanja bilo je nedovoljno za preživljavanje. U ovome logoru dijelilo se ujutro i po 1 dcl mlijeka. U najgorem su položaju bili ljudi koji su morali živjeti od navedenog sljedovanja. Oni koji su dobivali pakete i novac živjeli su bolje, ali i oni su imali velikih poteškoća. Pošta i novac stizali su u logor redovito, no paketi su kasnili, stizali otvoreni i pokradeni, novac deponiran u upravu logora odakle se moglo podići svega 100 lira mjesečno bez obzira na primljenu sumu.
S obzirom da je izlazak iz logora bio zabranjen i da su dozvole dobivali tek rijetki, privilegirani zatočenici, crna burza je cvjetala. Zatočenici su trgovali s agentima i karabinjerima ali i međusobno. Cijene na crnom tržištu bile su enormno visoke, gotovo nepristupačne (15 dkg kruha 20 lira, 10 cigareta 15 lira, 1 kg šećera 50 lira i sl.) .
Naročito su bili aktivni stražari i zatočenici iz Libije, njih oko 900, koji su lakše dobivali dozvolu za izlazak u grad. Zatočenike iz Dalmacije i drugih dijelova Hrvatske, odvojene putem koji je logor dijelio na dva dijela, logorska uprava nazvala je „RIBELI“, ODMETNICI. Njima se uskraćivala dozvola za izlazak čak i kad je to tražila rodilja da bi kupila pelene za dijete ili bolesnik za lijekove.
U logoru je uvijek bio veliki broj bolesnih. Neuhranjenost, loši uvjeti smještaja, depresija, strah, zaraze, sve je to doprinosilo tomu da u logoru ima više desetaka teško bolesnih. Premda su u logoru postojale tri ambulante, one su zjapile prazne. Na sve prosvjede bolesnika i crkvenih vlasti, liječnik bi mirno odgovarao da je svejedno gdje bolesnik leži, jer lijekova ionako nema.
Lijekova uistinu nije bilo, no kada je jednom prilikom kapelan logora ponudio da nabavi lijek za svoj novac, nije mu bilo dozvoljeno. U iznimni slučajevima bilo je dozvoljena nabava lijeka na trošak bolesnika, ako bi liječnik to preporučio. Na intervenciju crkvenih vlasti Sveta stolica poslala je određenu količinu lijekova, ali su ti isti lijekovi mjesecima ležali u jednoj baraci dok su po barakama ljudi umirali zbog njihove nestašice.
Umiranja je bilo mnogo, sa svim traumama koje je to ostavljalo na ljude u čijoj nazočnosti su umirali ponekad najrođeniji, ponekad manje poznati ljudi. Od siječnja do svibnja 1943. godine u crkvenim knjigama zabilježena je smrt 52 zatočenika iz Dalmacije i 11 građana Tripolija. Događalo se da tjedno umre 5 osoba. Tome su, pored opće iznemoglosti i drugih nedaća, doprinosili zatočenici dovođeni iz drugih logora koji su nehotice doprinijeli širenju zaraznih bolesti.
Nebrigu prema bolesnicima pokazuje slučaj koji se dogodio u proljeće 1943. godine kada su u baraci mrtvo tijelo držali do 4 dana da bi ga tek na intervenciju prefekta sahranili. Smrtnost je bila visoka. Od gladi i loših higijenskih uvjeta umrlo je tih dana 25 djevojaka .
U teškim uvjetima u kojima nije bilo ozbiljnije snage da pokrene zatočenike u borbi za elementarna ljudska prava, kada su crna burza i nemoral poticali ono najgore u ljudima, u odsustvu solidarnosti i međusobne pomoći, većina se zatočenih ljudi obraćala crkvi i kapelanu. Kapelan je pokazivao razumijevanje za ljudske nevolje i nepravde i često puta intervenirao, gdjekad i neuspješno, u njihovu korist. Njegova kapela bila je puna vjernika kojima je on upućivao riječi utjehe, javno se zgražao kako te dobre ljude mogu nazivati odmetnicima i razbojnicima. Osim toga, pod patronatom crkve odnosno časnih sestara organizirana je školska nastava. Tu se učilo čitati, pisati, računati, ali i pjevati fašističke i crkvene pjesme. Mlađa djeca učila su talijanski jezik postupno zaboravljajući svoj materinji. Navedene aktivnosti zatočenici su shvaćali kao izraz brige za njihove teškoće i želju da im se pomogne. Suprotno tome, zapovjedništvo logora činilo je sve kako bi logorašima zagorčavalo život. O tome svjedoči pismo inspektora logora od 26. svibnja 1943. godine, gdje je zapisano:“Direktor, povjerenik Fautussati, generalni inspektor u mirovini, 68 godina star, nije pokazivao nikakav osjećaj najelementarnije čovječnosti prema zatočenicima. Nikada se ni za koga nije zanimao. Kada je koji put kapelan intervenirao kod njega za koji slučaj teške bolesti ili za kojeg zatočenika u krajnjoj bijedi, odgovarao je uvijek s odlučnim „NE“, naglašavajući uvijek da su to razbojnici ili neprijatelji Italije.“ Fautussati je zbog svog ponašanja u Drugom svjetskom ratu proglašen za ratnog zločinca.
Situaciju u logoru donekle je ublažavala pomoć humanitarnih organizacija poput Međunarodnog crvenog križa ili švicarskog izaslanstva i preko Svete stolice. Njihova pomoć bila je velika, ali s obzirom na brojnost ljudi i uvjete života nije bitno nabolje promijenila stanje u logoru.
Kada je upravitelja Fautussatija, kojeg su nazivali „zvijer bez duše i srca“, zamijenio upravitelj Desantis, situacija u logoru postala je još gora. Teror se pojačao, zatočenike su počeli tući svi odreda koji su nešto značili u hijerarhijskoj ljestvici zapovijedanja – kvesturini, vojnici, stražari, trgovci. U vrijeme Desantisovog upravljanja u logoru su zatočenici skapavali od gladi, prosili su hranu po okolnim selima a za lov na njih svakog stražara bi nagrađivao po 10 slobodnih dana, nije se smjelo pjevati, tko ne bi stigao na prozivku, taj dan bi ostao bez sljedovanja i sl. Zbog takvog postupanja Desantis je također proglašen za ratnog zločinca.
Apatija i nada u pomoć crkve i humanitarnih organizacija oblikovali su gotovo svaku inicijativu za samoorganizacijom. Kulturnih inicijativa niti sportskih natjecanja gotovo da nije bilo, premda su tehnički uvjeti za takva aktivnosti u logoru postojali. Logoraši su bili okrenuti sami sebi nastojeći se snaći i preživjeti kako je koji od njih najbolje znao i umio. Njihova izoliranost od ostatka svijeta bila je glavni razlog što je kapitulacija dočekana s iznenađenjem.
Uoči kapitulacije uprava logora naglo je olabavila stegu, a potom su se pojavile njemačke jedinice. Najhrabriji zatočenici počeli su se pojedinačno razilaziti po okolici, a zatim su to učinile i grupe s jedinim ciljem da se vrate u svoju domovinu. U njihovu repatrijaciju uključio se Crveni križ. U dokumentaciji koja je ostala iz tog vremena nalazi se pismo od 5. studenog 1943. godine u kojem se iz Crvenog križa obraćaju njemačkim i talijanskim vlastima da pruže pomoć šesnaestorici logoraša, poimenično navedenih, da se vrate kući, zatim još 28, pa 27, obitelji koje su se u domovinu htjele i morale vraćati zajedno. To prebacivanje ljudi u domovinu trajalo je kao dugo, toliko da je u ožujku 1944. godine, prije nego li je bio ispražnjen, bilo još ljudi u logoru.
Sustavna denacionalizacija i svakodnevni primjeri gušenja sloboda i građanskih prava, uhićenja, poniženja, maltretiranja i drugi postupci, bili su obilježja fašističke okupacije Biograda koja je trajala od 13. travnja 1941. godine do 1. listopada 1944. godine.
Tijekom Drugog svjetskog rata s područja bivše Općine Biograd poginule su 553 osobe, od čega 146 iz samog Biograda. Ne ponovilo se.
Izvor: Božulić, Gorka. 2013. Biograd u Drugom svjetskom ratu, godine obnove i izgradnje. Zavičajni muzej Biograd na Moru. Biograd na Moru,
Institut za savremenu istoriju. Dokumentacija o fašističkim logorima.